Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

14.03.2012.

EKSKLUZIVNO: SLOBODNA BOSNA U RIMU KOD MIRALEMA PJANIĆA


                                       Rimski imperator iz Bosne

Susrete sa gradskim rivalom Lazijem, Derbi della Capitale, kako se u Rimu zovu te utakmice, Miralem Pjanić ove godine neće baš pamtiti po dobrom. Njegova je Roma, drugi put u sezoni, izgubila sa 2-1. A kada se izgubi od jedinog kluba od kojeg se ne smije izgubiti, onda je to znak za potrese u rimskom klubu. No, Roma je nakon gola kapitena Laziala, Maurija, kojim ih je gurnuo dalje od pozicije koja naredne sezone vodi u Ligu pravaka, izgubila i mnogo više. Brazilski branič Juan pauzirat će dva mjeseca, Mire dvadesetak dana zbog ozljede članka i lijevog mišića. Ozbiljan udarac klubu koji je već neko vrijeme bez važnih, ozlijeđenih igrača, u kolima u kojima se određuje njihova ovosezonska sudbina. Dan pred utakmicu, Pjanić je išao na terapiju u klub, pokušavajući izliječiti načeti mišić. Nekoliko sati kasnije, angažirao je i privatnog terapeuta koji ga je u stanu, skoro tri sata, vraćao u zivot. Nije pomoglo ni to što je selektor BiH, Safet Sušić, nekoliko dana ranije insistirao da igra protiv Brazilaca, bol je jednostavno bila jača i Miralem je nakon sat vremena igre napustio teren s bolnom grimasom na licu. Poraz i povreda itekako su ga oneraspoložili, no barem je zbog toga bio pošteđen zluradih komentara poslovično sitničavih italijanskih novinara.    

DRAMA VJEČITOG DERBIJA

Živjeti u Rimu, biti igrač Rome ili rivalskog Lazija, ponekad je sve samo ne ugodna dužnost. Grad dijeli nevidljiva, ali linija koja se itekako osjeća. Tako igrači Rome žive u južnom dijelu grada zvanom EUR, tamo gdje su luksuzne kuće ili prostrani stanovi smješteni nekoliko minuta vožnje od morske obale. Miralem je u kraju Torino Mezzo Camino, kvartu u kojem su i Fernando Gago, Bojan Krkić, Eric Lamela, Juan... Tamo gdje ne možete kupiti ništa što je plavo ili sa znakom Lazija. Miralemov je stan na posljednjem katu zgrade. Stotinjak kvadrata, dnevni boravak sa ogromnim televizorom na kojem do besvijesti gleda nogometne i košarkaške utakmice, prostrane terase na dva nivoa i bazen na krovu mjesto su u kojem se odmara i priprema za utakmice.

U garaži je Masserati mat crne boje, no rijetko njime izlazi na ulicu. Uglavnom gradom krstari u Miniju Cooper S. „Razmišljao sam da prodam Masseratija, da kupim neki drugi sportski auto, ali mi je to teško, Ipak je to moj prvi auto, prvi koji sam kupio“, kaže uz smijeh. Protivnički igrači stanuju na sjeveru, daleko na drugom kraju metropole, i ne preporučuje im se da životni prostor traže bilo gdje drugo. Isto tako, gotovo je pa nemoguće da igrač koji je igrao za Romu nekada obuče dres Lazija. Ili obratno. To je kao bogohuljenje koje su u italijanskoj prijestolnici nikome ne prašta. U gradskom eteru je šest radio stanica čiji je program posvećen isključivo Romi, načinu na koji se vodi klub, rezultatima, taktičkim postavkama španskog trenera Luisa Enriquea, izvedbama igrača na terenu, pojačanjima ili onima koji ne zaslužuju da nose sveti dres sa vučicom na prsima. Emotivni kakvi već jesu, zaluđeni nogometom i zadojeni emocijama kakve postoje samo u gradovima u kojima egzistiraju dva rivalska kluba, te radijske stanice kreiraju atmosferu euforije ili dubokog očaja. Epiteti kakve dobiju igrači nakon pobjede ili uvrede koje se u salvama sipaju na njihov račun nakon poraza mogu se valjda čuti još samo u Istanbulu ili Buenos Airesu. Stoga se igračima preporučuje da ne slušaju te programe, obzirom da je ono što se u njima emitira ozbiljan udar na njihovu psihu. „Ljudi su ovdje fanatici nogometa, no nisu nasilni ili nasrtljivi kada ih sretnem dok sam u gradu ili na večeri“, priča Miralem. „Znaju sve o klubu, o dešavanjima u ekipi, taktici... Priđu uvijek, popričaju, pitaju za naredno kolo ili zašto se nešto desilo na nekoj utakmici ranije. Neki se žele slikati, no nikada zaista nisam doživio nikakvo ružno iskustvo, čak ni kada su navijači Lazija u pitanju. Igrač se ovdje poštuje kada vas neko sretne, no druga je stvar šta se piše u novinama, na internetu ili šta se priča na televiziji ili radiju.“

Miralem je definitivno, iako je u Rimu manje od pola godine, već sada velika zvijezda svog kluba, lice koje se prepoznaje gdje god da dođe. Primjerice, kada se noć prije rimskog derbija, pojavio na večeri u restoranu Marghareta, smještenom u komšiluku Francesca Tottija, prepuna je sala utihnula dok je prolazio. Pogledi i došaptavanja Pjanic, Pjanic pratili su nas cijelo veče. Nekoliko sati ranije, nenadano je uljepšao šetnju plažom djevojčici obučenoj u Romin dres i trenerku. Nije mogla vjerovati da kraj nje sjedi igrač tima kojeg voli, pa ju je, onako uzbuđenu, otac morao smirivati, braneći joj da smeta Miralemu dok pije kafu. „Plaža je mjesto na koje često dođem, prijatelj sam sa jednim ribarom, Fabijom, koji sprema sjajne morske plodove. Ovo je zaista mjesto na kojem uživam i na kojem se opuštam.“ Na putu natrag, nešto brža vožnja od dozvoljene, no policija njega ne zaustavlja. „Mene svi znaju, kao i ostale igrače. Jednostavno, kada vozim brže, pogledaju i mahnu da prođem dalje. Čak nekada, kada je gužva, zaustave ostale i propuste me da prođem. Pitao sam zašto to rade, kazali su mi da je to uvijek tako, da nas neko od navijača ne bi napao ili nešto slično. I to govori kolika je povlastica u ovome gradu biti igrač Rome ili Lazija.“  

ITALIJA I FRANCUSKA

Iz svake Miralemove rečenice osjeti se koliko je sretan u Rimu, koliko je iz dana u dan uvjeren da je napravio potez života kada je Lyon zamijenio Italijom. Za razliku od Lyona, gdje su uvijek sa debelom zadrškom gledali na njegovo igračko umijeće, pretpostavljajući mu mediokritete poput razvikanog Gourcuffa ili Gonalonsa, u Rimu svakog dana osjeti koliko je ljudima stalo do njega. Roma ga je htjela, Roma je insistirala na njegovom dolasku. U klubu je od prvog dana ima povlašten tretman. Luis Enrique u njemu vidi temelj klupske, ali i svoje budućnosti. Čak je o tome da treba doći u Romu govorio i Francesco Totti, „predsjednik Rima“, klupska ikona kojoj se ne proturječi. Imao je Totti ponude svih velikih evropskih timova, prije nekoliko sezona je odlazak u Madrid bio gotova stvar. Predsjednik Reala Fllorentino Perez nije pitao za cijenu, no Totti je ostao. U Romi će i završiti karijeru. „Francesco je čudo. Ne treba pričati o tome kakav je igrač, to svi znaju. Ali, treba uvijek pričati kako se radi o izvanrednoj osobi, čovjeku koji nam svima puno znači, koji nas hrabri na terenu, koji me savjetuje i od kojeg svako od nas ima mnogo toga naučiti. Od njega i Daniele De Rossija, koji je meni trenutno najbolji Romin igrač“, kaže dodajući: „Sve mi ovdje odgovara i vidim se ovdje dugo, sigurno još tri-četiri godine. Mislim da idem u karijeri korak po korak, stepenicu po stepenicu ka gore, na neki logičan način. Prvo iz Metza u Lyon, pa sada u Romu koja je po svemu veći klub. Nedostaje mi jedino Liga pravaka, Lyon je to igrao redovno, no igrat ću ja Ligu prvaka brzo i sa Romom.“

Miralem je svaki svoj trenutak podredio uspjehu u Rimu. U danima bez utakmica, trening u centru Trigoria, desetak minuta vožnje od njegovog stana, počinje u 14 sati, no Mire je tamo tri sata ranije. „Ja sam već u 11 u centru. Ručam, spremam se za trening, odem na terapiju ako treba. Vježbam, a onda radim posebno, prije i poslije treninga.“ Oko 16 sati, ide kući na odmor. Uvečer izlazak, večera ili šetnja i tako iz dana u dan. „U karantinu smo samo kada gostujemo, kući nikada i tada je malo drugačiji raspored, ali uglavnom mi tako izgleda svaki dan. Takav je valjda život svakog sportaša“, pojašnjava. „Kasnije prošetam, odem u kupovinu. Često odem u šetnju ili na ručak na more. Radim puno na sebi i kada nemam trening, radim sve što ima veze sa fudbalom. Vježbam, idem na terapije kada sam ozlijeđen kao sada. Radim stalno na sebi kako bih izdržao cijelu sezonu.“ Sa suigračima rijetko ide van, svi imaju neke svoje rituale ili porodične obaveze tako da su okupljanja, izuzev ako nije riječ o zajedničkim obaveznim ručkovima ili večerama, veoma rijetka.

Kada i izađe, onda je to uglavnom u društvu sa danskim braničem Kjaerom. „Zna jezik, tako da se s njim najlakše sporazumijevam.“ Obzirom da je Kjaer igrao u Njemačkoj, na tom jeziku i komuniciraju, jednom od pet (njemački, francuski, italijanski, engleski, luksemburški) kojima Miralem bez problema govori. No, obzirom da još uvijek upoznaje Rim, to sa suigračima mu i ne pada tako teško. „Rim je čudo, svakog dana ovdje vidim i naučim nešto novo. Nije to samo stvar historije, da odete posjetiti i upoznati Coloseum, Vatikan, Piazza di Spagna i sve drugo što  se mora vidjeti. Ovdje stvarno u svakoj ulici vidim i naučim nešto novo, ljudi su izvanredni, svaki je dan novo iskustvo i to me ispunjava“, kaže. „Bilo mi je malo neobično odvojiti se od porodice, iako sam već posljednju godinu u Lyonu živio sam. Njima je tada bilo lakše, Luksemburg nije daleko od Lyona i mogli su češće dolaziti kod mene. Sada sam malo dalje, ali ok. Ovo je novo iskustvo za mene, način da se razvijem kao čovjek, kao osoba, da naučim novi jezik... Iako mi ponekad nedostaju roditelji, brat, sestra...“ Istražujući ritam grada shvatio je, kaže, kako je italijanska kuhinja za njega najbolja na svijetu, užitak bez premca. „Jelo! To je ono što me najviše očaralo ovdje. Hrana je predobra, preukusna i zaista gdje god da odete, u koji god da restoran uđete, nećete pogriješiti. Kuhinja je savršena. Lyon je isto tako bio poznat po svojoj kuhinji, to je grad koji važi kao centar kulinarstva u Francuskoj, no meni se italijanska kuhinja mnogo, mnogo više sviđa. Vrijeme, klub, grad...sve je fenomenalno.“

MILAN JE OBJEKTIVNO NAJJAČI

Dok priča o Romi i svojim suigračima, pojašnjava nam detalje projekta restrukturiranja kluba kojeg su prošlog ljeta osmislili novi, američki vlasnici kluba. „Nikakav poseban cilj nije postavljen pred nas. Pred početak ove sezone. Sa novim vlasnicima ušlo se u projekat gradnje kluba koji će biti uspješan i koji će imati važnu ulogu u Evropi. Zamišljeno je da se to uradi u naredne četiri godine. Uloženo je mnogo novca u klub, doveden je novi trener, mnogo novih igrača i sada je na nama da igramo i da se gradimo. Također, želi se izgraditi poseban stil igre, stil po kojem će Roma biti prepoznatljiva. Zato je i doveden Luis Enrique, dobar stručnjak, čovjek koji ima dobre ideje, čovjek koji ima u sebi kvaliteta, no treba mu malo vremena da sve to legne na svoje mjesto, da se prihvati ono što on pokušava napraviti. Mi smo zaista kvalitetna ekipa, treba nam samo malo više samopouzdanja i kontinuitet dobrih igara, ništa više. Mislim da će se pokazati u pravom svjetlu naredne sezone. Nažalost, kiksali smo na početku, gubili smo neke utakmice koje nismo trebali, ali svi smo bili novi, nismo se tako brzo mogli uklopiti niti shvatiti jedni druge. Sada osjećamo posljedice lošeg ulaska u sezonu.“

Roma je izgubila dvije posljednje prvenstvene utakmice, poraz protiv gradskog rivala Lazija itekako peče jer je udaljio klub od borbe za mjesto u Ligi prvaka. U medijima se odmah povela rasprava o povjerenje Enriqueu, ali Pjanić kaže kako o smjeni zasada nema ni govora.  „Trener ima povjerenje uprave i mislim da tako i treba. Morate ipak znati da je u Rimu veoma, veoma teško uspjeti, jer je pritisak užasan i uvijek vam neko nađe manu. Na upravi je veliki pritisak, posebno kada izgubite utakmicu, ali stoje čvrsto iza njega. Vjeruju da ima kapacitet i kvalitet da napravi nešto. Vidi se da možemo, da napredujemo iz dana u dan, moramo samo imati više sampopouzdanja da pobjeđujemo u utakmicama u kojima, realno, i trebamo pobjeđivati. Treba malo vremena, nije dobro uvijek kada ne ide kako neko očekuje mijenjati trenera. Trener je uvijek kriv kada ne ide, mada ja ne mislim da je Enrique glavni krivac što nam ne ide kako smo htjeli i kako možemo. Vidjet ćete, kada krene nova sezona, izgledaćemo skroz drugačije, puno puno bolje.“ Naslov će prvaka, kaže, vjerovatno odnijeti Milan, no njemu je ipak bilo najteže igrati protiv Juventusa. „Tada sam osjetio kako su oni solidni, čvrsti. Igraju i u odbrani i napadu, zajedno se brane i zajedno napadaju. Sjajna ekipa, ali mislim ipak da je Milan najkvalitetniji, ima veći kadar i veću mogućnost rotiranja igrača.“

SVI ME UDARAJU, ALI VAN BOMMEL JE NAJGORI...

U Italiji je Miralem Pjanić na svojoj koži osjetio i moć čuvenih italijanskih braniča, majstori za defanzivu i čuvanje rezultata, nacija koja je izmislila catenaccio u svakom timu ima igrača čija britkost nerijetko preraste u grubost. „Ufff, ima dosta ekipa sa igračima koji zaista tuku... Već posljednjih nekoliko utakmica osjetim kako me markiraju, kako posebno paze na mene, stavljaju igrača da pazi samo na mene. Ne znam, ne mogu sad izdvojiti nekoga posebnog, ne obraćam pažnju kada tuku ali me je, recimo, Mark Van Bommel baš dobro izmlatio. On je i provokator, udari i onda pita sjećam li se utakmice polufinala Lige prvaka, Lyon-Bayern, kada nas je Bayern pobijedio sa 3-0? Valjda je mislio da će me time iznervirati. Šta ćeš, takav je, voli provocirati, nervirati suparnika.“

13.03.2012.

TAJANSTVENI MILIONER IZ DERVENTE

 

                                       SEAD DIZDAREVIĆ, KRALJ OLIMPIJSKIH IGARA

 

 

Kada za dvije godine Skandinavci, Rusi, Australci ili Amerikanci požele pogledati utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, karte za utakmice i turističke aranžmane moći će napravaiti isključivo preko američke kompanije Jet Set Sports. Ova je firma sa sjedištem u američkoj državi New Jersey već tri decenije ekskkluzivni distributer takozvanog hospitality paketa. Dakle, za desetak hiljada dolara dobijete VIP status koji uključuje i karte, prijevoz, smještaj u hotelima sa pet zvjezdica, vrhunsku hranu i zabave na kraju dana tokom Olimpijskih igara ili na ostalim velikim sportskim manifestacijama kakav je i nogometni Kup konfederacija koji se igra naredne godine. A na čelu te kompanije nalazi se Sead Dizdarević, milioner porijeklom iz BiH, koji već decenijama radi u Sjedinjenim Američkim Državama.

