Nedim Hasić - Del Haske

U bh. nogometnoj ligi proteklih petnaestak godina igrali su Kamerunci, Argentinci, Panamci, Brazilci... No, po prvi put u historiji ovdašnjeg nogometa u jednom od klubova igrat će i Španjolac. Riječ je, naime, o 22-godišnjem Fernandu Arrieru Garciji, Madrižaninu s nadimkom Cuqui, koji je ove nedjelje potpisao jednogodišnji ugovor sa sarajevskim Olimpicom. Rođen u španskoj prijestolnici, a izdanak čuvene Barcelonine La Masije, najbolje nogometne škole na svijetu u kojoj se stvaraju čarobnjaci ove igre. „Mislim da smo u Cuquiju dobili pojačanje. Iako je tu tek nekoliko dana, već nakon prvih treninga se vidi kako je školovan nogometaš, zna igrati nogomet. Još je uvijek umoran, jer je dugo putovao, pomalo je i nespreman, no siguran sam da će do početka prvenstva biti u pravoj formi“, kaže trener Olimpica, Nedim Jusufbegović. “Iznenadilo me je koliko je hladno u Sarajevu. Dočekao me je snijeg, puno snijega, zapravio. Klima je mnogo drugačija od onoga na što sam navikao u Barceloni”, kazao nam je Garcia nakon prvog treninga kojeg je obavio sa svojim novim suigračima. “No, dobro, naviknut ću se i na to za nekoliko dana. Nisam još uvijek mnogo toga vidio u Sarajevu, tek upoznajem grad i zemlju, ali prvi utisci su lijepi i mislim da ću se brzo naviknuti na život u Sarajevu.”

DIJETE LA MASIJE

Fernando je rođen u Madridu, no nogometno se školovao u čuvenoj La Masiji, čiji su ga skauti, kao 12-godišnjaka, primijetili na jednom nogometnom turniru. Skoro hiljadu dječaka, među njima Lionel Messi, Cesc Fabregas, Andres Iniesta ili Gerard Pique, provelo je svoje tinejdžerske godine odrastajući u La Masiji otkako je ova kuća u sjenci stadiona Camp Nou 1979. godine pretvorena u tvornicu briljantnih nogometaša. Sedamdeset stalnih uposlenika svakodnevno brine o 75 dječaka uzrasta između 11 i 18 godina. Među uposlenima su treneri, doktori, nutricionisti, kuhari, psiholozi i fizioterapeuti. Pažnje nikome ne nedostaje ovdje, jer osim što žele stvoriti buduće nogometne zvijezde, u La Masiji žele i obrazovane mladiće koji neće ostati na ulici ukoliko ne uspiju u svijetu profesionalnog nogometa. I uspijeva im. Holanđanin Johan Cruyff, u vrijeme dok je bio trener Barcelone, od 1988. do 1996. godine, izgradio je svoj Dream Team temeljen na igračima koji su izašli iz La Masije. Danas je Pep Guardiola trener kluba u kojem okosnicu također čine nogometaši iz ove kuće. „Za mene, La Masia je sve“, priča Fernando. „Živjeti i trenirati u La Masiji je veliko iskustvo, najveće i nešto najbolje što sam doživio. Kada sam stigao, bio sam još dijete, a mnogo sam naučio. Igrati za Barcelonu ne znači samo učiti kako se igra nogomet. To je mnogo više samo od igre. Tamo vas uče, spremaju za život i za sve ono što on sa sobom nosi. La Masija znači edukaciju, znači usmjeravanje, prihvatanje najvažnijih životnih vrijednosti. Ali u isto vrijeme se uči igrati nogomet koji svi danas znaju i kakav svi žele igrati.“ Ono što La Masiju izdvaja od ostalih škola sličnog tipa jeste da roditelji čija su djeca odabrana za školovanje ne plaćaju niti eura za to. Time se daje prilika siromašnim porodicama da svoje dječake, ukoliko su dovoljno talentirani, pošalju u Barcelonu. „Svake godine u nju stigne mnogo dječaka, mladića koji su daleko od kuće i zato se La Masija pretvara u naš drugi dom a veze koje tu nastaju su neraskidive“, pojašnjava Fernando. „Povezanost igrača se vidi i kada se igra nogomet, znači, nije u pitanuu samo to da smo suigrači, svi smo mi prijatelji, dio smo veklike porodice i to se zaista vidi na terenu.“ Godišnji budžet škole je oko šest miliona eura, što je sitnica u odnosu na vrijednost konačnog proizvoda. Većina učitelja su prosvjetari uposleni u školama van ove akademije u koje dječaci putuju svakoga dana. Sve je to dio plana po kojem ih u Barceloni žele držati pod kontrolom do vremena kada im počinje trening. „Živio sam i učio u La Masiji sedam godina. Ta je činjenica za mene nevjerovatno važna, to što sam bio dio najveće i najbolje nogometne škole na svijetu“, kaže Fernando. „Kada pogledate sa strane, učinit će vasm se da je to samo jedna obična kuća, ne mnogo drugačija od onih koje viđam po Sarajevu. Međutim, La Masija nije samo kuća. Ona je mnogo, mnogo više od toga. Posebno mjesto.“ Nekoliko mladića koji su živjeli u La Masiji su se probili u prvi tim, uključujući Amora, zatim današnjeg trofejnog trenera Guardiolu, pa Sergija, De la Penu, ali i današnjeg kapitena Barcelone Puyola, pa Xavia, Reinu, Victora Valdesa, Gabrija i Lionela Messija, kao i veliki broj igrača koji igraju u ostalim španskim klubovima. „U mojoj generaciji je bilo dosta dječaka koji su kasnije postali važni igrači za Barcelonu kao što su Bojan Krkić, Fran Merida, Jonathan Dos Santos, Thiago Alcantara... Svi smo mi jedna velika porodica, tako da sam i dalje u kontaktu sa Dos Santosom ili Andresom Iniestom“, dodaje Fernando.

OLIMPIC JE ATRAKTIVAN KLUB         

No, dani u La Masiji su iza Fernanda. Njegova se generacija rasula po Evropi. Krkić je suigrač Miralema Pjanića u Romi, Fran Merida je u madridskom Atleticu a Fernando je, nakon igranja u poljskom Widzew Lodzu i španskom Villarealu, porsedstvom slovenačke menadžerske agencije, a na nagovor svog suigrača iz Poljske, Velibora Đurića, stigao je u Sarajevo. „Naravno, bosanska liga nije na tako visokom nivou kakva je ona u Španiji ili u Engleskoj, dakle ne igra se onako kao u najboljim ligama svijeta, ali mislim kako je prilično atraktivna“, kaže, kada smo ga pitali kako to da se odlučio doći u ligu koja je, objekktivno, među lošijim u Evropi. „Naravno, porodica je htjela da budemo blizu, da ostanem u Španiji i da pokušam tu naći klub. Svakako da bi i za mene bilo bolje da igram u svojoj zemlji, ali kada sam počeo trenirati bnogomet, izabrao sam put profesionalca i ne odbijam ponude za igranje koje su atraktivne. Ponuda Olimpica je za mene bila atraktivna, zanimljiva i zato sam odlučio doći u Bosnu. Moja porodica se pomirila sa tom odlukom, zadovoljni su mojim izborom i nemam s te strane nikakvih problema. Ono što me je najviše privuklo ovdje je ambiciozan projekat Olimpica koji grade ljudi u klubu.“ Cuqui je peto pojačanje Olimpica u zimskoj pauzi, svakako, uz Miloša Đorđevića iz beogradskog Partizana i najzvučnije. „Olimpic je za mene veoma primamljiva opcija. Želim pomoći ekipi, želim sa njima ostvariti evropske ambicije koje imaju ljudi u klubu. Nadam se da ćemo u tome uspjeti ove godine ali i naredne szone. Igrati u evropskim Kupovima je moj glavni cilj, zbog toga sam i stigao ovdje.“ I prije dolaska u BiH znao je dosta o sportašima iz naše zemlje, posebice o onima koji su svoje karijere gradili u njegovoj domovini. „U Španiji, naravno, znamo za igrače iz Bosne. Za sve njih ali i za nas Špance ključna referenca je svakako Meho Kodro. Mislim da je to najpoznatiji bosanac koji je igrao u španskoj ligi“, kaže Fernando, dodajući: „U Španiji se uvijek poštovalo i cijenilo sportaše koji dolaze iz bivše Jugoslavije. Kako zbog njihovog ogromnog sportskog potencijala, tako i zbog činjenice da se gotovo uvijek radilo o sjajnim osobama. Uvijek smo na njih gledali kao na izvanredne sportaše, velike talente ne samo u nogometu nego i u svim ostalim sportovima. Osobe koje dolaze sa ovih prostora su vrlo popularne i cijenjene u Španiji. Mislim da smo zbog toga sa velikom pažnjom pratili šta se dešava u vašoj zemlji tokom ratnih godina, a i danas se u našim medijima daje dosta prostora informacijama iz BiH.“

                                                                   Priča ide, otprilike, ovako. Na Igmanu se, koju godinu prije rata u bivšoj Jugoslaviji, pripremala kadetska nogometna reprezentacija nekadašnje države. Tim talentiranih dječaka okupio je Rade Matić a koji dan kasnije u posjetu im je stigao i Miljan Miljanić, prvi čovjek tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nakon treninga i večere, Čiča je oko sebe okupio sve dječake na zabavi, a jedan mu je posebno zapao za oko. Ne samo zbog velikog talenta i ubojite ljevice, nego i zbog umijeća sviranja harmonike kojom je zapanjio Miljanića. Raspitivao se o dječaku koji je, nakon treninga i utakmica u Željezničaru, do kasno uvečer išao svirati harmoniku u tada popularnim sarajevskim restoranima. Nekoliko dana kasnije, oko ponoći, ušao je u jedan takav i kazao ocu dječaka da se odluči – ili harmonika ili lopta. „Dijete je veličanstven talenat, no upropastit će ga dim i kafana. Neka se ostavi harmonike, neka svira za svoju dušu kući nakon treninga, ako misli nekada postati igrač.“ Dječakov je otac poslušao savjet velikog Čiče i sina usmjerio samo ka šljakastim terenima Grbavice. Godinu-dvije dana kasnije, u Sarajevu će početi rat, dječak će sa igračima Sarajeva napustiti BiH i kasnije postati prvi Bosanac koji je, u transferu vrijednom 30 miliona dolara, potpisao ugovor sa madridskim Realom. Dječak je, naravno, Elvir Baljić, jedan od desetina talentiranih nogometaša iz cijele Jugoslavije koje je Miljan Miljanić usmjerio ka nogometnom terenu.

HASETOV LEVAT

Kada je nogomet na jugoslovenskim prostorima u pitanju, Miljan Miljanić je bio sve. I igrač, trener, selektor, predsjednik Saveza, savjetnik, ambasador... Rođen je u makedonskom Bitolju, u maju 1930. godine, odakle je s porodicom, zbog rata, preselio u Srbiju. U beogradsku Crvenu Zvezdu dolazi nedugo nakon što je klub osnovan. Igra sa njenim velikanima poput Beare, Stankovića, Mitića... Igračku je karijeru okončao u 27. godini. Nije bio bogzna kako kvalitetan defanzivac. O tome svjedoči i sjećanje rahmetli Asim Ferhatovića. Naime, Sarajevo je igralo sa Zvezdom u Beogradu i u napadu je Hase igrao sa Francom Lovrićem kojeg je Zvezdin stoper tukao tokom cijelog meča. Kada mu je dozlogrdilo, Lovrić je kazao Hasetu: „Daj, bogati, da se zamijenimo, ubi me ovaj.“ Hase se nasmijao i, parafraziramo, kazao: „Nema šanse, ja sam sebi našao 'levata'“, pokazujući na Miljanića. Osrednji stoper postat će kasnije, pokazat će se, veliki trener. Počeo je u omladinskoj školi Zvezde, čije je treninge utemeljio na načinu igre i taktici kojom je Brazil 1958. godine postao prvak svijeta u Švedskoj. Odatle će brzo biti prekomandovan u selektorsku komisiju reprezentacije koju su tada vodili Aleksandar Tirnanić i Milan Antolković. U komisiji je bio i rahmetli Abdulah Gegić koji je u isto vrijeme vodio Partizan ka finalu Kupa šampiona. Nedugo potom, 1966. godine, Čiča Miljanić postaje trener Crvene Zvezde. “Došao sam na trening i shvatio da imam 37 igrača a nemam tim”, pričao je. „Tada sam odlučio da krenem od nule, sa juniorima. Doveli smo samo jednog igrača. Svi ostali su ponikli u klubu.” I sa tim je juniorima ostvario ono što nikome prije ni kasnije nije uspjelo. Četiri naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Maršala Tita, Srednjoevropski kup 1968. godine te polufinale Kupa šampiona tri godine kasnije. Stvorio je, primjerice, Dragana Džajića, u to doba sasvim sigurno najboljeg nogometaša Evrope. Džajić je to postao zbog Čiče koji je imao hrabrosti da na mladom igraču temelji čitavu svoju koncepciju Zvezdine igre. U to je vrijeme FSJ tražio selektora koji će tim, nakon dva neuspjeha u kvalifikacijama, odvesti na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Pred kraj kvalifikacija, Miljanić je postavljen za prvog čovjeka stručne komisije u kojoj su mu asistirali Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milan Ribar i Ivan Ćirić. Pobijedili su Grčku u Atini, uslijedilo je zatim čuveno doigravanje u Frankfurtu protiv Španaca i gol pokojnog Josipa Katalinskog koji je ušao u historiju jugoslovenskog nogometa. Već tada je Miljanić dogovorio odlazak u madridski Real, no to je dugo skrivano od javnosti koja je od tima kojeg su predvodili Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković.. očekivala mnogo više od kraha u drugoj fazi prvenstva. Razlog potopa su bile premije koje su isplaćivane igračima u dinarima umjesto u markama, zbog nekoliko stotina maraka je čak prijećeno i bojkotom utakmica a u smirivanje strasti navodno je aktivno uključen bio i sam Josip Broz Tito. Ostaće upamćena pobjeda od čak 9-0 nad Zairom te porazi od Njemačke, Poljske i Švedske i tužno završena priča jedne velike jugoslovenske nogometne generacije.

„ČOVEK IZ INOSTRANSTVA“

U Madridu je, kada je '70-ih godina prošlog stoljeća stigao u Real, uveo revoluciju svojim metodama treninga i taktičkim postavkama na terenu. Prije njegovog dolaska klub nikada nije imao kondicionog trenera. Nakon što je naslijedio Miguela Munoza, prva stvar koju je napravio bila je dovođenje Feliksa Radišića, kojeg je uključio u tehničko tijelo u kojem su uz njega bila dva španska trenera, Juan Santisteban i Antonio Ruiz. Ostao je do sada jedini trener koji je s Realom osvojio dvostruku krunu s timom u kojem su blistali Amancio, Pirri i Vicente Del Bosque, potpomognuti Nijemcima Paulom Breitnerom i Guntherom Netzerom. Ni tada nije mogao bez politike, u Španiji se pisalo kako je „namon komuniste Braitnera, stigao i komunista Miljanić“, bilo je nezamislivo da se u generalisimusovoj Španiji nađe trener iz Titove Jugoslavije. Za njegovo su se ime vezali skandali, poput onog kada se tvrdilo kako je plakao na grobu prilikom sahrane diktatora Francisca Franca. „Jedan sam od retkih ljudi, možda i prvi, koji je u to vreme došao u Španiju legalno, s pasošem. Španija je u mnogim stvarima bila ekskomunicirana iz Evrope. I kad sam im rekao da naš čovek ima pravo na pasoš, oni nisu mogli da veruju jer takvo pravo oni nisu imali. Španija je bila pod sankcijama. Razgovorao sam sa kamiondžijama koji rade noću. I to u tri noću kada su kamiondžije dobile termin na radiju da postavljaju pitanja kome god hoće. Često se to posle koristilo po novinama. Recimo piše: „Juan odlazi“ (mislilo se na Juana Samarancha koji je otišao za ambasadora), a „Miljan dolazi“. Bila je to istorijska prekretnica, da Španci odlaze u inostranstvo, a da stranci dolaze u Španiju. Mene su zvali „čovek iz inostranstva“, sjećao se svojih dana u Madridu. „Bilo je priča da je Miljan kao bio na sahrani Franca, da je nosio venac, čak i plakao. Prvo, u Španiji je običaj da niko ne plače kad neko umre. Oni koji su pokušali da me kompromituju ni to nisu znali. A, drugo, Španci su bili mudri da naprave sahranu u isto vreme kada se igra kompletno kolo lige. Mi smo toga dana igrali sa Granadom. Ta podmetanja samo su me u trenutku pogodila. Kada sam se vratio u moju zemlju, video sam da narod nisu mogli da prevare.“ Osim nogometa, bio je dijelom i diplomatskih aktivnosti jugoslovenske „službe“ koju je informirao o namjerama i političkim potezima kralja Juana Carlosa koji je Španiju, nakon pola stoljeća diktature, bezbolno uveo u demokraciju. „Dogodilo se to u vreme proslave 700 godina Persijskog carstva koju je organizovao tadašnji iranski šah Reza Pahlavi. Bilo je dosta delegacija uključujući i jugoslovensku. Negde tih dana pozvao me je jedan naš diplomata rekavši mi da ih je Tito izgrdio jer mu ne daju prave informacije i da je pogrešno brifovan o Juanu Carlosu, maltene su Titu rekli da je on frankista. Onda me taj čovek pita: 'Je li, kakav je Juan Carlos?' Rekao sam da ga narod voli, da je završio vojne škole, da se bavi sportom, da ima demokratsku žicu, kontakt sa svetom, voleo je fudbal, dolazio na utakmice. To sam čuo. To se pokazalo kao istina u daljem razvoju Španije.“

