Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

26.01.2006.

BOSANSKI MORNARI


Ispovijest morskog vuka iz Žepča

Prigradska naselja Žepča - Vašarište, Selište i Tatarbudžak, posljednjih su dana u žižu javnosti ušli nakon najava kako će kroz njihova dvorišta, kuće, stanove prolaziti jedan dio autoputa poznatijeg pod nazivom Koridor Vc. Te najave uzburkale su strasti mještana ovog prelijepog, pitomog bosanskog kraja, koji smatraju da se trasa mora promijeniti kako oni ne bi morali napustiti svoje teškom mukom izgrađene domove. Kuće u ovim zaseocima uglavnom imaju porodice moreplovaca, ljudi koji se, ma koliko to čudno zvučalo, već četrdesetak godina odlučuju svoj kruh zarađivati ploveći morima svijeta. Iz Žepča se posljednjih decenija na more otisnulo pedesetak mornara, od kojih neki i dan danas plove okeanima i morima kako na hrvatskim tako i na brodovima različitih svjetskih kompanija na kojima su zaradili penziju i od te ušteđevine sagradili kuće koje će, kako sada stvari stoje, jednoga dana, kada počne izgradnja autoputa, morati napustiti.

PIT, I TO JE AMERIKA

Petar Pavković nije prvi mornar iz Žepča, ali je svakako najpoznatiji moreplovac u BiH; njegove priče o skoro dvije decenije krstarenja okeanima, te o avanturama koje je doživio širom planete naprosto su fascinantne. Pavković danas živi u svom rodnom gradu Žepču, gdje zajedno sa suprugom vodi malu građevinsku firmu. No, plovidbe i pristajanja u gotovo svim lukama svijeta, na svih pet kontinenata, prisjeća se svakog dana. Dok prelistava svoje albume sa slikama koje već polako žute, priča kako se kao dječak, sa netom okončanom srednjom školom, krajem '60-ih godina prošlog stoljeća zaputio u Portorož tražeći posao. “Tu nam nije bilo loše, ali nam je iskrsla prilika da odemo na brod. Iz Slovenije smo otputovali u Ameriku, ka Filadelfiji, odakle smo se trebali ukrcati na brod.” Petar se sa prijateljem izgubio na njujorškom aerodromu, nije znao ni riječi engleskog jezika, bio je čak i sumnjiv jer je dolazio s pasošem komunističke zemlje, no nekako se dokopao Filadelfije. Kada je isplovio ka Africi, na engleskom tankeru Caledonia, u Evropu se više nije vraćao sedam godina. “U to doba smo zarađivali kao naši radnici u Njemačkoj, ali je to bio mnogo bolji i udobniji život nego onaj na građevini. Imali smo smještaj, odličnu hranu i dobre plaće”, priča Petar. “Međutim, mladom čovjeku novac nije bio toliko bitan koliko je bila bitna avantura, putovanja po svijetu, upoznavanje novih krajeva i običaja. Ja sebe, Boga mi, nisam štedio, ali mi je danas, kada se okrenem iza sebe, ponajviše žao što nisam sačuvao kontakte sa svim tim ljudima koje sam upoznao i što nisam vodio dnevnik. Bila bi to jako zanimljiva knjiga.”
Jedno od najzanimljivijih poglavlja Petrove knjige bilo bi svakako njegovo iskustvo sa gusarima u vodama u blizini Singapura. “Plovili smo ka Japanu, morem u kojem postoji na desetine malih ostrva na kojima niko ne živi, ali su sigurna skrovišta za gusare”, sjeća se Petar. “Vrlo su vješti jer se teško popeti na veliki brod dok plovi. Oni su se približavali brodu sa dvije ribarice i sa njih bacali najlonske konope na brod, s kojima su se peli. Te se ribarice neprimjetno privuku, oni su se tako popeli na naš brod.” Tih su godina napadi na brodove bili česti i brodski agenti su upozorili Petra i njegovu posadu da se ni po koju cijenu ne sukobljavaju sa njima, da im bez pogovora predaju sve što traže, jer su nemilosrdni i nije bila rijetkost da surovo, mačetama pobiju cijelu posadu. “Kada su se popeli na brod, postrojili su posadu i oteli sav novac i vrijednosti koje smo imali i to uglavnom od oficira. Sve se dešavalo veoma brzo, napad je trajao možda pola sata i napustili su brod, svezavši oficire. Desetak godina kasnije vojska je organizirala akciju njihovog hapšenja, jer je sve postalo previše ozbiljno i skupo za kompanije.”