 

BOGATAŠ IZ POSAVINE

 

VIP status na zimskim ili ljetnjim Olimpijskim igrama nemoguće je dobiti ukoliko ne klopite ugovor sa kompanijom Seada Dizdarevića, kako ga nazivaju, olimpijskog conciergea, insajdera koji je godinama radio, ulažući milione dolara kako bi stekao monopol u ovom poslu. i postao službeni prodavač karata za olimpijske igre. Dvadeset i pet godina radio, kako tvrde aemrički mediji, ‘iza scene’ potežući moćne kontakte s olimpijskom elitom kako bi dobio službenu dozvolu za glavnog prodavača karata, ali i za ugovore za putničke aranžmane koje prodaje u Sjevernoj Americi, Evropi i drugim zemljama širom svijeta. Stoga danas zarađuje više od svih ostalih, iza svake Olimpijade njegov je bankovni račun bogatiji za nekoliko miliona dolara. Samozatajni Sead Dizdarević, koji se rijetko pojavljuje u javnosti i koji gotovo nikada ne daje intervjue medijima, rodom je iz Dervente. Kako je jednom prilikom kazao američkim novinarima, kada je imao dvadeset godina, napustio je vazduhoplovnu akademiju u Rajlovcu i otišao u Njemačku igrati nogomet. Godine 1972. otišao je u šoping u New York i ostao živjeti u Sjedinjenim Državama. „Pomislio sam, kako sjajna zemlja. Niko me nije pitao ko sam niti koje sam vjere.“ Dobio je posao avio-mehaničara u Newarku, u saveznoj državi New Jersey. Nedugo potom, otvara turističku agenciju koja je nudila usluge tadašnjim jugoslovenskim imigrantima. Posao je procvjetao iako se već tada, kako kaže Dizdarević, vidjelo da Jugoslavija puca po etničkim šavovima. „Mi Bosanci smo se smatrali neutralnima. Radili smo sa svima.“ Zahvaljujući dobrom poslovanju i vezama koje je već tada izgradio u Jugoslaviji, Dizdarević i njegova agencija, koja se tada zvala Jet Set Tours sklopila je ekskluzivni ugovor sa američkim Olimpijskim komitetom o prodaji karata i turističkih aranžmana za Olimpijske igre u Sarajevu. Više od pet hiljada Amerikanaca boravilo je u Dizdarevićevom aranžmanu u Sarajevu, a njegovi su klijenti, među ostalima, bili i novinari Sports Illustrateda, zatim bankari iz Merrill Lyncha, novinari i tehničari televizijske kuće ABC te članovi američkog olimpijskog tima. ”Nekoliko prvih dolara Dizdarević je zaradio upravo u Sarajevu”, pričala je američkim novinarima njegova dugogodišnja prijateljica i poslovna suradnica Dženita Pašić. Pašićeva je na sarajevskoj Olimpijadi bila zvanični najavljivač u takmičenjima za umjetničko klizanje, a zatim je radila i na TV Sarajevo, gdje je vodila dječiju emisiju Pogled. Kasnije radi u firmi ADP Dizajn koja se bavila izradom i prodajom proizvoda koji su simbolizirali ZOI, a nakon toga do pred sami rat, bila je menadžer prodaje za područje Centralne Evrope Samsungovih proizvoda u kompaniji Yugoslav-Korean Inc. Samsung televizore širom bivše Jugoslavije prodavao je upravo Dizdarević, koji je također sa General Motorsom prodavao američke automobile u bivšoj Jugoslaviji. „Bio je zahtjevan i ozbiljan poslovan čovjek“, opisala ga je Pašićeva koja je najprije radila u njegovoj firmi za prodaju elektronike, a kasnije postala i savjetnik u njegovoj firmi Jet Set Sports and CoSport. Početkom rata propada njegova kompanija za prodaju elektronike s kojom je imao cilj modernizirati zemlje bivše Jugoslavije. “Poznavajući Seada znala sam da on uvijek ima plan B. On je u rukavu uvijek imao skrivenih karata“, kazala je Pašićeva. Dizdarević se brzo snalazi i već 1994. godine za vrijeme Olimpijskih igara u Lillehammeru u Norveškoj pokreće kompaniju Global Sports Consultants. Obzirom da su u norveškom gradu bili popunjeni svi kapaciteti, Dizdarević ih odlučuje proširiti, te otvara vlastiti hotel. Već tada u Norveškoj počinje blisko surađivati sa čelnicima Olimpijskog komiteta BiH. U vrijeme igara otvara Bosansku kuću koja je bila sjedište svih aktivnosti naših olimpijaca, a dvije godine kasnije odigrao je veliku ulogu u odlasku sportista i članova OK BiH na Igre u Atlanti.

 

POMOĆ ZA BH. TIM

 

„Sjećam se Seada još iz vremena kada su održane Igre u Sarajevu“, priča nam Mustafa Demir, donedavno savjetnik u federalnom Ministarstvu sporta. „Sposoban i poslovan čovjek, doveo je veliku grupu Amerikanaca, pomagao u smještaju ekipe ABC-ja u hotelima na Ilidži. Od tada je ostao u kontaktima sa ljudima koji su kasnije formirali Olimpijski komitet BiH. Da nije bilo Seada, teško da bismo uopće i otputovali na tu Olimpijadu.“ Dizdarević je, naime, fantastično urađenim poslom u Sarajevu stekao veliko povjerenje dužnosnika američkog Olimpijskog komiteta, koji su mu prepustili organizaciju njihovih putovanja na buduće Olimpijade. Zahvaljujući Dizdarevićevim vezama i statusu koji je uživao u tamošnjim sportskim krugovima, američki Olimpijski komitet platio je jednomjesečni boravak i pripreme našim olimpijcima u Atlanti 1996. godine, a kasnije je isto tako plaćen boravak i učestvovanje članova paraolimpijskog tima na Igrama u Atlanti. Treba kazati kako je Dizdarević pomogao i prvi nastup u historii bh. olimpijaca, i to na Igrama u Barceloni 1992. godine. Kasnije se, zahvaljujući Sejdaliji Mustafiću, nekadašnjem generalnom sekretaru OK BiH, koji ga je navodno optuživao da je iskoristio bh. olimpijce za vlastitu promociju i zaradu, potpuno odmakao od Olimpijskog komiteta BiH. Dizdarević je moćan čovjek u svijetu sporta, pokazuje to način na koji, zapravo, funkcionira njegova kompanija. Tokom OI u Ateni osmislio je plutajuće hotele, luksuzne brodove za krstarenje u kojima su gosti obitavali, a brodovi su bili usidreni samo nekoliko minuta od mjesta gdje su održavane igre. Tokom Olimpijade u Pekingu, kada su svi hotelski kapaciteti bili popunjeni, nazvala ga je Lynn Robbroeckx, tajnica Lakshmi Mittala, vlasnika ArcelorMittala, koja mu je kazala kako očajnički traži osam karata za svog bossa koji želi prisustvovati ceremoniji otvaranja. Indijski magnat, četvrti na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi svijeta zaboravio je, kazala je tajnica, na vrijeme naći karte. Ista se stvar desila i četiri godine ranije kada se Mittal s jahtom pojavio u Atini no za njega nije bilo mjesta za sidrenje u doku. Dizdarević je sve sredio, no u Pekingu su stvari ile malo komplikovanije. Ipak, ne dovoljno komplikovano za čovjeka koji je, sređujući aranžmane za svoju kompaniju „preveslao“ cijeli Centralni komite KP Kine. Na kraju je Mittalovoj tajnici, kada je sve završio, poručio: „Recite svom šefu da me, ako se želi zabavljati tokom Igara u Londonu, nazove dvije godine ranije.“ U Pekingu je Jet Set Sport prodao više od 70 hilljada paketa, 50 hiljada više no na zimskim Igrama u Torinu 2006. godine. Zaradio je 130 milliona dolara. Koliko je moćan dovoljno govori činjenica da čak sponzori američkog Olimpijskog komiteta karte za Olimpijade kupuju preko njegove agencije. Način na koji posluje Dizdarevićeva agencija, u suštrini, je veoma jednostavan. Svaki nacionalni komitet za sebe zadržava distribuciju karata u svojoj zenmlji. No, u posljednjih nekoliko godina, veliki komiteti poput američkog, kanadskog, australskog ili nekoliko evropskih zemalja sav posao distribucije prepustili su Dizdareviću. Nakon što je takav ugovor potpisao sa američkim Komitetom, postao je jednostavno previše jak i previše moćan za konkurenciju kojoj ostaju samo mrvice.

 

UNIŠTENA KONKURENCIJA

 

Dizdarević se zbog monopoloa koji drži u ovom poslu nekoliko puta našao i u središtu velikih afera. Sve se dešavalo 1998. godine kada je MOK potresao skandal vezan za izbor grada domaćina zimske Olimpijade 2002. godine. Za domaćina je izabran Salt Lake City, a istraga je pokazala da su zvaničnici ovog grada potrošili nekoliko miliona dolara kako bi ubijedili članove MOK-a da glasaju u njihovu korist. Kada je istraga pokazala da su neki članovi primali gotovinu i poklone njih desetak je dalo ostavku, a u centru afere su se našli i David Johnson i Thomas Welch, protiv kojih je Dizdarević svjedočio u zamjenu za imunitet. Priznao je da je platio 130 hiljada dolara kako bi dobio poslove na toj Olimpijadi, no američki savezni istražitelji zbog njegovog svjedočenja u korist optužbe nisu podigli nikakvu optužnicu. Njegova firma je za vrijeme olimpijskih igara u Salt Lake Cityju zaradila sedam miliona dolara. Dizdarević je nešto kasnije ponovo bio upleten u još jednu aferu. Naime to je bilo za vrijeme olimpijskih igara u Sydneyu gdje vladina istraga pokazala da su dužnosnici olimpijskog komiteta sačuvali nekoliko premium ulaznica za bogate pokrovitelje, uprkos velikoj potražnji za kartama. Ipak, uprkos brojnim aferama u kojima se našao Dizdarević nikada nije bivao optužen. Recite svom šedfu da nme, ako se želi zabavljati tokom Igara u Londonu, nazove dvije godine ranije.“ Rijetke trenutke odmora ovaj radoholičar provodi uživajuću u svojoj najvećioj strasti-lovu. U njegovoj kancelarioji koja se nalazi u sjedištu Jet Set Sportsa, u staroj vili u New Jersey, okačene su velike slonovske kljove, kao i preparirani medvjed. Najviše je, ipak, ponosan na lava i leoparda koje prepoarine drži u svom domu.

 

 

 

 

09.03.2012.

GLADNE NOGOMETNE GODINE

 

 

                               OBEĆANA ZEMLJA KAZAHSTAN         

 

 

Iako će to poznavateljima nogometnih prilika u BiH zvučati poprilično nevjerojatno, nedavno istraživanje švicarskog Instituta za fudbalsku demografiju CIES pokazalo je kako je Bosna i Hercegovina, sa 88 nogometaša, četrnaesta zemlja u svijetu kada je u pitanju broj profesionalnih nogometaša koji imaju ugovore sa nekim od inozemnih klubova. Tako je nogomet postao jedna od većih izvoznih grana zemlje čija je ekonomija već odavno na koljenima. Istraživanje je pokazalo i kako je nogomet jedna od rijetkih djelatnosti koja je konkurentna u svijetu bez obzira na loš učinak klubova a donekle i reprezentacija zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Prošle godine NS BiH je izdao dozvole za čak 354 nogometaša koji su otišli igrati nogomet u inozemstvo. Malo je, međutim, onih koji svoju karijeru nastavljaju u nekim od bogatih klubova zapadne Evrope, u najpoznatijim i najjačim ligama svijeta. Bh. nogometaši u proteklih dvije-tri godine nisu više nimalo probirljivi. Zahvaljujući recesiji koja je vlasnike klubova natjerala da dobro promisle prije no što potroše makar i jedan euro, upućuju se i u donedavno egzotične zemlje na Bliskom ili Dalekom istoku kakve su Malezija, Vijetnam, Singapur... Odnedavno, jedna od najprimamljivijih destinacija je i Kazahstan, država bogata naftom, koja je nezavisnot stekla početkom '90-ih, raspadom bivšeg Sovjetskog saveza. „Najljepše iskustvo iz Kazahstana je uglavnom odličan ugovor”, objasnio je razloge zbog kojih je u ovoj zemlji igrao nogomet u nedavnom intervjuu za portal sarajevo-x, pojačanje Željezničara Samir Bekrić, doskorašnji igrač kazahstanskog Tobola.

 

MALETIĆ, TRIVUNOVIĆ, DŽIDIĆ...

 

Iduće sezone u kazahstanskim klubovima igrat će desetak nogometaša iz BiH. Najzvučnije ime svakako je reprezentativac BiH, Darko Maletić, koji već godinu dana igra u Aktobeu, jednom od najboljih i najbogatijih tamošnjih klubova. U zimskom prelaznom roku ugovor sa Zhetsyuom potpisao je i nekadašnji reprezentativac, bivši igrač banjalučkog Borca i Sarajeva, Vule Trivunović. Iako kazahstan uglavnom pokrivaju nogometni menadžeri iz Srbije, i nekolicina bh. agenata može se pohvaliti dobrim polosvnim supjesima na ovom tržištu. Igrače iz BiH u Kazahstan vode menadžeri Edo Kurtagić i Ado Husarić, a njima se u posljednje vrijeme pridružio i Vojislav Dragović, Beograđanin koji je prije nekoliko godina bio golman Sarajeva i u bh. glavnom gradu je i počeo menadžerskui karijeru. Ugovori su, kako saznajemo, daleko unosniji nego u BiH pa nogometaši sa ovih prostora zarađuju oko 150 hiljada dolara godišnje, što je i više nego respektabilna svota novaca. „U zadnjih smo par utakmica prošlog prvenstva ispali iz borbe za naslov, pa je moglo i bolje, ali konstantno igram. Potpisao sam na godinu i pol dana, a tamo sam otišao zbog financijske ponude koju nisam mogao odbiti. Možda kazahstanski nogomet baš i nije praćen, ali oni dosta ulažu, nije isključeno da se u dogledno vrijeme dignu i dožive ekspanziju poput Rusa“, tvrdi Darko Maletić, koji je pristojnu karijeru gradio u Borcu, beogradskom Partizanu, bečkom Rapidu i nekoliko ruskih timova. „Gotovo da i ne postoji razlika u kvaliteti između bosanskog i kazahstanskog nogometa. Kvalitet prvenstva je otprilike podjednak, no u Kazahstanu ima više novaca. Kazahstan ima, također, mnogo talentiranih igrača i zaista se igra beskompromisno. Mnogo Kazahstanaca bi bez problema moglo igrati u bosanskim timovima.“ Prije no što će bh. nogometaši otkriti Kazahstan, ova je zemlja već postala meka za brojne srbijanske nogometaše, koji svake godine u velikom broju pojačaju tamošnje klubove. Tridesetak srbijanskih igrača je u kazahstanskim klubovima, a u ovoj je zemlji i nekoliko poznatijih srbijanskih trenera kakvi su Ljubiša Tumbaković ili Ljupko Petrović, koji je beogradsku Crvenu Zvezdu 1991. godine doveo do naslova prvaka Evrope. „Imam odavno prijatelja koji je novinar u Kazahstanu i zvao me je u poslednje vreme često da dođem tamo da radim. On je bio ta prva spona, koji je dogovorio sastanak sa čelnicima kluba. Taraz važi za rasadnik najvećih talenata u Kazahstanu, pa će moj zadatak biti da od tih mladih igrača napravim uzdanice za veliku scenu. Pošto se prvenstvo deli na pola na grupu koja ide u doigravanje i onu koja ide u borbu za opstanak, zadatak mi je da se izborim da budemo u tih prvih šest”, objasnio je Petrović razloge odlaska u kazahstanski Taraz u kojem će naredne sezone trenirati nekadašnjeg mladog reprezentativca BiH, Banjolučanina Damira Memiševića kao i bivšeg igrača mostarskog Veleža, Asima Škaljića. Memišević kaže kako su ugovori ali i uslovi za igranje u ovoj zemlji iz godine u godinu sve bliži onima kakvi su na zapadu Evrope. Astana i Alma Ata imaju stadione koji ni po čemu ne zaostaju za evropskim. I ostali su pristojni jer se ovdje teži stvaranju što boljih uslova, a slična je situacija i u okolnim državama“

 

NOGOMET NA 44 STEPENA CELZIJA

 

U Kazahstanu će naredne sezone, pored Maletića, Trivunovića, Memiševića ili Škaljića igrati i Bojan Trkulja, zatim Gradimir Crnogorac, Nikola Vasiljević, Dušan Petronijević... Zasada je najuspješniji Zeničanin Aldin Džidić. Nekadašnji igrač Čelika prošle je sezone osvojio sa svojim Shahterom iz Karagande, naslov kazahstanskog prvaka. Ovaj je 29-godišnji stoper, kapiten Shahtera, proglašen i za najboljeg inozemnog nogometaša lige. „U Kazahstanu liga broji 12 klubova i prvo se igra liga sistem, a zatim prvih šest ekipa igra razigravanje za prvaka. Bodovi osvojeni u ligi dijele se s dva i prenose u drugi dio sezone“, pojašnjava sistem takmičenja Džidićev suigrač Nikola Vasiljević, nekadašnji prvotimac Modriče i Zvijezde iz Gradačca, dodajući kako se kazahstansko prvenstvo, bez pauze, igra od početka marta do kraja oktobra. „U Kazahstanu se mnogo ulaže u fudbal, pa klub za koji ja nastupam ima budžet od jedanaest miliona dolara. Svi klubovi koji su se plasirali u Ligu za prvaka imaju ogroman budžet, koji je nepojmljiv za naše prostore, pa zbog toga sve više naših igrača odlazi u Kazahstan. Liga je jača u odnosu na BiH, dok su igrači fizički spremniji. Kazahstanci vole fudbal, pa su stadioni puni, dok poslije utakmice u redovima čekaju da se fotografišu i uzmu autograme“, tvrdi stoper koji je zabilježio i nekoliko nastupa za reprezentaciju BiH. Dodaje kako u Karagandi, u kojoj živi, ima više od milion stanovnika, a zbog gužvi u saobraćaju najčešće putuje taksijem. „Jedini problem predstavljaju vrućine u ljetnim mjesecima. Tako smo utakmicu protiv Irtysha igrali na temperaturi od 44 stepena.“ Kazahstan je relativno kasno, tek 2002. godine, aplicirao za punopravno članstvo u UEFA-i. Aplicirali su kasno da igraju u kvalifikacijama za EURO 2004. godine, no našli su svoje mjesto u kvalifikacijskoj grupi za odlazak na SP u Njemačkoj dvije godine kasnije. Kairat Alma-Ata (koji se sada zove Almaty) osvojio je pet naslova prvaka u vrijeme dok je Kazahstan bio dio Sovjetskog saveza i veze sa Rusijom i ostalim bivšim sovjetskim republikama su ostale čvrste. Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP 1998. i 2002. godine, kada su igrali u Azijskoj zoni, odlučili su se za logičan korak - aplikaciju za članstvo u UEFA. Jednostavno, znali su da će njihov nogomet moći napredovati ako reprezentacija igra protiv zemalja kakve su Rusija, Italija i Njemačka, reprezentacijama koje su svakako atraktivnije od Bhutana ili Maldiva. Kazahstan je bogata zemlja u kojoj je prvi „demokratski“ predsjednik Nursultan Nazarbayev uveo parlamentarni sistem koji demokarciju sadrži samo u svom imenu. Deveta po veličini zemlja svijeta posjeduje skoro četiri procenta svjetskih zaliha nafte a izvoz roba iz ove zemlje je od liberalizacije tržišta porastao za 24 procenta. Izvoz nafte donio je režimu u Astani i relativnu stabilnost a državi dobre veze kako sa Rusijom, tako i sa Kinom i Sjedinjenim Državama. Ubrzana je izgradnja tamošnjih gradova koji sa svojim neboderima sve više liče na zapadne metropole, a bruto nacionalni dohodak svakodnevno raste. Kazahstan sebe jasno vidi kao dio Evrope i članstvo u UEFA-i je bio vitalni dio tog procesa. Reprezentacija se u dva kvalifikacijska ciklusa u azijskoj zoni takmičila za odlazak na Svjetska prvenstva. Rezultati i nisu bili tako loši. Pobijedili su Irak u Bagdadu 2-1 i kod kuće 3-1 što je veliko dostignuće obzirom da su Iračani regionalna nogometna sila. Nažalost, u kvalifikacijama za odlazak na SP 2002. godine, ostali su bez plasmana zbog lošije gol razlike. Kada su postali dio UEFA-e, napravili su najveće iznenađenje u svojoj historiji. U kvalifikacijama za EURO 2008. pobijedili su Srbiju, no kasnije su zaredali sa lošim rezultatima, ubilježivši tek dvije pobjede nad slabašnom Andorom a poraz 5-1 od Bjelorusije pokazao je koliko, zapravo, kaskaju za ostalim bivšim sovjetskim republikama. Nisu pomogli niti inozemni selektori poput Arno Pijpersa ili Bernda Storcka ili relativno poznati igrači kakvi su Sergei Karimov, napadač Sergei Ostapenko ili Nijemac Heinrich Schmidtgal. Ništa bolja situacija nije ni kada su u pitanju uspjesi kazahstanskih klubova. Oni svoje međunarodne avanture, baš kao uostalom i timovi iz BiH, završavaju uglavnom u pretkolima Lige prvaka ili Europa lige. Aktobe Darka Maletića je dva puta dogurao do trećeg pretkola, no oba je puta bio lošiji od izraelskih timova. Najteži poraz je onaj Astane iz 2007. godine, kada se ova ekipa, ukupnim porazom od 10-2 protiv norveškog Rosenborga, oprostila od Evrope .