KIP NA OHRIDU                          

Po povratku iz Madrida, od 1979. do 1982. godine ponovo je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Slično kao i u Njemačkoj, iako je Jugoslavija i tada imala moćan tim, predvođen Vladimirom Petrovićem, Safetom Sušićem ili Edhemom Šljivom, novac je, baš kao i u Njemačkoj osam godina ranije, satrao njihove ambicije. Naime, igrače je podijelio pomalo bizaran sukob oko izbora sportske opreme. Neki su igrači imali potpisane ugovore sa Pumom o nošenju kopački, a sličan problem postojao je i 1974.. uoči SP u Njemačkoj. Dvije nedjelje prije početka prvenstva, stigla je naredba iz FSJ kako igrači moraju da nose Adidasovu sportsku opremu. Kapiten generacije, Ivica Šurjak jednom je prilikom rekao kako dogovor, koji su igrači imali sa Miljanićem, o slobodnom izboru kopački, nije bio ispoštovan. “Problem je bio jer su neki od nas već dobili pare od sponzora. Činjenica je da je odluka Saveza unijela nemir u naše redove, ali nije presudno uticala na neuspjeh, koji smo kasnije doživjeli.“ Miljanić je imao težak zadatak pomiriti ambiciju svih nogometaša koji su tada smatrali kako moraju biti dijelom tima. Igrači su se pripremali u Ohridu u isto vrijeme kada se u tom gradu održavao radijski festival. „Znam samo da smo sjedili s igračima, Čiča im je dao slobodno i nekako smo se našli u istom restoranu, Boro Kontić i ja“, sjeća se Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. „Bilo je kanso uveče kada je Miljanić ustao, prekinuo zabavu i kazao: 'Stanite svi mirno, minuta šutnje.' Zagledali smo se u nevjerici, a Čiča je dodao: 'Minuta šutnje za poginule rudare u jami Raspotočje.' Igrači su se brzo razišli, nije nikome bilo do zabave nakon te vijesti.“ Ostaće zabilježeno i kako je na pripremama u Ohridu lokalni kipar isklesao Miljanićevu bistu koja je bila veća i od Titove. Kipar je zaradio žestoku “drugarsku kritiku”, no kip je ostao. Preživio je ljutrnju drugog najmoćnijeg čovjeka tadašnje Jugoslavije, Stane Dolanca, koji je selektoru i igračima priredio piknik na jezeru. Miljanić je tim podredio Ivanu Gudelju, Sušiću i Petroviću, ostavivši kuću Marka Mlinarića a na klupi Vahida Halilhodžića koji mu to nikada nije oprostio. Vaha je u to vrijeme centarfor Veleža i sasvim sigurno najbolji napadač Jugoslavije. SP u Španiji Vahina je bolna tačka, iako je od tada prošlo trideset godina. Pričali smo o tome prošle zime u Antalyji, gdje je bio na pripremama sa zagrebačkim Dinamom. I tada je, kao i uvijek, tvrdio kako u Miljanićevom timu nije bio zbog politike. „Moje prezime se teško izgovaralo, bilo je predugačko, nije moglo stati na semafor, posebno u Beogradu”, kazao nam je. „Radila je politička kuhinja, iako je Miljan najviše odlučivao. Bio sam najbolji igrač Jugoslavije, a rezerva na SP! Miljanić je na moje mjesto stavio Papeta Sušića, navodno zbog taktike. Teško sam to primio jer bih uz pakere kao što su Pižon i Šurjak bio najbolji strijelac Mundijala. Jednom prilikom mi je Miljanić priznao da je pogriješio.“ Reprezentacija je na početku odigrala svega 0-0 sa amaterima iz Sjeverne Irske. Morali su pobijediti Španiju da bi prošli dalje. Poveli su golom Ivana Gudelja, no onda je na scenu stupio danski sudija Sorensen. Prvo je svirao penal nakon što je Velimir Zajec napravio prekršaj pet metara van šesnaesterca. Dragan Pantelić je odbranio udarac Juanita, no Sorensen je odlučio ponoviti udarac jer se Pantelić, navodno, kretao po gol-liniji. Španija je na kraju slavila sa 2:1, pa je ostala nada u posljednje kolo. Penal koji je Pižon Petrović izveo protiv Hondurasa u 88. minutu bio je dovoljan za pobjedu, a onda se čekalo čitav dan na odluku da li je dovoljan i za prolazak dalje. Tek sutradan, kao što su predviđala tadašnja pravila, na teren su izašli Španci i Sjeverni Irci, a meč je završen šokantnim porazom Španije. Taj je rezultat obje ekipe vodio dalje, a Jugoslaviju natrag kući. Bio je to kraj Miljanićeve selektorske karijere. Otišao je u Valenciju gdje je dobio otkaz pred kraj sezone 1982-1983 jer je klub doveo u zonu ispadanja, a kasnije je radio još i u Kuvajtu i Emiratima. Tada mu je već počelo otkazivati srce, pa se konačno ostavio trenerskog posla 1986. godine. „Bio je izuzetna čovjek, izuzetan stručnjak. Nije slučajno što je trenirao Real, Valenciju, dva puta reprezentaciju“, kaže Safet Sušić. „Imao sam dosta privilegovan odnos s njim obzirom da sam ga dosta dobro poznavao. I prije nego što je drugi put postao selektor bili smo dobri, jer je moj brat otišao u Crvenu Zvezdu. Poznavao je mog oca, moju porodicu, svaki put kada smo se sreli prvo bi pitao kako mi je moj Ramo, jer su bili dobri. Imao sam tu privilegiju da budem kod njega kući, mislim da je to jedini selektor kod koga sam išao kući nekoliko puta, pio kafu sa njegovom gospođom Verom. Mislim da je Miljan bio unikat, ako mogu da tako kažem.“

ILI ŠVABO ILI NIKO

Nakon avantura po zemljama Zaljeva, Miljanić je imenovan za saveznog kapitena. Postaje omiljena ličnost jedne od ikona jugoslovenske trash kulture, imitatorke Biljane Ristić, no mnogo važnije od toga jeste da je upravo Miljanić insistirao na imenovanju Ivice Osima za selektora reprezentacije. Sa Švabom Jugoslavija dolazi do četvrtfinala SP u Italiji 1990. godine, što je posljednji rezultat i posljednje takmičenje reprezentacije i zemlje koja će godinu dana kasnije prestati da postoji. „To je jedini trener koji je uspio ljudima da približi fudbal, da socijalizuje igrače i gledaoce. To nije šuplja priča, on je ljudima objasnio da fudbal može da bude mnogo ljepši i jednostavniji nego što izgleda”, priča Osim. „Miljan je pričao jednostavno o stvarima o kojima novinari govore komplikovano. Dok vi pričate o parama, djevojakama i autima i smatrate da je to važno, on je pričao o tome kako neko igra i koliko razmišlja o svojoj igri, jer je fudbal, prije svega, igra u kojoj treba staviti prst na čelo.” Njegova Zvezda osvaja naslov prvaka Evrope u Bariju, Roberta Prosinečkog, kao tada najboljeg mladog igrača Evrope, Miljanić vodi u Real. Pada Vukovar, po Sarajevu počinju padati granate, Ivica Osim u Beogradu daje ostavku na mjesto selektora. Jugoslavija, odnosno, ono što je ostalo od nje, je pod sankcijama no Miljanić, kao predsjednik Saveza, pokreće akciju 1000 novih igrača i trenera. U ratu često dolazi u Banja Luku, provlačeći se opasnim koridorom koji od Bijeljine, preko Brčkog vodi do Krajine. Ostaće tada upamćeno kako je ljudima koji su oformili Fudbalski savez RS kazao kako u BiH mora postojati jedan, zajednički savez, no da FS RS treba čuvati svoju samostalnost. U Sarajevo je posljednji put došao u decembru 2002. godine, kao svečani gost Nezavisnih novina na izboru Sportiste godine. „Snježina je okovala ljude i grad. Sarajevo gotovo zatrpano bjelinom. Miljan je specijalni gost i javio je da je zajedno sa čuvenim fotoreporterom Dobroslavom Popovićem Singom krenuo iz Beograda“, sjeća se banjalučki novinar Tomo Marić, autor knjige Miljan, ljudi i vrijeme. „Poslije ravno deset sati, što vožnje, što klizanja po zaleđenom putu, evo ga u hotelu Holliday Inn. Kada je ušao u predvorje, dočekao ga ja aplauz svih prisutnih. Nema ko se sa njim nije lično pozdravio. Zlatko Lagumdžija, Stjepan Kljujić, Mirko Šarović, Miroslav Brozović, Ibro Biogradlić, Rade Matić, Josip Katalinski, Blaž Slišković, Vahidin Musemić... Sedam godina je minulo od ratnog vihora. Ljudi su se vratili životu i sportu. Bio je centralna ličnost svečanosti. Kada je ceremonijal završen, u hotel je stigao Refik Šabanadžović, reprezentativac iz Miljanovog vremena. Izbor najboljih sportista gledao je na televiziji u Travniku, odmah sjeo u auto i vozio više od 100 kilometara po pravom kijametu, samo da pozdravi 'svog Čiču'. Na svečanoj večeri nije se odvajao od njega. Pita ga Željko Kopanja: 'Jesmo li doveli pravog gosta?' Šabanadžović se smije pa odgovara: 'On je meni bio i ostao i prijatelj i učitelj i drugi otac.' Sutradan ga je bezbroj ljudi ispred hotela ispratilo put Beograda.“

                                                    Nekadašnji nogometni reprezentativac BiH, bivši igrač bihaćkog Jedinstva i Sarajeva, Vahidin Čahtarević u razgovoru za Dnevni Avaz priznao je kako je igrao u više od 30 namještenih nogometni susreta. „Igrači su samo robovi, čiji se rad ne cijeni niti ih se išta pita. U svojoj karijeri više od 30 susreta odigrao sam po sistemu "tri za tri". Igraš, a već znaš ishod. Nikada mi nisu bili jasni ni treneri koji na domaćim terenima uz pomoć sudaca pobjeđuju, a kada na gostovanju gube, onda su najglasniji u osudi sudaca. To je nekakav začarani krug koji se drži već dugi niz godina, a pogoduje jedino tome da danas nemamo ni kvalitetne lige, ni igrača, ni reprezentacije“, rekao je u šokantnoj ispovjesti Čahtarević, dodajući kako i danas pamti sezonu 2007/2008. u kojoj je igrao za Jedinstvo. „Već u šestom kolu Žepče je tražilo 60 hiljada maraka za tri boda. Sjećam se da ih klub nije imao te da smo taj susret uspjeli dobiti sa 2:0 tako što smo za manje novca kupili suce. U istoj sezoni suci su nas oštetili u susretu Jedinstvo-Orašje u borbi za opstanak. Sudac susreta Dragan Skakić čudnim je odlukama uspio obraniti Orašje i ostaviti ga u ligi, dok smo mi otišli u niži rang. Ništa čudno tu ne bi bilo da godinu poslije na terenu istom sucu to nisam prigovorio, a on mi je priznao da je vratio novac Jedinstvu (navodno 13 hiljada maraka), što mi daje za pravo da mislim da je od druge strane dobio više.“

DRAGANE MOJ, KAD SUDIŠ TI

Čahtarevićev iskaz nije prvi u kojem se Dragan Skakić pominje kao sudija koji „svira“ za novac. U maju ove godine, bio je centralna figura, kako se tvrdi, namještene utakmice polufinala Kupa BiH, u kojoj su igrali zenički Čelik i sarajevski Olimpic. Naime, kako je pisao banjalučki dnevnik Fokus, «Zeničani već godinama bezuspješno pokušavaju da izbore nastup u Evropi. Ove godine otvorila im se prilika preko Kupa BiH. U prvom meču, na Bilinom polju, Čelik je slavio s 1:0. Međutim, u revanšu nisu htjeli ništa da prepuste slučaju. Službena lica 'podmazana' su sa 30 hiljada maraka. Svi znamo kako je meč završio (1:1) i ko je od toga imao koristi», objavio je ovaj list nekoliko dana nakon utakmice. Na tom je meču Skakić bio glavni sudija, a njegovi pomoćnici Zlatan Bećirović iz Srebrenika i Drago Čule iz Kreševa. „Komesari za delegiranje sudija imaju od klubova po dvije hiljade maraka ako im udovolje u zahtjevu da dobiju arbitra po svojoj želji. Kasnije te sudije imaju i tal s klubovima. Ne mora sve biti u novcu, ali imaju indirektne koristi. Takođe, kontrolori koji daju ocjene sudijama i pokrivaju njihov lopovluk na terenu imaju između hiljadu i dvije hiljade KM, zavisno da li sudiji treba ocjena za izlazak na međunarodnu scenu ili za opstanak na listi. Ostala službena lica, delegat, pomoćnici, pa i glavni sudija, imaju 'na kafu' ako se sve završi kako treba. To uglavnom ne prelazi 500 maraka po osobi. Kada tome dodate i dnevnicu koja ih sljeduje, vidite da to u današnjim vremenima i nije tako malo», ispričao je izvor banjalučkog lista. Prije toga, Skakića je prozvao i Pero Pavlović iz čapljinskog GOŠK-a, optuživši ga za namješteno suđenje u utakmici ovog kluba protiv sarajevskog Željezničara. „Skakić me je pitao koliko para sam spreman da ponudim za jedan, a koliko za tri boda. Pošto sam odbio njegovu ponudu, doživjeli smo neviđenu krađu i poraz od Željezničara. Sve to čuli su njegovi pomoćnici Anto Sučić, Zikret Kuljaninović i četvrti sudija Radosav Vukasović“, kaže. Pavlović koji je dodao kako mu je Skakić tvrdio kako on sam sebe delegira i da može da određuje koju utakmicu će suditi. „Poručio mi je i da su bodovi protiv Željezničara skuplji nego protiv nekih drugih ekipa i da je on taj koji odlučuje gdje će i kome dijeliti pravdu.“ Kako tvrde izvori našeg lista, Skakić zna često svirati i protiv nekih ekipa, kakva je, primjerice, Sarajevo, koje je često imale zamjerke na njegovu arbitražu. Ne radi se, naime, niokakvoj netrpeljivosti ili animozitetu suca iz Gradiške, nego je, kako se trvrdi, riječ o neispunjemim detaljima iz dogovora koje su ovaj klub i Skakić imali prethodnih sezona. Navodno je dogovoreno da se za „pošteno“ sviranje sudac nagradi sa deset hiljada maraka u iznimno važnoj utakmici za Sarajevo, no isplaćeno mu je samo hiljadu maraka. Ostatak novca nikada nije dobio a priča se i kako je je nakon toga emisarima sa Koševa poručio kako im je kvota sada utrostručena ukoliko žele da utakmica završi bez problema. O svemu ovome smo u nekoliko navrata pokušavali razgovarati sa Skakićem, kako bi provjerili navode i optužbe na njegov račun, no do zaključenja ovog broja SB nije se javljao na telefonske pozive.

OD PET DO 20 HILJADA MARAKA

Sugovornici Slobodne Bosne tvrde kako nema niti jednog nogometnog kluba u BiH koji ne radi ili nije radio sa sudijama. Način suradnje i tarife koje se isplaćuju kako bi se došlo do željenog rezultata već su odavno javna tajna, zna se kako se za „pošteno“ suđenje isplaćuje od pet do deset hiljada maraka. Razumljivo je da niko o tome ne želi javno govoriti, no sume isplaćene sudijama, delegatima i kontrolorima variraju od jednog do drugog dijela sezone. U jesenjem dijelu, kada utakmice i nisu toliko važne za konačan plasman, utakmica se može kupiti za iznos između dvije i pet hiljada maraka, dok pri kraju prvenstva, kada se odlučuje o plasmanu klubova, o tome ko će u evropska takmičenja a ko u niži rang, cijene skaču i do dvadeset hiljada maraka. U našem se nogometu tačno zna ko je čiji sudija i za koliko se novca može namjestiti rezultat utakmice. Znaju se i tačna mjesta na kojima se sa sudijama i delegatima mečeva dogovaraju rezultati. Način podmićivanja jednostavan je i odavno razrađen. Ukoliko je u pitanju „domaća“ utakmica, cijela se priča završi za službenim ručkom u nekom od restorana čiji je vlasnik sponzor kluba. Ukoliko se radi o gostovanju, najčešće se „ugovorne strane“ nađu na piću u kafićima benzinskih pumpi i tu se, bez mnogo priče, brzo obavi transakcija. Tako sudije najviše profitiraju u situaciju u kojoj nijedan klub Premijer lige, bez obzira na renome i trenutačni kvalitet, ne bira načina kako bi došao do bodova. U okruženju u kojem živi većina bh. građana ono što sudije zarade kao dopunsku djelatnost zaista je lijepa svota novca. Sudija koji dolazi iz, recimo, Bihaća suditi u Sarajevu, zaradi (zakonski) oko 200 maraka, te još i dnevnicu. Njegov pomoćnik zaradi 30 maraka manje, svečani i obilni ručkovi u ekskluzivnim restoranima uobičajena su procedura, spavanje im obezbijede klubovi, no nisu rijetki ni primjeri da suci budu nagrađeni putovanjem, automobilom, djevojkama sumnjivog morala i raznim drugim povlasticama. Obzirom da sude dvije ili tri utakmice mjesečno, zvanično suci zarade jednu prosječnu plaću koja im, uz njihova redovna primanja, predstavlja osnovicu za sasvim solidan život. Svaki klub ima čovjeka zaduženog za ove poslovne transakcije, neki od njih važili su ili još uvijek važe za ugledne sportske radnike. Zanimljivo je, isto tako, da i oni koji u ime klubova dogovaraju poslove sa sudijama itekako imaju koristi od ovih poslova. Primjerice, nekadašnji sekretar FK Sarajeva, Mirsad Alihodžić, je godinama bio u ovome klubu osoba zadužena za sudije. Tako je uvrijeme dok smu se, kako tvrdi, duguje dvadeset plata za poslove u fudbalskom i sportskom društvu Sarajevo, čiji je dugogodišnji nelegalni sekretar, uspio sagraditi luksuznu kuću u centralnom dijelu Sarajeva, u ulici Pinje Barjaktara kao i vikendicu na Nišićima u blizini Olova. U klubovima su uspjeli napraviti jednostavan način pravdanja sredstava potrošenih za čaščavanje sudija. Naime, sve se pravda uglavnom putnim nalozima, pa tako ispada da su pojedini klupski dužnosnici više na točkovima nego u klupskim prostorijama. Uglavnom je riječ o iznosima od po pet hiljada maraka, od kojih tri hiljade idu glavnom sucu, a ostatak pomoćnicima, kontrolorima i, naravno, osobi koja u ime kluba dogovara suđenje. 