DRAMA U BRAZILU

Mornarski je život, osim prekrasnih doživljaja, bio ispunjen i opasnostima. Najgore je, sjeća se Petar, bilo na Rtu dobre nade, mjestu koje svi pomorci, uz krajnji jug obale Južne Amerike, spominju po zlu. “Jug Afrike je uvijek bio najkritičnije područje za plovidbu. Tamo je problem što vjetar tuče brod u bok i nema šanse da se izbjegnu udari vjetra. Brod se propinje, valja, puca i nema tog mornara kome crijeva i želudac ne dođu u grlo. Tada nema spavanja ni jela tri dana, samo borba sa vodenim zidom visokim nekoliko metara. Ne postoji čovjek koji tu ne ispovraća svoju drob, nakon toga smo svi bili napola mrtvi. Poslije smo čuli da su ljudi na jedrenjacima tamo i umirali.” Ipak, nakon posjeta gotovo svim lukama svijeta, u pamćenju ostaju samo lijepe uspomene, ali i uzbuđenja koje mornarski poziv sa sobom nosi. “Bio sam jednom i svjedok ubistva, bilo je to u Brazilu”, priča Petar, dodajući: “Sa nekim djevojkama smo išli na utakmicu gledati nogometni klub Santos i nakon toga svratili u jedan veoma popularan bar. Taman kada smo krenuli unutra, vidjeli smo čovjeka sa srebrnim koltom, čija se cijev pušila, kako trči van i nestaje u mraku. Koji čas kasnije, ispred nas se srušio Šveđanin sa ranom u stomaku. Njegovi su drugovi pokušavali naći auto da ga prevezu u bolnicu, ali im je to uspjelo tek dvadesetak minuta kasnije. Mislim da nije živ dospio do bolnice.” O već legendarnim pohodima mornara po lukama u koje su uplovljavali i njihovim avanturama, o tome kako se pamte imena gostionica i barova a zaboravljaju imena gradova u kojima se one nalaze, Petar ne želi puno pričati. “Danas je sve to drugačije, nekada je taj noćni život imao čari i smisla, pogotovo kada se pristane u Englesku, pa vam se na brod zajedno popenju majka i kćerka.” Kaže kako je sve to odavno iza njega, trag mladosti koji je zatro ženidbom, ali se prisjeća doživljaja svojih kolega. “Jedan od njih je 'fasovao' takozvanu vijetnamsku ružu, bolest čiji su virus navodno Rusi smućkali i proslijedili Vijetnamcima, kako bi tamošnje prostitutke njima zarazile američke vojnike. Od te ruže penis nevjerovatno otekne i bolest je smrtonosna. Ljekari su mu se u Maleziji danima borili za život, liječivši ga iznimno jakim dozama penicilina. Jedva se izvukao.”
Danas, petnaestak godina kasnije, kada gleda mapu svijeta, sa lakoćom pronalazi luke u koje je uplovljavao. Kaže da nema one u kojoj nije bio, no uplovljavanje u Šangaj zauvijek će mu ostati u pamćenju. Tada je njegov brod potopio ribaricu koja je na dno zauvijek povukla šest mornara. “Čim smo uplovili u luku, odmah su nas zarobili i konfiskovali brod. Tri dana je trajalo vještačenje i nakon toga nam je stigla naredba o kazni”, prisjeća se Petar i otkriva: “Kazna je bila 600 hiljada dolara i sve je bilo precizno navedeno po stavkama. Za ribarski džunku stotinu hiljada, za ulov još stotinu hiljada, za mreže ovoliko, za motor onoliko. Na kraju je pisalo - šest mornara - dvadeset hiljada dolara! Život je najjeftiniji, tada je valjda toliko vrijedio život ribara i mornara. Jeftinije od broda, mreže i ulova.”