 

 

 

 

14.02.2012.

PIPE PO PILAVU

 

                                                             „Irfan Smajlagić, najbolje krilo u historiji rukometa, postao je najveći sponzor RK Bosna; klub mu nije isplatio osam plaća i duguje mu se 80 hiljada maraka!“

 

 

Prije skoro dvije godine, njegov dolazak u Sarajevo i Rukometni klub Bosna okarakteriziran je senzacijom. Bilo je to kako kada bi, recimo, Safet Sušić preuzeo vođenje nogometaša Sarajeva ili Vahid Halilhodžić Veleža. Irfan Smajlagić, vrhunski rukometni stručnjak, najbolje krilo u historiji ovoga sporta, nedugo po dolasku u Sarajevo, potcrtavajući kako mu je najteže boriti se protiv mentaliteta karakterističnog za zemlje bivše Jugoslavije, nam je kazao: „Ovo je užasno naporan posao. Imate jedan put za koji znate da je trnovit, ali njime morate proći, znate da je on jedini kojim se ide ako se želi nešto postići. Gradite put, a tu gradnju vam sa svih strana pokušavaju opstruirati. Nema drugog puta, u sportu nema prevare. Možete nekog prevariti na pet minuta, ali se brzo pokaže da ste varalica. Ja nisam tvrdoglav, samo sam istrajan jer sam svjestan da se samo krvavim radom može napraviti rezuiltat. Selekcija igrača je nešto što je užasno teško, naći načina da igrač može mentalno pratiti zahtjeve i kriterije vrhunskog sporta. Trideset godina sam u sportu i nisam nikad vidio da je neko uspio na neki drugi način osim ovog koji ja prakticiram.“ Nešto manje od dvije godine kasnije, pokazalo se kako je Smajlagić s pravom bio zabrinjut zbog dolaska u sredinu sa dominantnio piljarskim mentalitetom. Smajlagić je danas daleko od Bosne, kluba koji ovih dana, zbog nesposobnog rukovodstva megalomanskih ambicija, što je u suštini nespojivo ali itekako tipično za postratna rukovodstva bh. klubova, proživljava dramu i svoje možda posljednje dane. Predsjednik kluba, vlasnik kompanije Unipromet Muhamed Pilav, kojeg mnogi smtarju najodgovornijim za srozavanje Bosninog ugleda, podnio je ostavku. Umjesto njega, klub vodi Odbor za hitnost, za trenera je postavljen karikaturalni Zdenko Antunović, dovedeni su novi, neafirmirani i slobodno možemo reći loši igrači nedostojni Bosninog renomea. Sa njima su potpisani ugovori na svega pola godine, klupski uposlenici se ne sječaju kada im je posljednji put isplaćena plaća i sve su oči sada uprte u kantonalne i gradske vlasti koje za njihove probleme, okupirani čišćenjem snijegom zametenih ulica, nemaju niti trebaju imati ni najmanje sluha.

 

AKO, KAMENI, PIPE…

 

Nakon Abasa Arslanagića, Halida Demirovića, Kasima Kamenice... iz Bosne je na ružan način otišao još jedan rukometni velikan. Irfan Smajlagić otišao je iz Bosne iako je vjerovatno najuspješniji trener u klupskoj historiji. U dvije i pol godine koliko je vodio ovaj rukometni klub osvojio je tri od četiri moguća naslova. I to sve sa sa niskim proračunom i objektivno veoma „tankim“ igračkim kadrom. Osim toga, klub je doveo, igrajući rukometnu Ligu prvaka, među šesnaest najboljih timova u Evropi. Uz dobre rezultate, uspio je i od momaka u stagnaciji, poput Vražalića, Savića ili Međića, napraviti igrače. Međutim, Miro Purivatra i nekadašnji klupski predsjednik Nermin Salman, koji i danas, iako radi na Bliskom istoku, ima itekakav uticaj u klubu, i koji je uostalom i doveo Smajlagića u Sarajevo, odavno su se htjeli riješiti Pipeta. Smajlagić nije imao ugovor, radio je na riječ i na obraz i to su u Bosni koristili kako bi ga otjerali. Prvi sukob izbio je kada je Smajlagić tražio da mu se isplate tri zaostale plaće. Tada je utanačen datum do kojeg će dugovi prema njemu biti izmireni. Kada je dogovoreni rok prošao, Smajlagić ih je nazvao da pita šta se desilo sa njihovim obećanjem. Otvoreno mu je rečeno kako mu plaće neće biti isplaćene. Smajlagić je odmah podnio ostavku, no na Pilavov nagovor je ostao raditi u klubu. Pilav mu je kazao kako će se sve promijeniti, kako će mu biti podmirena dugovanja, kako plaće njemu i igračima neće više kasniti i Smajlagić se predomislio. No, niti to što je tada obećano nije ispoštovano. Bosna je Smajlagiću ostala dužna osam plata, ukupnio oko 80 hiljada maraka pa cinici sada kažu kako je Pipe, uz BH Gas i Raiffeisen banku, postao najizdašniji donator kluba. Klub je ostao dužan plaće i igračima koji su na svojim plećima iznijeli dvije posljednje sezone i taj će novac rukometaši morati tražiti na sudu. Nakon što je Smajlagić otišao, Pilav je vidio Zdenka Antunovića kao rješenje na klupi. Preko noći su iz manjih i niželigaških klubova dovedeni igrači s kojima Bosna mora okončati sezonu, kako u prvenstvu tako i u Ligi prvaka, iako se razmišljalo i o istupanju iz ovog elitnog natjecanja. Smajlagić je otišao iz sarajeva, no još uvijek nije našao način kako da naplati svoja dugovanja. U prvoj svojoj sezoni Smajlagiću, njegovim suradnicima iz stručnog štaba i igračima nije bilo isplaćeno čak sedam plaća. Zbog toga su Bosnu tužili mnogi igrači, poput Doborca ili Golića, koji su svoj novac dobili na sudu. Prijateljima se Smajlagić povjerio kako mu nije do novaca, jer je ionako finansijski obezbijeđen no stalo mu je do svojih principa i dogovora. Pipe, ponosan i ters kakav već jeste, jednostavno nije dao da ga bilo ko pravi budalom. Zbog toga i ne želi razgovarati za medije na temu Bosne, samo je jednom nakon ostavke prekršio to pravilo i nikad više. Bilo je to nakon razlaza sa tadašnjim selektorom Hrvatske, Linom Červarom. Detalje tog sukoba pojasnio je samo jednom, u razgovoru za zagrebački nedjeljnik Nacional i nikada više. Obzirom da nije imao potpisan ugovor, Smajlagić je kontaktirao svoje sarajevske prijatelje, kako bi ga savjetovali na koji način da naplati dugovanja, među ostalima i Amara Osima, trenera nogometaša Željezničara. Smajlagić će angažirati advokata, slučaj ide na sud i obzirom da postoje svjedoci dogovora o njegovoj plaći, Bosna će mu morati isplatiti sve što mu se duguje.     

 

ZAR JE LJUBAV SPALA NA TO

 

Inače, sada već bivši predsjednik Muhamed Pilav se u Bosni pojavio niotkuda, u januaru prošle godine. Zasada još uvijek nije jasno ko je insistirao na njegovom imenovanju, da li guru Sarajevo film festivala Miro Purivatra ili neko od njegovih najbližih suradnika. Kako god, mnogi su ovdašnji dobri poznavatelji rukometnih prilika smatrali Pilavovo imenovanje poražavajućim po klupske ambicije, no rijetki su otvoreno govorili o tome. A i kada bi se o tome pričalo, Purivatra je takve otvoreno, bez zadrške napadao, etiketirajući ih neprijateljima kluba, dušebrižnicima koji žele loše Bosni i koji samo kritikuju bez ikakve želje da pomognu u stvaranju evropski respektabilnog tima. Sada, kada je Pilav podnio ostavku, svi oni koju su o njemu govorili hvalospjeve, utrkuju se u pljuvanju, optužujući ga za sve loše što se u klubu desilo u posljednjih godinu dana. Ruku na srce i Pilav je doprinio takvom svom imidžu, nerijetko prijeteći novinarima koji pišu o rukometu kako će njihove medijske kuće ostaviti bez xafsinških ugovora sa njegovim Uniprometom ukoliko objavljuju redove koji mu nisu po volji. Bivši predsjednik je tvrdio kako je u klub donio gomilu svog novca, navodno se radi o 300 hiljada maraka, no upućeniji tvrde kako to nije bilo ulaganje nego pozajmica koju će Bosna kad-tad morati vratiti. U klubu računaju na novce od sponzorskog ugovora sa BH Telecomom, no taj novac još uvijek nije na klupskom računu. U klub će se sada najvjerovatnije vratiti Purivatra i Salman, no pitanje je kako će na to reagirati uticajni Damir Hadžić, novi ministar prometa i komunikacija u Vijeću ministara BiH. Hadžić, koji je klubu obezbijedio igranje utakmica u dvorani u sarajevskom naselju Mojmilo, povukao se iz uprave kluba. S Purivatrom ga vežu poslovne i privatne veze, uostalom, Hadžićeva je supruga uposlenica Sarajevo film festivala, no navodno Hadžić i nije baš zainteresiran za Salmanov povratak u Bosnu, iako su upravo Salman i Purivatra obezbijedili dvije posljednje plaće igračima i novac neophodan za putovanja i igranje međunardonih utakmica. No, teško da se Bosna može spasiti. Vizija Irfana Smajlagića o evropskom klubu bila bi realizirana da je bilo više sluha u klupskoj upravi, da su mu obezbijeđena redovna primanja i kvalitetni igrači. Uništena je i struka jer u klubu danas nema nikoga ko se ikada ozbiljno bavio rukometom. Bosnu su vodili privatni poduzetnici vođeni vlastitim interesima. Uostalom, nerijetko se dešavalo da se naušrtb kluba dogovaraju privatni poslove za firme čiji su vlasnici članovi klupske uprave. Ne tako davno, rukometaši Bosne, predvođeni Smajlagićem, napravili su čudo, plasirali se među 16 najboljih evropskih rukometnih timova, kreiravši tako najveći poslijeratni uspjeh klupskog sporta u našoj državi. Danas je Bosna na koljenima, klub koji nikome ne plaća i koji vara čak i svoje vlastite igrače. Bh. rukometni reprezentativac Amir Čakić je povrijedio rame u utakmici Bosne protiv Barcelone prije skoro tri mjeseca. Iako je morao na operaciju zbog težine ozljede u klubu nikoga za to nije bilo briga. Srećom, zahvaljujući privatnim vezama Smaje Karačića, generalnog sekretara Rukometnog saveza BiH, Čakić je operiran u Ljubljani. Spaseno mu je zdravlje i karijera, na obraz sviju koji danas rade u RK Bosna.  

 

BOSNINA SIVA EMINENCIJA

 

Marin Ivanišević za direktora „Bosnine“ škole rukometa imenovao svog vozača!

 

Jedna od neslavno propalih ideja sada već predsjednika Muhameda Pilava bila je i Bosnina rukometna akademija u kojoj je, kako je naumio, trebalo trenirati hiljadu sarajevskih dječaka i djevojčica. Pilav je smatrao kako bi se školovanjem djece trebala graditi buduća igračka okosnica tima. Ideja, možda, u suštini i nije bila loša, no kada se zna ko vodi Bosninu rukometnu školu, jasno je zašto je od samog početka bila osuđena na propast. Naime, čelni čovjek škole je izvjesni Zuhdija Korkarić, kome je jedina referenca za taj posao bila to što je vozač Marina Ivaniševića, vlasnika revizorske kuće Revicon, jednog od najutjecajnijih SDP-ovaca, sive eminencije i tvorca finansijske politike aktuelne Vlade Federacije BiH. Korkarić je preko noći završio Fakultet sporta i iz vozačkog sjedišta uskočio u zahtjevnu dužnost prvog čovjeka rukometne škole.

 

 

 

26.01.2012.

ŠPANAC U SNIJEGU

 


 

 

U bh. nogometnoj ligi proteklih petnaestak godina igrali su Kamerunci, Argentinci, Panamci, Brazilci... No, po prvi put u historiji ovdašnjeg nogometa u jednom od klubova igrat će i Španjolac. Riječ je, naime, o 22-godišnjem Fernandu Arrieru Garciji, Madrižaninu s nadimkom Cuqui, koji je ove nedjelje potpisao jednogodišnji ugovor sa sarajevskim Olimpicom. Rođen u španskoj prijestolnici, a izdanak čuvene Barcelonine La Masije, najbolje nogometne škole na svijetu u kojoj se stvaraju čarobnjaci ove igre. „Mislim da smo u Cuquiju dobili pojačanje. Iako je tu tek nekoliko dana, već nakon prvih treninga se vidi kako je školovan nogometaš, zna igrati nogomet. Još je uvijek umoran, jer je dugo putovao, pomalo je i nespreman, no siguran sam da će do početka prvenstva biti u pravoj formi“, kaže trener Olimpica, Nedim Jusufbegović. “Iznenadilo me je koliko je hladno u Sarajevu. Dočekao me je snijeg, puno snijega, zapravio. Klima je mnogo drugačija od onoga na što sam navikao u Barceloni”, kazao nam je Garcia nakon prvog treninga kojeg je obavio sa svojim novim suigračima. “No, dobro, naviknut ću se i na to za nekoliko dana. Nisam još uvijek mnogo toga vidio u Sarajevu, tek upoznajem grad i zemlju, ali prvi utisci su lijepi i mislim da ću se brzo naviknuti na život u Sarajevu.”

 

DIJETE LA MASIJE

 

Fernando je rođen u Madridu, no nogometno se školovao u čuvenoj La Masiji, čiji su ga skauti, kao 12-godišnjaka, primijetili na jednom nogometnom turniru. Skoro hiljadu dječaka, među njima Lionel Messi, Cesc Fabregas, Andres Iniesta ili Gerard Pique, provelo je svoje tinejdžerske godine odrastajući u La Masiji otkako je ova kuća u sjenci stadiona Camp Nou 1979. godine pretvorena u tvornicu briljantnih nogometaša. Sedamdeset stalnih uposlenika svakodnevno brine o 75 dječaka uzrasta između 11 i 18 godina. Među uposlenima su treneri, doktori, nutricionisti, kuhari, psiholozi i fizioterapeuti. Pažnje nikome ne nedostaje ovdje, jer osim što žele stvoriti buduće nogometne zvijezde, u La Masiji žele i obrazovane mladiće koji neće ostati na ulici ukoliko ne uspiju u svijetu profesionalnog nogometa. I uspijeva im. Holanđanin Johan Cruyff, u vrijeme dok je bio trener Barcelone, od 1988. do 1996. godine, izgradio je svoj Dream Team temeljen na igračima koji su izašli iz La Masije. Danas je Pep Guardiola trener kluba u kojem okosnicu također čine nogometaši iz ove kuće. „Za mene, La Masia je sve“, priča Fernando. „Živjeti i trenirati u La Masiji je veliko iskustvo, najveće i nešto najbolje što sam doživio. Kada sam stigao, bio sam još dijete, a mnogo sam naučio. Igrati za Barcelonu ne znači samo učiti kako se igra nogomet. To je mnogo više samo od igre. Tamo vas uče, spremaju za život i za sve ono što on sa sobom nosi. La Masija znači edukaciju, znači usmjeravanje, prihvatanje najvažnijih životnih vrijednosti. Ali u isto vrijeme se uči igrati nogomet koji svi danas znaju i kakav svi žele igrati.“ Ono što La Masiju izdvaja od ostalih škola sličnog tipa jeste da roditelji čija su djeca odabrana za školovanje ne plaćaju niti eura za to. Time se daje prilika siromašnim porodicama da svoje dječake, ukoliko su dovoljno talentirani, pošalju u Barcelonu. „Svake godine u nju stigne mnogo dječaka, mladića koji su daleko od kuće i zato se La Masija pretvara u naš drugi dom a veze koje tu nastaju su neraskidive“, pojašnjava Fernando. „Povezanost igrača se vidi i kada se igra nogomet, znači, nije u pitanuu samo to da smo suigrači, svi smo mi prijatelji, dio smo veklike porodice i to se zaista vidi na terenu.“ Godišnji budžet škole je oko šest miliona eura, što je sitnica u odnosu na vrijednost konačnog proizvoda. Većina učitelja su prosvjetari uposleni u školama van ove akademije u koje dječaci putuju svakoga dana. Sve je to dio plana po kojem ih u Barceloni žele držati pod kontrolom do vremena kada im počinje trening. „Živio sam i učio u La Masiji sedam godina. Ta je činjenica za mene nevjerovatno važna, to što sam bio dio najveće i najbolje nogometne škole na svijetu“, kaže Fernando. „Kada pogledate sa strane, učinit će vasm se da je to samo jedna obična kuća, ne mnogo drugačija od onih koje viđam po Sarajevu. Međutim, La Masija nije samo kuća. Ona je mnogo, mnogo više od toga. Posebno mjesto.“ Nekoliko mladića koji su živjeli u La Masiji su se probili u prvi tim, uključujući Amora, zatim današnjeg trofejnog trenera Guardiolu, pa Sergija, De la Penu, ali i današnjeg kapitena Barcelone Puyola, pa Xavia, Reinu, Victora Valdesa, Gabrija i Lionela Messija, kao i veliki broj igrača koji igraju u ostalim španskim klubovima. „U mojoj generaciji je bilo dosta dječaka koji su kasnije postali važni igrači za Barcelonu kao što su Bojan Krkić, Fran Merida, Jonathan Dos Santos, Thiago Alcantara... Svi smo mi jedna velika porodica, tako da sam i dalje u kontaktu sa Dos Santosom ili Andresom Iniestom“, dodaje Fernando.