ŠUTNJA ODGOVORNIH

Izjave Vahidina Čahtarevića i Pere Pavlovića nisu ništa novo kada je bh. nogomet u pitanju. Novost isto tako nije niti da NS BiH već godinama ne čini ništa na sankcioniranju osoba koje učestvuju u namještanju utakmica. Prije svega, proteklih godina ljudima koji su vodili Savez nije bilo u interesu sankcionirati odgovorne, budući su i sami debelo bili upetljani u ovakve radnje. S druge strane, istina je i da je veoma teško dokazati namještanje, jer se rezultati utakmica dogovoraju u uskom krugu ljudi, daleko od očiju javnosti, sa sudijama i delegatima za koje se već zna da nisu imuni na ponude dužnosnika klubova. Čak i kada bi se dokazala pristrasnost u suđenju, teško je vjerovati kako bi se išta, osim minornih kazni od jedne ili dvije utakmice suspenzije, desilo našim sudijama. Razloga za to je mnogo, a jedan od glavnih jeste činjenica da ljudi koji upravljaju takmičarskim i sudijskim komisijama u NS jednostavno nisu kompetentni za takve poslove jer imaju “oraha u džepu”, odnosno i oni se ponašaju na istovjetan način kao i oni djelitelji pravde koji za svoje usluge traže i nerijetko dobijaju novac. Dvije su komisije nadležne za ocjenu kvaliteta suđenja i regularnosti utakmica no one ne rade svoj posao kako treba i to nije teško zaključiti, s obzirom na gotovo pa svakodnevne povike klubova o sudijskim krađama, ali i njihovim čudnim odlukama. Godinama unazad objavljivali smo članke o namještanjima rezultata nogometnih utakmica, prljavim poslovima ovdašnjih nogometnih „uglednika“ ali i o prijavama koje su se rijetki hrabri odvažili podnijeti istražnim organima. No, gotovo nikada niko od onih koji u namještanju utakmica imaju debelo umiješane prste nije zbog toga i odgovarao. Tako je, primjerice, još prije pet godina bivši član IO FS RS i potpredsjednik Komisije za status igrača u NS BIH Žarko Dimitrijević podnio krivičnu prijavu inspektorima SIPA-e protiv nekoliko dužnosnika nogometnih saveza u našoj zemlji zbog kriminalnih radnji i namještanja rezultata nogometnih utakmica kojima je “skrojen” plasman na kraju prvenstava u Premijer ligi BiH i Prvoj ligi RS. Dimitrijević je, između ostalih, SIPA-i prijavio Neđu Ilića iz preduzeća Srpske šume, tvrdio je da je on sa suradnicima poslije utakmice u Zvorniku, u kojoj je sokolački Glasinac kao gost savladao domaću Drinu, obezbijedio isplatu premija domaćim igračima, kao protivuslugu za bodove opstanka. “Podnio sam prijave i protiv Rade Vukasovića, sudije iz Trebinja, koji je dva dana boravio kod Slavka Roguljića prije susreta Borac Bosanski Šamac Laktaši i poslije toga sramno sudio u derbiju prvenstva”, pričao nam je Dimitrijević, tvrdeći da ima dokaze kako je kontroverzni krajiški biznismen Slavko Roguljić platio deset hiljada eura sudijama i ostalim službenim licima da sude tako da utakmicu dobiju Laktaši kako bi se plasirali u Premijer ligu BiH. Nekoliko mjeseci kasnije, o korumpiranim je sudijama raspravljao i na svu sreću raspušteni IO NS BiH koji je trada donio odluku o suspenziji Stručne sudijske komisije te člana Komisije za sudije i suđenje Radiše Vrhovca zato jer je, kako se sumnja, Davoru Mujagiću, članu Stručne sudijske komisije, dao 750 eura da podijeli sa predsjednikom Komisije, Blažom Živkovićem iz Orašja i trećim članom Komisije, Stevom Maksimovićem iz Modriče. Njihov je zadatak trebao biti da preprave negativnu ocjenu sudiji Antoniju Blaževiću, koju je dobio za vođenje meča između Laktaša (odakle je Vrhovac) i gradačačke Zvijezde. Članovi Stručne sudijske komisije novac su danima držali kod sebe, a onda, kada je slučaj počeo izlaziti na vidjelo, tražili sastanak sa članovima Predsjedništva NSBiH. Tadašnji predsjednik Iljo Dominković tražio je smjenu svih članova Komisije, izuzev Blaža Živkovića, svog intimusa iz Orašja i po potrebi vozača.

PANIĆA ODNIO VOZ

Ko su, zapravo, nogometne sudije sa ovdašnjih terena najbolje oslikava anegdota u kojoj je glavnu rolu imao doživotno suspendirani Novo Panić. Dobojliju, koji je godinama važio za najboljeg bh. sudiju jednom su prilikom ljudi iz UEFA pitali za zanimanje. Panić im je ponosno odgovorio: „Vozim voz!“, te onda još ponosnije dodao: „Teretni voz!“ Kasnije je, pak, Panić prebačen na dužnost isljednika vuče vozova U septembru prošle godine Savez je na pet mjeseci suspendirao sudiju Edina Golaća, zbog blamaže koju je priredio u Škotskoj. Naime, Golać je u julu prošle godine sudio Futsal Cup a u hotelu u kojem je odsjeo provalio je, kako je stajalo u prijavi UEFA, u bar koji je bio zatvoren. Hotelsko osoblje prijavilo je njegovo ponašanje kontroloru suđenja na turniru, koji je odmah obavio razgovor sa Golaćem i njegovim kolegom. Tom prilikom su obojica priznali krivicu, nakon čega su platili pivo. UEFA je u svojoj prijavi protiv Golaća navela kako loše vlada engleskim jezikom, što je zapravo jedan od preduslova kako bi se uopšte našao na UEFA listi. Inače, njegov loš engleski najviše je došao do izražaja prilikom incidenta u hotelu, kada nije znao objasniti kontroloru suđenja šta se zapravo desilo. Nije to bio prvi indicednt ovakve vrste za sudiju iz Banovića, obzirom da je u NS već ranije stigla žalbu iz jednog hotela u Čitluku, odakle je Golać, navodno, otuđio stvari iz mini-bara, te hotelske peškire. Golać je sin Huse Golaća, nekadašnjeg prvog čovjeka NS Federacije. I drugi Husin sin, Miralem, je nogometni sudija koji se već na početku svoje karijere suočio sa bijesom čelnika klubova kojima je sudio, pa je zbog takvog načina dijeljenja pravde „NK Čelić bio primoran da protiv Miralema Golaća podnese prijavu nadležnom tužilaštvu Tuzlanskog Kantona, jer postoje indicije da je isti za pomenuti scenario dobio novčanu nadoknadu”. Riječ je o Miralemovom suđenju u utakmici Prve Lige Tuzlanskog kantona između Čelića i Doboj Istoka iz Klokotnice. Huso Golać se, inače, prije nekoliko godina neokrznut izvukao iz skandala sa namještanjem utakmica u federalnom prvenstvu između Lukavca i Mramora. Rukovodstvo Mramora javno je prezentiralo audio snimke u kojima su u namještanje utakmice uključeni suci, zatim Huso Golać, bivši selektor reprezentacije BiH Blaž Slišković, pa i ekonom NS BiH Fuad Kečo. Trenutačno su na sudijskoj A listi NS BiH i Vladimir Dominković, poštar iz Orašja, brat suspendiranog predsjednika NS Fedracije Ilje Dominkovića. Tu je i Sarajlija Emir Alečković koji je bio u poslovnim vezama sa zagrebačkiom kompanijom Poljak, firmom koja se bavi izgradnjom vještačkih terena i koja je povezivana sa poslovima gradnje sportskog centra koji NS BiH jošp uvijek nije napravio. Tuzlak Midhad Arnautović je sekretar NS Tuzlanskog Kantona. Mostarac Vedran Zovko je inžinjer šumarstva dok Zeničanin Muamer Bureković trguje kafom. Bišćanin Edin Jakupović je nastavio porodičnu tradiciju pravnika. Stočanin Semir Kaplan je poljoprivrednik, bavi se pored toga i razvoženjem namještaja a Sarajlija Rusmir Mrković je pukovnik Oružanih snaga BiH. Danijel Pajić iz Bijeljine profesor je tjelesnog odgoja, Ljubušak Goran Paradžik šef je odsjeka u tamošnjoj općini, Elmir Pilav je magistar ekonomije. Prozivani DraganSkakić iz Bosanske Gradiške je privatni poduzetnik, Predrag Stankić radi u MUP-u u Bijeljini. Banjalučanin Ognjen Valjić, kada ne sudi nogometne utakmice, svira harmoniku po tamošnjim restoranima, dok se Trebinjac Radislav Vukasović i Banjalučanin Robert Zrilić bave privatnim biznisom...

Tužiteljstvo BiH godinu dana čeka da entitetski MUP-ovi okončaju istragu o namještanju rezultata utakmica u BiH

Andreas Bachmann, tužitelj njemačkog Tužiteljstva iz Bochuma, najavio je za proljeće ove godine nove optužnice u skandalu oko namještanja rezultata nogometnih utakmica koje je širom svijeta, najčešće u suradnji sa dalekoistočnim kladionicama, organizirala grupa okupljena oko Ante Šapine. Njemački državljanin hrvatskog porijekla već je za ove kriminalne radnje osuđen na pet godina zatvora. Istu je zatvorsku kaznu dobio i njegov najbliži suradnik Marijo Cvrtak čije će svjedočenje, kako sada stvari stoje, biti kjučno kada je u pitanju namještanje rezultata utakmica koje su igrali bh. klubovi. Naime, u oktobru 2010. godine u Tužilaštvo BiH stigao je iz Bochuma dosje sa nekoliko stotina stranica u kojem je sadržan inkriminirajući materijal o sumnjivim rezultatima utakmica koje su igrane u bh. prvenstvu, ali i rezultata nekoliko prijateljskih i službenih mečeva koje su ovdašnji klubovi igrali u inozemstvu. Na listi njemačkih istražitelja, koju je Slobodna Bosna ekskluzivno objavila nekoliko dana po dolasku materijala u Sarajevo, nalaze se Slavija iz Istočnog Sarajeva, Travnik, Posušje, Orašje, Laktaši a sumnja se na još tri ili četiri ovdašnja kluba koja su igrala međunarodne utakmice. Prema podacima do kojih smo dosada došli, riječ je o tridesetak sumnjivih utakmica, o kojima istragu vode inspektori entitetskih MUP-ova. Naime, materijal koji je dostavljen kao osnova za istragu i eventualno podizanje optužnica prvo je dostavljen Tužilaštvu BiH. Kako je to procedura nalagala, iz Tužilaštva je proslijeđen na pregled i obradu u SIPA-u, no direktor te agencije, Mirko Lujić je materijal proslijedio u federalni MUP. Istražitelji ove institucije prihvatili su vođenje istrage, no stanovit problem im je predstavljala činjenica da su među klubovima koji se pominju u aferi i neki iz Republike Srpske, tako da je istraga morala biti koordinirana između ova dva policijska tijela. „Nakon što je prevelo dokumentaciju, Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Federalne uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova RS da izvrše određene provjere, s ciljem prikupljanja dokaza o navodnim nezakonitostima, pri čemu se s neregularnostima pominju dva domaća nogometna kluba. Ove aktivnosti još traju, a do ovog trenutka Tužiteljstvu BiH nije dostavljeno dovoljno dokaza za pokretanje istrage”, kazao nam je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužiteljstva BiH. Po informacijama do kojih je zasada došla Slobodna Bosna, ključna osoba u namještanju rezultata utakmica u kojima su igrali bh. klubovi je osuđeni Marijo Cvrtak, njemački državljanin porijeklom iz Livna. Pored njegovog, najčešće se u dokumentima iz Bochuma pominju imena Turaka Deniza Celika i Tune Akbuluata te Ante Šapine, ali i nekoliko osoba koji su bili na vodećim dužnostima u našim klubovima. To su bivši predsjednik i bivši trener Travnika, Dževad Bećiragić i Nedžad Selimović, zatim Mate i Živko Budimir, bivši premijerligaški sudija Mevludin Efendić te igrači nogometnih klubova Travnik, Orašje, Laktaši i Posušje. Najčešće ime koje se „vrti“ u dosjeu koji je stigao iz Bochuma je ono bivšeg predsjednika Slavije, Slavka Tošovića. Pored Tošovića, na listi osumnjičenih za namještanje reziultata su zasada neimenovani igrači Slavije sa nadimcima Kuna i Drago, zatim klupski ljekar te hotelski kuhar.

                                       JA NISAM ČOVJEK, JA SAM CANTONA!

Vjerovatno najkarizmatičniji nogometaš svih vremena, Eric Cantona ima novi cilj u svom ionako zanimljivom životu. Odlučio se, naime, kandidirati za predsjednika Francuske. Nekadašnji legendarni nogometaš Manchester Uniteda i francuske reprezentacije, poznat po golovima, ali i kung-fu udaranju navijača Leedsa, uputio je pismo gradonačelnicima francuskih gradova bez čije se podrške ne može službeno kandidirati. Cantoni je, da bi ušao u predsjedničku utrku, potrebno 500 potpisa gradonačelnika. No, pravi cilj njegove kandidature nije borba za fotelju. „Želim pomoći beskućnicima u Francuskoj. To je osnovno pitanje moje kandidature jer upravo na tom pitanju mogu najviše pomoći svojim sugrađanima. Pitanje beskućništva tiče se desetaka milijuna ljudi“, kazao je Cantona, da bi, nekoliko sati nakon što je na noge digao cijelu Francusku zbog objave kandidature za predsjednika, priznao pravi cilj. „Namjerno sam rekao da želim biti predsjednik jer sam želio privući pozornost ljudi na Fondaciju Abbe Pierre, koja se bavi problemom beskućnika! Nije mi cilj biti predsjednikom.“

SVIJET PO ERICU

Nije ovo prvi put da se Cantona na političkoj sceni obračunava sa francuskim predsjednikom, koji mu je često meta u njegiovim javnim istupima. Nakon što je Nicolas Sarkozy pobijedio na predsjedničkim izborima i nakon što nije uspio smiriti žestoke rasne proteste na ulicama francuskih gradova, Cantona je otišao tako daleko da ga je usporedio sa liderom radikalne francuske desnice, Jean Marie Le Penom. „U Francuskoj smo inače sposobni slaviti ljude poput Napoleona, koji nam je vratio ropstvo. Sada je Napoelona zamijenio čovjek koji je za mene, jednostavno, Le Pen sa maskom-Sarkozy.“ Prije godinu dana pozvao je Francuze i Britance na bojkot bankarskih kuća. Poziv na ekonomsku revoluciju uputio je studentima i djelatnicima javnih institucija koji su tada žestoko prosvjedovali protiv spašavanja privatnih banaka novcem poreskih obveznika. „Umjesto da prosvjedujemo, trebali bismo otići u banke i izvući našu ušteđevinu van. Mislim da bi to prouzročilo istinsku revoluciju“, rekao je Cantona „Samo moramo otići do bankomata i podići našu ušteđevinu. Učini li to puno ljudi, cijeli će financijski sustav pasti. Neće više biti oružja, ratova niti bilo čega sličnog.“ Eric Cantona je Francuz kojeg su voljeli Englezi. Anglofil koji uvijek tvrdi kako se više osjeća Englezom. “Ne želim pričati o Francuskoj. Tamo sam rođen, ali se osjećam kao Englez. Francuzi su glupi i sebični, a uvijek očekuju da im drugi govore da su najbolji. Proveo sam puno lijepih godina u Engleskoj i volim njihov pristup nogometu“, izjavio je jednom prilikom šokiranom novinaru pariskog dnevika. Rođen je u Parizu 1966. godine. Taj je datum, obzirom da je Engleska te godine osvojila svoj prvi i jedini naslov prvaka svijeta u nogometu, bio odličan za marketinšku službu Manchester Uniteda. Prodali su na hiljade majica na kojima je pisalo '66 je bila odlična godina za engleski nogomet. Tada je rođen Eric. Njegov je otac bio dijete imigranata sa Sardinije i nedugo po Ericovom rođenju porodica se preselila u Marseille. Živjeli su jednostavno i skromno, a Eric je ubrzo postao redovan posjetitelj utakmica Olympiquea na stadionu Velodrome. Profesionalni nogomet počeo je igrati sa 16 godina u Auxerreu. Nedugo potom, u tom je gradu sreo i svoju prvu suprugu, Isabelle, sestru tadašnjeg suigrača Bernanda Ferrera. Turbulenta nogometna karijera bila je obilježena sukobima sa autoritetima, neobičnim ponašanjem i burutalnom iskrenošću koja mu je ubrzo na leđa prišila epitet bad boya. U vrijeme dok je igrao za Auxerre kažnjen je neigranjem za reprezentaciju jer je tadašnjeg francuskog selektora Henri Michelea nazvao „vrećom govana“. Nedugo kasnije, suspendirao ga je i Marseille kada je bacio dres na teren iz protesta, jer je zamijenjen u prijateljskom meču protiv moskovskog Torpeda. U Montpelliereu je također suspendiran zbog tuče sa suigračem. Prvi se put oprostio od igranja nogometa, kada je imao 25 godina, nakon što je zaradio dvomjesečnu zabranu igranja. Zločin? Kao kapiten Nimesa, gađao je loptom sudiju u glavu. Prvo je dobio kaznu od mjesec dana, a nakon što je članovima disciplinske komsije na saslušanju kazao kako su budale, kazna mu je udvostručena. No, odluku o umirovljenju je ubrzo promijenio, Nije htio otići na probu u engleski Sheffield Wednesday, nego je u februaru 1992. godine potpisao za Leeds United. U svega nekoliko utakmica klub je katapultirao u vrh tabele a sebi je obezbijedio status zvijezde. Jedva devet mjeseci nakon što je stigao u Englesku, preselio je na Old Trafford u transferu vrijednom 1.2 miliona funti. U svojoj prvoj sezoni sa Unitedom, osvojio je naslov prvaka. Franck Sauzée, koji je sa njim igrao u reprezentaciji i Marseilleu, kazao je kako je Eric uvijek bio laka meta svakog autoriteta. „Eric je uvijek bio takvog karaktera i principa i uvijek je stajao iza svojih načela i branio druge. Većina igrača će vam kazati kako je bio obožavan u timu i nesebičan, za razliku od mnogih drugih napadača. Ali, nogometni svijet ne voli igrače koji glasno govore ono što misle.“

