Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

23.02.2006.

KUCAMO NA VRATA ZABORAVLJENIH KRAJEVA


Deževice - bosansko Medugorje

Osam kilometara sjeverozapadno od Kreševa, zašuškano planinama Bitovnja, Vranica i Inac, na nepunih hiljadu metara nadmorske visine smješteno je selo Deževice. Prije rata u njemu je živjelo pet stotina stanovnika, danas teško da ima stotinjak predratnih žitelja. Eksploatacija baritne rudace iz nalazišta koja su u okolini sela poznata kao najveca u bivšoj Jugoslaviji odavno je prestala, tako da i preduzece Barit odavno miruje. U ratu je selo pretrpjelo znatna razaranja, i tek su se prije tri godine stariji mještani poceli vracati svojim domovima.

Deževice su selo sa bogatom historijskom baštinom, o cemu možda najbolje svjedoce razasuti stecci. Nekada se ovdje nalazio i dvor bosanskoga kralja Ostoje, a u cetrnaestom stoljecu mjesto je važilo kao jedno od najvecih rudarskih i poljoprivrednih trgovackih središta. Pocetkom petnaestog stoljeca u Deževicama je radila carina koju su postavili dubrovacki trgovci i sud koji je bio pod ingerencijama dubrovacke vlade.

Ono po cemu je selo danas interesantno je Voda svetog Jakova kojoj se pripisuju nadnaravna, ljekovita svojstva. Za vrijeme Gospe Snježne, zaštitnice župe, svakog petog augusta hiljade hodocasnika dolazi u Deževice da prisustvuje misi. Malo je kome poznato da su Deževice jedno od najpoznatijih svetišta u srednjoj Bosni.

UMIJ SE VODOM SA OVOG IZVORA...

Iako relativno kratak, boravak fra Jakova u Deževicama ostavio je traga sve do danas. Prije dvije godine proslavljena je stogodišnjica proglašenja Jakova Markijskog pomocnim zaštitnikom deževicke Župe. Po predanju, pecina u kojoj je živio Jakov Markijski nalazi se dvjestotinjak metara od sela. U Deževicama vam niko sa sigurnošcu ne može reci da li je u pitanju pecina ili stari rudarski kop. Zaobljenost svoda na pojedinim dijelovima pecine trebalo bi da upucuje na Jakovljeve asketski provedene dane. Vec stoljecima ovo mjesto je poznato kao Voda svetog Jakova. Naime, ne pamti se da je ikada ovo vrelo presušilo. Razina vode varira ovisno o godišnjem dobu. Zapravo, ne radi se o vrelu, u pitanju je prirodni kondenz koji se slijeva niz stijene a bilo kakvo oticanje sprecava nepropusnost tla.
U selu postoji anegdota o ucitelju koji daka pita da mu nabroji stajace vode, a ovaj spremno odgovara: “Mora, jezera i Voda Svetog Jakova”. Od pamtivijeka ova voda smatra se cudotvornom, pa mnogi katolici (i ne samo oni), posebno za vrijeme blagdana Gospe Snježne, zaštitnice župe, dolaze u pecinu.
Legenda kaže da je Jakov Markijski bio niskog rasta tako da se, kada je držao propovijed, morao popeti na stolicu. Neimenovani Deževcanin, nikad priviknut na Jakovljevu strogost, prije mise skratio je jednu nogu stolice nakon cega je buduci svetac pao. Jakov je pred svima prisutnim prokleo onog koji je napravio smicalicu, da u rodu njegovom svi budu slijepi, i vratio se u Italiju.
Momak koji je skratio stolac, kaže dalje legenda, nakon ženidbe dobi devetero slijepih potomaka. Ne nalazeci lijeka kletvi, krenu u Italiju da licno nade Jakova. Pitajuci nekoga neznanca (ne znajuci da je pred njim upravo onaj koga traži) kako da dode do fra Jakova, izjada mu i svoju muku i nevolju. Jakov mu, ne predstavljajuci se, predloži da pode kuci, odvede djecu u pecinu i umije ih vodom iz nje. Mladic ga posluša, nakon cega sva njegova djeca progledaše. Nedugo potom, Deževcani poceše fra Jakova smatrati svecem, a vodu iz njegove pecine cudotvornom.
Etimologija prezimena Sljepcevic, vrlo cestog u Bosni, seže upravo do ove price, do obitelji covjeka cija su djeca progledala.
Obicaj kvašenja bolnih i oboljelih mjesta vodom iz pecine sacuvan je do današnjeg dana. Bolesnicima koji nisu u stanju doci na lice mjesta, voda se nosi u bocama. Citav hodocasnicki ritual podrazumijeva i skidanje i odlaganje odjece na ulazu u pecinu, što simbolizira skidanje i
otklanjanje tegoba koje ih opterecuju.