 

OLIMPIC JE ATRAKTIVAN KLUB         

 

No, dani u La Masiji su iza Fernanda. Njegova se generacija rasula po Evropi. Krkić je suigrač Miralema Pjanića u Romi, Fran Merida je u madridskom Atleticu a Fernando je, nakon igranja u poljskom Widzew Lodzu i španskom Villarealu, porsedstvom slovenačke menadžerske agencije, a na nagovor svog suigrača iz Poljske, Velibora Đurića, stigao je u Sarajevo. „Naravno, bosanska liga nije na tako visokom nivou kakva je ona u Španiji ili u Engleskoj, dakle ne igra se onako kao u najboljim ligama svijeta, ali mislim kako je prilično atraktivna“, kaže, kada smo ga pitali kako to da se odlučio doći u ligu koja je, objekktivno, među lošijim u Evropi. „Naravno, porodica je htjela da budemo blizu, da ostanem u Španiji i da pokušam tu naći klub. Svakako da bi i za mene bilo bolje da igram u svojoj zemlji, ali kada sam počeo trenirati bnogomet, izabrao sam put profesionalca i ne odbijam ponude za igranje koje su atraktivne. Ponuda Olimpica je za mene bila atraktivna, zanimljiva i zato sam odlučio doći u Bosnu. Moja porodica se pomirila sa tom odlukom, zadovoljni su mojim izborom i nemam s te strane nikakvih problema. Ono što me je najviše privuklo ovdje je ambiciozan projekat Olimpica koji grade ljudi u klubu.“ Cuqui je peto pojačanje Olimpica u zimskoj pauzi, svakako, uz Miloša Đorđevića iz beogradskog Partizana i najzvučnije. Olimpic je za mene veoma primamljiva opcija. Želim pomoći ekipi, želim sa njima ostvariti evropske ambicije koje imaju ljudi u klubu. Nadam se da ćemo u tome uspjeti ove godine ali i naredne szone. Igrati u evropskim Kupovima je moj glavni cilj, zbog toga sam i stigao ovdje.“ I prije dolaska u BiH znao je dosta o sportašima iz naše zemlje, posebice o onima koji su svoje karijere gradili u njegovoj domovini. „U Španiji, naravno, znamo za igrače iz Bosne. Za sve njih ali i za nas Špance ključna referenca je svakako Meho Kodro. Mislim da je to najpoznatiji bosanac koji je igrao u španskoj ligi“, kaže Fernando, dodajući: „U Španiji se uvijek poštovalo i cijenilo sportaše koji dolaze iz bivše Jugoslavije. Kako zbog njihovog ogromnog sportskog potencijala, tako i zbog činjenice da se gotovo uvijek radilo o sjajnim osobama. Uvijek smo na njih gledali kao na izvanredne sportaše, velike talente ne samo u nogometu nego i u svim ostalim sportovima. Osobe koje dolaze sa ovih prostora su vrlo popularne i cijenjene u Španiji. Mislim da smo zbog toga sa velikom pažnjom pratili šta se dešava u vašoj zemlji tokom ratnih godina, a i danas se u našim medijima daje dosta prostora informacijama iz BiH.“

 

 

 

 

 

20.01.2012.

ČIČA MIČA, GOTOVA PRIČA

 

                                                                   Priča ide, otprilike, ovako. Na Igmanu se, koju godinu prije rata u bivšoj Jugoslaviji, pripremala kadetska nogometna reprezentacija nekadašnje države. Tim talentiranih dječaka okupio je Rade Matić a koji dan kasnije u posjetu im je stigao i Miljan Miljanić, prvi čovjek tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nakon treninga i večere, Čiča je oko sebe okupio sve dječake na zabavi, a jedan mu je posebno zapao za oko. Ne samo zbog velikog talenta i ubojite ljevice, nego i zbog umijeća sviranja harmonike kojom je zapanjio Miljanića. Raspitivao se o dječaku koji je, nakon treninga i utakmica u Željezničaru, do kasno uvečer išao svirati harmoniku u tada popularnim sarajevskim restoranima. Nekoliko dana kasnije, oko ponoći, ušao je u jedan takav i kazao ocu dječaka da se odluči – ili harmonika ili lopta. „Dijete je veličanstven talenat, no upropastit će ga dim i kafana. Neka se ostavi harmonike, neka svira za svoju dušu kući nakon treninga, ako misli nekada postati igrač.“ Dječakov je otac poslušao savjet velikog Čiče i sina usmjerio samo ka šljakastim terenima Grbavice. Godinu-dvije dana kasnije, u Sarajevu će početi rat, dječak će sa igračima Sarajeva napustiti BiH i kasnije postati prvi Bosanac koji je, u transferu vrijednom 30 miliona dolara, potpisao ugovor sa madridskim Realom. Dječak je, naravno, Elvir Baljić, jedan od desetina talentiranih nogometaša iz cijele Jugoslavije koje je Miljan Miljanić usmjerio ka nogometnom terenu.

 

HASETOV LEVAT

 

Kada je nogomet na jugoslovenskim prostorima u pitanju, Miljan Miljanić je bio sve. I igrač, trener, selektor, predsjednik Saveza, savjetnik, ambasador... Rođen je u makedonskom Bitolju, u maju 1930. godine, odakle je s porodicom, zbog rata, preselio u Srbiju. U beogradsku Crvenu Zvezdu dolazi nedugo nakon što je klub osnovan. Igra sa njenim velikanima poput Beare, Stankovića, Mitića... Igračku je karijeru okončao u 27. godini. Nije bio bogzna kako kvalitetan defanzivac. O tome svjedoči i sjećanje rahmetli Asim Ferhatovića. Naime, Sarajevo je igralo sa Zvezdom u Beogradu i u napadu je Hase igrao sa Francom Lovrićem kojeg je Zvezdin stoper tukao tokom cijelog meča. Kada mu je dozlogrdilo, Lovrić je kazao Hasetu: „Daj, bogati, da se zamijenimo, ubi me ovaj.“ Hase se nasmijao i, parafraziramo, kazao: „Nema šanse, ja sam sebi našao 'levata'“, pokazujući na Miljanića. Osrednji stoper postat će kasnije, pokazat će se, veliki trener. Počeo je u omladinskoj školi Zvezde, čije je treninge utemeljio na načinu igre i taktici kojom je Brazil 1958. godine postao prvak svijeta u Švedskoj. Odatle će brzo biti prekomandovan u selektorsku komisiju reprezentacije koju su tada vodili Aleksandar Tirnanić i Milan Antolković. U komisiji je bio i rahmetli Abdulah Gegić koji je u isto vrijeme vodio Partizan ka finalu Kupa šampiona. Nedugo potom, 1966. godine, Čiča Miljanić postaje trener Crvene Zvezde. “Došao sam na trening i shvatio da imam 37 igrača a nemam tim”, pričao je. „Tada sam odlučio da krenem od nule, sa juniorima. Doveli smo samo jednog igrača. Svi ostali su ponikli u klubu.” I sa tim je juniorima ostvario ono što nikome prije ni kasnije nije uspjelo. Četiri naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Maršala Tita, Srednjoevropski kup 1968. godine te polufinale Kupa šampiona tri godine kasnije. Stvorio je, primjerice, Dragana Džajića, u to doba sasvim sigurno najboljeg nogometaša Evrope. Džajić je to postao zbog Čiče koji je imao hrabrosti da na mladom igraču temelji čitavu svoju koncepciju Zvezdine igre. U to je vrijeme FSJ tražio selektora koji će tim, nakon dva neuspjeha u kvalifikacijama, odvesti na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Pred kraj kvalifikacija, Miljanić je postavljen za prvog čovjeka stručne komisije u kojoj su mu asistirali Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milan Ribar i Ivan Ćirić. Pobijedili su Grčku u Atini, uslijedilo je zatim čuveno doigravanje u Frankfurtu protiv Španaca i gol pokojnog Josipa Katalinskog koji je ušao u historiju jugoslovenskog nogometa. Već tada je Miljanić dogovorio odlazak u madridski Real, no to je dugo skrivano od javnosti koja je od tima kojeg su predvodili Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković.. očekivala mnogo više od kraha u drugoj fazi prvenstva. Razlog potopa su bile premije koje su isplaćivane igračima u dinarima umjesto u markama, zbog nekoliko stotina maraka je čak prijećeno i bojkotom utakmica a u smirivanje strasti navodno je aktivno uključen bio i sam Josip Broz Tito. Ostaće upamćena pobjeda od čak 9-0 nad Zairom te porazi od Njemačke, Poljske i Švedske i tužno završena priča jedne velike jugoslovenske nogometne generacije.

 

„ČOVEK IZ INOSTRANSTVA“

 

U Madridu je, kada je '70-ih godina prošlog stoljeća stigao u Real, uveo revoluciju svojim metodama treninga i taktičkim postavkama na terenu. Prije njegovog dolaska klub nikada nije imao kondicionog trenera. Nakon što je naslijedio Miguela Munoza, prva stvar koju je napravio bila je dovođenje Feliksa Radišića, kojeg je uključio u tehničko tijelo u kojem su uz njega bila dva španska trenera, Juan Santisteban i Antonio Ruiz. Ostao je do sada jedini trener koji je s Realom osvojio dvostruku krunu s timom u kojem su blistali Amancio, Pirri i Vicente Del Bosque, potpomognuti Nijemcima Paulom Breitnerom i Guntherom Netzerom. Ni tada nije mogao bez politike, u Španiji se pisalo kako je „namon komuniste Braitnera, stigao i komunista Miljanić“, bilo je nezamislivo da se u generalisimusovoj Španiji nađe trener iz Titove Jugoslavije. Za njegovo su se ime vezali skandali, poput onog kada se tvrdilo kako je plakao na grobu prilikom sahrane diktatora Francisca Franca. „Jedan sam od retkih ljudi, možda i prvi, koji je u to vreme došao u Španiju legalno, s pasošem. Španija je u mnogim stvarima bila ekskomunicirana iz Evrope. I kad sam im rekao da naš čovek ima pravo na pasoš, oni nisu mogli da veruju jer takvo pravo oni nisu imali. Španija je bila pod sankcijama. Razgovorao sam sa kamiondžijama koji rade noću. I to u tri noću kada su kamiondžije dobile termin na radiju da postavljaju pitanja kome god hoće. Često se to posle koristilo po novinama. Recimo piše: „Juan odlazi“ (mislilo se na Juana Samarancha koji je otišao za ambasadora), a „Miljan dolazi“. Bila je to istorijska prekretnica, da Španci odlaze u inostranstvo, a da stranci dolaze u Španiju. Mene su zvali „čovek iz inostranstva“, sjećao se svojih dana u Madridu. „Bilo je priča da je Miljan kao bio na sahrani Franca, da je nosio venac, čak i plakao. Prvo, u Španiji je običaj da niko ne plače kad neko umre. Oni koji su pokušali da me kompromituju ni to nisu znali. A, drugo, Španci su bili mudri da naprave sahranu u isto vreme kada se igra kompletno kolo lige. Mi smo toga dana igrali sa Granadom. Ta podmetanja samo su me u trenutku pogodila. Kada sam se vratio u moju zemlju, video sam da narod nisu mogli da prevare.“ Osim nogometa, bio je dijelom i diplomatskih aktivnosti jugoslovenske „službe“ koju je informirao o namjerama i političkim potezima kralja Juana Carlosa koji je Španiju, nakon pola stoljeća diktature, bezbolno uveo u demokraciju. „Dogodilo se to u vreme proslave 700 godina Persijskog carstva koju je organizovao tadašnji iranski šah Reza Pahlavi. Bilo je dosta delegacija uključujući i jugoslovensku. Negde tih dana pozvao me je jedan naš diplomata rekavši mi da ih je Tito izgrdio jer mu ne daju prave informacije i da je pogrešno brifovan o Juanu Carlosu, maltene su Titu rekli da je on frankista. Onda me taj čovek pita: 'Je li, kakav je Juan Carlos?' Rekao sam da ga narod voli, da je završio vojne škole, da se bavi sportom, da ima demokratsku žicu, kontakt sa svetom, voleo je fudbal, dolazio na utakmice. To sam čuo. To se pokazalo kao istina u daljem razvoju Španije.“

 

KIP NA OHRIDU                          

 

Po povratku iz Madrida, od 1979. do 1982. godine ponovo je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Slično kao i u Njemačkoj, iako je Jugoslavija i tada imala moćan tim, predvođen Vladimirom Petrovićem, Safetom Sušićem ili Edhemom Šljivom, novac je, baš kao i u Njemačkoj osam godina ranije, satrao njihove ambicije. Naime, igrače je podijelio pomalo bizaran sukob oko izbora sportske opreme. Neki su igrači imali potpisane ugovore sa Pumom o nošenju kopački, a sličan problem postojao je i 1974.. uoči SP u Njemačkoj. Dvije nedjelje prije početka prvenstva, stigla je naredba iz FSJ kako igrači moraju da nose Adidasovu sportsku opremu. Kapiten generacije, Ivica Šurjak jednom je prilikom rekao kako dogovor, koji su igrači imali sa Miljanićem, o slobodnom izboru kopački, nije bio ispoštovan. “Problem je bio jer su neki od nas već dobili pare od sponzora. Činjenica je da je odluka Saveza unijela nemir u naše redove, ali nije presudno uticala na neuspjeh, koji smo kasnije doživjeli.“ Miljanić je imao težak zadatak pomiriti ambiciju svih nogometaša koji su tada smatrali kako moraju biti dijelom tima. Igrači su se pripremali u Ohridu u isto vrijeme kada se u tom gradu održavao radijski festival. „Znam samo da smo sjedili s igračima, Čiča im je dao slobodno i nekako smo se našli u istom restoranu, Boro Kontić i ja“, sjeća se Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. „Bilo je kanso uveče kada je Miljanić ustao, prekinuo zabavu i kazao: 'Stanite svi mirno, minuta šutnje.' Zagledali smo se u nevjerici, a Čiča je dodao: 'Minuta šutnje za poginule rudare u jami Raspotočje.' Igrači su se brzo razišli, nije nikome bilo do zabave nakon te vijesti.“ Ostaće zabilježeno i kako je na pripremama u Ohridu lokalni kipar isklesao Miljanićevu bistu koja je bila veća i od Titove. Kipar je zaradio žestoku “drugarsku kritiku”, no kip je ostao. Preživio je ljutrnju drugog najmoćnijeg čovjeka tadašnje Jugoslavije, Stane Dolanca, koji je selektoru i igračima priredio piknik na jezeru. Miljanić je tim podredio Ivanu Gudelju, Sušiću i Petroviću, ostavivši kuću Marka Mlinarića a na klupi Vahida Halilhodžića koji mu to nikada nije oprostio. Vaha je u to vrijeme centarfor Veleža i sasvim sigurno najbolji napadač Jugoslavije. SP u Španiji Vahina je bolna tačka, iako je od tada prošlo trideset godina. Pričali smo o tome prošle zime u Antalyji, gdje je bio na pripremama sa zagrebačkim Dinamom. I tada je, kao i uvijek, tvrdio kako u Miljanićevom timu nije bio zbog politike. „Moje prezime se teško izgovaralo, bilo je predugačko, nije moglo stati na semafor, posebno u Beogradu”, kazao nam je. „Radila je politička kuhinja, iako je Miljan najviše odlučivao. Bio sam najbolji igrač Jugoslavije, a rezerva na SP! Miljanić je na moje mjesto stavio Papeta Sušića, navodno zbog taktike. Teško sam to primio jer bih uz pakere kao što su Pižon i Šurjak bio najbolji strijelac Mundijala. Jednom prilikom mi je Miljanić priznao da je pogriješio.“ Reprezentacija je na početku odigrala svega 0-0 sa amaterima iz Sjeverne Irske. Morali su pobijediti Španiju da bi prošli dalje. Poveli su golom Ivana Gudelja, no onda je na scenu stupio danski sudija Sorensen. Prvo je svirao penal nakon što je Velimir Zajec napravio prekršaj pet metara van šesnaesterca. Dragan Pantelić je odbranio udarac Juanita, no Sorensen je odlučio ponoviti udarac jer se Pantelić, navodno, kretao po gol-liniji. Španija je na kraju slavila sa 2:1, pa je ostala nada u posljednje kolo. Penal koji je Pižon Petrović izveo protiv Hondurasa u 88. minutu bio je dovoljan za pobjedu, a onda se čekalo čitav dan na odluku da li je dovoljan i za prolazak dalje. Tek sutradan, kao što su predviđala tadašnja pravila, na teren su izašli Španci i Sjeverni Irci, a meč je završen šokantnim porazom Španije. Taj je rezultat obje ekipe vodio dalje, a Jugoslaviju natrag kući. Bio je to kraj Miljanićeve selektorske karijere. Otišao je u Valenciju gdje je dobio otkaz pred kraj sezone 1982-1983 jer je klub doveo u zonu ispadanja, a kasnije je radio još i u Kuvajtu i Emiratima. Tada mu je već počelo otkazivati srce, pa se konačno ostavio trenerskog posla 1986. godine. „Bio je izuzetna čovjek, izuzetan stručnjak. Nije slučajno što je trenirao Real, Valenciju, dva puta reprezentaciju“, kaže Safet Sušić. „Imao sam dosta privilegovan odnos s njim obzirom da sam ga dosta dobro poznavao. I prije nego što je drugi put postao selektor bili smo dobri, jer je moj brat otišao u Crvenu Zvezdu. Poznavao je mog oca, moju porodicu, svaki put kada smo se sreli prvo bi pitao kako mi je moj Ramo, jer su bili dobri. Imao sam tu privilegiju da budem kod njega kući, mislim da je to jedini selektor kod koga sam išao kući nekoliko puta, pio kafu sa njegovom gospođom Verom. Mislim da je Miljan bio unikat, ako mogu da tako kažem.“

 

ILI ŠVABO ILI NIKO

 