KAD GALEBOVI SLIJEDE

Cantona je uvijek bio beskompromisan, prgav i ostati će vječno upamćen kao napadač koji je skoro dobio više kartona nego postigao golova, prvi igrač koje je završio u zatvoru zbog tučnjave sa navijačima na terenu. U jednoj je utakmici dobio žuti karton i zbog toga se sa sucem svađao nekoliko minuta. Pola sata kasnije, zbog grubog starta s leđa na protivničkog igrača dobio je crveni karton. Novinarima je nakon utakmice pojasnio: „Prvi žuti karton sam zaradio zbog gluposti. Ono nije bio ni prekršaj, a kamoli karton. Drugi žuti karton sam zaradio jer sam htio sucu pokazati šta je prekršaj za žuti karton.“ No, slučaj po kojem će zauvijek ostati upamćen desio se na utakmici Manchester Uniteda i Crystal Palacea, 2005. godine, kada je kung fu udarcem oborio na zemlju navijača Matthew Simmonsa. Nakon što ga je sudac istjerao sa terena zbog namjernog prekršaja nad Richardom Shawom, Cantona je krenuo van. No na putu prema svlačionici Simmons ga je izvrijeđao, nazivajući ga prljavim francuskim gadom. Cantona je poludio, potrčao prema njemu i nogama ga, u stilu Bruce Leeja udario u prsa. Nakon presude zbog udaranja uslijedio je jedan od historijskih trenutaka u svijetu nogometa. Došao je na konferenciju za novinare i izrekao jednu jedinu rečenicu, namjerno otežući i zastajkujući: „Kad galebovi… slijede koču, čine to zato… što misle… da će im srdele baciti u more. Hvala vam.“ Zatim je ustao i otišao ostavivši okupljene novinare u čudu. Kasnije je objašnjavao kako rečenica ne znači ništa, niti je ikada značila bilo što no da se super zabavljao prateći kako cijeli svijet pokušava analizirati njezino značenje i šta je, zapravo, htio kazati. Za svoj je potez dobio kaznu od 120 sati društveno korisnog rada, 20.000 funti novčane kazne, a čak osam mjeseci nije smio igrati nogomet. Iako je od tada pošlo skoro sedamnaest godina, o Ericovom se potezu i danas priča. Osuđivan je, ali su i mnogi stali u njegovu obranu. Poput komentatora Sky Sporta koji je u svojoj kolumni u britanskom Independentu napisao kako je konačno neko morao dati lekciju huliganima koji misle da, ako plate kartu, imaju pravo vrijeđati i napadati svakoga ko im se ne sviđa na terenu. Kada danas priča o onome što se desilo na Selhurst Parku, odbija koristiti termin karate udarac. „Nije to baš bio karate. Tribina je imala ogradu, pa sam morao malo skočiti kako bih ga opalio. Da nije bilo ograde, udario bih ga šakom. Sreo sam na hiljade ljudi poput Simmonsa. Stvari ispadnu čudne zbog trenutka u kojem se dese. Da sam ga sreo dan ranije, možda ne bih tako reagirao iako me je vrijeđao na isti način. No život je kompliciran, svaki dan ste na tankom užetu i takve se stvari jednostavno dese.“ Tadašnji kapiten Manchestera, Paul Ince, pričao je o detaljima suđenja na kojem je odlučivano o Ericovoj kazni. „Odsjeli smo u Croydon Park hotelu“, sjeća se Ince. „Ustali smo ujutro, sredio sam se, obukao sam odijelo, bio sam sav skockan. Pokucao sam na Ericova vrata. Stajao je odjeven u jaknu i raskopčanu bijelu košulju iz koje su mu virile grudi. Kazao sam mu da ne može takav ići na sud. 'Ja sam Cantona, mogu ići onakav kakav hoću.' Na sudu je dobio 14 dana zatvora. I dan danas mislim kako je sud presuio tako zbog načina na koji je bio odjeven.“

STRAST KAO VODILJA

Dvije godine kasnije iznenada je odlučio okončati karijeru, iako ga je Alex Ferguson, kojeg izuzetno cijeni, pokušavao nagovoriti na ostanak. Na utakmicama su navijači Manchestera pjevali Gdje je Cantona?, no Eric se, za razliku od Paula Scholesa, nije vratio. „Bio sam dirnut, ali i zabrinut, jer sam znao da će se jednog dana završiti. Na svu sreću, čak i kad radim nešto sa strašću, a sve što radim, radim na taj način i u nekom kutku mog mozga uvijek postoji svijest da će i tome doći kraj. Ali, možda će ljudi jednog dana moje ime, umjesto na stadionima, uzvikivati u kinima i galerijama.“ Bio je nogometaš i filozof, a onda je postao glumac, pjesnik slikar i forograf. Otkrio je novu strast i nogomet zamijenio glumom. Glumio je u nekoliko filmova, no Looking for Eric, kojeg je režirao cijenjeni Ken Loach, oduševio je gledatelje i kritiku. Cantona u filmu glumi imaginarnog savjetnika lokalnog poštara Erica Bishopa čiji se život raspada. Nesretni poštar u trenucima očaja poziva Cantonu kao svojega najvećeg idola da mu pomogne izaći iz životnog labirinta, a legendarna sedmica s Old Trafforda taj poziv prihvaća. Poštara kroz život vodi raznim mudrostima i polagano mu vraća samopouzdanje pokazujući mu vedriju stranu života. Priču o Ericu najbolje oslikava scena u kojoj izgubljeni poštar svom idolu kaže: „Nekad jednostavno zaboravim da si samo čovjek“, a Cantona mu brzo odgovori: „Ja nisam čovjek, ja sam Cantona.“ Govoreći o slikanju i filmu, kaže kako ima potrebu da uđe duboko u sebe, da nađe svoju viziju i pokaže je svijetu. „Čime god da se bavim, moja ambicija je da stignem što je dalje moguće i da ne priznajem granice. Sretan sam što imam toliko strasti, što imam gimnastičarski duh.“ Strast je rečenica kojom je objasnio zašto se ostavio nogometa, iako je bio u naponu snage. „Dio moje ličnosti, mog suštinskog načina razmišljanja, jeste potraga za savršenstvom. Da bi bio stvarno uspješan, moraš da gurneš sebe do ivice, a ja sam osjetio da sam stigao do te ivice.“ U međuvremenu se zabavljao igrajući nogomet na pijesku, vodeći reprezentaciju Francuske u tom sportu, a danas je sportski direktor New York Cosmosa, u kojem su nekada igrali Pele i Franz Beckenbauer, ali i Slaviša Žungul i Vladislav Bleki Bogićević. I još uvijek uveseljava svijet svojim viđenjem modernog nogometa. „Ronaldinho je igrač zbog kojeg djeca anjaju. Djeca nikada neće hodati okolo noseći imena Deschamps ili Desailly na leđima svojih dresova, zar ne? Kada bi postojali samo igrači poput Deschampsa ili Desaillyja, samo bi se desetak ljudi zanimalo za ovu igru, a i to bi bili njihovi rođaci ili nećaci.”

„Nekima je, izgleda, bilo teško igrati pred ovakvim tribinama. Fudbaleru se ne može desiti ništa ljepše nego igrati ovakve utakmice. Za ovakve smo utakmice trenirali, za ovo sam igrao dvadeset godina, vucarao se po hotelima, putujem iz dana u dan i kada nam se treba desiti nešto prelijepo, nešto veliko, onda ne napravimo ništa od onoga kako smo se dogovorili.“ Ne, nije ovo izjava Emira Spahića ili Elvira Rahimića nakon lisabonskog horora. Nije niti razmišljanje selektora Safeta Sušića nakon najtežeg poraza njegovoj trenerskoj karijeri. Riječi su ovo Sergeja Barbareza, kapitena reprezentacije BiH na utakmici koju je igrao u Beogradu, u oktobru 2005. godine protiv Srbije i Crne Gore u Beogradu, utakmice koja je odlučivala putnika na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Šest godina kasnije, pokazat će se nakon dvomeča doigravanja sa Portugalcima, ništa se u našem nacionalnom timu nije promijenilo. Izuzev jednog ili dvojice igrača, na lisabonskom se Stadionu svjetla u ime reprezentacije BiH predstavila grupa plašljivaca. Danima je Sušić upozoravao, molio i objašnjavao kako treba igrati protiv Portugalaca. I onda su oni zbog kojih je cijela zemlja bila na nogama napravili isto zbog čega je i Barbarez nakon Beograda bio ogorčen svojim suigračima. „Igrali“ neku svoju utakmicu, mimo dogovora i Sušićevih naputaka.     

ZENIČKO KROMPIRIŠTE

Minute neposredno nakon što je njemački sudija Wolfgang Stark svojim zviždukom za kraj napokon okončao sramotu u Lisabonu značile su bolno otrježnjenje i povratak istini. Mogu reporteri BHT 1 potpuno suludo tvrditi kako su, nakon ovakve utakmice „ponosni“ (na što Bože dragi) i kako je „ako ni zbog čega drugog, zbog narednih utakmica ovaj poraz dobro došao kao putokaz za budućnost“ (o Bože dragi?!), istina je jasna i bolna. Nogometna je reprezentacija BiH prokockala četvrtu veliku priliku za plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Nogometna reprezentacija BiH je ekipa koja u svojih petnaestak godina postojanja nije uspjela pobijediti, izuzevši prijateljske mečeve, niti jednu veliku reprezentaciju niti slaviti u bilo kojem odlučujućem meču. Nismo pobijedili Dansku, Srbiju, nismo ni Tursku, Španiju, Portugal niti Francusku. Mentalitet gubitnika, kreiran u postratnim godinama, hranjen nerealnim očekivanjima i identitetom vječite žrtve koju potkradaju sudije, UEFA, Platini, CIA... i ko sve još ne, pokazao se ključnim. I to ne mogu promijeniti povremeni bljeskovi Edina Džeke, sve rjeđa lucidnost Zvjezdana Misimovića ili požrtvovanost i ozbiljnost Saše Papca. Safet Sušić je bio na najboljem putu da svojim profesionalizmom i poštenim odnosom prema lopti od nje dobije natrag ono što je očekivao. No, ni njemu se nije dalo. Pričati o tome da li je na Euro zaslužila ići reprezentacija zemlje koja nema poštenog nogometnog travnjaka, koja se guši u siromaštvu i u kojoj prosječan Bosanac razmišlja da li djetetu kupiti čizme za  zimu ili skupu kartu za utakmicu doigravanja, sada je nevažno. No važno je reći kako je zato na zenički travnjak, koji su Portugalci s pravom nazvali krumpirište, prošlog petka jurila sva sila ovdašnjih kantonalnih, entiteskih i državnih moćnika u skupim službenim passatima i audijima, praćena brojnom policijskom pratnjom. Tu je noć cestom koja vodi ka Zenici protutnjalo službenih, brat bratu, milion-dva maraka. Dnevnice, gorivo, troškovi policijske i službene pratnje za njih samo tu noć bile su dovoljne kako bi se kupio novi travnjak Bilinog polja. Travnjak koji su nam, kao, popravljali stručnjaci iz Slovenije, iako u Laktašima postoji firma koja je postavljala travnjak milanskog San Sira i koja će uređivati ukrajinske terene tokom Eura naredne godine. Ali, laktaške vlati trave Zenici još uvijek nisu dovoljno dobre.    

IZMEĐU BAKE I ĆIRE

Prva velika prilika za odlazak na Evropsko prvenstvo pružena nam je u oktobru 2003. godine. Igrali smo na sarajevskom Koševu protiv Danske. Trebala nam je pobjeda, na kraju je završilo neodlučeno. Desetak minuta nakon što je okončana utakmica tadašnji selektor reprezentacije, Blaž Slišković, izišao je pred novinare. “Poslije svakog neuspjeha i uspjeha direktor Pašalić je bio samnom. Međutim, 'kurve' iz Saveza nisu se pojavljivale ni danas, kada svi žalimo, niti kada smo ranije gubili. Zato su znali poslije pobjede nad Norveškom doći da se slikaju i kažu kako je sve što radimo za BiH. Znaju se busati kada pobjeđujemo, a ne znaju se pojaviti kada nam ne ide dobro. Gdje su sada, kada je nama i narodu BiH teško zbog ishoda ove utakmice? Stalno bježe od odgovornosti i izgleda da tome nema kraja. Čelni ljudi Saveza su činili sve kako bi se ova utakmica upravo ovako završila. Jednog dana ću reći i mnogo više detalja oko toga.” Bila je to rečenica koju je Baka kasnije ponavljao mnogo puta, no nikada nije otišao do kraja i kazao što zaista misli o ljudima koji su ga okruživali, dešavanjima u i oko reprezentacije. Slišković je poprilično neuspješno vodio tim koji je tek na kraju popravio blijed dojam s početka kvalifikacija. U početku se okretao raznim rizvićima i ikanovićima, špekuliralo se često kako je većina od njih dres obukla isključivo zato ne bi li podigla svoju vrijednost na tržištu, što je tvrdnja koja stoji uzme li se u obzir koliko su utakmica takvi nogometaši odigrali za nacionalni tim nakon potpisivanja ugovora u inozemstvu. Lutao je, “podmlađujući” reprezentaciju igračima u četvrtoj deceniji života rušeći tako njezin kakav-takav ugled, da bi tek sredinom kvalifikacija shvatio ono što su svi znali. Tada je reprezentacija bez Bolića, Baljića i Barbareza bila nemoćna. Slišković i Pašalić su, uz pomoć pokojnog Milana Jelića, tadašnjeg predsjednika NS BiH, izašli kao pobjednici iz sukoba sa Jusufom Pušinom, koji nikada nije krio da mu Baka nije bio prvi izbor na mjestu selektora. Aleksandar Ristić nikada nije dobio priliku na klupi reprezentacije, iako je to Pušina žarko želio, a tandem Slišković-Pašalić nastavio je dalje, u nove kvalifikacije koje su nam, po prvi put nakon rata, donijele susrete sa reprezentacijom države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora. Pokazalo se i izgubljenu drugu veliku priliku za plasman na veliko takmičenje, ovoga puta Svjetsko prvenstvo. Kvalifikacijski su mečevi kulminirali tačno dvije godine nakon okršaja sa Dancima. Mjesto bitke ovoga je puta bila beogradska Marakana. Bio je to, ispostavit će se te večeri, pakao kakav nije uspio opisati ni Dante u jednom od svojih krugova. Oko šest stotina navijača reprezentacije BiH bili su meta divljačkog iživljavanja, na tribinama se tokom svih devedeset minuta igre vodio neravnopravan rat koji je počeo sat i po prije utakmice, na ulicama oko stadiona. Oko petnaest hiljada navijača iz Republike Srpske, od kojih je većina došla sa kartama za utakmicu koje su im kupili Savo Milošević i Ognjen Koroman, reprezentativci SiCG rodom iz BiH (Janja i Pale), pjevala je pjesme od kojih se svakom normalnom biću ledila krv u žilama. Pala je, pala je, pala je, pala je na Markaleeeee orilo se iz desetina grla u trenutku dok je autobus sa reprezentativcima BiH, uz neviđeno policijsko i žandarmerijsko obezbjeđenje, ulazio na Zvezdin stadion. U paklu Marakane, hramu srpskog šovinizma, leglu primitivizma i, blago rečeno, najnižeg nacionalističkog orgijanja koje je kulminiralo pjesmom kako će, umjesto Kosova, Bosna biti srce Srbije, utakmica drugačije nije ni mogla biti završena nego pobjedom SiCG. Te bi večeri u Beogradu i mnogo kvalitetniji i veći igrači od prestrašenih Vedina Musića ili Zlatana Bajramovića, izgubljenih poput Sergeja Jakirovića na Marakani izgubili utakmicu i ostali bez devet miliona eura, kolika je bila zarada reprezentacija koje su izvadile vizu za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj. Slijedeće smo kvalifikacije odigrali blijedo, bez uspjeha, smijenjen je Fuad Muzurović, nakon njega i Meho Kodro, a onda je stigao - Ćiro. Ocvali nogometni opsjenar doveden je u trenutku kada se ozbiljno ljuljala stolica iljama i suljama u NS BiH. Manevarski potez urodio je plodom, Blažević je majstorski pritisak medija i javnosti preokrenuo u svoju korist, usput dobivši u ruke zanimljivu igračku, sa nogometašima u vrhunskoj formi poput Vedada Ibiševića, Zvjezdana Misimovića ili Edina Džeke koji su imali Njemačku pod svojim nogama. Blažević je manje-više uspješno plovio kvalifikacijama, pobjeđujući u Estoniji i Armeniji, no nije uspio niti jednom slaviti protiv jakih, protiv Turaka i Španaca. Baraž u novembru donio je Portugal bez Cristiana Ronalda. Blažević je šarmom i uzvicima kako će im, Portugalcima dakle, je..ti majku potpalio nadu kako se improvizacijom može napraviti rezultat. No, i njegova je priča okončala porazom i bolnim otrežnjenjem, isto onako kako je završila Sliškovićeva havarija. Tadašnji je portugalski selektor Carlos Queiroz nekoliko puta išao u Hoffenheim i Wolfsburg gledati naše nogometaše, Blažević je u isto vrijeme išao na modne revije u kuću Ejupa Ganića i igrao monopol u Sarajevu s Halidom Bešlićem. U Lisabonu je izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošću, u uzvrtau u Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako nije stručnjak niti taktičar, nego samo dobar motivator. Morao je igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimovića kao trećeg napadača, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi već jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reći hvala. Bila je to treća sreća, kako za Blaževića tako i za BiH, no Ćiri sa bh. timom nije uspjelo ono što mu je pošlo za rukom nekoliko godina ranije, sa Hrvatskom i Iranom.

SRCE I DUŠA ZA MRVU RADOSTI

Nakon poraza od Portugalaca te novembarske noći 2009. godine u u Zenici, napisali smo ono što Savez nakon Blaževića treba napraviti. Dakle, ostaviti ključnu grupu igrača na okupu i pronaći trenera koji će znati kako je ubojita ljevica Sejada Salihovića, trenera koji tačno zna šta Medunjanin može odigrati, selektora koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. Skoro sve to dobili smo u Safetu Sušiću, najboljem selektoru koji je ikada bio na klupi bh. reprezentacije. Sušić je uradio sve, odnosno, gotovo sve što je trebalo. Na kraju je kvalifikacija riješio dileme oko prvog golmana, donekle popustio kada je u pitanju poziv igračima koji, ma kako nadareni i simpatični bili (Muslimović) bez kluba ne zaslužuju mjesto u najboljem timu. No, Sušićev je izbor najboljih igrača bio sužen i, zanimljivo, bio je prvi selektor koji nije mogao, izuzevši golmana Asmira Avdukića, bilo koga iz domaćeg prvenstva pozvati reprezentaciju jer jednostavno igrača reprezentativnog kvaliteta u Premijer ligi nema. Strpljivo je i staloženo, nerijetko izložen nemilosrdnom, uličarskom  šibanju ovdašnje internetske javnosti i dijela medija, gradio tim koji će dvanaest minuta prije kraja posljednje kvalifikacijske utakmice, biti ne Evropskom prvenstvu. Možda je jedini njegov neuspjeh bio remi u Tirani, no nadoknađeno je to kasnijim pobjedama. Sušić je došao do baraža, nesretna igra kuglica donijela mu je opet Portugalce. I ostavila ga, kao i njegove prethodnike, pred vratima raja i bez deset miliona eura s kojim bi NS BiH konačno mogao izgraditi pristojan stadion i teren kojeg se nećemo stiditi. Raspravljati o taktici, razlozima poraza, o tome jesmo li lisabonskih šest golova primili zbog crvenog kartona Senada Lulića bespredmetno je raspravljati. Besmisleno je i nisko za poraz okrivljavati isključivo momka iz Jablanice koji je, uz Asmira Begovića i Mensura Mujdžu otkrovenje ovih kvalifikacija. Nisko jer isti oni koji tako nešto tvrde nisu ni slova nakon Pariza rekli svojim prijateljima iz reprezentacije i zamjerili zbog skrivljenog penala bez kojeg bi, u konačnici, bili pošteđeni užasa doigravanja i lisabonske sramote. Veliki je Abdulah Sidran, prije desetak-dvanaest godina napisao: „Znam samo da se u Bosni mrva radosti cijelom dušom plaća.“ A u Lisabonu su naši nogometaši igrali i bez duše i bez srca. Bez toga tim, objektivno lošiji od Portugala i ne može očekivati ništa više do mreže napunjene do vrha. I sramote umjesto radosti. A dušu i srce ili imaš ili nemaš. To im Safet Sušić, koji je u poznim godinama za Jugoslaviju na SP u Italiji igrao velikog srca i pune duše, ne može usaditi ni tokom priprema niti u svlačionici. To se ned dobija bahaćenjem prije utakmica i pompeznim izjavama. Srce se pokazuje na terenu, a ne na konferencijama za štampu i izjavama novinara. S time se, jednostavno, rodiš.