SMRT MORNARA

Žepče je u svojoj historiji dalo pedesetak mornara, no, nažalost, trojica su tragično skončala. Pero Budimir, svima znani kao Kuzman, i Marinko Prlić nastradali su u brodolomu na Crnom moru 1978. godine, dok je Josip Lončar poginuo 1993. godine kao pripadnik HVO-a. “Kada sam došao na odmor, Marinko i Pero su došli do mene kući i pitali kako se mogu otisnuti na more”, prisjeća se Petar Pavković. “Ja sam im savjetovao da prvo počnu raditi na nekom domaćem brodu, kako bi stekli iskustvo, no oni nisu poslušali i otišli su raditi za italijansku kompaniju. Isplovili su iz Trsta i, nažalost, nikada se nisu vratili. Bilo im je to prvo i posljednje putovanje.” Marinko i Pero su se ukrcali na brod očito osuđen na potapanje, jer je bio pretovaren ciglom. Negdje u Crnom moru, svega četiri kilometra od obale, brod je potonuo, a zajedno s njim na morsko dno su otišla i nekolicina mornara, među kojima su bila i dva mlada Žepčaka.

KATASTROFA NA PACIFIKU

U svojoj, skoro dvije decenije dugoj pomorskoj avanturi, Petar Pavković je u blizini Japana preživio i brodolom, koji samo pukom srećom nije okončao tragično. Brod Jugolinije na kojem je tada plovio, 1987. godine, zvao se Srbija. “Putovali smo sa sjevera Japana ka Panami. To su vode sjevernog Pacifika u kojima je saobraćaj rijedak i u kojem su vode jako uzburkane. U ta tri dana koliko smo plovili, nismo vidjeli nikoga na moru. Zato smo se malo i opustili, dežurni je napustio svoje mjesto, pričao je da je otišao u toalet. Bio sam uz stroj i osjetio sam takav udarac, strahovit, da smo svi završili na podu. Istrčali smo svi na palubu, ali je bila takva magla da se ništa nije vidjelo. Oficiri su se uspaničili, jer se brod počeo naginjati, a niko ne zna zbog čega. Na prednjem dijelu smo vidjeli ogromnu rupu i sva je sreća bila da je brod bio prazan, pa smo ga uspjeli sipanjem vode u tankove malo izravnati. Znali smo da smo u nešto udarili, ali nikada nismo saznali u šta, da li smo nekoga potopili. Pretpostavlja se da je bila ribarica na kojoj je posada spavala. Nadam se da nisu svi poginuli. Tako oštećeni, nekako smo se dokopali Kube, gdje smo zakrpili brod.”

23.01.2006.

NAJPOZNATIJI AUTOMOBIL DVADESETOG STOLJEĆA

Ukleto vozilo Franza Ferdinanda

Krajem decembra 2002. godine austrijsku je prijestolnicu Beč obišla vijest o neobičnom sporu koji je započeo na tamošnjem sudu. Naime, osamdesetšestogodišnja baronesa Alice Dreihann – Holenia povela je sudsku parnicu protiv najpoznatijeg svjetskog vojnog muzeja, Muzeja vojne historije u Beču, kojom traži da se u njeno i vlasništvo njene porodice vrati automobil koji već više od nekoliko decenija mirno odmara u odjeljku ovog muzeja. Automobil je, prema riječima stručnjaka, procijenjen na oko dvanaest miliona maraka i nezaobilazan je djelić historije Austro-ugarske monarhije. To je Graef und Stift limuzina, automobil koji će u historiji zauvijek ostati upamćen kao vozilo u kojem je u Sarajevu, 28. juna 1914. godine, ubijen austrijski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophia. Hicima Gavrila Principa kojima je označen početak Prvog svjetskog rata.