Nakon avantura po zemljama Zaljeva, Miljanić je imenovan za saveznog kapitena. Postaje omiljena ličnost jedne od ikona jugoslovenske trash kulture, imitatorke Biljane Ristić, no mnogo važnije od toga jeste da je upravo Miljanić insistirao na imenovanju Ivice Osima za selektora reprezentacije. Sa Švabom Jugoslavija dolazi do četvrtfinala SP u Italiji 1990. godine, što je posljednji rezultat i posljednje takmičenje reprezentacije i zemlje koja će godinu dana kasnije prestati da postoji. „To je jedini trener koji je uspio ljudima da približi fudbal, da socijalizuje igrače i gledaoce. To nije šuplja priča, on je ljudima objasnio da fudbal može da bude mnogo ljepši i jednostavniji nego što izgleda”, priča Osim. „Miljan je pričao jednostavno o stvarima o kojima novinari govore komplikovano. Dok vi pričate o parama, djevojakama i autima i smatrate da je to važno, on je pričao o tome kako neko igra i koliko razmišlja o svojoj igri, jer je fudbal, prije svega, igra u kojoj treba staviti prst na čelo.” Njegova Zvezda osvaja naslov prvaka Evrope u Bariju, Roberta Prosinečkog, kao tada najboljeg mladog igrača Evrope, Miljanić vodi u Real. Pada Vukovar, po Sarajevu počinju padati granate, Ivica Osim u Beogradu daje ostavku na mjesto selektora. Jugoslavija, odnosno, ono što je ostalo od nje, je pod sankcijama no Miljanić, kao predsjednik Saveza, pokreće akciju 1000 novih igrača i trenera. U ratu često dolazi u Banja Luku, provlačeći se opasnim koridorom koji od Bijeljine, preko Brčkog vodi do Krajine. Ostaće tada upamćeno kako je ljudima koji su oformili Fudbalski savez RS kazao kako u BiH mora postojati jedan, zajednički savez, no da FS RS treba čuvati svoju samostalnost. U Sarajevo je posljednji put došao u decembru 2002. godine, kao svečani gost Nezavisnih novina na izboru Sportiste godine. „Snježina je okovala ljude i grad. Sarajevo gotovo zatrpano bjelinom. Miljan je specijalni gost i javio je da je zajedno sa čuvenim fotoreporterom Dobroslavom Popovićem Singom krenuo iz Beograda“, sjeća se banjalučki novinar Tomo Marić, autor knjige Miljan, ljudi i vrijeme. „Poslije ravno deset sati, što vožnje, što klizanja po zaleđenom putu, evo ga u hotelu Holliday Inn. Kada je ušao u predvorje, dočekao ga ja aplauz svih prisutnih. Nema ko se sa njim nije lično pozdravio. Zlatko Lagumdžija, Stjepan Kljujić, Mirko Šarović, Miroslav Brozović, Ibro Biogradlić, Rade Matić, Josip Katalinski, Blaž Slišković, Vahidin Musemić... Sedam godina je minulo od ratnog vihora. Ljudi su se vratili životu i sportu. Bio je centralna ličnost svečanosti. Kada je ceremonijal završen, u hotel je stigao Refik Šabanadžović, reprezentativac iz Miljanovog vremena. Izbor najboljih sportista gledao je na televiziji u Travniku, odmah sjeo u auto i vozio više od 100 kilometara po pravom kijametu, samo da pozdravi 'svog Čiču'. Na svečanoj večeri nije se odvajao od njega. Pita ga Željko Kopanja: 'Jesmo li doveli pravog gosta?' Šabanadžović se smije pa odgovara: 'On je meni bio i ostao i prijatelj i učitelj i drugi otac.' Sutradan ga je bezbroj ljudi ispred hotela ispratilo put Beograda.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

18.01.2012.

PREMIJER LJIGA BIH

                                                    Nekadašnji nogometni reprezentativac BiH, bivši igrač bihaćkog Jedinstva i Sarajeva, Vahidin Čahtarević u razgovoru za Dnevni Avaz priznao je kako je igrao u više od 30 namještenih nogometni susreta. „Igrači su samo robovi, čiji se rad ne cijeni niti ih se išta pita. U svojoj karijeri više od 30 susreta odigrao sam po sistemu "tri za tri". Igraš, a već znaš ishod. Nikada mi nisu bili jasni ni treneri koji na domaćim terenima uz pomoć sudaca pobjeđuju, a kada na gostovanju gube, onda su najglasniji u osudi sudaca. To je nekakav začarani krug koji se drži već dugi niz godina, a pogoduje jedino tome da danas nemamo ni kvalitetne lige, ni igrača, ni reprezentacije“, rekao je u šokantnoj ispovjesti Čahtarević, dodajući kako i danas pamti sezonu 2007/2008. u kojoj je igrao za Jedinstvo. „Već u šestom kolu Žepče je tražilo 60 hiljada maraka za tri boda. Sjećam se da ih klub nije imao te da smo taj susret uspjeli dobiti sa 2:0 tako što smo za manje novca kupili suce. U istoj sezoni suci su nas oštetili u susretu Jedinstvo-Orašje u borbi za opstanak. Sudac susreta Dragan Skakić čudnim je odlukama uspio obraniti Orašje i ostaviti ga u ligi, dok smo mi otišli u niži rang. Ništa čudno tu ne bi bilo da godinu poslije na terenu istom sucu to nisam prigovorio, a on mi je priznao da je vratio novac Jedinstvu (navodno 13 hiljada maraka), što mi daje za pravo da mislim da je od druge strane dobio više.“

 

DRAGANE MOJ, KAD SUDIŠ TI

 

Čahtarevićev iskaz nije prvi u kojem se Dragan Skakić pominje kao sudija koji „svira“ za novac. U maju ove godine, bio je centralna figura, kako se tvrdi, namještene utakmice polufinala Kupa BiH, u kojoj su igrali zenički Čelik i sarajevski Olimpic. Naime, kako je pisao banjalučki dnevnik Fokus, «Zeničani već godinama bezuspješno pokušavaju da izbore nastup u Evropi. Ove godine otvorila im se prilika preko Kupa BiH. U prvom meču, na Bilinom polju, Čelik je slavio s 1:0. Međutim, u revanšu nisu htjeli ništa da prepuste slučaju. Službena lica 'podmazana' su sa 30 hiljada maraka. Svi znamo kako je meč završio (1:1) i ko je od toga imao koristi», objavio je ovaj list nekoliko dana nakon utakmice. Na tom je meču Skakić bio glavni sudija, a njegovi pomoćnici Zlatan Bećirović iz Srebrenika i Drago Čule iz Kreševa. „Komesari za delegiranje sudija imaju od klubova po dvije hiljade maraka ako im udovolje u zahtjevu da dobiju arbitra po svojoj želji. Kasnije te sudije imaju i tal s klubovima. Ne mora sve biti u novcu, ali imaju indirektne koristi. Takođe, kontrolori koji daju ocjene sudijama i pokrivaju njihov lopovluk na terenu imaju između hiljadu i dvije hiljade KM, zavisno da li sudiji treba ocjena za izlazak na međunarodnu scenu ili za opstanak na listi. Ostala službena lica, delegat, pomoćnici, pa i glavni sudija, imaju 'na kafu' ako se sve završi kako treba. To uglavnom ne prelazi 500 maraka po osobi. Kada tome dodate i dnevnicu koja ih sljeduje, vidite da to u današnjim vremenima i nije tako malo», ispričao je izvor banjalučkog lista. Prije toga, Skakića je prozvao i Pero Pavlović iz čapljinskog GOŠK-a, optuživši ga za namješteno suđenje u utakmici ovog kluba protiv sarajevskog Željezničara. „Skakić me je pitao koliko para sam spreman da ponudim za jedan, a koliko za tri boda. Pošto sam odbio njegovu ponudu, doživjeli smo neviđenu krađu i poraz od Željezničara. Sve to čuli su njegovi pomoćnici Anto Sučić, Zikret Kuljaninović i četvrti sudija Radosav Vukasović“, kaže. Pavlović koji je dodao kako mu je Skakić tvrdio kako on sam sebe delegira i da može da određuje koju utakmicu će suditi. „Poručio mi je i da su bodovi protiv Željezničara skuplji nego protiv nekih drugih ekipa i da je on taj koji odlučuje gdje će i kome dijeliti pravdu.“ Kako tvrde izvori našeg lista, Skakić zna često svirati i protiv nekih ekipa, kakva je, primjerice, Sarajevo, koje je često imale zamjerke na njegovu arbitražu. Ne radi se, naime, niokakvoj netrpeljivosti ili animozitetu suca iz Gradiške, nego je, kako se trvrdi, riječ o neispunjemim detaljima iz dogovora koje su ovaj klub i Skakić imali prethodnih sezona. Navodno je dogovoreno da se za „pošteno“ sviranje sudac nagradi sa deset hiljada maraka u iznimno važnoj utakmici za Sarajevo, no isplaćeno mu je samo hiljadu maraka. Ostatak novca nikada nije dobio a priča se i kako je je nakon toga emisarima sa Koševa poručio kako im je kvota sada utrostručena ukoliko žele da utakmica završi bez problema. O svemu ovome smo u nekoliko navrata pokušavali razgovarati sa Skakićem, kako bi provjerili navode i optužbe na njegov račun, no do zaključenja ovog broja SB nije se javljao na telefonske pozive.

 

OD PET DO 20 HILJADA MARAKA

 

Sugovornici Slobodne Bosne tvrde kako nema niti jednog nogometnog kluba u BiH koji ne radi ili nije radio sa sudijama. Način suradnje i tarife koje se isplaćuju kako bi se došlo do željenog rezultata već su odavno javna tajna, zna se kako se za „pošteno“ suđenje isplaćuje od pet do deset hiljada maraka. Razumljivo je da niko o tome ne želi javno govoriti, no sume isplaćene sudijama, delegatima i kontrolorima variraju od jednog do drugog dijela sezone. U jesenjem dijelu, kada utakmice i nisu toliko važne za konačan plasman, utakmica se može kupiti za iznos između dvije i pet hiljada maraka, dok pri kraju prvenstva, kada se odlučuje o plasmanu klubova, o tome ko će u evropska takmičenja a ko u niži rang, cijene skaču i do dvadeset hiljada maraka. U našem se nogometu tačno zna ko je čiji sudija i za koliko se novca može namjestiti rezultat utakmice. Znaju se i tačna mjesta na kojima se sa sudijama i delegatima mečeva dogovaraju rezultati. Način podmićivanja jednostavan je i odavno razrađen. Ukoliko je u pitanju „domaća“ utakmica, cijela se priča završi za službenim ručkom u nekom od restorana čiji je vlasnik sponzor kluba. Ukoliko se radi o gostovanju, najčešće se „ugovorne strane“ nađu na piću u kafićima benzinskih pumpi i tu se, bez mnogo priče, brzo obavi transakcija. Tako sudije najviše profitiraju u situaciju u kojoj nijedan klub Premijer lige, bez obzira na renome i trenutačni kvalitet, ne bira načina kako bi došao do bodova. U okruženju u kojem živi većina bh. građana ono što sudije zarade kao dopunsku djelatnost zaista je lijepa svota novca. Sudija koji dolazi iz, recimo, Bihaća suditi u Sarajevu, zaradi (zakonski) oko 200 maraka, te još i dnevnicu. Njegov pomoćnik zaradi 30 maraka manje, svečani i obilni ručkovi u ekskluzivnim restoranima uobičajena su procedura, spavanje im obezbijede klubovi, no nisu rijetki ni primjeri da suci budu nagrađeni putovanjem, automobilom, djevojkama sumnjivog morala i raznim drugim povlasticama. Obzirom da sude dvije ili tri utakmice mjesečno, zvanično suci zarade jednu prosječnu plaću koja im, uz njihova redovna primanja, predstavlja osnovicu za sasvim solidan život. Svaki klub ima čovjeka zaduženog za ove poslovne transakcije, neki od njih važili su ili još uvijek važe za ugledne sportske radnike. Zanimljivo je, isto tako, da i oni koji u ime klubova dogovaraju poslove sa sudijama itekako imaju koristi od ovih poslova. Primjerice, nekadašnji sekretar FK Sarajeva, Mirsad Alihodžić, je godinama bio u ovome klubu osoba zadužena za sudije. Tako je uvrijeme dok smu se, kako tvrdi, duguje dvadeset plata za poslove u fudbalskom i sportskom društvu Sarajevo, čiji je dugogodišnji nelegalni sekretar, uspio sagraditi luksuznu kuću u centralnom dijelu Sarajeva, u ulici Pinje Barjaktara kao i vikendicu na Nišićima u blizini Olova. U klubovima su uspjeli napraviti jednostavan način pravdanja sredstava potrošenih za čaščavanje sudija. Naime, sve se pravda uglavnom putnim nalozima, pa tako ispada da su pojedini klupski dužnosnici više na točkovima nego u klupskim prostorijama. Uglavnom je riječ o iznosima od po pet hiljada maraka, od kojih tri hiljade idu glavnom sucu, a ostatak pomoćnicima, kontrolorima i, naravno, osobi koja u ime kluba dogovara suđenje. 

 

ŠUTNJA ODGOVORNIH

 

Izjave Vahidina Čahtarevića i Pere Pavlovića nisu ništa novo kada je bh. nogomet u pitanju. Novost isto tako nije niti da NS BiH već godinama ne čini ništa na sankcioniranju osoba koje učestvuju u namještanju utakmica. Prije svega, proteklih godina ljudima koji su vodili Savez nije bilo u interesu sankcionirati odgovorne, budući su i sami debelo bili upetljani u ovakve radnje. S druge strane, istina je i da je veoma teško dokazati namještanje, jer se rezultati utakmica dogovoraju u uskom krugu ljudi, daleko od očiju javnosti, sa sudijama i delegatima za koje se već zna da nisu imuni na ponude dužnosnika klubova. Čak i kada bi se dokazala pristrasnost u suđenju, teško je vjerovati kako bi se išta, osim minornih kazni od jedne ili dvije utakmice suspenzije, desilo našim sudijama. Razloga za to je mnogo, a jedan od glavnih jeste činjenica da ljudi koji upravljaju takmičarskim i sudijskim komisijama u NS jednostavno nisu kompetentni za takve poslove jer imaju “oraha u džepu”, odnosno i oni se ponašaju na istovjetan način kao i oni djelitelji pravde koji za svoje usluge traže i nerijetko dobijaju novac. Dvije su komisije nadležne za ocjenu kvaliteta suđenja i regularnosti utakmica no one ne rade svoj posao kako treba i to nije teško zaključiti, s obzirom na gotovo pa svakodnevne povike klubova o sudijskim krađama, ali i njihovim čudnim odlukama. Godinama unazad objavljivali smo članke o namještanjima rezultata nogometnih utakmica, prljavim poslovima ovdašnjih nogometnih „uglednika“ ali i o prijavama koje su se rijetki hrabri odvažili podnijeti istražnim organima. No, gotovo nikada niko od onih koji u namještanju utakmica imaju debelo umiješane prste nije zbog toga i odgovarao. Tako je, primjerice, još prije pet godina bivši član IO FS RS i potpredsjednik Komisije za status igrača u NS BIH Žarko Dimitrijević podnio krivičnu prijavu inspektorima SIPA-e protiv nekoliko dužnosnika nogometnih saveza u našoj zemlji zbog kriminalnih radnji i namještanja rezultata nogometnih utakmica kojima je “skrojen” plasman na kraju prvenstava u Premijer ligi BiH i Prvoj ligi RS. Dimitrijević je, između ostalih, SIPA-i prijavio Neđu Ilića iz preduzeća Srpske šume, tvrdio je da je on sa suradnicima poslije utakmice u Zvorniku, u kojoj je sokolački Glasinac kao gost savladao domaću Drinu, obezbijedio isplatu premija domaćim igračima, kao protivuslugu za bodove opstanka. “Podnio sam prijave i protiv Rade Vukasovića, sudije iz Trebinja, koji je dva dana boravio kod Slavka Roguljića prije susreta Borac Bosanski Šamac Laktaši i poslije toga sramno sudio u derbiju prvenstva”, pričao nam je Dimitrijević, tvrdeći da ima dokaze kako je kontroverzni krajiški biznismen Slavko Roguljić platio deset hiljada eura sudijama i ostalim službenim licima da sude tako da utakmicu dobiju Laktaši kako bi se plasirali u Premijer ligu BiH. Nekoliko mjeseci kasnije, o korumpiranim je sudijama raspravljao i na svu sreću raspušteni IO NS BiH koji je trada donio odluku o suspenziji Stručne sudijske komisije te člana Komisije za sudije i suđenje Radiše Vrhovca zato jer je, kako se sumnja, Davoru Mujagiću, članu Stručne sudijske komisije, dao 750 eura da podijeli sa predsjednikom Komisije, Blažom Živkovićem iz Orašja i trećim članom Komisije, Stevom Maksimovićem iz Modriče. Njihov je zadatak trebao biti da preprave negativnu ocjenu sudiji Antoniju Blaževiću, koju je dobio za vođenje meča između Laktaša (odakle je Vrhovac) i gradačačke Zvijezde. Članovi Stručne sudijske komisije novac su danima držali kod sebe, a onda, kada je slučaj počeo izlaziti na vidjelo, tražili sastanak sa članovima Predsjedništva NSBiH. Tadašnji predsjednik Iljo Dominković tražio je smjenu svih članova Komisije, izuzev Blaža Živkovića, svog intimusa iz Orašja i po potrebi vozača.