SAFET SUŠIĆ (56)

                                                     Safet Sušić, selektor nogometne reprezentacije BiH, spreman je za najveći izazov u svojoj trenerskoj karijeri. Evropsko nogometno prvenstvo, koje se igra u Poljskoj i Ukrajini narednog ljeta, probat će osigurati na teži način, u dvije utakmice doigravanja protiv Portugala. Dvije godine nakon što je imenovan za selektora, Sušić je sa svojim suradnicima uspio od reprezentacije BiH stvoriti tim koji nije izgubio niti jednu od posljednjih šest kvalifikacijskih utakmica, tim koji je najbolje rangiran na FIFA listi od dana kada je osnovan NS BiH. Dvije godine od prve utakmice na mjestu selektora, Sušić, u otvorenom i iskrenom razgovoru za Slobodnu Bosnu, priča o načinu na koji je stvarao reprezentaciju, svojoj trenerskoj filozofiji, očekivanjima u susretima s Portugalcima. „Najteže mi je bilo napraviti ekipu“, kaže Sušić na početku razgovora za naš list. „To se nije moglo napraviti preko noći. Isto tako, nije se moglo nastaviti sa istim timom koji je igrao u baražu za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ako sa tim igračima nisi mogao pobijediti u kvalifikacijama i otići na SP, onda je bilo jasno da se ne može ni na Evropsko prvenstvo. Trebalo je naći igrače, dovesti ih, ukomponirati u tim... To je bila prva stvar koju sam morao napraviti. Drugo, smetalo mi je nepovjerenje nekih ljudi koje sam osjetio kada sam postao selektor...“

Ljudi iz Nogometnog saveza?

Ne, ne... Općenito, ljudi u Bosni koji su bili skeptični prema meni, mada ne vidim razloga za taj skepticizam. Nekoga ko je izabran za najboljeg igrača BiH u zadnjih pedeset godina pitaju može li on voditi reprezentaciju? Meni je to bilo smiješno, shvatio sam to kao da mene ljudi pitaju znam li išta od fudbalu. To mi je smetalo. Ali je najteža stvar svakako bila stvaranje tima. Nedostajalo je nekoliko igrača kada sam došao. U početku smo imali grdnih problema, nismo imali niti jednog ljevaka u ekipi. Srećom, pojavio se Senad Lulić, poslije njega Mensur Mujdža pa neki igrači koji su bili blizu ali nisu igrali kakav je Haris Medunjanin...

Srećom, vratio se i Saša Papac...

Da, srećom po nas.

Zbog čega je vladalo toliko nepovjerenje? Vaša trenerska karijera uopće nije loša. Istina, niste vodili velike evropske klubove, ali ste svuda gdje ste radili pravili dobar posao?

Ne znam da li je samo u pitanju činjenica da sam vodio, recimo, Istanbulspor a ne Bayern. Jednostavno, takav smo narod. Inače nemamo puno povjerenja. Selektor je takva funkcija, uvijek su oko selektora podijeljenja mišljenja.

Bili ste često i meta dobrog dijela ovdašnjih medija, čiji se novinari nisu mogli pomiriti s činjenicom da više nema Miroslava Blaževića, a time ni privilegija koje su (ne)opravdano kod njega uživali?

Kod nas je to malo drugačije. Recimo, u Francuskoj nema medijskog prostora za svakoga, tamo ne može svako doći na televiziju ili u novine i pričati o svemu. Kod nas svako živ može da kaže sve što hoće, da se istrese na selektora i igrače i da za to ne snosi nikakvu odgovornost. U Francuskoj je jedan sportski dnevnik, L'Equipe i France Football koji izlazi dva puta sedmično i to je to. U L'Equipeu dobiti prostor za intervju je čudo, moraš to debelo zaslužiti. To mi je malo smetalo kod nas, što svako može pričati svašta i o svemu.

Koliko vam je bilo teško promijeniti pravila ponašanja kada je reprezentacija u pitanju. Uveli ste red, nije se moglo desiti da se u hotel dolazi kada ko hoće, da se ulazi igračima u sobe...

A šta su pravila ponašanja? Valjda je to nekakav osnovni red kako se treba ponašati. Meni je bilo neshvatljivo da se u dane priprema moglo u hotelu naći stotine ljudi. To je meni nepojmljivo, ja to ne bih mogao izdržati. Ne znam ko bi to mogao da podnese. Znam da je za pripremu jedne utakmice potreban mir, konncetracija koja traje nekoliko dana, a ne samo dan prije utakmice. Stalno igračima ponavljam da se utakmica ne može pripremiti na dan kada se ona igra. Utakmica se priprema od prvog dana okupljanja pa sve do izlaska na teren. Moraš biti savjestan, veliki profesionalac, ozbiljan, skupiti u sebi svu energiju, kako pozitivnu tako i negativnu, akumulirati je u sebi da bi to mogao sve istresti na teren. Opet kažem, prije svega imam igračko iskustvo, znam kako igrači dišu, kako razmišljaju i zato vlada red.

Vas igrači ne mogu prevariti...

Dobro, sve je to individualno. Ima igrača koji vole malo drugačije da se ponašaju, svako ima nekakav svoj način pripreme za utakmicu. Ali ja volim mir. Volim da, kada se krene na utakmicu, da u autobusu bude mir, da nema muzike, mobitela...

Neka vrsta meditacije?

Naravno, jer već tada igrač mora da bude u utakmici, već se tada počinje igrati utakmica. Ima i drugačijih trenera, čuo sam da je, recimo, u Španiji u autobusu i svlačionici dernek kada se krene na utakmicu...

Slušaju li vas igrači?

Mislim da oni samnom imaju puno slobode, čak i previše. Desilo se da neko to malo i iskoristi. Imam povjerenja u njih ali sam im, isto tako, stavio do znanja da svako treba da stoji iza svojh postupaka. Ako je neko namjerno pogriješio, da zna da može za to biti sankcioniran. Nisam za to da se novčano kažnjavaju, za mene je sankcija klupa ili tribina. To se već dešavalo i možda će se i slijedeću utakmicu desiti... Ne znam ni ko je s kim u sobi, nikada ni kod jednog igrača nisam ušao u sobu da ga obiđem, da ga pokrijem pred spavanje, ali treba da znaju da ukoliko neko pogriješi, pogotovo pred važne utakmice, može da bude kažnjen.

Nećete konkretno o primjerima ili imenima?

To ne želim, to ostaje među nama i uvijek će ostati među nama dok sam ja selektor. .

Ako nekoga, iznenada, preselite na klupu ili tribinu, znači da je zgriješio tokom priprema?

Svako treba da stoji iza onoga što radi. Ako to čini, zna šta ga čeka

Čini se kako je vaš prag tolerancije iznenađujuće visok, da imate možda i suviše strpljenja?

I kada sam bio igrač, volio sam da imam dosta slobode. Sjećam se da nas, kod Ivice Osima na Svjetskom prvenstvu u Italiji, niko nije tjerao u 11 uveče na spavanje. Ako je utakmica sutra uveče u devet sati, zašto bih ja morao biti u sobi i gasiti svjetlo u 11? Igrači moraju biti u hotelu do 12 a nakon toga mogu sjediti još u hotelu, biti na masaži, gledati televiziju... Nisam striktan, ne tjeram na gašenje svjetla u 23 sata jer me je to izluđivalo i kao igrača. Zaista sam tolerantan prema njima, imaju puno slobode i zato mi nekada bude malo i smiješno kada pročitam da u reprezentaciji vlada vojnička disciplina. Imaju pravo da ih u neko pristojno vrijeme posjete roditelji, prijatelji... Ne znam kako je bilo prije mene, ali pred prvu utakmicu koju sam vodio, ovdje nije bilo puno svijeta oko reprezentacije. Nekako se sama od sebe ta stvar složila, ne znam ni ja kako.

Spominjali ste Ivicu Osima i Svjetsko prvenstvo. Može li se vama desiti, kako što se njemu desilo, da mu Mirsad Baljic dođe u svlačionicu sa skrivenim diktafonon i kasnije snimak da novinarima?

Vidiš, za to sam čuo tek nedavno. Nisam čak siguran ni da je Mirsad to radio. Ne znam ni da li je to istina ili je postalo neki, da tako kažem, urbani mit.

Konsultirate li Osima oko taktike, pozicija igrača? Koliko uopće sa njim razgovarate tokom priprema za utakmice?

Razgovaramo, ali se oko ekipe ne konsultujemo. Prije svega zato što Ivica nije takav tip čovjeka koji će ti doći za stol i govoriti šta treba da radiš. Istina je da sjedimo i ozbiljno pričamo. Recimo, poslije utakmice sa Lukskemburgom, nas dvojica i Borče Sredojević smo ostali analizirati utakmicu do četitri ujutro.

Osim je optimista kada je u pitanju ishod utakmica s Portugalom. I to, čini mi se, veliki optimista?

Vjerovatno umjereni optimista. Ne znam može li iko biti, kada je Portugal u pitanju,veliki optimista. Lijepo je biti optimistačn, ali... Švabo je realan čovjek. Svako ko poznaje fudbal zna kakav nam je protivnik, kakva je naša ekipa i šta se sve može dešavati.

Koliko reprezentaciji znači to što je on predsjednik NS? Gledaju li nas sada s malo više respekta u tim inozemnim fudbalskim krugovima?

To moraš pitati članove Komiteta kako im je kada odu na razgovore sa predstavnicima UEFA i FIFA, na sastanak sa Blatterom ili Platinijem. Oni znaju koliko je važno kada uz sebe imaju jednog takvog čovjeka na čelu delegacije. To je dovoljno, najjači smo na svijetu. (smijeh)

Koliko su vam problemi u Savezu bili otežavajuća okolonost u radu. Usred kvalifikacija nam je prijetila suspenzija?

Suspenzija me nije mnogo opterećivala. Došao sam da pokušam napraviti reprezentaciju koja će otići na Evropsko prvenstvo. Isto tako, od prvog dana sam znao da, ukoliko se desi da ta suspenzija potraje, imaš izbor. Ideš s mjesta selektora silom prilika i s tim sam se pomirio.

Za sebe tvrdite da ste čovjek koji ne voli davati bombastične izjave. Čini se da Vam je i to bila, nakon stila Ćire Blaževića, otežavajuća okolnost?

Zašto bih folirao bilo koga? Ima dovoljno i fudbalskog i životnog iskustva. Vidite šta se desilo hrvatskom selektoru Slavenu Biliću. U kvalifikacijama je pričao kako će biti prvi u grupi, kako će se oprostiti nakon Evropskog prvenstva i na kraju sve ispadne naopako. Ne možeš tako pričati, kako može bilo ko od nas kazati da će biti prvi u grupi? Moraš biti toliko superioran, imati toliko bolju ekipu od drugih pa da tako nešto kažeš. Ko to može uopće sebi dopustiti?

Vjerovatno selektor Španije i možda Njemačke?

Španci to mogu sebi dopustiti, ali se ni oni tako ne ponašaju. I onda kada ne uspiješ biti prvi, ljudi se okrenu protiv tebe. Svi čitaju šta kažeš, jer ljudima je ovdje reprezentacija važna. Pamte sve što si pričao i dočekaju te na nož nakon neuspjeha, bolno te podsjećajući šta si govorio. Jednostavno, dešavalo mi se da sam, i kada sam bio igrač, gubio utakmice protiv protivnika koje su svi smatrali mnogo slabijim. A dešavalo se i da dobiješ bolju ekipu. Ali davati takve izjave, kako ćemo nekog pregaziti, kako ćemo im sprašiti tri gola, to je... Nemaš argumente za to.

Prije izvjesnog vremena pojavila se priča po kuloarima kako vaš brat Sead, koji se bavi i menadžerskim poslom, „gura“ svoje igrače u reprezentaciju? Povezivalo ga se sa Adnanom Zahirovićem?

Navodno je, kažem, navodno, Zahirovićev menadžer, a to ću pitati Adnana, jedan Darko, momak kojeg ja znam, a valjda je i Sejo sa njim prijatelj. Zahirović je otišao u inostranstvo a prije toga nije igrao za reprezentaciju. Nisam ga ja zvao u reprezentaciju da bi se on mogao prodati van. Svakog našeg igrača pratim, pratim ih na soccerwayu i čim vidim našu zastavicu uz ime igrača, pratim kako, gdje i koliko igra. Volim od svakoga primiti sugestiju, saslušam svakoga ko mi kaže da ima neki naš igrač u nekom klubu u Americi, Zambiji, Kuvajtu... Volim da dobijem takve informacije i onda ga pogledam i pratim. Kada smo igrali prijateljsku utakmicu s Poljacima u Turskoj, svidjela su mi se tri igrača. Zahirović, Darko Maletić i Muhamed Džakmić su tada odskakali od ostalih. Kada smo se pripremali za utakmicu protiv Meksika, kazao sam Elmiru Pilavu (sekretaru reprezentacije op. a) da pozove Džakmića, no on je tada završio transfer u Koreju i bilo je nemoguće da ga pozovem. Poslije sam zvao Maletića, ispostavilo se da je zaslužio i kasnije Zahirovića, koji igra dobro u Rusiji. Ako je neko od 20 utakmica, u 17 standardan u jakoj ruskoj ligi, onda zaslužuje pažnju i to je jedini razlog.

Je li bilo pritisaka na vas kada je u pitanju sastavljanje ekipe?

Nikada!

Kako odlučujete ko će braniti, kako se odlučite između Hasagića i Begovića?

Mogao sam, nakon što se desila situacija sa odbijanjem da dođe na prijateljsku utakmicu, da više i ne pozovem Begovića u reprezentaciju. Ali sam ga pozvao jer mi trebaju dva golmana. Pričao sam sa njim i jasno mu stavio do znanja šta od njega očekujem i kako razmišljam o tome ko će igrati. Na prošlom okupljanju sam mu kazao da će obojica braniti po jednu utakmicu. Pitao me je do kada će tako biti, kazao sam mu do Evropskog prvenstva. Tada ću, ako odemo na EP, odlučiti ko je prvi golman. Nikada me niko nije pritiskao oko sastavljanja ekipe. Druga stvar, analiziraj utakmice koje smo igrali pa kaži gdje nas je to Hasagić koštao bodova? Nikada nisam rekao ko je bolji golman od njih dvojice, za mene su obojica vrhunski golmani a ko će braniti zavisi samo od njih. Kenan sada ne brani u svom klubu i protiv Portugala će braniti Begović.

Pratite li internetske forume?

Iskreno, ne čitam. Desilo mi se nekoliko puta da pogledam šta to tamo ljudi pišu, ali sam brzo odustao od toga. Ne volim komplimente, a kritiku volim još i manje. Ali mi ne smetaju ljudi koji tamo kritiziraju, jer sam vidio da tamo ima malo ozbiljnih rasprava, da se ljudi više prepucavaju i zezaju između sebe nego što ozbiljno analiziraju igru i utakmice. Znaš kako je, kada dobro odigraš utakmicu, imaš pet komplimenata i jednu kritiku. A onda ti ta kritika više smeta nego sve pohvale koje si dobio.

Šta će se desiti nakon 15. novembra?

Ti si prvi koji mi je postavio to pitanje, još me niko ne pita šta nakon Portugala (smijeh). Nije trenutak da sada o tome govorimo. Ne bi bilo dobro da izađu neke moje izjave pred ove odlučujuće utakmice. Da si me prije petnaestak dana to pitao, možda bih ti rekao šta mislim o svemu tome. Sada, nije vrijeme...

Nije valjda da razmišljate o odlasku sa mjesta selektora?

Ner mislim ništa, mislim samo o dvije utakmice protiv Portugala. Postavio sam samom sebi cilj, da pokušam otići na Evropsko prvenstvo. Ako izgubimo od Portugala, nisam ostvario taj cilj. E sad, u tom slučaju moj ugovor se završava 31. decembra ove godine. Ako odemo na EP, završava se nakon prvenstva. Kako god se završilo, idem do kraja ugovora. A da li će to biti u decembru ili junu, vidjećemo. Znaš kako je, postavio si mi neka pitanja na koja sam odgovorio zaista iskreno. Ali, ako ne prođemo Portugal, ljudi su u stanju svašta da napišu, da ti svašta kažu. Naprimjer, ovo što si pitao oko Zahirovića i mog brata. Sejo je počeo da se bavi menadžerskim poslom i zbog toga sam isključiv, zabranio sam mu da se približava moji igračima. Znam da je jednom prilikom zvao Džeku, kada je bilo jasno da Edin ide iz Wolfsburga, mislim da je imao i dobru ponudu za Lulića... Jednostavno, to ne želim, hoću da se izbjegnu takve priče. Ljudi mogu misliti šta hoće, ali u reprezentaciji igraju i igrat će samo oni koji to zaslužuju.

PORTUGAL

O šansama u doigravanju protiv Portugala: Teško je govoriti u procentima. Nemam taj običaj niti bih želio procjenjivati kakvi su nam izgledi. Htio sam i hoću da budem optimista sve od onog trenutka kada sam saznao ime protivnika u baražu. Naša reprezentacija je odigrala zadnjih šest utakmica bez poraza, primili smo samo jedan gol i to iz penala. Odigrali smo nekoliko vrhunskih utakmica i sve su to činjenice koje me primoravaju da budem optimista. Ne možeš biti optimista a pričati kako su nam šanse male ili nikakve. Smatram da će se sve odigrati u Lisabonu, ne vjerujem da bilo koja od ove dvije ekipe u prvoj utakmici može napraviti rezultat koji bi revanš napravio formalnošću. Rezultat će biti tijesan u Zenici i druga će utakmica riješiti pitanje pobjednika. Nadam se da imam inteligentne igrače u ekipi koji neće praviti prekršaje za žute kartone ako to baš ne moraju, prekršaje oko šesnaesterca... Računam, iznad svega, na inteligenciju mojih igrača.