“SOBA SARAJEVO” U AUSTRIJSKOM MUZEJU

Automobil u kojem se odigrala drama sarajevskog atentata iznenada se našao u središtu bizarne sudske parnice kojom se pokušava ustvrditi vlasništvo nad njim i koja je posljednjih dana 2002. godine zagolicala austrijsku javnost. Nakon atentata i godina koje je proveo u vlasništvu nekolicine ljudi, Graef und Stift je smješten u bečki Muzej vojne historije u kojem je decenijama bio glavna zvijezda stalne postavke u Sobi Sarajevo, kako je nazvan odjeljak posvećen sarajevskom atentatu, a u kojem se, pored njega, nalazi još i krvava Ferdinandova uniforma i sofa iz sarajevskog Konaka na kojoj je Ferdinand izdahnuo. No, sada baronesa Alice Dreihann - Holenia traži vozilo natrag i to iz veoma jednostavnog razloga – njen otac, grof Franz Graf Harrach dao je automobil Ferdinandu kada je ovaj krenuo u BiH. Nikada se nije saznalo iz kojih je razloga Ferdinand uzeo Harrachovo vozilo, a svoje ostavio u Beču, no ispostavit će se da mu je grofova limuzina bila kobna po život.
Sve što smo željeli bilo je da se konačno razjasni pitanje vlasništva nad automobilom, a ja bih bila zadovoljna kada bi on i dalje, nakon toga, ostao u muzeju”, pojasnila je baronesa razloge svoje tužbe austrijskim novinarima. “No, muzej i Ministarstvo odbrane su bili tako grubi i agresivni prema našim zahtjevima, tako da smo nakon svega odlučili da ih tužimo.” Ipak, direktor Muzeja Manfried Rauchsteiner odbacuje svaki navod da je automobil vlasništvo baronesine porodice, insistirajući kako je jedini i pravi vlasnik automobila austrijska država, čak iako u muzeju ispred automobila stoji pojašnjenje kako je trideset i dvije konjske snage snažna limuzina tu na pozajmici. Kazavši kako je Graef und Stift najvažniji automobil u historiji dvadesetog stoljeća, Rauchsteiner zaključuje: “Apsolutno je jasno kako je auto vlasništvo austrijske države i Muzeja i ne pripada nikome drugom." Ipak, Alice Dreihann – Holenia insistira da Muzej nema nikakvih dokaza da je njen otac poklonio automobil kraljevskoj porodici. “Moj je otac bio blizak Ferdinandov prijatelj i posudio mu je auto kada je on krenuo u Sarajevo, a nakon ubistva stavio ga je na raspolaganju caru Franji Josipu.” Dreihann – Holenia, koja je rođena dvije godine nakon atentata, imala je i imanja na Balkanu, a u svojoj kući još uvijek čuva na stotine pisama i telegrama kojima dokazuje vlasništvo nad automobilom, dodajući kako će se na sudu najviše pažnje dati činjenicama koje govore o tome šta se dešavalo sa automobilom nakon atentata. Pisma otkrivaju koliko je njen otac bio potresen Ferdinandovom smrću. U jednom od njih, koje je poslao svojoj supruzi, Harrach piše: “Bilo je kao užasan san. Držao sam nadvojvodu za ovratnik. Umro je nakon deset minuta. Zašto sam ja još uvijek živ? Zašto je tako divan čovjek umro?”