 

PANIĆA ODNIO VOZ

 

Ko su, zapravo, nogometne sudije sa ovdašnjih terena najbolje oslikava anegdota u kojoj je glavnu rolu imao doživotno suspendirani Novo Panić. Dobojliju, koji je godinama važio za najboljeg bh. sudiju jednom su prilikom ljudi iz UEFA pitali za zanimanje. Panić im je ponosno odgovorio: „Vozim voz!“, te onda još ponosnije dodao: „Teretni voz!“ Kasnije je, pak, Panić prebačen na dužnost isljednika vuče vozova U septembru prošle godine Savez je na pet mjeseci suspendirao sudiju Edina Golaća, zbog blamaže koju je priredio u Škotskoj. Naime, Golać je u julu prošle godine sudio Futsal Cup a u hotelu u kojem je odsjeo provalio je, kako je stajalo u prijavi UEFA, u bar koji je bio zatvoren. Hotelsko osoblje prijavilo je njegovo ponašanje kontroloru suđenja na turniru, koji je odmah obavio razgovor sa Golaćem i njegovim kolegom. Tom prilikom su obojica priznali krivicu, nakon čega su platili pivo. UEFA je u svojoj prijavi protiv Golaća navela kako loše vlada engleskim jezikom, što je zapravo jedan od preduslova kako bi se uopšte našao na UEFA listi. Inače, njegov loš engleski najviše je došao do izražaja prilikom incidenta u hotelu, kada nije znao objasniti kontroloru suđenja šta se zapravo desilo. Nije to bio prvi indicednt ovakve vrste za sudiju iz Banovića, obzirom da je u NS već ranije stigla žalbu iz jednog hotela u Čitluku, odakle je Golać, navodno, otuđio stvari iz mini-bara, te hotelske peškire. Golać je sin Huse Golaća, nekadašnjeg prvog čovjeka NS Federacije. I drugi Husin sin, Miralem, je nogometni sudija koji se već na početku svoje karijere suočio sa bijesom čelnika klubova kojima je sudio, pa je zbog takvog načina dijeljenja pravde NK Čelić bio primoran da protiv Miralema Golaća podnese prijavu nadležnom tužilaštvu Tuzlanskog Kantona, jer postoje indicije da je isti za pomenuti scenario dobio novčanu nadoknadu”. Riječ je o Miralemovom suđenju u utakmici Prve Lige Tuzlanskog kantona između Čelića i Doboj Istoka iz Klokotnice. Huso Golać se, inače, prije nekoliko godina neokrznut izvukao iz skandala sa namještanjem utakmica u federalnom prvenstvu između Lukavca i Mramora. Rukovodstvo Mramora javno je prezentiralo audio snimke u kojima su u namještanje utakmice uključeni suci, zatim Huso Golać, bivši selektor reprezentacije BiH Blaž Slišković, pa i ekonom NS BiH Fuad Kečo. Trenutačno su na sudijskoj A listi NS BiH i Vladimir Dominković, poštar iz Orašja, brat suspendiranog predsjednika NS Fedracije Ilje Dominkovića. Tu je i Sarajlija Emir Alečković koji je bio u poslovnim vezama sa zagrebačkiom kompanijom Poljak, firmom koja se bavi izgradnjom vještačkih terena i koja je povezivana sa poslovima gradnje sportskog centra koji NS BiH jošp uvijek nije napravio. Tuzlak Midhad Arnautović je sekretar NS Tuzlanskog Kantona. Mostarac Vedran Zovko je inžinjer šumarstva dok Zeničanin Muamer Bureković trguje kafom. Bišćanin Edin Jakupović je nastavio porodičnu tradiciju pravnika. Stočanin Semir Kaplan je poljoprivrednik, bavi se pored toga i razvoženjem namještaja a Sarajlija Rusmir Mrković je pukovnik Oružanih snaga BiH. Danijel Pajić iz Bijeljine profesor je tjelesnog odgoja, Ljubušak Goran Paradžik šef je odsjeka u tamošnjoj općini, Elmir Pilav je magistar ekonomije. Prozivani DraganSkakić iz Bosanske Gradiške je privatni poduzetnik, Predrag Stankić radi u MUP-u u Bijeljini. Banjalučanin Ognjen Valjić, kada ne sudi nogometne utakmice, svira harmoniku po tamošnjim restoranima, dok se Trebinjac Radislav Vukasović i Banjalučanin Robert Zrilić bave privatnim biznisom...

 


DOKAZI IZ BOCHUMA

 

Tužiteljstvo BiH godinu dana čeka da entitetski MUP-ovi okončaju istragu o namještanju rezultata utakmica u BiH

 

Andreas Bachmann, tužitelj njemačkog Tužiteljstva iz Bochuma, najavio je za proljeće ove godine nove optužnice u skandalu oko namještanja rezultata nogometnih utakmica koje je širom svijeta, najčešće u suradnji sa dalekoistočnim kladionicama, organizirala grupa okupljena oko Ante Šapine. Njemački državljanin hrvatskog porijekla već je za ove kriminalne radnje osuđen na pet godina zatvora. Istu je zatvorsku kaznu dobio i njegov najbliži suradnik Marijo Cvrtak čije će svjedočenje, kako sada stvari stoje, biti kjučno kada je u pitanju namještanje rezultata utakmica koje su igrali bh. klubovi. Naime, u oktobru 2010. godine u Tužilaštvo BiH stigao je iz Bochuma dosje sa nekoliko stotina stranica u kojem je sadržan inkriminirajući materijal o sumnjivim rezultatima utakmica koje su igrane u bh. prvenstvu, ali i rezultata nekoliko prijateljskih i službenih mečeva koje su ovdašnji klubovi igrali u inozemstvu. Na listi njemačkih istražitelja, koju je Slobodna Bosna ekskluzivno objavila nekoliko dana po dolasku materijala u Sarajevo, nalaze se Slavija iz Istočnog Sarajeva, Travnik, Posušje, Orašje, Laktaši a sumnja se na još tri ili četiri ovdašnja kluba koja su igrala međunarodne utakmice. Prema podacima do kojih smo dosada došli, riječ je o tridesetak sumnjivih utakmica, o kojima istragu vode inspektori entitetskih MUP-ova. Naime, materijal koji je dostavljen kao osnova za istragu i eventualno podizanje optužnica prvo je dostavljen Tužilaštvu BiH. Kako je to procedura nalagala, iz Tužilaštva je proslijeđen na pregled i obradu u SIPA-u, no direktor te agencije, Mirko Lujić je materijal proslijedio u federalni MUP. Istražitelji ove institucije prihvatili su vođenje istrage, no stanovit problem im je predstavljala činjenica da su među klubovima koji se pominju u aferi i neki iz Republike Srpske, tako da je istraga morala biti koordinirana između ova dva policijska tijela. „Nakon što je prevelo dokumentaciju, Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Federalne uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova RS da izvrše određene provjere, s ciljem prikupljanja dokaza o navodnim nezakonitostima, pri čemu se s neregularnostima pominju dva domaća nogometna kluba. Ove aktivnosti još traju, a do ovog trenutka Tužiteljstvu BiH nije dostavljeno dovoljno dokaza za pokretanje istrage”, kazao nam je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužiteljstva BiH. Po informacijama do kojih je zasada došla Slobodna Bosna, ključna osoba u namještanju rezultata utakmica u kojima su igrali bh. klubovi je osuđeni Marijo Cvrtak, njemački državljanin porijeklom iz Livna. Pored njegovog, najčešće se u dokumentima iz Bochuma pominju imena Turaka Deniza Celika i Tune Akbuluata te Ante Šapine, ali i nekoliko osoba koji su bili na vodećim dužnostima u našim klubovima. To su bivši predsjednik i bivši trener Travnika, Dževad Bećiragić i Nedžad Selimović, zatim Mate i Živko Budimir, bivši premijerligaški sudija Mevludin Efendić te igrači nogometnih klubova Travnik, Orašje, Laktaši i Posušje. Najčešće ime koje se „vrti“ u dosjeu koji je stigao iz Bochuma je ono bivšeg predsjednika Slavije, Slavka Tošovića. Pored Tošovića, na listi osumnjičenih za namještanje reziultata su zasada neimenovani igrači Slavije sa nadimcima Kuna i Drago, zatim klupski ljekar te hotelski kuhar.

13.01.2012.

KRALJ ERIC


 

                                       JA NISAM ČOVJEK, JA SAM CANTONA!

 

Vjerovatno najkarizmatičniji nogometaš svih vremena, Eric Cantona ima novi cilj u svom ionako zanimljivom životu. Odlučio se, naime, kandidirati za predsjednika Francuske. Nekadašnji legendarni nogometaš Manchester Uniteda i francuske reprezentacije, poznat po golovima, ali i kung-fu udaranju navijača Leedsa, uputio je pismo gradonačelnicima francuskih gradova bez čije se podrške ne može službeno kandidirati. Cantoni je, da bi ušao u predsjedničku utrku, potrebno 500 potpisa gradonačelnika. No, pravi cilj njegove kandidature nije borba za fotelju. „Želim pomoći beskućnicima u Francuskoj. To je osnovno pitanje moje kandidature jer upravo na tom pitanju mogu najviše pomoći svojim sugrađanima. Pitanje beskućništva tiče se desetaka milijuna ljudi“, kazao je Cantona, da bi, nekoliko sati nakon što je na noge digao cijelu Francusku zbog objave kandidature za predsjednika, priznao pravi cilj. „Namjerno sam rekao da želim biti predsjednik jer sam želio privući pozornost ljudi na Fondaciju Abbe Pierre, koja se bavi problemom beskućnika! Nije mi cilj biti predsjednikom.“

 

SVIJET PO ERICU

 

Nije ovo prvi put da se Cantona na političkoj sceni obračunava sa francuskim predsjednikom, koji mu je često meta u njegiovim javnim istupima. Nakon što je Nicolas Sarkozy pobijedio na predsjedničkim izborima i nakon što nije uspio smiriti žestoke rasne proteste na ulicama francuskih gradova, Cantona je otišao tako daleko da ga je usporedio sa liderom radikalne francuske desnice, Jean Marie Le Penom. „U Francuskoj smo inače sposobni slaviti ljude poput Napoleona, koji nam je vratio ropstvo. Sada je Napoelona zamijenio čovjek koji je za mene, jednostavno, Le Pen sa maskom-Sarkozy.“ Prije godinu dana pozvao je Francuze i Britance na bojkot bankarskih kuća. Poziv na ekonomsku revoluciju uputio je studentima i djelatnicima javnih institucija koji su tada žestoko prosvjedovali protiv spašavanja privatnih banaka novcem poreskih obveznika. „Umjesto da prosvjedujemo, trebali bismo otići u banke i izvući našu ušteđevinu van. Mislim da bi to prouzročilo istinsku revoluciju“, rekao je Cantona „Samo moramo otići do bankomata i podići našu ušteđevinu. Učini li to puno ljudi, cijeli će financijski sustav pasti. Neće više biti oružja, ratova niti bilo čega sličnog.“ Eric Cantona je Francuz kojeg su voljeli Englezi. Anglofil koji uvijek tvrdi kako se više osjeća Englezom. “Ne želim pričati o Francuskoj. Tamo sam rođen, ali se osjećam kao Englez. Francuzi su glupi i sebični, a uvijek očekuju da im drugi govore da su najbolji. Proveo sam puno lijepih godina u Engleskoj i volim njihov pristup nogometu“, izjavio je jednom prilikom šokiranom novinaru pariskog dnevika. Rođen je u Parizu 1966. godine. Taj je datum, obzirom da je Engleska te godine osvojila svoj prvi i jedini naslov prvaka svijeta u nogometu, bio odličan za xafsinšku službu Manchester Uniteda. Prodali su na hiljade majica na kojima je pisalo '66 je bila odlična godina za engleski nogomet. Tada je rođen Eric. Njegov je otac bio dijete imigranata sa Sardinije i nedugo po Ericovom rođenju porodica se preselila u Marseille. Živjeli su jednostavno i skromno, a Eric je ubrzo postao redovan posjetitelj utakmica Olympiquea na stadionu Velodrome. Profesionalni nogomet počeo je igrati sa 16 godina u Auxerreu. Nedugo potom, u tom je gradu sreo i svoju prvu suprugu, Isabelle, sestru tadašnjeg suigrača Bernanda Ferrera. Turbulenta nogometna karijera bila je obilježena sukobima sa autoritetima, neobičnim ponašanjem i burutalnom iskrenošću koja mu je ubrzo na leđa prišila epitet bad boya. U vrijeme dok je igrao za Auxerre kažnjen je neigranjem za reprezentaciju jer je tadašnjeg francuskog selektora Henri Michelea nazvao „vrećom govana“. Nedugo kasnije, suspendirao ga je i Marseille kada je bacio dres na teren iz protesta, jer je zamijenjen u prijateljskom meču protiv moskovskog Torpeda. U Montpelliereu je također suspendiran zbog tuče sa suigračem. Prvi se put oprostio od igranja nogometa, kada je imao 25 godina, nakon što je zaradio dvomjesečnu zabranu igranja. Zločin? Kao kapiten Nimesa, gađao je loptom sudiju u glavu. Prvo je dobio kaznu od mjesec dana, a nakon što je članovima disciplinske komsije na saslušanju kazao kako su budale, kazna mu je udvostručena. No, odluku o umirovljenju je ubrzo promijenio, Nije htio otići na probu u engleski Sheffield Wednesday, nego je u februaru 1992. godine potpisao za Leeds United. U svega nekoliko utakmica klub je katapultirao u vrh tabele a sebi je obezbijedio status zvijezde. Jedva devet mjeseci nakon što je stigao u Englesku, preselio je na Old Trafford u transferu vrijednom 1.2 miliona funti. U svojoj prvoj sezoni sa Unitedom, osvojio je naslov prvaka. Franck Sauzée, koji je sa njim igrao u reprezentaciji i Marseilleu, kazao je kako je Eric uvijek bio laka meta svakog autoriteta. „Eric je uvijek bio takvog karaktera i principa i uvijek je stajao iza svojih načela i branio druge. Većina igrača će vam kazati kako je bio obožavan u timu i nesebičan, za razliku od mnogih drugih napadača. Ali, nogometni svijet ne voli igrače koji glasno govore ono što misle.“

 

KAD GALEBOVI SLIJEDE

 

Cantona je uvijek bio beskompromisan, prgav i ostati će vječno upamćen kao napadač koji je skoro dobio više kartona nego postigao golova, prvi igrač koje je završio u zatvoru zbog tučnjave sa navijačima na terenu. U jednoj je utakmici dobio žuti karton i zbog toga se sa sucem svađao nekoliko minuta. Pola sata kasnije, zbog grubog starta s leđa na protivničkog igrača dobio je crveni karton. Novinarima je nakon utakmice pojasnio: „Prvi žuti karton sam zaradio zbog gluposti. Ono nije bio ni prekršaj, a kamoli karton. Drugi žuti karton sam zaradio jer sam htio sucu pokazati šta je prekršaj za žuti karton.“ No, slučaj po kojem će zauvijek ostati upamćen desio se na utakmici Manchester Uniteda i Crystal Palacea, 2005. godine, kada je kung fu udarcem oborio na zemlju navijača Matthew Simmonsa. Nakon što ga je sudac istjerao sa terena zbog namjernog prekršaja nad Richardom Shawom, Cantona je krenuo van. No na putu prema svlačionici Simmons ga je izvrijeđao, nazivajući ga prljavim francuskim gadom. Cantona je poludio, potrčao prema njemu i nogama ga, u stilu Bruce Leeja udario u prsa. Nakon presude zbog udaranja uslijedio je jedan od historijskih trenutaka u svijetu nogometa. Došao je na konferenciju za novinare i izrekao jednu jedinu rečenicu, namjerno otežući i zastajkujući: „Kad galebovi… slijede koču, čine to zato… što misle… da će im srdele baciti u more. Hvala vam.“ Zatim je ustao i otišao ostavivši okupljene novinare u čudu. Kasnije je objašnjavao kako rečenica ne znači ništa, niti je ikada značila bilo što no da se super zabavljao prateći kako cijeli svijet pokušava analizirati njezino značenje i šta je, zapravo, htio kazati. Za svoj je potez dobio kaznu od 120 sati društveno korisnog rada, 20.000 funti novčane kazne, a čak osam mjeseci nije smio igrati nogomet. Iako je od tada pošlo skoro sedamnaest godina, o Ericovom se potezu i danas priča. Osuđivan je, ali su i mnogi stali u njegovu obranu. Poput komentatora Sky Sporta koji je u svojoj kolumni u britanskom Independentu napisao kako je konačno neko morao dati lekciju huliganima koji misle da, ako plate kartu, imaju pravo vrijeđati i napadati svakoga ko im se ne sviđa na terenu. Kada danas priča o onome što se desilo na Selhurst Parku, odbija koristiti termin karate udarac. „Nije to baš bio karate. Tribina je imala ogradu, pa sam morao malo skočiti kako bih ga opalio. Da nije bilo ograde, udario bih ga šakom. Sreo sam na hiljade ljudi poput Simmonsa. Stvari ispadnu čudne zbog trenutka u kojem se dese. Da sam ga sreo dan ranije, možda ne bih tako reagirao iako me je vrijeđao na isti način. No život je kompliciran, svaki dan ste na tankom užetu i takve se stvari jednostavno dese.“ Tadašnji kapiten Manchestera, Paul Ince, pričao je o detaljima suđenja na kojem je odlučivano o Ericovoj kazni. „Odsjeli smo u Croydon Park hotelu“, sjeća se Ince. „Ustali smo ujutro, sredio sam se, obukao sam odijelo, bio sam sav skockan. Pokucao sam na Ericova vrata. Stajao je odjeven u jaknu i raskopčanu bijelu košulju iz koje su mu virile grudi. Kazao sam mu da ne može takav ići na sud. 'Ja sam Cantona, mogu ići onakav kakav hoću.' Na sudu je dobio 14 dana zatvora. I dan danas mislim kako je sud presuio tako zbog načina na koji je bio odjeven.“

 

STRAST KAO VODILJA

 

Dvije godine kasnije iznenada je odlučio okončati karijeru, iako ga je Alex Ferguson, kojeg izuzetno cijeni, pokušavao nagovoriti na ostanak. Na utakmicama su navijači Manchestera pjevali Gdje je Cantona?, no Eric se, za razliku od Paula Scholesa, nije vratio. „Bio sam dirnut, ali i zabrinut, jer sam znao da će se jednog dana završiti. Na svu sreću, čak i kad radim nešto sa strašću, a sve što radim, radim na taj način i u nekom kutku mog mozga uvijek postoji svijest da će i tome doći kraj. Ali, možda će ljudi jednog dana moje ime, umjesto na stadionima, uzvikivati u kinima i galerijama.“ Bio je nogometaš i filozof, a onda je postao glumac, pjesnik slikar i forograf. Otkrio je novu strast i nogomet zamijenio glumom. Glumio je u nekoliko filmova, no Looking for Eric, kojeg je režirao cijenjeni Ken Loach, oduševio je gledatelje i kritiku. Cantona u filmu glumi imaginarnog savjetnika lokalnog poštara Erica Bishopa čiji se život raspada. Nesretni poštar u trenucima očaja poziva Cantonu kao svojega najvećeg idola da mu pomogne izaći iz životnog labirinta, a legendarna sedmica s Old Trafforda taj poziv prihvaća. Poštara kroz život vodi raznim mudrostima i polagano mu vraća samopouzdanje pokazujući mu vedriju stranu života. Priču o Ericu najbolje oslikava scena u kojoj izgubljeni poštar svom idolu kaže: „Nekad jednostavno zaboravim da si samo čovjek“, a Cantona mu brzo odgovori: „Ja nisam čovjek, ja sam Cantona.“ Govoreći o slikanju i filmu, kaže kako ima potrebu da uđe duboko u sebe, da nađe svoju viziju i pokaže je svijetu. „Čime god da se bavim, moja ambicija je da stignem što je dalje moguće i da ne priznajem granice. Sretan sam što imam toliko strasti, što imam gimnastičarski duh.“ Strast je rečenica kojom je objasnio zašto se ostavio nogometa, iako je bio u naponu snage. „Dio moje ličnosti, mog suštinskog načina razmišljanja, jeste potraga za savršenstvom. Da bi bio stvarno uspješan, moraš da gurneš sebe do ivice, a ja sam osjetio da sam stigao do te ivice.“ U međuvremenu se zabavljao igrajući nogomet na pijesku, vodeći reprezentaciju Francuske u tom sportu, a danas je sportski direktor New York Cosmosa, u kojem su nekada igrali Pele i Franz Beckenbauer, ali i Slaviša Žungul i Vladislav Bleki Bogićević. I još uvijek uveseljava svijet svojim viđenjem modernog nogometa. „Ronaldinho je igrač zbog kojeg djeca anjaju. Djeca nikada neće hodati okolo noseći imena Deschamps ili Desailly na leđima svojih dresova, zar ne? Kada bi postojali samo igrači poput Deschampsa ili Desaillyja, samo bi se desetak ljudi zanimalo za ovu igru, a i to bi bili njihovi rođaci ili nećaci.”