O Portugalu, prednostima i manama: Dvije zadnje utakmice su igrali sa istom ekipom. Opasni su, imaju dobre igrače u svim linijama. Ronaldo, Nani, Postiga... Pored njih tu su još tri-četiri ofanzivna igrača koji mogu riješiti utakmicu. U veznom redu i obrani su isto tako jaki, iako neće igrati Bosingwa, koji nije pozvan za utakmice baraža. Imaju oni i mana, kao ekipa se ne brane dobro. Dešava im se ponekad da prime dosta golova. Čudna su ekipa. Pobijedili su Španiju 4-0, a onda od Islanda prime tri gola. Izgube od Danske u utakmici u kojoj su mogli prinmiti još nekoliko golova. Iznenadila me je ta utakmica, igrali su sa istom ekipom koja je primila tri gola od Islanda, a protiv Danaca im je trebao samo bod da budu prvi. Selektor im je stavio istu ekipu, ofanzivno nastrojenu, vjerovatno je htio da pobijedi. Za nas je to dobro, jer Portugal nije ekipa koja će ti doći da čuva 0-0 kako bi u revanšu pobijedila. Doći će u Zenicu da nas pobijede. Mi ćemo igrati onako kako smo i do sada igrali. Igraćemo. Jednostavno, bez komplikacija, sa dva dodira. Čim se izgubi lopta, da svi igrači nastoje da je što prije oduzmu i vrate u svoj posjed. Tako se danas igra, tako igraju savremene ekipe. Vjerovatno ćemo igrati sa dva napadača. Našalio sam se da nam odgovara rezultat od 7-0. To je rezultat s kojim bi mirno išli na revanš. Da mi neko kaže kako će u prvoj utakmici biti 0-0, ja na to ne bih pristao. To za mene nije dobar rezultat. Pokušaćemo da pobijedimo, to nam je plan. A to možemo.

Kako čuvati Ronalda: U trenerskoj karijeri nikada mi se nije desilo da žrtvujem jednog igrača, da na nekog protivnika stavim flastera. Vjerovatno neću niti ovaj put jer Ronaldo je igrač koji je nezgodan za čuvanje i staviti na njega flastera je žrtvovanje obrambenog igrača. Jedan-dva faula i tu su kartoni. Može ti se desiti da nakon pola sata dobiješ crveni karton. Mislim, njega ne može niko da čuva. Kako čuvati igrača koji u 105-106 utakmica da 100 golova za Real?

O SARAJEVU I PARIS SAINT GERMAINEU

O FK Sarajevu: Nisam došao na proslavu 65. rođendana i ne interesuje me da li mi to neko zamjera i kako se sve to tumači. Nisam bio u Sarajevu kada je bila proslava. Poziv koji mi je upućen našao sam u kancelariji dva dana nakon proslave. Ne idem u Savez svaki dan, ne sjedim tamo svaki dan čekajući poštu. Iamo sam dosta posla, obilazio sam teren u Zenici, trebao sam ići u Istanbul na nekoliko dana... Sarajevo je moj klub, klub koji volim i za koji navijam ali isto tako, kada je Svetozar Vujović bio živ, svaki put kada bih došao u Sarajevo, otišao bih do kluba i obišao ljude koji tamo rade. Sada, svaki put kada dođem iz Pariza, vidim da je novi predsjednik, novi trener, novi sportski direktor... Treba da odem u klub a ne znam nikoga ko tamo radi. I stalno je tako, koliko se samo u zadnjih nekoliko godina u Sarajevu izmijenjalo predsjednika, direktora, trenera... Ako neko meni to zamjeram što ne dolazim u klub, onda je to njihova stvar.

O Paris Saint Germaineu: Činjenica je da je reprezentacija posljednjim igrama podigla svoj rejting, ali je isto tako činnjenica, od koje ne bježim, da sam i ja podigao svoj trenerski rejting zahvaljuujći reprezentaciji BiH. To sam rekao i igračima, da am mnogo napredovao u ovom poslu zahvaljujući radu sa njima. Ko zna, možda jedniog dana preuzmem PSG. Ljjdi su gledali ovu utakmicu protiv Francuza... Ponuda za posao imam stalno, ali me to uopšte ne zanima dok radim ovaj posao. Prije nekoliko dana sam imao jednu ponudu iz Grčke, zvali su me nedavno i iz Turske i to nekoliko puta. Ali takav kontakt ne želim niti može da ga bude sada.

O zaradama igrača: Nije mi žao što danas ne igram. Možemo pričato o tome je li mi žao što sam vani otišao sa 28 a ne sa 22 godine. Šta imamo od toga, od priča šta bi bilo kad bi bilo. Zaradio sam ja dosta novaca, imam lijep život, ali su te svote bile daleko od onoga što ljudi danas zarađuju. Koliko bi danas vrijedio Safet Sušić? Otkud znam? (smijeh) Vrijedio bi puno!

                                                   „Ne znam kako daleko ćemo dogurati u Ligi prvaka, ali sam ubijeđen da ćemo pobijediti Portugal i otići na EP“

Oni su klub čiji dres nosi Kaka. No, nije to čuveni Brazilac iz madridskog Reala, nego brazilski branič kojem je najveći domet u karijeri bilo igranje za portugalsku Bragu u prošlosezonskom izdanju Europa lige. Imaju i Argentinca Solarija, ali ne poznatog napadača Reala i Intera, Santiaga, nego njegovog brata Estebana. Imaju i Nuna Moraisa, Portugalca koji je igrao za Chelsea u vrijeme vladavine Jose Mourinha. Dakle, klub sa nekoliko malo poznatih igrača, no klub koji je ove jeseni hit u Ligi prvaka. Kiparski Apoel, klub bh. reprezentativca Sanela Jahića, ujedno i najskupljeg nogometaša ovog tima, predvođen srbijanskim stručnjakom Ivanom Jovanovićem, igra najbolji nogomet u svojoj historiji. Četiri utakmice i osam bodova bez ijednog poraza dokaz su da se kvalitetnim radom i pametnim ulaganjima može napraviti veliki rezultat u takmičenju rezerviranom za razvikanije i bogatije klubove. U utorak uveče savladali su Porto u najuzbudljivijoj utakmici dosadašnjeg toka Lige prvaka a Sanel Jahić je, za dvadesetak minuta koliko je sudjelovao u igri, uspio asistirati Gustavu Manduci, koji je golom u posljednjoj minuti susreta postao kiparski junak. „Slavlje ovdje još uvijek traje, slavilo se cuijelu noć a i danas navijači kruže gradom proslavljajući velikin uspjeh“, priča Jahić dan nakon veličanstvene pobjede. „Atmosfera je fenomenalna, svi su sretni. Navijači su stigli u trening centar jutro nakon utakmice kako bi nam čestitali i zahvalili se za pobjedu. Ali ništa još uvijek nije gotovo, još uvijek nismo ostvarili svoj cilj. Moramo ostati čvrsto na zemlji, još su dvije utakmice pred nama i moramo ih odigrati ozbiljno kako bi se plasirali u naredni krug, a to je ono što smo sebi zacrtali.“

TVORAC ČUDA

Priča o kiparskom čudu zanimljivije je zbog toga što u ovaka uspjeh nisu vjerovali čak ni igrači kiparskog tima. „Kada su izvučena imena protivnika, sami smo sebi kazali kako smo autsajderi i da ćemo igrati najbolje štio možemo. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatili smo da smo dobri i da se možemo nositi sa svima u grupi, iako su to protivnici sa većim budžetima i zvučnijih imena“, pojašnjava Jahić. „Sada svi pitaju u čemu je tajna, ali tajne nema. Ogroman rad i požrtvovanje, te odnos igrača. „Iako ima mnogo stranaca, atmosfera je odlična. Svi smo, zaista, kao porodica. Među nama nema problema i normalno je da svi na terenu ginemo jedni za druge, da igramo za svoj klub svim srcem.“ Najveće iznenađenje ovogodišnje Lige prvaka, malo kiparsko nogometno čudo zvano Apoel, remek je djelo na ovim prostorima poprilično nepoznatog srbijanskog stručnjaka Ivana Jovanovića. Rodom iz Loznice, godinama igrač beogradskog Rada, Jovanović je trenerski zanat nakon igračke karijere dugo pekao u Grčkoj i na Kipru. U Apoel je stigao prije tri godine s ovlastima kakve imaju menadžeri engleskih timova. Uspostavio je hijerahiju odnosa, igračku i trenersku strukturu i organizaciju koja sada daje prve rezultate. Ovaj 49-godišnji srpski trener, koji je deset godina igrao za grčki Iraklis, drugi put u karijeri igra Ligu prvaka. S Apoelom je u elitnom klupskom takmičenju bio i prije dvije godine, u grupi s Chelseajem, Portom i madridskim Atleticom i osvojio tri boda. „Zaista fantastičan stručnjak, veliki radnik, psiholog ali i prijatelj“, portretira Jahić trenera koji je insistirao na njegovom dolasku iz Grčke proteklog prelaznog roka. „Imamo super odnos od prvog dana kako smo se upoznali. On je insistirao na mom dolasku, tražio me je i vjerovao u mene. Stoga imam dodatnu obavezu da mu se odužim dobrim igrama. Uostalom, zahvaljujući i njemu vratio sam se u reprezentaciju BiH. Sretan sam što su obojica trenera u klubu s naših prostora, naravno da je lakše kada radiš s nekim koga razumiješ, ko je istog mentaliteta. U klubu je i Makedonac Ivan Tričkovski, napadač koji je nekada igrao za Crvenu Zvezdu, tako da smo prava mala ex yu kolonija“, kaže Jahić. Jovanovićev je pomoćnik Bosanac Predrag Erak, nekadašnji igrač zeničkog Čelika i splitskog Hajduka. „Nisam ga poznavao, upoznali smo se tek kada sam stigao na Kipar“, priča Jahić. „Predrag je iz zenice, stalno pričamo o Bilinom polju, o utakmicama koje je igrao za Čelik, ljudima, navijačima. Odličan je tip, simpatičan i dobar stručnjak. Pomogao mi je mnogo kada sam tek stigao na Kipar.“ Igračku je karijeru Erak, nakon jugoslovenskog prvenstva, proveo u grčkim timovima, igrajući za Iraklis, Apollon, Aris i Atromitos, a okončao ju je 2001. godine u srbijanskom Zemunu. Jovanovićev je pomoćnik od 2008. godine. Kiparski mediji tvrde kako je srbijanski trener ključ uspjeha Apoela u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka. O njemu pišu kao o tihom i vrijednom treneru, čovjeku koji pomjera nogometne standarde i postavlja nove granice. Jovanović je ustrojio klub i od Apoela stvorio iznenađenje Lige prvaka sa budžetom od „svega“ osam miliona eura. Kompletna Jovanovićeva ekipa, prema tržišnim procjenama vrijedi 15 miliona eura, što je u okvirima engleskih ili španskih liga simbolična svota. Najskuplji je igrač upravo bh. reprezentativac Sanel Jahić (1,3 miliona eura po procjeni transfermarkta), ali društvo iz Nikozije to ne sprječava da nakon četiri odigrane utakmice budu na čelu grupe G sa osam bodova, ispred ruskog Zenita, ukrajinskog Shaktara i portugalskog Porta. Jovanović ima recept za osvajanje bodova protiv velikih igrača. Igra racionalno, pametno, ne brani se i golove postiže nakon zahvaljujući osmišljenom, razrađenom i automatiziranom igrom. „Pored toga, stalno rotira tim, tako da svi igraju i svi daju sve od sebe“, dodaje Jahić. „Niko od nas ne igra svaku utakmicu, makar ne u cjelosti. Tim se uvijek prilagođava protivniku, po zamisli trenera. Mislim da i zbog toga imamo sjajne rezultate, jer smo uvijek svi spremni i motivirani za igru.“

TAJNA USPJEHA

Turisti su najvažniji dio priče o recentnom uspjehu kiparskih klubova. Zahvaljujući fantastičnoj klimi, suncu koje prži i u prvim danima novembra, ovu zemlju godišnje posjeti oko tri miliona turista, uglavnom onih iz zapadne Evrope. Novac koji se od turizma slijeva na Kipar razlog je zašto ova zemlja nije osjetila probleme koje sa sobom nosi nestabilna euro-zona, recesija i svi ti slični pojmovi koji plaše posljednjih mjeseci. Klima i uredno plaćanje razlog su zašto su na Kipar stigli brojni igrači iz Portugala, zemlje teško pogođene ekonomskim problemmima. Kipar je za Portugalce posato obećana zemlja, jer portugalski klubovi grcaju u dugovima, nemaju novaca za plaće igračima i na Kipru se danas zarađuje više nego na Iberijskom poluotoku. U Apoelu najbolji igrači godišnje zarađuju oko 600 hiljada eura. Kada je Apoel u pitanju, dva najvrjednija igrača, Menduca i Sanel Jahić, procijenjena su na milion i pol eura. Najveća odšteta koja je plaćena za nekog igrača je 700 hiljada eura danskom Kopenhagnenu za Ailtona, dok je najveća zarada od transfera bila 300 hiljada, za koliko je Charalambidis otišao u grčki Panathinaikos. Život je idličan, bez pritiska zbog rezultata, bez udara medija, uživa se pod suncem i na beskrajnim pješčanim plažama. „Živjeti na Kipru je zaista sjano, prava privilegija“, priča Jahić, koji na Kipru živi sa suprugom i trogodišnjim sinčićem. Dječačićem koji već trenira nogomet u školi. „Svaki slobodan trenutak provodim s porodicom, oni su mi najvažnija stvar u životu. Uživamo svakog dana, sve teče lagano, bez ikakvih problem. Sunce svakog dana, klima prekrasna i sviđa mi se ovdje. Ovo je mjesto koje mi se do sada najviše sviđa od svih zemalja i gradova u kojima sam do sada bio.“ Stoga nije nimalo čudno je što je, primjerice, Nuno Morais, koji je nekada igrao za Chelsea u vrijeme dok je taj londonski klub s klupe vodio Jose Mourinho, Portugal odlučio zamijeniti upravo Kiprom. Inozemni igrači sve su češće na Kipru, posebice nakon što su tamošnji klubovi razvili mrežu skauta po Evropi ali i počeli uvoziti stručnjake sa kontinenta. U AEK-u iz Larnace sportski direktor je Jordi Cruyff, nekadašnji igrač Barcelone i Manchester Uniteda. Sin holandskog velikana Johana igrače dovodi uglavnom iz Belgije i Francuske. Ono na što sada upozoravaju tamošnji stručnjaci jeste to da je 90 procenata nogometaša na Kipru stranci, što može biti pogubno za njihov nogomet i reprezentacije. Kada su finansije i organizacija u pitanju, klubovi na Kipru nisu privatni. Nacionalna televizija prenosi sve utakmice domaćeg prvenstva zašto je svakom klubu uplatila po 400 hiljada eura. Ostatak budžeta puni lokalna zajednica zajedno sa bogatim sponzorima koji iz godine u godinu ulažu više i više. S druge strane, kontrola poslovanja klubova je rigorozna, licence i poslovne knjige provjeravaju se nekoliko puta godišnje i nemoguće je da igrači ostanu zakinuti za novac koji im je zajamčen ugovorom. Ako klub kasni sa isplatama, automatski gubi bodove i biva dodatno kažnjen. Da se na Kipru posljednjih godina igra ozbiljan nogomet ukazuje i to kako su u posljednje četiri godine njihovi klubovi tri puta bili učesnici Lige prvaka. Manji klubovi inozemne igrače plaćaju od 50 do 100 hiljada eura po sezoni, dok veći, kakav je Jahićev Apoel ili Omonia i Anorthosis plaćaju od 300 do 600 hiljada eura. „Apoel je vrhunski organiziran klub, sada je, mislim, najveći klub na Kipru“, zaključuje Jahić. „Tačno se zna ko šta radi i sve je usmjereno ka uspjehu. Što se novaca tiče, sve se redovno isplaćuje, uvijek bez kašnjenja i nemam nikakvih zamjerki. Klub je odličan, igrači su zadovoljni i zbog toga svi dajemo sve od sebe kada igramo. Zato nam se i vraća dobrim rezultatima.“

POVRATAK U REPREZENTACIJU BIH

„Spreman sam za Portugal“

Od svog debija za reprezentaciju BiH, u martu 2008. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije u Zenici, Sanel Jahić je za bh. nacionalni tim odigrao osamnaest utakmica. Nakon godinu dana pauze, selektor Safet Sušić pozvao ga je u tim za utakmice doigravanja protiv Portugala, koje se igraju 11. i 15. novembra ove godine. „Čekao sam godinu dana i konačno dočekao poziv selektora Sušića. Presretan sam, ponovo sam dio tima, tu sam sa svojim prijateljima i suigračima. Nikada nisam imao dileme šta želim, uvijek sam htio igrati za BiH. Problem su bile povrede zbog kojih nisam bio spreman, zbog kojih sam propustio dosta utakmica. Sada sam zdrav, u punoj formi.“ Jahić kaže kako ga nije iznenadio Sušićev poziv, dapače, vjerovao je kako će ga selektor staviti na spisak igrača na koje računa u mečevima doigravanja. „Znam da me selektor prati, da vjeruje u mene i zato me je i pozvao sada kada sam spreman. A ozdravio sam i ušao u formu u pravo vrijeme, baš kada treba.“ U njegovom je timu nekoliko suigrača iz Portugala i Jahić svakodnevno s njima priča o utakmicama doigravanja. Kaže kako se nisu obradovali kada im je žrijeb donio BiH u doigravanju. „Naravno da smo mogli dobiti nekog lakšeg protivnika, no možemo se mi nositi s Portugalcima. Imamo sjajne igrače, odličan smo tim, iskusniji smo i možemo ih proći. Uostalom, ne igraju ni oni dobro i imamo mi itekako dobre šanse. Trener Jovanović je gledao utakmicu protiv Francuza, oduševljen je našom igrom. On također tvrdi kako možemo pobijediti. A ja sam u to uvjeren i jedva čekam okupljanje i utakmice.“

                                        JOŠ JEDAN VIC O SLOVENCIMA I BOSANCIMA

Kada je prije nekoliko mjeseci slovenačka kompanija Energoplan prezentirala idejni projekat gradnje novog stadiona Grbavica u Sarajevu, činilo se na prvi pogled kako će BiH konačno dobiti pristojan nogometni stadion na kojem bi se, bez stida zbog ruiniranog izgleda, mogle igrati i međunarodne utakmice. Najavljeno je kako će Nova Grbavica biti stadion sa 25 hiljada sjedećih mjesta, kako će uz njega biti izgrađen veliki parking i poslovni centar te da će gradnja objekta, koja će trajati tri godine, koštati 75 miliona eura. Nekoliko mjeseci kasnije, ove su bombastične najave pale u vodu, nakon što su se slovenački investitori zainteresirani za gradnju u Sarajevu, našli pred bankrotom, blokiranih računa zbog ogromnih dugovanja u koja su upali gradnjom istog stadiona i poslovnog centra u Ljubljani.