SERIJA MISTERIOZNIH TRAGEDIJA

Kako je baronesa i najavila, najžešća rasprava na bečkom sudu vodit će se oko sudbine automobila nakon atentata. A o njoj se u Sarajevu malo zna. Nekoliko mjeseci prije svoje iznenadne smrti, kustos Muzeja sarajevskog atentata, rahmetli Bajro Gec, pričao nam je kako je poprilično nepoznata sudbina automobila nakon početka Prvog svjetskog rata. “O Ferdinandovom automobilu znamo uglavnom osnovne podatke”, pojašnjavao nam je Gec dodajući: “Automobil je, koliko mi znamo, Ferdinandu dao grof Harrach. Uostalom, grof je bio u automobilu kada je Princip na njih pucao. Zna se da je bio sivomaslinaste boje, kožnih sjedišta, da ga je vozio Čeh Ferdinand Sojka i da je imao bečke registarske tablice sa brojem 118. Nešto je o njemu pisao Dedijer u svojoj knjizi Sarajevo 1914, ali mi u Sarajevu ne znamo baš mnogo o tome kakva mu je sudbina bila nakon atentata.” No, baš je sudbina automobila predmet jedne od najfascinantnijih priča koja je zagolicala mnoge istraživače. Nesporno je da je Ferdinandov Graef und Stift (u prijevodu sa njemačkog grafitna olovka) najvažniji automobil dvadesetog stoljeća, no priča o sudbini automobila u kojem je svoj život u Sarajevu skončao austrougarski prijestolonasljednik, automobilu koji već više od pola stoljeća za sobom nosi i pridjev ukleti, zaista ima razmjere uzbudljivog naučnofantastičnog trilera. Fascinantnu sudbinu ukletog automobila istraživali su engleski autori Blundell i Hall u svojoj knjizi Marvels and Mysteries of Unexplained.
Mada neki izvori tvrde da je automobil konstruisan 1910. godine, Englezi tvrde kako priča o njemu započinje četiri godine kasnije, kada je francuski konstruktor Pheaton napravio dugačko vozilo bez krova koje je moglo prevesti šest ljudi. Nova limuzina bila je vlasništvo grofa Harracha, oca baronese Alice. Harrach je vozilo stavio na raspolaganje Ferdinandu pred njegov put u BiH. Kao što je poznato, austrijski je prijestolonasljednik u okolini Sarajeva nadgledao dvodnevne vojne manevre koji su ustvari bili demonstracija sile u osvit Prvog svjetskog rata, a nakon vojnih vježbi trebao je doći u Sarajevo.
Historijske činjenice koje govore o sarajevskom atentatu su nedvojbene – na putu ka sarajevskoj Vijećnici na Ferdinandov automobil Nedjeljko Čabrinović je bacio bombu. Neuspio pokušaj atentata označio je i početak priče o ukletom automobilu. Naime, bomba se, udarivši u stražnji kraj vozila, otkotrljala natrag, eksplodiravši među Ferdinandovim pratiteljima koji su od siline eksplozije bili bačeni među masu koja je stajala postrani posmatrajući povorku. Poslije posjete sarajevskoj Vijećnici, Ferdinandov vozač je, suprotno planu, skrenuo u ulicu kod današnje Latinske ćuprije. Tu je stao i dok se pokušavao okrenuti i vratiti natrag, Princip je iskočio iz mase i ispalio svoje hice na Ferdinanda i Sophiju.
Njegovi su pucnji označili početak rata, sukoba u kojem je značajnu rolu imao i general Oskar Potiorek. Čovjek koji je sa Ferdinandom također bio u vozilu postao je njegov sljedeći vlasnik. Graef und Stift pripadao je Potioreku sve dok trupe pod njegovom komandom nisu poražene u okršajima sa srpskom vojskom. Poniženi i već tada mentalno rastrojeni general, vratio se u Austriju i nedugo nakon rata, uništene reputacije, umire u Klagenfurtu. Njegov podređeni, kapetan Raska, koji je preuzeo brigu o automobilu, stradao je svega devet dana nakon što je sjeo za njegov upravljač. U svojoj prvoj vožnji automobilom, Raska se vozio planinama kada je na cesti iznenada ugledao dvojicu seljaka. Pokušavši da ih izbjegne, kapetan se zabio u drvo. Svjedoci kažu kako su mu posljednji trenuci bili stravični – volan se zabio u njegova pluća i Raska je vrišteći molio seljake da ga ubiju kako se ne bi ugušio u krvi. Nekoliko minuta poslije je umro.