 

17.11.2011.

Oprosti im PAPE

 

„Nekima je, izgleda, bilo teško igrati pred ovakvim tribinama. Fudbaleru se ne može desiti ništa ljepše nego igrati ovakve utakmice. Za ovakve smo utakmice trenirali, za ovo sam igrao dvadeset godina, vucarao se po hotelima, putujem iz dana u dan i kada nam se treba desiti nešto prelijepo, nešto veliko, onda ne napravimo ništa od onoga kako smo se dogovorili.“ Ne, nije ovo izjava Emira Spahića ili Elvira Rahimića nakon lisabonskog horora. Nije niti razmišljanje selektora Safeta Sušića nakon najtežeg poraza njegovoj trenerskoj karijeri. Riječi su ovo Sergeja Barbareza, kapitena reprezentacije BiH na utakmici koju je igrao u Beogradu, u oktobru 2005. godine protiv Srbije i Crne Gore u Beogradu, utakmice koja je odlučivala putnika na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Šest godina kasnije, pokazat će se nakon dvomeča doigravanja sa Portugalcima, ništa se u našem nacionalnom timu nije promijenilo. Izuzev jednog ili dvojice igrača, na lisabonskom se Stadionu svjetla u ime reprezentacije BiH predstavila grupa plašljivaca. Danima je Sušić upozoravao, molio i objašnjavao kako treba igrati protiv Portugalaca. I onda su oni zbog kojih je cijela zemlja bila na nogama napravili isto zbog čega je i Barbarez nakon Beograda bio ogorčen svojim suigračima. „Igrali“ neku svoju utakmicu, mimo dogovora i Sušićevih naputaka.     

 

ZENIČKO KROMPIRIŠTE

 

Minute neposredno nakon što je njemački sudija Wolfgang Stark svojim zviždukom za kraj napokon okončao sramotu u Lisabonu značile su bolno otrježnjenje i povratak istini. Mogu reporteri BHT 1 potpuno suludo tvrditi kako su, nakon ovakve utakmice „ponosni“ (na što Bože dragi) i kako je „ako ni zbog čega drugog, zbog narednih utakmica ovaj poraz dobro došao kao putokaz za budućnost“ (o Bože dragi?!), istina je jasna i bolna. Nogometna je reprezentacija BiH prokockala četvrtu veliku priliku za plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Nogometna reprezentacija BiH je ekipa koja u svojih petnaestak godina postojanja nije uspjela pobijediti, izuzevši prijateljske mečeve, niti jednu veliku reprezentaciju niti slaviti u bilo kojem odlučujućem meču. Nismo pobijedili Dansku, Srbiju, nismo ni Tursku, Španiju, Portugal niti Francusku. Mentalitet gubitnika, kreiran u postratnim godinama, hranjen nerealnim očekivanjima i identitetom vječite žrtve koju potkradaju sudije, UEFA, Platini, CIA... i ko sve još ne, pokazao se ključnim. I to ne mogu promijeniti povremeni bljeskovi Edina Džeke, sve rjeđa lucidnost Zvjezdana Misimovića ili požrtvovanost i ozbiljnost Saše Papca. Safet Sušić je bio na najboljem putu da svojim profesionalizmom i poštenim odnosom prema lopti od nje dobije natrag ono što je očekivao. No, ni njemu se nije dalo. Pričati o tome da li je na Euro zaslužila ići reprezentacija zemlje koja nema poštenog nogometnog travnjaka, koja se guši u siromaštvu i u kojoj prosječan Bosanac razmišlja da li djetetu kupiti čizme za  zimu ili skupu kartu za utakmicu doigravanja, sada je nevažno. No važno je reći kako je zato na zenički travnjak, koji su Portugalci s pravom nazvali krumpirište, prošlog petka jurila sva sila ovdašnjih kantonalnih, entiteskih i državnih moćnika u skupim službenim passatima i audijima, praćena brojnom policijskom pratnjom. Tu je noć cestom koja vodi ka Zenici protutnjalo službenih, brat bratu, milion-dva maraka. Dnevnice, gorivo, troškovi policijske i službene pratnje za njih samo tu noć bile su dovoljne kako bi se kupio novi travnjak Bilinog polja. Travnjak koji su nam, kao, popravljali stručnjaci iz Slovenije, iako u Laktašima postoji firma koja je postavljala travnjak milanskog San Sira i koja će uređivati ukrajinske terene tokom Eura naredne godine. Ali, laktaške vlati trave Zenici još uvijek nisu dovoljno dobre.    

 

IZMEĐU BAKE I ĆIRE

 

Prva velika prilika za odlazak na Evropsko prvenstvo pružena nam je u oktobru 2003. godine. Igrali smo na sarajevskom Koševu protiv Danske. Trebala nam je pobjeda, na kraju je završilo neodlučeno. Desetak minuta nakon što je okončana utakmica tadašnji selektor reprezentacije, Blaž Slišković, izišao je pred novinare. “Poslije svakog neuspjeha i uspjeha direktor Pašalić je bio samnom. Međutim, 'kurve' iz Saveza nisu se pojavljivale ni danas, kada svi žalimo, niti kada smo ranije gubili. Zato su znali poslije pobjede nad Norveškom doći da se slikaju i kažu kako je sve što radimo za BiH. Znaju se busati kada pobjeđujemo, a ne znaju se pojaviti kada nam ne ide dobro. Gdje su sada, kada je nama i narodu BiH teško zbog ishoda ove utakmice? Stalno bježe od odgovornosti i izgleda da tome nema kraja. Čelni ljudi Saveza su činili sve kako bi se ova utakmica upravo ovako završila. Jednog dana ću reći i mnogo više detalja oko toga.” Bila je to rečenica koju je Baka kasnije ponavljao mnogo puta, no nikada nije otišao do kraja i kazao što zaista misli o ljudima koji su ga okruživali, dešavanjima u i oko reprezentacije. Slišković je poprilično neuspješno vodio tim koji je tek na kraju popravio blijed dojam s početka kvalifikacija. U početku se okretao raznim rizvićima i ikanovićima, špekuliralo se često kako je većina od njih dres obukla isključivo zato ne bi li podigla svoju vrijednost na tržištu, što je tvrdnja koja stoji uzme li se u obzir koliko su utakmica takvi nogometaši odigrali za nacionalni tim nakon potpisivanja ugovora u inozemstvu. Lutao je, “podmlađujući” reprezentaciju igračima u četvrtoj deceniji života rušeći tako njezin kakav-takav ugled, da bi tek sredinom kvalifikacija shvatio ono što su svi znali. Tada je reprezentacija bez Bolića, Baljića i Barbareza bila nemoćna. Slišković i Pašalić su, uz pomoć pokojnog Milana Jelića, tadašnjeg predsjednika NS BiH, izašli kao pobjednici iz sukoba sa Jusufom Pušinom, koji nikada nije krio da mu Baka nije bio prvi izbor na mjestu selektora. Aleksandar Ristić nikada nije dobio priliku na klupi reprezentacije, iako je to Pušina žarko želio, a tandem Slišković-Pašalić nastavio je dalje, u nove kvalifikacije koje su nam, po prvi put nakon rata, donijele susrete sa reprezentacijom države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora. Pokazalo se i izgubljenu drugu veliku priliku za plasman na veliko takmičenje, ovoga puta Svjetsko prvenstvo. Kvalifikacijski su mečevi kulminirali tačno dvije godine nakon okršaja sa Dancima. Mjesto bitke ovoga je puta bila beogradska Marakana. Bio je to, ispostavit će se te večeri, pakao kakav nije uspio opisati ni Dante u jednom od svojih krugova. Oko šest stotina navijača reprezentacije BiH bili su meta divljačkog iživljavanja, na tribinama se tokom svih devedeset minuta igre vodio neravnopravan rat koji je počeo sat i po prije utakmice, na ulicama oko stadiona. Oko petnaest hiljada navijača iz Republike Srpske, od kojih je većina došla sa kartama za utakmicu koje su im kupili Savo Milošević i Ognjen Koroman, reprezentativci SiCG rodom iz BiH (Janja i Pale), pjevala je pjesme od kojih se svakom normalnom biću ledila krv u žilama. Pala je, pala je, pala je, pala je na Markaleeeee orilo se iz desetina grla u trenutku dok je autobus sa reprezentativcima BiH, uz neviđeno policijsko i žandarmerijsko obezbjeđenje, ulazio na Zvezdin stadion. U paklu Marakane, hramu srpskog šovinizma, leglu primitivizma i, blago rečeno, najnižeg nacionalističkog orgijanja koje je kulminiralo pjesmom kako će, umjesto Kosova, Bosna biti srce Srbije, utakmica drugačije nije ni mogla biti završena nego pobjedom SiCG. Te bi večeri u Beogradu i mnogo kvalitetniji i veći igrači od prestrašenih Vedina Musića ili Zlatana Bajramovića, izgubljenih poput Sergeja Jakirovića na Marakani izgubili utakmicu i ostali bez devet miliona eura, kolika je bila zarada reprezentacija koje su izvadile vizu za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj. Slijedeće smo kvalifikacije odigrali blijedo, bez uspjeha, smijenjen je Fuad Muzurović, nakon njega i Meho Kodro, a onda je stigao - Ćiro. Ocvali nogometni opsjenar doveden je u trenutku kada se ozbiljno ljuljala stolica iljama i suljama u NS BiH. Manevarski potez urodio je plodom, Blažević je majstorski pritisak medija i javnosti preokrenuo u svoju korist, usput dobivši u ruke zanimljivu igračku, sa nogometašima u vrhunskoj formi poput Vedada Ibiševića, Zvjezdana Misimovića ili Edina Džeke koji su imali Njemačku pod svojim nogama. Blažević je manje-više uspješno plovio kvalifikacijama, pobjeđujući u Estoniji i Armeniji, no nije uspio niti jednom slaviti protiv jakih, protiv Turaka i Španaca. Baraž u novembru donio je Portugal bez Cristiana Ronalda. Blažević je šarmom i uzvicima kako će im, Portugalcima dakle, je..ti majku potpalio nadu kako se improvizacijom može napraviti rezultat. No, i njegova je priča okončala porazom i bolnim otrežnjenjem, isto onako kako je završila Sliškovićeva havarija. Tadašnji je portugalski selektor Carlos Queiroz nekoliko puta išao u Hoffenheim i Wolfsburg gledati naše nogometaše, Blažević je u isto vrijeme išao na modne revije u kuću Ejupa Ganića i igrao monopol u Sarajevu s Halidom Bešlićem. U Lisabonu je izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošću, u uzvrtau u Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako nije stručnjak niti taktičar, nego samo dobar motivator. Morao je igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimovića kao trećeg napadača, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi već jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reći hvala. Bila je to treća sreća, kako za Blaževića tako i za BiH, no Ćiri sa bh. timom nije uspjelo ono što mu je pošlo za rukom nekoliko godina ranije, sa Hrvatskom i Iranom.

 

SRCE I DUŠA ZA MRVU RADOSTI

 

Nakon poraza od Portugalaca te novembarske noći 2009. godine u u Zenici, napisali smo ono što Savez nakon Blaževića treba napraviti. Dakle, ostaviti ključnu grupu igrača na okupu i pronaći trenera koji će znati kako je ubojita ljevica Sejada Salihovića, trenera koji tačno zna šta Medunjanin može odigrati, selektora koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. Skoro sve to dobili smo u Safetu Sušiću, najboljem selektoru koji je ikada bio na klupi bh. reprezentacije. Sušić je uradio sve, odnosno, gotovo sve što je trebalo. Na kraju je kvalifikacija riješio dileme oko prvog golmana, donekle popustio kada je u pitanju poziv igračima koji, ma kako nadareni i simpatični bili (Muslimović) bez kluba ne zaslužuju mjesto u najboljem timu. No, Sušićev je izbor najboljih igrača bio sužen i, zanimljivo, bio je prvi selektor koji nije mogao, izuzevši golmana Asmira Avdukića, bilo koga iz domaćeg prvenstva pozvati reprezentaciju jer jednostavno igrača reprezentativnog kvaliteta u Premijer ligi nema. Strpljivo je i staloženo, nerijetko izložen nemilosrdnom, uličarskom  šibanju ovdašnje internetske javnosti i dijela medija, gradio tim koji će dvanaest minuta prije kraja posljednje kvalifikacijske utakmice, biti ne Evropskom prvenstvu. Možda je jedini njegov neuspjeh bio remi u Tirani, no nadoknađeno je to kasnijim pobjedama. Sušić je došao do baraža, nesretna igra kuglica donijela mu je opet Portugalce. I ostavila ga, kao i njegove prethodnike, pred vratima raja i bez deset miliona eura s kojim bi NS BiH konačno mogao izgraditi pristojan stadion i teren kojeg se nećemo stiditi. Raspravljati o taktici, razlozima poraza, o tome jesmo li lisabonskih šest golova primili zbog crvenog kartona Senada Lulića bespredmetno je raspravljati. Besmisleno je i nisko za poraz okrivljavati isključivo momka iz Jablanice koji je, uz Asmira Begovića i Mensura Mujdžu otkrovenje ovih kvalifikacija. Nisko jer isti oni koji tako nešto tvrde nisu ni slova nakon Pariza rekli svojim prijateljima iz reprezentacije i zamjerili zbog skrivljenog penala bez kojeg bi, u konačnici, bili pošteđeni užasa doigravanja i lisabonske sramote. Veliki je Abdulah Sidran, prije desetak-dvanaest godina napisao: „Znam samo da se u Bosni mrva radosti cijelom dušom plaća.“ A u Lisabonu su naši nogometaši igrali i bez duše i bez srca. Bez toga tim, objektivno lošiji od Portugala i ne može očekivati ništa više do mreže napunjene do vrha. I sramote umjesto radosti. A dušu i srce ili imaš ili nemaš. To im Safet Sušić, koji je u poznim godinama za Jugoslaviju na SP u Italiji igrao velikog srca i pune duše, ne može usaditi ni tokom priprema niti u svlačionici. To se ned dobija bahaćenjem prije utakmica i pompeznim izjavama. Srce se pokazuje na terenu, a ne na konferencijama za štampu i izjavama novinara. S time se, jednostavno, rodiš.

11.11.2011.

PAPE SUŠIĆ: MOŽEMO!

SAFET SUŠIĆ (56)

 


                                                     Safet Sušić, selektor nogometne reprezentacije BiH, spreman je za najveći izazov u svojoj trenerskoj karijeri. Evropsko nogometno prvenstvo, koje se igra u Poljskoj i Ukrajini narednog ljeta, probat će osigurati na teži način, u dvije utakmice doigravanja protiv Portugala. Dvije godine nakon što je imenovan za selektora, Sušić je sa svojim suradnicima uspio od reprezentacije BiH stvoriti tim koji nije izgubio niti jednu od posljednjih šest kvalifikacijskih utakmica, tim koji je najbolje rangiran na FIFA listi od dana kada je osnovan NS BiH. Dvije godine od prve utakmice na mjestu selektora, Sušić, u otvorenom i iskrenom razgovoru za Slobodnu Bosnu, priča o načinu na koji je stvarao reprezentaciju, svojoj trenerskoj filozofiji, očekivanjima u susretima s Portugalcima. „Najteže mi je bilo napraviti ekipu“, kaže Sušić na početku razgovora za naš list. „To se nije moglo napraviti preko noći. Isto tako, nije se moglo nastaviti sa istim timom koji je igrao u baražu za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ako sa tim igračima nisi mogao pobijediti u kvalifikacijama i otići na SP, onda je bilo jasno da se ne može ni na Evropsko prvenstvo. Trebalo je naći igrače, dovesti ih, ukomponirati u tim... To je bila prva stvar koju sam morao napraviti. Drugo, smetalo mi je nepovjerenje nekih ljudi koje sam osjetio kada sam postao selektor...“

 

Ljudi iz Nogometnog saveza?

Ne, ne... Općenito, ljudi u Bosni koji su bili skeptični prema meni, mada ne vidim razloga za taj skepticizam. Nekoga ko je izabran za najboljeg igrača BiH u zadnjih pedeset godina pitaju može li on voditi reprezentaciju? Meni je to bilo smiješno, shvatio sam to kao da mene ljudi pitaju znam li išta od fudbalu. To mi je smetalo. Ali je najteža stvar svakako bila stvaranje tima. Nedostajalo je nekoliko igrača kada sam došao. U početku smo imali grdnih problema, nismo imali niti jednog ljevaka u ekipi. Srećom, pojavio se Senad Lulić, poslije njega Mensur Mujdža pa neki igrači koji su bili blizu ali nisu igrali kakav je Haris Medunjanin...

 

Srećom, vratio se i Saša Papac...

Da, srećom po nas.

 

Zbog čega je vladalo toliko nepovjerenje? Vaša trenerska karijera uopće nije loša. Istina, niste vodili velike evropske klubove, ali ste svuda gdje ste radili pravili dobar posao?

Ne znam da li je samo u pitanju činjenica da sam vodio, recimo, Istanbulspor a ne Bayern. Jednostavno, takav smo narod. Inače nemamo puno povjerenja. Selektor je takva funkcija, uvijek su oko selektora podijeljenja mišljenja.

 

Bili ste često i meta dobrog dijela ovdašnjih medija, čiji se novinari nisu mogli pomiriti s činjenicom da više nema Miroslava Blaževića, a time ni privilegija koje su (ne)opravdano kod njega uživali?

Kod nas je to malo drugačije. Recimo, u Francuskoj nema medijskog prostora za svakoga, tamo ne može svako doći na televiziju ili u novine i pričati o svemu. Kod nas svako živ može da kaže sve što hoće, da se istrese na selektora i igrače i da za to ne snosi nikakvu odgovornost. U Francuskoj je jedan sportski dnevnik, L'Equipe i France Football koji izlazi dva puta sedmično i to je to. U L'Equipeu dobiti prostor za intervju je čudo, moraš to debelo zaslužiti. To mi je malo smetalo kod nas, što svako može pričati svašta i o svemu.

 

Koliko vam je bilo teško promijeniti pravila ponašanja kada je reprezentacija u pitanju. Uveli ste red, nije se moglo desiti da se u hotel dolazi kada ko hoće, da se ulazi igračima u sobe...