SARAJEVSKI MILIONI ZA „STOŽICE“

Priča o slovenačkom investitoru i gradnji stadiona Grbavica zakotrljala se u junu ove godine, kada je nakon prvih najava o gradnji sportsko-poslovnog kompleksa, u Sarajevu održana i multimedijalna prezentacija projekta. Sada već propala kompanija Energoplan prezentirala je projekat nogometnog stadiona za 25 hiljada gledatelja i trgovačkog centra a predviđeno je kako bi se čitav kompleks trebao graditi na površini od oko 50.000 kvadratnih metara. Slovenci su tada kazali kako je kompletna investicija vrijedna oko 74 miliona eura. Stadion bi ostao u vlasništvu Željezničara dok bi šoping centar bio na raspolaganju investitoru koji bi ga prodao. Parking prostor za 650 automobila bio bi zajednički. Što se novca tiče, Slovenci bi prodajom poslovnih prostora mogli namaknusti oko 58 miliona eura dok bi za ostatak od 16 miliona eura morao da se pobrine Željezničar, odnosno nadležne institucije u Kantonu Sarajevo. Već tada je bilo jasno kako je projekat, odnosno, način finansiranja njegove gradnje problematičan. „Problem je tih 16 miliona eura. Jer, ono što smo mi ponudili prilikom prvih razgovora, kada smo i zatražili ovaj nacrt projekta, jeste zemljište na jednoj od najatraktivnijih lokacija u glavnom gradu BiH. Postavlja se pitanje je li nam isplatnije ostati bez 30.000 kvadrata i 16 miliona eura, što za naše uslove nije ni mali novac, ili možda prodati kompletno zemljište na kojem je sada stadion i pomoćni teren i s tim novcem jednostavno napraviti novi stadion na drugoj lokaciji. Jer, zemljište koje sada klub ima u svom vlasništvu vrijedi ne manje od 30 miliona eura“, kazao je nakon prezentacije projekta predsjednik Željezničara, Sabahudin Žujo. Taj projekat temeljio se na javno-privatnom partnerstvu sklopljenom između grada Ljubljane odnosno firme MOL i privatnog partnera GREP– joint venture firme sastavljene od tri kompanije. Ideja izgradnje novog Željinog stadiona potekla je od Dejana Ćuka, slovenačkog državljanina i, kako se tvrdi, magistra ekonomije bez iskustva, inače sina Zorana Ćuka, člana Skupštine FK Željeznicar. Sarajevski bi klub, prema preslikanom projektu javno-privatnog partnerstva iz Ljubljane, dobio novi stadion, a privatni partner bi sa investitorom dobio zemljište na kojem se sada nalazi pomoćni teren, kao i dio okolnog zemljišta namijenjenog za parking. Prema toj ideji, grad bi poklonio zemlju Slovencima, a oni bi zauzvrat napravili stadion. Lijepo zamišljeno, pristojno upakovano na promociji u elitnom sarajevskom hotelu, nakon koje se čekalo još samo usvajanje Zakona o javno-privatnom partnerstvu, kojeg je ove sedmice i usvojila Skupština Kantona Sarajevo. No, dvije su činjenice pokvarile zamišljeni projekat gradnje stadiona-bankrot ljubljanske firme Energoplan i ogromni troškovi gradnje i održavanja Stožica koje su već postale ogroman teret na plećima ljubljanskih poreznih obveznika. A čini se kako su novac koji je trebao naći Grad i Kanton, riječ je o 16 miliona eura, namjeravali preusmjeriti u finansiranje i održavanje sportsko-poslovnog kompleksa Stožice i povući se iz posla u BiH, kako su to slovenačke firme i pojedinci uradili mnogo puta do sada u proteklih petnaestak godina.

I PUKOVNIK I POKOJNIK

Prije tri godine Ljubljana je, nakon najava gradonačelnika Zorana Jankovića kako će se graditi Stožice, za privatnog partnera u ovome poslu odabrala GREP, zajedničko preduzeće kojeg su činili kompanije Gradis G, Energoplan i Merkur, koji je kasnije istupio iz ove firme. GREP je ponudio 81 milion eura za osam hektara zemljišta, na kojem se trebao graditi trgovački centar. U isto vrijeme GREP je dobio i bankovnu garanciju od 25 miliona eura kojom je garantiran dovršetak radova na stadionu i drugim objektima do 30. juna 2010. godine. U junu 2008. godine GREP za investitora, odnosno, vlasnika trgovačkog centra bira Deltu Miroslava Miškovića, koji za shopping centar nudi 242,5 miliona eura, te nakon potpisa ugovora odmah uplaćuje pet miliona eura. Međutim, zbog globalne krize, Delta nije bila u stanju plaćati ostale dogovorene tranše, pa je ispala iz igre sredinom 2009., a od tada je gradnja finansirana odgođenim plaćanjem podizvođačima, firmama koje su upošljavale uglavnom srbijanske i bh. radnike. Ovakav je način poslovanja doveo i do samoubistava pojedinih vlasnika privatnih firmi koje nisu mogle opstati sa dugovima nastalim neplaćanjem od strane naručitelja radova. Tako je samoubistvo izvršio Ivan Selinšek, vlasnik i direktor kompanije Varkos, koji nije izdržao pritisak ovoga posla. Nakon što je postalo jasno kako je nemoguće naći privatnog partnera za posao koji je već bio započet i neizvjestan, ali koji je istovremeno predstavljao političko i predizborno obećanje gradonačelnika Ljubljane pred izbore koji su se približavali, Ljubljana i Slovenija su uspjeli dogovoriti kredit od NLB banke u iznosu od 150 miliona eura. Prema nekim izvorima, to sindicirano kreditno zaduženje se kasnije popelo na 250 miliona eura. U junu 2009., godinu dana prije završetka predviđenih radova, austrijska Supernova ulazi u GREP sa dva i po miliona eura dokapitalizacije a u isto vrijeme Mišković i Delta najavljuju tužbu protiv Ljubljane u slučaju raskida ugovora. Tužbu, također, najavljuje i Zoran Janković prema Delti zbog štete koju je Delta napravila neplaćanjem obaveza. Nesporazum je nastao jer Janković traži da Delta finansira izgradnju stadiona i dvorane, a Mišković u isto vrijeme tvrdi kako je potpisao ugovor samo za izgradnju trgovačkog centra. Tokom 2009 godine, zbog nedostatka novca, gradnja se izvodi odgođenim plaćanjem podizvođaćima, kako je u svojim medijskim istupima ustvrdio direktor GREP-a, Uroš Ogrin. Od trenutka isključivanja Delte iz posla, koja je trebala donijeti u Stožice 242,5 miliona eura, stara finansijska struktura (javno-privatno partnerstvo) je pala u vodu, a nova još nije bila zajamčena. Lavovski dio finansiranja temeljen je na sindiciranom kreditu, koji Janković obećava od ljeta 2009. godine. Kredit je od strane NLB banke odobren tek u maju 2010. godine, a podizvođači radova nisu primili svoje novce više od godinu dana. Početkom aprila prošle godine objavljeno je da će za održavanje stadiona i dvorane biti potrebno više od dva i po miliona eura a te bi troškove trebala snositi Ljubljana. Kada je predstavljan projekat izgradnje nove Grbavice nije kazano ko će snositi troškove održavanja, ali je sasvim sigurno da to, u ovakvoj situaciji, Željezničar finansijski neće moći izdržati jer i trenutno održavanje u iznosu od 300 hiljada maraka godišnje predstavlja veliko opterećenje za klub. U apilu prošle godine čak i Zoranu Jankoviću postaje jasno da je javno-privatno partnerstvo propalo, te traži od države da se uključi u završetak gradnje i održavanje stadiona i dvorane. Bivši slovenački premijer Borut Pahor je to prihvatio, jer sam projekat postaje sve više politiziran, a opozicija sve više kritikuje Jankovića i Pahora. Štaviše, Pahor ne krije da podržava Jankovićev projekat, te hoda svijetom i traži dokapitalizaciju za Stožice, što u javno-privatnom partnerstvu temeljenom na zdravim osnovama i nije potrebno. Tako je došao i do nedavno smaknutog libijskog lidera Moamera Gadafija, kojem se svidio projekat, Gadafi je u decembru 2010. godine obećao dokapitalizaciju u vrijednosti od 30 miliona eura. Međutim, krak pobune u arapskom svijetu zahvatio je i Libiju, Gadafi se povlači iz posla i ostavlja Stožice bez obećanih miliona, te ionako lošu finansijsku konstrukciju projekta izgradnje stavlja pred još veće probleme. Kriza je dostigla vrhunac onog momenta kada Janković zvanicno objavljuje da je došlo do prekoračenja troškova u iznosu od gotovo 40 miliona eura. Tada su objavljeni i dijelovi iz ugovora o javno-privatnom partnerstvu između grada Ljubljane i GREP-a, u kojem, između ostalog, stoji i slijedeće: „Ako nastane pozitivna razlika između ugovorene cijene i troškova nakon izgradnje, privatni partner će uplatiti tu razliku na račun javnog partnera. Ako dođe do negativne razlike, onda će javni partner uplatiti taj iznos novca na račun privatnog partnera kako bi projekat izgradnje stadiona i dvorane bio kompletiran.“ Što znači kako bi grad i Kanton Sarajevo morali plaćati razliku novaca kako bi gradnja bila završena, baš kao što to danas plaćaju poreski obveznici u Ljubljani. Negativna razlika je iznosila 40 miliona eura, samo za sportski dio. Taj trošak sada snosi javni partner - Ljubljana. Grad je morao platiti više od milion eura za gradnju dvorane, a sada se čeka da se račun za izgradnju stadiona ispostavi ljubljanskim poreskim obveznicima.

VRAĆA LI SE MIŠKOVIĆ U BIH?

Priča o gradnji ljubljanskog stadiona i nakani istih ljudi da grade poslovno-sportski kompleks u Sarajevu dobija na važnosti kada se zna kako niti jedan stadion ili sportski objekat koji je na ovakav način građen na prostorioma bivše Jugoslavije, a takvi su zagrebačka ili splitska Arena, ne može „preživjeti“ bez izdašnjih dotacija lokalnih vlasti za održavanje. U gromoglasnim najavama ovog projekta slovenački investitori i njihovi lokalni predstavnici govorili su kako od grada Sarajeva i Željezničara žele samo zemljište, no kasnije se priča okrenula pa su počeli govoriti i o 16 miliona eura gotovog novca koje bi im trebale uplatiti gradski i klupski dužnosnici?! Ukoliko se zna kako je slovenačka privreda u teškoj krizi, kako tamošnje kompanije bankrotiraju ili posluju na rubu isplativosti, jasno je kako Slovencima ovih 16 miliona eura trebaju podhitno a sve kako bi, kaoo tvrde upućeni, pokrpali finansijske rupe koje imaju sa Stožicama ali i kako bi povukli posljednju tranšu kredita od NLB banke u iznosu od 64 miliona eura. U cijeloj priči o projektu gradnje stadiona važno je napomenuti još jednu činjenicu. Građevinska kompanija Primorje preuzela je izgradnju tunela Vijenac na koridoru Vc od propalog SCT-a prije nekoliko mjeseci. Primorje je, zajedno sa SCT-om, radilo na izgradnji Stožica, te su zajedno u crno zavili sve podizvođače. Ova je kompanija pred finansijskim kolapsom te zajedno sa Energoplanom, kojem su blokirani računi, grozničavo traži 20 miliona eura gotovinje kako bi podigli novi kredit od 200 miliona eura za svoje poslove u ruskom Sočiju i ljubljanskim Stožicama. Nakon što je Skupština sarajevskog kantona početkom nedjelje usvojila Zakon o javno-privatnom partnerstvu a imajući na umu sudbinu poduzeća koja su se pojavila kao potencijalni investittori gradnje nove Grbavice, mnogo je pitanja još uvijek ostalo bez odgovora. Prije svega, ko bi Željezničaru, ako se desi da investitor izađe iz projekta kao što se to desilo u Sloveniji, gdje je Miškovićeva Delta ispala iz projekta zbog neplaćanja dogovorenih tranši, dao novac za dokapitalizaciju? Da li bi nakon toga stadion dospio pod hipoteku i da li bi država stala upotpunosti iza ovog projekta, kao što su se Pahor i Janković digli da spase predizborno obećanje o gradnji Stožica? Obzirom da se još uvijek vodi spor između grada Ljubljane i Delte oko odštete za (ne)izvršene obaveze, postoji realna mogućnost da Slovenci ponovo izaberu Miškovića za privatnog investitora kao kompenzaciju za izgubljeni posao u Sloveniji. Tada bi, kao što se to desilo u slučaju gradnje poslovnog centra u Tuzli, Mišković možda mogao ući u posao sa svojim bivšim poslovnim partnerom Fahrudinom Radončićem, koji je, u ranim poratnim godinama bio član uprave Željezničara. U isto vrijeme treba naglasiti kako je vrijednost radova na izgradnji stadiona i dvorane Stožice premašila planirani iznos za 40 miliona eura, stoga postoji mogućnost da se novac predviđen za novu Grbavicu prebaci u Sloveniju. Pitanja o načinu održavanja stadiona (samo za održavanje Stožica treba tri milliona maraka godišnje, točno onoliko koliko je godišnji budžet Željezničara), ko će upravljati stadionom, kakva će biti reakcija građana kada saznaju da se novac od poreskih obveznika koristi za održavanje stadiona su pitanja na koja još uvijek nema odgovora. Obzirom kakva je poslovna sudbina slovenačkih investitotra, sumnjamo kako će na ova pitanja biti uopće i odgovoreno. Trenutno se u Sloveniji vode velike rasprave o isplativosti i transparentnosti načina izgradnje Stožica. Stadion i dvorana su završeni uz enormne dugove kroz kredit, a za završetak trgovačkog centra nema novca, iako je trebao biti otvoren krajem prošle godine. Javnost je protiv toga da grad Ljubljana plaća održavanje objekata dok gradonačelnik Janković čini sve da raznim sportskim priredbama poveća posjećenost sportskog centra. Tako je NLB banka zbog ogromnog kredita koji su dali, pod pritiskom osigurala četvrti Final four NLB lige, a sve do dana kada je podnio ostavku, premijer Pahor je činio sve da osigura održavanje košarkaškog prvenstva Evrope 2013. godine upravo u Stožicama.

                                                  Posljednji bedem pred Ronaldom i Portugalcima

Skoro dva metra visoki, stasiti Trebinjac, golman engleskog Stoke Cityja Asmir Begović je u svega deset godina od izbjeglice iz Trebinja stigao do najbogatije, neki će reći i najjače nogometne lige svijeta. Između dana kada je kao četverogodišnji dječak sa porodicom morao bježati iz rodnog Trebinja do profesionalnog ugovora prvo sa Portsmouthom a zatim i sa Stoke Cityjem su gladne izbjegličke godine u Njemačkoj i egzil u Kanadi. No sve je to Asmir istrpio dočekavši ostvarenje onoga što je želio od dana kada je prvi put, s ocem Amerom, nekada golmanom trebinjskog Leotara, provodio sate na nogometnom terenu u njemačkom Kircheimu u kojem mu se porodica skrasila po odlasku iz BiH. Dočekao je utakmice u dresu nogometne reprezentacije BiH a u nastavku utakmice protiv Francuske u Parizu pokazao zašto ga nogometni stručnjaci u Engleskoj smatraju jednim od tri najbolja golmana engleskog Premiershipa. Golmanom koji će sasvim sigurno veoma brzo igrati za klub poput Manchester Uniteda ili Chelseja. „Svakako da mi je drago što se o meni razmišlja kao o sportašu koji može igrati u takvim klubovima“, kaže nam Begović. „Ali sam takav, ne razmišljam mnogo o drugim klubovima dok nosim dres nekog tima. Tako je i sada, razmišljam samo o Stoke Cityju. O tome šta se može desiti u budućnosti je pomalo bespredmetno razgovarati. Ko zna šta će se dešavati i gdje će svako od nas biti za godinu dana? Ali ono što znam jeste da zaista uživam u ovim danima karijere, da smi se sviđa biti dio Stoke Cityja. Igram u dobrom klubu, organiziranom i sa fanatičnim navijačima. Sigurno je da svaki sportaš želi biti dio najvećih timova, da igra na najvišem nivou i možda mi se to i desi ovdje u Engleskoj. Vidjećemo. Zasada sam koncentriran isključivo na Stoke, na prvenstvo i Europa ligu koju igramo ove sezone, što je odlična stvar za klub.“