ČIJI JE UKLETI AUTOMOBIL

Sljedeći vlasnik automobila bio je visoki dužnosnik sarajevske gradske Vlade, čije prezime Blundell i Hall pišu kao Aleksandrovac. Tvrdi se kako je bio pasionirani ljubitelj automobila i da nije htio propustiti priliku da se domogne Ferdinandove limuzine. U samo četiri mjeseca, on je u ukletom automobilu doživio četiri udesa. Peti je za njega bio koban, jer je ispao iz automobila i nakon toga ostao bez desne ruke. Šest mjeseci kasnije, automobil je pronađen prevrnut na bok, a njegov vlasnik smrvljen ispod njega, slomljenoga vrata. Već tada se počela ispredati priča o ukletom automobilu, no doktor koji ga je kupio na takve se priče samo smijao odmahujući rukom, govoreći kako su to gluposti koje su izmislili sujevjernici. Pola godine kasnije, doktor je pronađen mrtav u kanalu pored puta, ispod točkova automobila, a nikada se nije saznalo kako je tamo dospio.
Novi vlasnik uklete limuzine postao je grčki trgovac dijamantima Simon Mantharides. Godinu dana nakon što ga je kupio, Mantharides je izvršio samoubistvo, a limuzina je dospjela u ruke bogatog zemljoposjednika prezimena Graco koji je za njega dao ogroman novac svjestan njegove historijske vrijednosti. Nekoliko mjeseci nakon što ga je kupio, automobil se pokvario i Graco je sa svojim radnicima doveo konje kako bi automobil prebacio do kućnog dvorišta. Nevjerovatno, ali automobil se na pola puta sam pokrenuo pregazivši radnika i njegovog konja, a Graco je poginuo proletjevši kroz vjetrobran. Sljedeći vlasnik uklete limuzine bio je Švicarac čija su strast bile autotrke i koji je poginuo natječući se na njima u drugom automobilu. Posljednji vlasnik bio je mladić koji je [i]Graef und Stift[/i] limuzinu kupio neposredno pred svoje vjenčanje. Zajedno sa šestoricom svojih prijatelja krenuo je na vožnju, no iz nikada poznatih oklnosti, automobil se zabio u zid i svih šest putnika u njemu je poginulo svega nekoliko dana prije svadbe. Nesretni je mladoženja, barem kako to tvrde Blundell i Hall, bio posljednji vlasnik automobila, limuzina je nedugo poslije otpremljena u bečki muzej. U kojem se nalazi i danas. I nikada više nije izvezen na cestu...

13.01.2006.

ČAROBNJACI IZ KONJICA


Drvene tajne familije Mulić

U kasno popodne, u zimu 1922. godine, voz se teškom mukom niz tračnice pokušavao dokopati Konjica. Golemi nanosi snijega paralizirali su promet neposredno prije stanice na Bradini, putnici su zamoljeni da ostanu na svojim mjestima dok oluja prođe i dok se pruga ne raščisti. Dvojica mladića, koji su se sa studija u Sarajevu zaputili kući u Konjic, nakon nekoliko sati sjedenja i čekanja u kupeu, odlučili su se pješice, kroz nanose snijega, probiti do grada. Tri dana nakon što su napustili zameteni voz, promrzli i na ivici snaga, nekako su se dokopali prvih gradskih kuća.
Jedan od njih umro je nekoliko sati po dolasku u Konjic, drugi je nakon nekoliko dana pobijedio u bici za život. No, snijeg sa Ivana ostavio je na njemu svoj biljeg, ostao je gluh na oba uha, sa teškim promrzlinama, bez mogućnosti da, zbog gubitka sluha, nastavi daljnje školovanje u sarajevskoj Trgovačkoj akademiji. Ismail Mulić ispisao se sa akademije i počeo se baviti onim što ga je privlačilo još kao dječaka - posvetio se drvorezbarstvu i odlučio otvoriti radionicu u kojoj će izrađivati vrijedne predmete od drveta i od toga živjeti.