A šta su pravila ponašanja? Valjda je to nekakav osnovni red kako se treba ponašati. Meni je bilo neshvatljivo da se u dane priprema moglo u hotelu naći stotine ljudi. To je meni nepojmljivo, ja to ne bih mogao izdržati. Ne znam ko bi to mogao da podnese. Znam da je za pripremu jedne utakmice potreban mir, konncetracija koja traje nekoliko dana, a ne samo dan prije utakmice. Stalno igračima ponavljam da se utakmica ne može pripremiti na dan kada se ona igra. Utakmica se priprema od prvog dana okupljanja pa sve do izlaska na teren. Moraš biti savjestan, veliki profesionalac, ozbiljan, skupiti u sebi svu energiju, kako pozitivnu tako i negativnu, akumulirati je u sebi da bi to mogao sve istresti na teren. Opet kažem, prije svega imam igračko iskustvo, znam kako igrači dišu, kako razmišljaju i zato vlada red.

 

Vas igrači ne mogu prevariti...

Dobro, sve je to individualno. Ima igrača koji vole malo drugačije da se ponašaju, svako ima nekakav svoj način pripreme za utakmicu. Ali ja volim mir. Volim da, kada se krene na utakmicu, da u autobusu bude mir, da nema muzike, mobitela...

 

Neka vrsta meditacije?

Naravno, jer već tada igrač mora da bude u utakmici, već se tada počinje igrati utakmica. Ima i drugačijih trenera, čuo sam da je, recimo, u Španiji u autobusu i svlačionici dernek kada se krene na utakmicu...

 

Slušaju li vas igrači?

Mislim da oni samnom imaju puno slobode, čak i previše. Desilo se da neko to malo i iskoristi. Imam povjerenja u njih ali sam im, isto tako, stavio do znanja da svako treba da stoji iza svojh postupaka. Ako je neko namjerno pogriješio, da zna da može za to biti sankcioniran. Nisam za to da se novčano kažnjavaju, za mene je sankcija klupa ili tribina. To se već dešavalo i možda će se i slijedeću utakmicu desiti... Ne znam ni ko je s kim u sobi, nikada ni kod jednog igrača nisam ušao u sobu da ga obiđem, da ga pokrijem pred spavanje, ali treba da znaju da ukoliko neko pogriješi, pogotovo pred važne utakmice, može da bude kažnjen.

 

Nećete konkretno o primjerima ili imenima?

To ne želim, to ostaje među nama i uvijek će ostati među nama dok sam ja selektor. .

 

Ako nekoga, iznenada, preselite na klupu ili tribinu, znači da je zgriješio tokom priprema?

Svako treba da stoji iza onoga što radi. Ako to čini, zna šta ga čeka

 

Čini se kako je vaš prag tolerancije iznenađujuće visok, da imate možda i suviše strpljenja?

I kada sam bio igrač, volio sam da imam dosta slobode. Sjećam se da nas, kod Ivice Osima na Svjetskom prvenstvu u Italiji, niko nije tjerao u 11 uveče na spavanje. Ako je utakmica sutra uveče u devet sati, zašto bih ja morao biti u sobi i gasiti svjetlo u 11? Igrači moraju biti u hotelu do 12 a nakon toga mogu sjediti još u hotelu, biti na masaži, gledati televiziju... Nisam striktan, ne tjeram na gašenje svjetla u 23 sata jer me je to izluđivalo i kao igrača. Zaista sam tolerantan prema njima, imaju puno slobode i zato mi nekada bude malo i smiješno kada pročitam da u reprezentaciji vlada vojnička disciplina. Imaju pravo da ih u neko pristojno vrijeme posjete roditelji, prijatelji... Ne znam kako je bilo prije mene, ali pred prvu utakmicu koju sam vodio, ovdje nije bilo puno svijeta oko reprezentacije. Nekako se sama od sebe ta stvar složila, ne znam ni ja kako.

 

Spominjali ste Ivicu Osima i Svjetsko prvenstvo. Može li se vama desiti, kako što se njemu desilo, da mu Mirsad Baljic dođe u svlačionicu sa skrivenim diktafonon i kasnije snimak da novinarima?

Vidiš, za to sam čuo tek nedavno. Nisam čak siguran ni da je Mirsad to radio. Ne znam ni da li je to istina ili je postalo neki, da tako kažem, urbani mit.

 

Konsultirate li Osima oko taktike, pozicija igrača? Koliko uopće sa njim razgovarate tokom priprema za utakmice?

Razgovaramo, ali se oko ekipe ne konsultujemo. Prije svega zato što Ivica nije takav tip čovjeka koji će ti doći za stol i govoriti šta treba da radiš. Istina je da sjedimo i ozbiljno pričamo. Recimo, poslije utakmice sa Lukskemburgom, nas dvojica i Borče Sredojević smo ostali analizirati utakmicu do četitri ujutro.

 

Osim je optimista kada je u pitanju ishod utakmica s Portugalom. I to, čini mi se, veliki optimista?

Vjerovatno umjereni optimista. Ne znam može li iko biti, kada je Portugal u pitanju,veliki optimista. Lijepo je biti optimistačn, ali... Švabo je realan čovjek. Svako ko poznaje fudbal zna kakav nam je protivnik, kakva je naša ekipa i šta se sve može dešavati.

 

Koliko reprezentaciji znači to što je on predsjednik NS? Gledaju li nas sada s malo više respekta u tim inozemnim fudbalskim krugovima?

To moraš pitati članove Komiteta kako im je kada odu na razgovore sa predstavnicima UEFA i FIFA, na sastanak sa Blatterom ili Platinijem. Oni znaju koliko je važno kada uz sebe imaju jednog takvog čovjeka na čelu delegacije. To je dovoljno, najjači smo na svijetu. (smijeh)

 

Koliko su vam problemi u Savezu bili otežavajuća okolonost u radu. Usred kvalifikacija nam je prijetila suspenzija?

Suspenzija me nije mnogo opterećivala. Došao sam da pokušam napraviti reprezentaciju koja će otići na Evropsko prvenstvo. Isto tako, od prvog dana sam znao da, ukoliko se desi da ta suspenzija potraje, imaš izbor. Ideš s mjesta selektora silom prilika i s tim sam se pomirio.

 

Za sebe tvrdite da ste čovjek koji ne voli davati bombastične izjave. Čini se da Vam je i to bila, nakon stila Ćire Blaževića, otežavajuća okolnost?

Zašto bih folirao bilo koga? Ima dovoljno i fudbalskog i životnog iskustva. Vidite šta se desilo hrvatskom selektoru Slavenu Biliću. U kvalifikacijama je pričao kako će biti prvi u grupi, kako će se oprostiti nakon Evropskog prvenstva i na kraju sve ispadne naopako. Ne možeš tako pričati, kako može bilo ko od nas kazati da će biti prvi u grupi? Moraš biti toliko superioran, imati toliko bolju ekipu od drugih pa da tako nešto kažeš. Ko to može uopće sebi dopustiti?

 

Vjerovatno selektor Španije i možda Njemačke?

Španci to mogu sebi dopustiti, ali se ni oni tako ne ponašaju. I onda kada ne uspiješ biti prvi, ljudi se okrenu protiv tebe. Svi čitaju šta kažeš, jer ljudima je ovdje reprezentacija važna. Pamte sve što si pričao i dočekaju te na nož nakon neuspjeha, bolno te podsjećajući šta si govorio. Jednostavno, dešavalo mi se da sam, i kada sam bio igrač, gubio utakmice protiv protivnika koje su svi smatrali mnogo slabijim. A dešavalo se i da dobiješ bolju ekipu. Ali davati takve izjave, kako ćemo nekog pregaziti, kako ćemo im sprašiti tri gola, to je... Nemaš argumente za to.

 

Prije izvjesnog vremena pojavila se priča po kuloarima kako vaš brat Sead, koji se bavi i menadžerskim poslom, „gura“ svoje igrače u reprezentaciju? Povezivalo ga se sa Adnanom Zahirovićem?

Navodno je, kažem, navodno, Zahirovićev menadžer, a to ću pitati Adnana, jedan Darko, momak kojeg ja znam, a valjda je i Sejo sa njim prijatelj. Zahirović je otišao u inostranstvo a prije toga nije igrao za reprezentaciju. Nisam ga ja zvao u reprezentaciju da bi se on mogao prodati van. Svakog našeg igrača pratim, pratim ih na soccerwayu i čim vidim našu zastavicu uz ime igrača, pratim kako, gdje i koliko igra. Volim od svakoga primiti sugestiju, saslušam svakoga ko mi kaže da ima neki naš igrač u nekom klubu u Americi, Zambiji, Kuvajtu... Volim da dobijem takve informacije i onda ga pogledam i pratim. Kada smo igrali prijateljsku utakmicu s Poljacima u Turskoj, svidjela su mi se tri igrača. Zahirović, Darko Maletić i Muhamed Džakmić su tada odskakali od ostalih. Kada smo se pripremali za utakmicu protiv Meksika, kazao sam Elmiru Pilavu (sekretaru reprezentacije op. a) da pozove Džakmića, no on je tada završio transfer u Koreju i bilo je nemoguće da ga pozovem. Poslije sam zvao Maletića, ispostavilo se da je zaslužio i kasnije Zahirovića, koji igra dobro u Rusiji. Ako je neko od 20 utakmica, u 17 standardan u jakoj ruskoj ligi, onda zaslužuje pažnju i to je jedini razlog.

 

Je li bilo pritisaka na vas kada je u pitanju sastavljanje ekipe?

Nikada!

 

Kako odlučujete ko će braniti, kako se odlučite između Hasagića i Begovića?

Mogao sam, nakon što se desila situacija sa odbijanjem da dođe na prijateljsku utakmicu, da više i ne pozovem Begovića u reprezentaciju. Ali sam ga pozvao jer mi trebaju dva golmana. Pričao sam sa njim i jasno mu stavio do znanja šta od njega očekujem i kako razmišljam o tome ko će igrati. Na prošlom okupljanju sam mu kazao da će obojica braniti po jednu utakmicu. Pitao me je do kada će tako biti, kazao sam mu do Evropskog prvenstva. Tada ću, ako odemo na EP, odlučiti ko je prvi golman. Nikada me niko nije pritiskao oko sastavljanja ekipe. Druga stvar, analiziraj utakmice koje smo igrali pa kaži gdje nas je to Hasagić koštao bodova? Nikada nisam rekao ko je bolji golman od njih dvojice, za mene su obojica vrhunski golmani a ko će braniti zavisi samo od njih. Kenan sada ne brani u svom klubu i protiv Portugala će braniti Begović.

 

Pratite li internetske forume?

Iskreno, ne čitam. Desilo mi se nekoliko puta da pogledam šta to tamo ljudi pišu, ali sam brzo odustao od toga. Ne volim komplimente, a kritiku volim još i manje. Ali mi ne smetaju ljudi koji tamo kritiziraju, jer sam vidio da tamo ima malo ozbiljnih rasprava, da se ljudi više prepucavaju i zezaju između sebe nego što ozbiljno analiziraju igru i utakmice. Znaš kako je, kada dobro odigraš utakmicu, imaš pet komplimenata i jednu kritiku. A onda ti ta kritika više smeta nego sve pohvale koje si dobio.

 

Šta će se desiti nakon 15. novembra?

Ti si prvi koji mi je postavio to pitanje, još me niko ne pita šta nakon Portugala (smijeh). Nije trenutak da sada o tome govorimo. Ne bi bilo dobro da izađu neke moje izjave pred ove odlučujuće utakmice. Da si me prije petnaestak dana to pitao, možda bih ti rekao šta mislim o svemu tome. Sada, nije vrijeme...

 

Nije valjda da razmišljate o odlasku sa mjesta selektora?

Ner mislim ništa, mislim samo o dvije utakmice protiv Portugala. Postavio sam samom sebi cilj, da pokušam otići na Evropsko prvenstvo. Ako izgubimo od Portugala, nisam ostvario taj cilj. E sad, u tom slučaju moj ugovor se završava 31. decembra ove godine. Ako odemo na EP, završava se nakon prvenstva. Kako god se završilo, idem do kraja ugovora. A da li će to biti u decembru ili junu, vidjećemo. Znaš kako je, postavio si mi neka pitanja na koja sam odgovorio zaista iskreno. Ali, ako ne prođemo Portugal, ljudi su u stanju svašta da napišu, da ti svašta kažu. Naprimjer, ovo što si pitao oko Zahirovića i mog brata. Sejo je počeo da se bavi menadžerskim poslom i zbog toga sam isključiv, zabranio sam mu da se približava moji igračima. Znam da je jednom prilikom zvao Džeku, kada je bilo jasno da Edin ide iz Wolfsburga, mislim da je imao i dobru ponudu za Lulića... Jednostavno, to ne želim, hoću da se izbjegnu takve priče. Ljudi mogu misliti šta hoće, ali u reprezentaciji igraju i igrat će samo oni koji to zaslužuju.

 


PORTUGAL

 

O šansama u doigravanju protiv Portugala: Teško je govoriti u procentima. Nemam taj običaj niti bih želio procjenjivati kakvi su nam izgledi. Htio sam i hoću da budem optimista sve od onog trenutka kada sam saznao ime protivnika u baražu. Naša reprezentacija je odigrala zadnjih šest utakmica bez poraza, primili smo samo jedan gol i to iz penala. Odigrali smo nekoliko vrhunskih utakmica i sve su to činjenice koje me primoravaju da budem optimista. Ne možeš biti optimista a pričati kako su nam šanse male ili nikakve. Smatram da će se sve odigrati u Lisabonu, ne vjerujem da bilo koja od ove dvije ekipe u prvoj utakmici može napraviti rezultat koji bi revanš napravio formalnošću. Rezultat će biti tijesan u Zenici i druga će utakmica riješiti pitanje pobjednika. Nadam se da imam inteligentne igrače u ekipi koji neće praviti prekršaje za žute kartone ako to baš ne moraju, prekršaje oko šesnaesterca... Računam, iznad svega, na inteligenciju mojih igrača.

 

O Portugalu, prednostima i manama: Dvije zadnje utakmice su igrali sa istom ekipom. Opasni su, imaju dobre igrače u svim linijama. Ronaldo, Nani, Postiga... Pored njih tu su još tri-četiri ofanzivna igrača koji mogu riješiti utakmicu. U veznom redu i obrani su isto tako jaki, iako neće igrati Bosingwa, koji nije pozvan za utakmice baraža. Imaju oni i mana, kao ekipa se ne brane dobro. Dešava im se ponekad da prime dosta golova. Čudna su ekipa. Pobijedili su Španiju 4-0, a onda od Islanda prime tri gola. Izgube od Danske u utakmici u kojoj su mogli prinmiti još nekoliko golova. Iznenadila me je ta utakmica, igrali su sa istom ekipom koja je primila tri gola od Islanda, a protiv Danaca im je trebao samo bod da budu prvi. Selektor im je stavio istu ekipu, ofanzivno nastrojenu, vjerovatno je htio da pobijedi. Za nas je to dobro, jer Portugal nije ekipa koja će ti doći da čuva 0-0 kako bi u revanšu pobijedila. Doći će u Zenicu da nas pobijede. Mi ćemo igrati onako kako smo i do sada igrali. Igraćemo. Jednostavno, bez komplikacija, sa dva dodira. Čim se izgubi lopta, da svi igrači nastoje da je što prije oduzmu i vrate u svoj posjed. Tako se danas igra, tako igraju savremene ekipe. Vjerovatno ćemo igrati sa dva napadača. Našalio sam se da nam odgovara rezultat od 7-0. To je rezultat s kojim bi mirno išli na revanš. Da mi neko kaže kako će u prvoj utakmici biti 0-0, ja na to ne bih pristao. To za mene nije dobar rezultat. Pokušaćemo da pobijedimo, to nam je plan. A to možemo.

 

Kako čuvati Ronalda: U trenerskoj karijeri nikada mi se nije desilo da žrtvujem jednog igrača, da na nekog protivnika stavim flastera. Vjerovatno neću niti ovaj put jer Ronaldo je igrač koji je nezgodan za čuvanje i staviti na njega flastera je žrtvovanje obrambenog igrača. Jedan-dva faula i tu su kartoni. Može ti se desiti da nakon pola sata dobiješ crveni karton. Mislim, njega ne može niko da čuva. Kako čuvati igrača koji u 105-106 utakmica da 100 golova za Real?

 

 

O SARAJEVU I PARIS SAINT GERMAINEU

 

O FK Sarajevu: Nisam došao na proslavu 65. rođendana i ne interesuje me da li mi to neko zamjera i kako se sve to tumači. Nisam bio u Sarajevu kada je bila proslava. Poziv koji mi je upućen našao sam u kancelariji dva dana nakon proslave. Ne idem u Savez svaki dan, ne sjedim tamo svaki dan čekajući poštu. Iamo sam dosta posla, obilazio sam teren u Zenici, trebao sam ići u Istanbul na nekoliko dana... Sarajevo je moj klub, klub koji volim i za koji navijam ali isto tako, kada je Svetozar Vujović bio živ, svaki put kada bih došao u Sarajevo, otišao bih do kluba i obišao ljude koji tamo rade. Sada, svaki put kada dođem iz Pariza, vidim da je novi predsjednik, novi trener, novi sportski direktor... Treba da odem u klub a ne znam nikoga ko tamo radi. I stalno je tako, koliko se samo u zadnjih nekoliko godina u Sarajevu izmijenjalo predsjednika, direktora, trenera... Ako neko meni to zamjeram što ne dolazim u klub, onda je to njihova stvar.

 

O Paris Saint Germaineu: Činjenica je da je reprezentacija posljednjim igrama podigla svoj rejting, ali je isto tako činnjenica, od koje ne bježim, da sam i ja podigao svoj trenerski rejting zahvaljuujći reprezentaciji BiH. To sam rekao i igračima, da am mnogo napredovao u ovom poslu zahvaljujući radu sa njima. Ko zna, možda jedniog dana preuzmem PSG. Ljjdi su gledali ovu utakmicu protiv Francuza... Ponuda za posao imam stalno, ali me to uopšte ne zanima dok radim ovaj posao. Prije nekoliko dana sam imao jednu ponudu iz Grčke, zvali su me nedavno i iz Turske i to nekoliko puta. Ali takav kontakt ne želim niti može da ga bude sada.

 

O zaradama igrača: Nije mi žao što danas ne igram. Možemo pričato o tome je li mi žao što sam vani otišao sa 28 a ne sa 22 godine. Šta imamo od toga, od priča šta bi bilo kad bi bilo. Zaradio sam ja dosta novaca, imam lijep život, ali su te svote bile daleko od onoga što ljudi danas zarađuju. Koliko bi danas vrijedio Safet Sušić? Otkud znam? (smijeh) Vrijedio bi puno!

 

 

 


Stariji postovi

Nedim Hasić - Del Haske
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
198165

Powered by Blogger.ba