IDEMO POBIJEDITI PORTUGAL

Iako je od nesretno okončane utakmice posljednjeg kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, koju je BiH igrala protiv Francuske u Parizu, prošlo deset dana, begović još uvijek razmišlja o posljednjih petnaestak minuta tog dvoboja. Bila je to utakmica koja je određivala direktnog putnika u Poljsku i Ukrajinu, neki će reći i društvenu klimu u zemlji u narednim mjesecima. “Malo je vremena prošlo da bi se emocije mogle sleći, ali život ide dalje. Sve mi je to u parizu veoma teško palo, da utakmicu koju smo odirali briljantno okončamo na takav način, nesretnom primljenim golom. Bili smo veoma blizu... I danas sam tužan, iako je prošlo desetak dana, nema čak ni snage da pogledm snimak utakmice ili najzanimljivije dijelove sa golovima ili prilikama“, kazat će Begović. „Najvažnije je da se sada vratimo u ono stanje u kakvom smo bili pred utakmicu u Parizu. Dakle, trebamo staviti tačku na Francusku, podvući crtu jer je ta utakmica gotova, to je prošlost koju ne možemo promijeniti. Idemo dalje, idemo se skoncentrirati na utakmice baraža i pobijediti Portugalce.“ Asmir je, priznat će, jedan od rijetkih reprezentativaca koji nije imao favorita prilikom izvlačenja imena protivnika u doigravanju. Kaže kako bi nam svaka reprezuentacija s kojom smo se mogli naći u baražu, bila jednako težak protivnik. „Da budem iskren, nisam razmišljao o tome koga bih volio da izvučemo a koga ne. Ne postoji niti jedna reprezentacija u doigravanju za koju mislim da je ne možemo pobijediti. Sigurno je Portugal veliki protivnik, ali itekako imamo šanse, možemo mi igrati sa njima. Sve je na nama. Ako mi budemo pravi, ako budemo igrali onako kako smo se predstavili protiv Francuza, možemo ih pobijediti. Prvo poluvrijeme iz Pariza je recept za uspjeh.“ Hrabri, kaže, činjenica kako su selektori sve četiri reprezentacije koje su bili mogući protivnici BiH u doigravanju za Euro u svim svojim istupima naglašavali kako ne žele igrati sa našim nacionalnim timom. To je, kaže Asmir, dokaz visoke kvalitete Sušićevog tima i pokazatelj kako je reprezentacija, zapravo, mnogo kvalitetnija nego što se misli. „To što nas niko nije htio za protivnika je za nas super stvar. To pokazuje koliko smo kvaliteni, koliko smo dobar tim. Sjajno je to što nas druge ekipe respektiraju, to je velika stvar koja možda najbolje pokazuje koliko smo se popravili i koliko dobro igramo. No mi moramo nastaviti tako, moramo raditi kako bi bili još bolji. Znamo da smo dobri, ali se ne smijemo time zadovoljiti“, kaže Begović. „Svakako da će biti teško, niko nije htio Portugal, pa tako ni mi. Ali sada kada nam ih je žrijeb dodijelio, idemo ih pobijediti.“ A koliko god to na prvi pogled izgledalo teško i nemoguće, recept za pobjedu u baražu je, kaže Begović, veoma jednostavan. Igrati svih 90 minuta utakmice onako kako smo igrali prvih sat vremena u Parizu. Igrati na način zbog kojeg je reprezentacija BiH već postala prepoznatljiva u Europi. „Taktiku će svakako odrediti selektor Sušić, ali je najbitnije da mi igramo svoju igru, da se dobro pozicioniramo, dugo držimo loptu u svom posjedu i stalno igramo naprijed. Ako to uradimo, onda možemo uspjeti. Naravno, nije tako jednostavno nametnuti svoj način igre ali je jasno kako ćemo morati zaista biti strpljivi i pokušati odrediti način na koji će se utakmica odvijati. Jasno je kako će nas i publika nositi u Zenici, znam da će atmosfera biti vatrena i zato se ne bojimo Portugalaca ni ih se trebamo plašiti.“ Nakon što su okončane kvalifikacije za Euro u kojima nije branio onoliko koliko je trebao i koliko, objektivno, svojom kvalitetom i formom zaslužuje, pitali smo i za odnos sa Safetom Sušićem. Selektor reprezentacije Begoviću je pretpostavio Kenana Hasagića, što je biola odluka koja je izazvala veliku pažnju i žučne polemike u ovdašnjoj javnosti. „Što je bilo, bilo je. Sve je prošlo, sve je iza nas“, kaže Begović. „Naravno kako svim srcem želim braniti za BiH u baražu a ko će stati na gol protiv Portugalaca ne znam. O tome odlučuje selektor Sušić. Mislim da sam pokazao svoj kvalitet u utakmicama u kojima sam branio za reprezentaciju, mislim da sada selektor vjeruje u mene. Bio bih presretan da branim, no o tome ne odlučujem ja“, kaže golman Stoke Cityja, dodajući kako ne postoji sukob između njega i selektora. „Što se mene i selektora Sušića tiče, mi se zaista razumijemo, među nama nije nikada bilo nekih velikih problema. Postojale su neke nezgodne situacije koje smo riješili i to je stvar koja će ostati između nas dvojice. O tome ne trebamo javno pričati. Neki su mediji u svojim napisima malo pretjerali pa je sve to izgledalo loše, ali je sve među nama ok. Zaista nemamo nikakvih problema.“ Kao što nema problema, dodaje, niti u odnosu sa Kenanom Hasagićem.“Među nama nema problema, samo zdravo rivalstvo. Znamo kako je ekipa najvažnija. To što obojica želimo da branimo je normalna stvar, da nije tako bilo bi neobično, ne bi bilo nimalo sportski. Svaki igrač želi nastupati, igrati što više za reprezentaciju ili za svoj klub.“ 

STOKE JE AMBICIOZNA SREDINA

Zemlja je već decenijama, blago rečeno, u krizi. Putovanja nam nisu jača strana – Makarska nas možda ne želi, ali i dalje je destinacija broj jedan kada su u pitanju bosanski turisti. Država se raspada, privreda je u kolapsu, nezaposlenih je gotovo jednako kao zaposlenih, a onih koji ne primaju plaću daleko najviše. Prezimena na avionskim kartama i hotelskim rezervacijama u evropskim turstičkim središtima rijetko se završavaju na ić, imamo važnijih briga. A jedna od njih je očito i fudbal. Zmajevi su priča broj jedan – avioni su od nedjelje sletali na aerodrom De Gaulle kao na traci, autobusi dolazili u konvojima. Dodajte tome i činjenicu da je upravo fudbal najdraži način iskazivanja patriotizma za one koji žive daleko od domovine, od Njemačke, Belgije, Holandije, preko Skandinavije i Austrije, pa sve do Sjedinjenih Država i Australije i dobićete plavo-žutu rijeku na Champs-Elyssesu, Ajfelovom tornju i Concordeu. „Dvanaest sati leta, tri presjedanja, neplaćeno na poslu, nagovaranje supruge da krenemo,... Sve to nije mi teško kada vidim ovu masu, kada vidim ovoliko naših ljudi na jednom mjestu, čujem naš jezik i našu pjesmu usred Evrope“, govorio je Amel iz Phoenixa, čudeći se kako je u Evropi sve maleno, od liftova, toaleta i ulica, do – boca piva. Komplikovanim katakombama pariške podzemne željeznice, u vozovima, pattisseriama i brasseriama, romantičnim malim barovima i irskim pubovima, podno Ajfelovog tornja ili ispred Louvrea – tema je svugdje bila ista, pitanje kako pobijediti Francusku. Lajtmotiv i glavna dilema bio je Zvjezdan Misimović. Sušić je ranije najavio da će u Parizu iskoristiti recept iz Minska, a u njemu nije bilo Misimovića. Koji je u međuvremenu podigao formu, odigrao dvije dobre utakmice, odlučio meč protiv Bjelorusa i stvorio dilemu. Među navijačima, ali ne i selektoru. Bilo je jasno da Sušić neće riskirati da mu ostavljanje Misimovića na klupi neko prigovori kao pogrešan potez. Ili još gore da u baraž uđe sa nezadovoljnim Zvjezdanom. Laurent Blanc imao je potpuno drugačiji problem, a to je pritisak. Osjetilo se olakšanje u njegovom govoru poslije utakmice, osjetilo se da mu je pao kamen sa srca. Jednostavno, Francuzi više ne vjeruju u ovu ekipu, spočitavaju im bahatost, karakter i nezainteresovanost. Barem su spočitavali do drugog poluvremena. Čuveni L'Equipe tako je utakmicu najavio pitanjem „Hoćemo li uspjeti?“, a novinari na poluvremenu su već oštrili pera i spremali se za rafalnu paljbu. U čemu smo ih, nažalost, spriječili mi.

Prije malo više od godinu dana rezime katastrofalne partije protiv istog ovog protivnika na Koševu glasio je – ovo nam je škola. Danas možemo konstatirati kako jesmo naučili mnogo, ali i dalje nedovoljno. Te sarajevske noći nismo bili spremni, podcijenili smo protivnika i razbili su nas. Ovaj put ispravili smo takve greške, ali vlastitom panikom i nepotrebnim psihološkim pritiskom limitirali svoj učinak u drugom poluvremenu i tako dozvolili grogiranim Francuzima da se podignu sa koljena i završe ovu borbu na konopcima, ali kao pobjednici. Ključna riječ ove utakmice bilo je strpljenje. Francuzi nisu ekipa koja će jurnuti glavom bez obzira, nisu to uradili ni kod rezultatskog minusa. Blanc preferira mirnu igru u kojoj čeka grešku protivnika, i tako je i došao do prvog mjesta. Naš sistem sa jednim napadačem i pet veznjaka zato je bio idealan, jer smo neutralizirali njihovu sredinu i preuzeli loptu. Dok je lopta bila na zemlji, strpljivo kružila našim veznim redom do najbolje prilike da se probaci do Edina Džeke, djelovali smo fantastično. Francuzi su bili izgubljeni, njihova udarna igla Samir Nasri nevidljiv, samo ih je naša slaba efikasnost i nepreciznost, pad koncentracije Edina Džeke spasio od katastrofe do poluvremena. „Dominirali smo prvih sat vremena, a onda pali. Ne mogu reći da ne razumijem zašto, odigrali smo tešku utakmicu na teškom terenu u petak. A i kao da se nad nama nadvio neki pritisak, kao da nas je činjenica da smo blizu dobrog rezultata psihološki opteretila“, objašnjavao je poslije utakmice Sušić. No, činjenica je da je i Pape, koji je u prvom poluvremenu taktički nadmudrio Blanca i zaslužio čestitke, u drugom poluvremenu napravio grešku. Blaževićevo uvođenje napadača na uštrb veznjaka na poluvremenu revanša sa Portugalcima bio je, zaključili smo tada, fudbalski harikiri, a usporedbu s tim može i potez kojeg je napravio Sušić. Izveo je svog ključnog igrača, najboljeg pojedinca na terenu Harisa Medunjanina, zato što mu je „trebalo svježine u veznom redu“. Da, trebalo je, ali ne na ovaj način – Medunjanin je bio totalno iznenađenje za Blanca, čovjek koji je preuzimao na sebe tranziciju lopte iz zadnjeg reda prema Misimoviću, Miralemu Pjaniću i Senadu Luliću, i od kojeg je ovisila naša igra. Ulazak Adnana Zahirovića poremetio nas je, čisto jer se radi o potpuno drugom tipu igrača, mnogo defanzivnijem. A svježa krv se mogla dobiti i na Misimoviću ili Luliću. I dalje smo djelovali umorno, ali sada i neorganizovano i izgubljeno. A to donosi paniku, bespotrebna ispucavanja lopte, nervozne reakcije, česte faulove, kartone i penale... „Prije svega moram reći da mi je žao, bili smo jako blizu. Ne mogu zamjeriti nikome od svojih igrača, dali su maksimum svojih mogućnosti, borili smo se do kraja, ali nažalost nismo uspjeli. Mislim da smo kroz ove kvalifikacije, ali večeras posebno, pokazali da smo ekipa koja zaslužuje da igra na Evropskom prvenstvu i nadam se da ćemo taj cilj ispuniti u baražu“, sažetak je onoga što je Sušić poručio javnosti nakon utakmice. Nismo uspjeli i naredna prilika je u baražu. Treba ostati pozitivan. Ispunili smo svoj cilj, željeli smo biti drugi, nastaviti kontinuitet iz prošlih kvalifikacija i dobro je da smo uspjeli. Ali, ne smijemo sebi dozvoliti da ponovimo grešku kakvu smo, diletantski i amaterski, napravili nakon Španije u Zenici pod palicom “trenera svih trenera” Ćire Blaževića. Zažmirli smo tada na činjenicu da nas je kombinovana selekcija Španaca pregazila, rastavila na proste faktore i ismijala, te zaplivali u euforiju. Utakmicu u Parizu treba gledati kao zasebnu i maksimalno je izanalizirati, kako bi smo iz nje naučili i to iskustvo iskoristili u baražu. Tamo nas čekaju jednako kvalitetne ekipe, tamo nas čekaju ekipe koje nas sigurno neće podcijeniti i koje će znati i iskoristiti svaku našu manu. U gradu svjetlosti smo pokazali jedno lice koje nas je sve oduševilo, ono iz prvog poluvremena, u kojem smo igrali briljantno i gotovo bez greške, u napadu i odbrani. Istina, možemo zaključiti da je penal bio „navučen“, da je škotski sudija Craig Thomson „pogurao“ Francuze, ali ne smijemo se zaustaviti na tome. Napravili smo i mi svoje greške, pokazali svoje nedostatke i imamo mjesec dana da ih prepoznamo, detaljno analiziramo i popravimo do baraža. Uradimo li tako, ne trebamo se bojati nikoga.

LAURENT BLANC: Olakšanje, ali oprost još nismo kupili

„Na poluvremenu sam ušao u svlačionicu i rekao momcima da igramo zaista odlično, ali u slučaju da imaju želju da igraju baraž. Nakon toga na teren je istrčala druga ekipa“, ispričao je nakon utakmice Laurent Blanc, selektor Francuske, svjestan da je njegova ekipa u prvom poluvremenu u potpunosti nadigrana. „Gosti su se odlično postavili, hrabro i otvoreno, a mi smo djelovali nezainteresovano, jako loše. Kao da nismo uopće igrali, a s druge strane smo imali protivnika koji je igrao odlično. U nastavku smo se razbudili, tome su donekle doprinjele i izmjene, ali sada imamo zadatak da ovih 45 pretvorimo u 90 minuta, odnosno da igramo na ovom nivou čitavu utakmicu.“ Međutim, i francuske kolege svjesne su činjenice da nije samo Francuska ubacila u brzinu više, nego je i BiH zaigrala mnogo lošije u drugom dijelu. Razlog tome nije bila samo dobra igra domaćina, nego i totalni pad Sušićevih izabranika... „Očito je da je BiH odigrala lošije drugo poluvrijeme, ali ipak mislim da smo ih mi donekle natjerali na to. Mislim da je presudila naša želja, igrači su dali svoj maksimum, vidjela se na njima ogromna želja. Na kraju, kod 1:1, osjetio sam na njima toliku strast da sam i sam poželio ući i pomoći im da zabiju gol“, objasnio je Blanc. Zlobnici bi dodali da im nije trebao Blanc, dvanaesti igrač bio je Thomson, ali njima na čast. Kao i situacija iz drugog poluvremena kada je Elvir Rahimić ostao ležati na polovini domaćih koji nisu željeli izbaciti loptu van terena. Naravno, takvo ponašanje Francuzi nisu željeli komentirati, ali da nešto i dalje ne štima kada je u pitanju ova reprezentacija potvrdilo se na ulicama Pariza. U dva dana gotovo svi francuski navijači s kojima smo razgovarali pokazivali su ogromno nepovjerenje prema igračima i ekipi, bili su uvjereni da nas ne mogu pobijediti. I dalje svi spominju za njih sramne događaje iz Južne Afrike. Jedan francuiski kolega upitao je da li je konačno sprana ljaga s ove generacije francuskih reprezentativaca. „Ne. I neće još dugo. Dugo ćemo nositi taj ožiljak, a i kada malo zaboravimo, imamo stotine blogera, vas novinare i navijače koji nas podsjete na to. Za oprost ćemo morati uraditi puno više.“

Nikada brojnija bh. delegacija

Dan prije utakmice reprezentacija BiH imala je lakši trening na Stade de Colombe, u predgrađu Pariza, naizgled daleko od očiju javnosti. No, na tribinama se itekako našlo znatiželjnika. I ne samo na tribinama. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i federalni premijer Nermin Nikšić trening su odgledali gotovo sa atletske staze, i to u društvu predsjednika Komiteta za normalizaciju Ivice Osima. Legendarnog Švabu mediji su doslovno opsjedali, Francuzi mu se, kao uostalom i svi ostali, dive. Dok su se Zmajevi rastrčavali, na tribinama su bili i Duško Bajević i Sergej Barbarez, ambasadori Komiteta, te svi članovi ovog za sada jedinog fudbalskog tijela u našoj zemlji. Bio je tu i Faruk Hadžibegić, na utakmicu su stigli i Muhamed Konjić i Vedin Musi... Francuska televizija kao stručne komentatore je angažovala Arsena Wengera, Roberta Piresa i Bixentea Lizarazua, početni udarac izveo je čuveni košarkaš Tony Parker. Kako je lijepo Pape rekao dan ranije, Francuzi su tako dobro organizovani da zaslužuju da odigraju još jednu utakmicu, onu u baražu. Nažalost, ovaj put su oni slavili, a mi ćemo morati da sačekamo dodatne kvalifikacije...

Bez izjava u miks zoni

Stade de France građen je za finale Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj i kao jedan od najmodernijih stadiona ima i savršene uslove za rad novinara. Naravno, domaćini su priredili i miks zonu, kako ne bi smo morali prakticirati seoske običaje ganjanja igrača po hotelima. Ali, ovaj put su zakazali naši reprezentativci, koji se nisu pojavili u miks zoni, sa izuzetkom golmana Asmira Begovića. On je izašao pred mnogobrojne bh. novinare i rekao kako misli da smo zaslužili tri boda i plasman, te otkrio kako je Spahić bio fauliran prije penala. Nažalost, ostali igrači bili su previše utučeni i shrvani činjenicom da nismo prošli, što je razumljivo.

Safet Sušić: Zaslužujemo Euro!

Selektor Safet Sušić djelovao je utučeno nakon remija sa Francuzima. Dvojaki su osjećaji – većim dijelom utakmice nadigrali smo renomiranog protivnika, u periodima i dominirali, dočekali da se bivši svjetski i evropski prvaci raduju do suza zbog remija sa malom BiH, ali u isto vrijeme bili i svjesni činjenice da smo bili jako blizu. „Ne mogu nikome ništa zamjeriti. Penal? Ne znam, s mog mjesta nisam dobro vidio, mislim da je u najmanju ruku diskutabilan. Odigrali smo dobro, generalno. Pali smo u zadnjih pola sata i nesretno, jako nesretno primili gol. Ali, mislim da smo pokazali da smo dobra, kvalitetna ekipa, za respekt i da zaslužujemo Evropsko prvenstvo.“ Svaka je Papetova rečlenica na mjestu. Nažalost, nekoliko pogrešaka odvelo nas je u drugom smjeru. Da li bi selektor nešto promijenio da se utakmica igra danas? „Ne vjerujem. Dobro smo se postavili, igrali otvoreno i hrabro. Volio bih da sam mogao mjenjati kako sam želio, ali nisam. Hasagić se požalio na povredu noge na poluvremenu, povrijedio je drugu nogu, i nije mogao nastaviti. Kasnije je i Mujdža rekao da ne može više, da je povrijeđen, čak se izvinjavao što mora izaći,... Ali, generalno, ne bih promijenio nešto konkretno. Da smo ranije primili gol, poslao bih na teren Vedu Ibiševića, ali situacija je diktirala drugačije“. (Saša Ibrulj iz Pariza za Slobodnu Bosnu)