KONJIC U EVROPI

Sedam godina kasnije, u januaru 1929. godine, Ismail Mulić osnovao je Mulićev Rekord, drvorezbarsko preduzeće koje će za svega nekoliko godina postati jedan od najprepoznatljivijih znakova historije Konjica, firma koja će svoje poslovanje proširiti na cijeli prostor tadašnje Jugoslavije, izvoziti svoje proizvode u četrnaest zemalja svijeta i osnovati svoje podružnice u pet država Evrope. Do početka Drugog svjetskog rata u radionicama «Mulićevog Rekorda» posao je našlo preko dvije stotine ljudi, a rukom rađeni namještaj, umjetnine i suveniri postali su ekskluzivan dio inventara u domovima hiljada stanovnika Pariza, Rima, Milana i ostalih evropskih metropola.
Mulić je tako, sa svojim suradnicima, nastavio tradiciju konjičkih drvorezbara staru skoro 300 godina, tradiciju umjetnina koje je svijet upoznao još 1905. godine, kada je Konjičanin Ilija Logarić svoje rezbarije izložio u Parizu. Čarolija rezbarije trajala je sve do 1948. godine kada je komunistička vlast donijela zakon o nacionalizaciji privatnih preduzeća. «Mulićev Rekord», priča nam Ismailov unuk Sejfudin Vila, koji danas vodi firmu, tadašnje su vlasti pretvorile u jedan od Šipadovih pogona, a njegovog dedu postavili za direktora. "Sjećam se kako mi je pričao da se patio dok je radio tamo kao direktor, naravno, ne fizički, nego jer je osjećao da je drvorezbarstvo prefinjena umjetnost koja se nije mogla upregnuti u kombinat", priča Vila. On kaže: "Šest godina dedo je tamo radio kao direktor, vodio firmu u kojoj su bili njegovi radnici, čak i njegove mašine koje su bile izuzete pod izgovorom da su ratni plijen iako ih je dedo iz Češke nabavio još 1938. godine. Sve ga je to ubijalo, njemu je bilo jasno da se drvorezbarstvo ne može staviti u isti koš sa bačvarstvom, stolarijom ili slično. Stoga je 1954. godine, kada je dopušteno osnivanje malih privatnih preduzeća, istoga trena dao otkaz na mjesto direktora i ponovo otvorio vlastitu radionicu, novi Mulićev Rekord."
U isto vrijeme kada je počeo ponovno raditi vlastite proizvode, Ismail Mulić odlučio se napraviti u svijetu unikatan Muzej drvorezbarstva, koji je smjestio u prizemlju porodične kuće, u sedam prostranih soba. Muzejska postavka u kući Mulića osnovana je još 1955. godine, kako bi se pokušali sačuvati najreprezentativniji detalji umjetnosti koja je karakteristična isključivo za Konjic. Muzej je vrlo brzo nakon otvaranja postao iznimno atraktivna turistička destinacija u koju su se svakog četvrtka slijevale stotine turista željnih otkrivanja tajni konjičkih drvorezbara. "Autobusi su se slijevali u našu mahalu sa svih strana, iz Dubrovnika, Beograda, Zagreba... Brojni turisti obilazili su naš muzej diveći se rukotvorinama naših majstora", kaže Ismailov unuk Sejfudin Vila.
U ratnim godinama muzej je upotpunosti uništen, osamnaest granata ispaljenih sa agresorskih položaja prema gradskoj Vardačkoj džamiji završilo je na kući Mulića. Ono što nisu uništile granate raznijeli su lopovi. Iznimno vrijedne rukotvorine, ali i deseci knjiga i ostalih rukopisa neprocjenjive vrijednosti, nestali su u četiri ratne godine. Muzej je Sejfudin Vila počeo obnavljati odmah nakon okončanja ratnih akcija i danas mu vraća predratni sjaj, a u njegove odaje polako se vraćaju i znatiželjnici. "Danas uglavnom želimo privući djecu i mlađe generacije kako bi ih upoznali sa nečim što je jedinstveno ne samo za Konjic, nego i za cijelu BiH", kaže Vila. "Kada ih vidimo kako su sretni u tih pola sata koliko budu kod nas, znamo da smo napravili pravu stvar kada smo im otvorili vrata kuće."

ANĐELKOVA STOLICA ZA PAPU

No, nije Muzej drvorezbarstva jedino po čemu će u Konjicu Ismail Mulić ostati zapamćen još dugo nakon što je ostavio dlijeto i čekić i napustio ovaj svijet. Kada je imao četrnaest godina Anđelko Stanić prvi je puta zakoračio u Ismailovu radionicu, ne sluteći kako će u njoj ostati do kraja života. Stari ga je majstor Ismail primio na zanat, no nakon dvije ili tri godine, doveo ga je u svoju kuću, zavolio ga i prihvatio kao člana familije "Moj je dedo imao dva sina: Jusufa, koji je uoči rata bio rektor Sarajevskog univerziteta, i Šemsudina, poznatog dizajnera", priča Sejfudin, nastavljajući: "Anđelko je bio njegov treći sin, takvim ga je dedo oduvijek smatrao i on je oduvijek dio naše porodice. Uvijek sam govorio kako imam dvojicu daidža i ujaka." Ismail je, pored Anđelka, u svoj dom primio još dvoje djece, Ismeta i Fatimu, koje je doveo iz sarajevskog doma za siročad i odhranio kao svoju djecu. No, Anđelko je Ismailu uvijek bio kraj srca, na posebnom mjestu, oduvijek ga je smatrao svojim i njemu je, kada je obolio, prepustio radnju i sve poslove.
"Sa Ismailom sam još od 1944. godine i sretan sam što sam kod njega izučio zanat. Bio je veliki čovjek, od one vrste kakvih je sve manje", priča danas 79-godišnji Anđelko Stanić, koji još uvijek ne može bez rezbarije i svaki dan provodi u radionici Mulićevih. Anđelko je jedan od najdarovitijih konjičkih majstora, vjerovatno i najzaslužniji što se «Mulićev Rekord» našao u UNESCO-ovoj knjizi zanimljive i unikatne svjetske baštine. "Oduvijek sam htio biti metalski radnik, no sudbina me je dovela do Ismaila i nikada nisam požalio zbog toga. Sjećam se da sam prodavao rezbarije na željezničkoj stanici, tako sam počeo i nisam nikada ni vjerovao da će mi život krenuti ovakvim, lijepim tokom. Zaista se danas, a imam skoro osmadeset ljeta, imam za čim osvrnuti za sobom."
Iz ruku majstora «Mulićevog Rekorda» u proteklih je sedamdesetak godina izašlo na desetine vrijednih proizvoda, no nekoliko ih je zauzelo posebno mjesto u sjećanju Anđelka Stanića i Sejfudina Vile. "Nije bilo državnika, poslovnog čovjeka ili važne ličnosti koja iz tadašnje Jugoslavije nije ponijela kao poklon neki od naših proizvoda", s ponosom govori Anđelko. Mulićeva je radionica prije Drugog svjetskog rata opremila u potpunosti vatikansku papinsku kancelariju, nakon sloma sila osovine i predsjednički ured Maršala Tita u Beogradu, izradila na hiljade poklona za najviše državnike svijeta koji su dolazili u posjet bivšoj Jugoslaviji, mnoge od njih i ugostila u svom unikatnom Muzeju, izrezbarila nekoliko Štafeta mladosti, no Anđelko kaže kako je njemu najveću čast predstavljala izrada stolica specijalno urađenih za Papu Ivana Pavla Drugog prilikom njegovih posjeta BiH.
"Najveća mi je čast bila izraditi stolice za Papu na kojima je on služio misu tokom posjete BiH", kaže Anđelko, dodajući: "Sve sam napravio sam, do posljednjeg reza na svakoj od četiri stolice koje sam pravio za Papu kada je dolazio najprije u Sarajevo a nekoliko godina kasnije i Banju Luku. Time ću se ponositi dok sam živ i to je sasvim sigurno vrhunac koji sam doživio u ovom divnom poslu kojem sam posvetio cijeli svoj život..."

VREMEPLOV DRVOREZBARSTVA

«Dinastije» Mulić i Nikšić

Šemsudin Mulić, sin Ismaila Mulića, napisao je unikatno djelo o konjičkom drvorezbarstvu i tamošnjim majstorima koje je konjička Općina izdala 1999. godine, šest godina nakon njegove smrti. U recenziji knjige ostat će zapisano kako je Mulićevo djelo vremeplov kroz evoluiranje drvorezbarstva od seoske naivne umjetnosti i gradskog obrta do savremene industrije. Mulić u svojoj knjizi prati konjičke majstore koji u 19. stoljeću, posredstvom Ilije Logarića, kreću u osvajanje Evrope, izlažući svoje umjetnine u Beču, Parizu, Budimpešti, Briselu... U svom hodu kroz vrijeme i konjičku historiju, Mulić podsjeća kako je Konjic između dva svjetska rata živio od drvorezbarenja, da je imao 34 registrovane radionice i da su tada nastale glasovite, kako ih on naziva, drvorezbarske dinastije Mulića i Nikšića. Dodaje kako su nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti nacionalizacijom konjičke majstore otjerali iz njihovih radionica u fabrike u kojima se oni nisu snalazili i tako im se, kako kaže, počeo tanjiti život. Knjiga Šemsudina Mulića je i podsjećanje na 218 vrsnih konjičkih majstora, a posebno poglavlje u njoj Šemsudin je posvetio svom ocu Ismailu i njegovom Muzeju drvorezbarstva, jedinom takvom na svijetu.

Nedim Hasić - Del Haske
<< 01/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279364

Powered by Blogger.ba