Neposredno pred rat ureden je prostor oko pecine i uvedeno pravilo da se svake mlade nedjelje od proljeca do jeseni tu drži propovijed.
Neki ovu vodu nazivaju i Groznicavka jer se njena nadnaravna svojstva smatraju narocito korisnim za lijecenje groznice. Mnoge obitelji su prije rata u znak zahvalnosti svetom Jakovu podigle spomen križeve. Neke od tih križeva su uništili pripadnici Armije BiH po preuzimanju sela u ljeto 1993. Na bukvi iznad pecine stajao je i natpis Alijina voda.
Nakon rata postavljeni su novi zavjetni križevi, a prošle godine u unutrašnjost pecine napravljen je fluorescentni križ koji svijetli pri minimalnom dnevnom svjetlu.

UVALA BOSANSKOG DJETINJSTVA

Napuštajuci Deževice, prelijepo bosansko selo, uz svu pateticnost koje ovako prosto atribuiranje nosi sa sobom, teško a da se covjek ne zamisli na koji nacin bi se mogli animirati ljudi da ovamo navrate. Price o seoskom turizmu su i prije rata bile više nego prazne. Turisticka zajednica opcine Kreševo postoji samo na papiru. A i da je efektivna u praksi teško da bi sama mogla izgurati turisticku prezentaciju sela, ako ništa, za pocetak, vjerskog turistickog hodocašca.
Naravno, niko od Deževica ne ocekuje novo Međugorje, ali u svakom slucaju ne bi trebalo nekakvim laborantskim ispitivanjima naucno utvrditi kako hemijska analiza vode ne daje za pravo vjerovanje u njenu ljekovitost. Dovoljno se podsjetiti ukazanja Gospe kada se citava društvena zajednica, umjesto da u startu kroz vjerski turizam kapitalizira ovaj fenomen, upela da marginalizira cijeli slucaj.
Da je bilo do države, Medugorje ni danas ne bi imalo asfaltiranog puta. Sad ne bi imalo smisla ovim putem naukovati o strategiji razvoja opcine, uslovima za planinarenje, lov i ribolov i proizvodnju nesumnjivo ekološki zdrave hrane.
Tu su i problemi sa vandalskom sjecom šume, kako kažu mještani: “Ko u svakom ratu, prvo odu ljudske glave a kasnije drvo”. U selu vec postoji tridesetak praznih kuca koje bi se uz mala ulaganja mogle iznajmljivati. Znamo daljnju pricu, ceka se privatna inicijativa. A dok ona dode, ako ne znate gdje za vikend, vjerujte našim ocima. Put jeste uzak, ali nije loš... Kako rece šezdesetogodišnji Ivan Pavlovic koji se nakon trideset pecalbarskih godina u Splitu vratio u Dreževice: “Ne bih nikada napustio selo ali od necega je valjalo prehraniti obitelj. Na more je zdravo otici mjesec dana, kupat se, suncat... Ali, bez sumnje, zdravlje je ovdje”.


Legende i istine o Svetom Jakovu Markijskom

KAD SLIJEPCI MARŠIRAJU

Kao osamnaesto dijete familije Monteprandone Jakov je roden 1393. godine. Kao djecaka izdržavao ga je ujak koji ga je i upisao u pucku školu. Studije prava zapoceo je u Peruggi, gdje se izdržavao dajuci instrukcije djeci plemica. Posao državnog službenika nije ga dugo držao jer ga je redovnicki poziv odranije privlacio tako da je završio kao franjevac. Promijenivši životne svjetonazore, po ugledu na svetog Franju Asiškog, opredijelio se za opslužiteljsku struju franjevaca. Ostalo je zapisano da nije jeo meso, postio je sedam korizmi u godini, spavao tek koliko se mora i nosio pokornicku odjecu.
Kao odlican propovjednik veoma je bio tražen, tako da je na poziv susjednih biskupa i vladara propovijedao kršcanstvo u Ugarskoj, Ceškoj, Poljskoj, Austriji i Njemackoj. Uz propovijedanje kršcanskih ideja skupljao je priloge za izgradnju bolnica i sirotišta, stalno ukazujuci na nedostatke tadašnjeg društva.
U to vrijeme poznat je bio dogadaj kada je pozvao prostitutke Milana i kada je, putem priloga vjernika, trideset zabludjelih djevojaka dobilo miraz za udaju. U vrhovnom poglavarstvu franjevackog reda ostalo je zapisano kako je fra. Jakov “u redovnickom opsluživanju vrlo neporocan i svojim naukom i primjerima obasjao je cijelu Italiju i Ugarsku”.
Godine 1432. imenovan je za vjerskog reformatora u Bosni gdje se, po mišljenju papske Kurije, širilo krivovjerje. Koristeci vanredne ovlasti za mjesto rezidiranja, izabrao je Deževice. Zbog nesporazuma sa kraljem Tvrtkom II., vezanim za status heretika i fratara, napušta Bosnu, proglasivši i samog Kralja heretikom.
Na nagovor pape Eugena Cetvrtog (koji je i sam bio franjevac) i uz Tvrtkovu potvrdu da može slobodno propovijedati, 1435. godine vraca se u Bosnu, gdje biva izabran za poglavara bosanske vikarije. Pošto nije odustajao od reformi, ubrzo je opet došao u sukob sa kraljem, vlastelom i fratrima. Po dolasku Turaka u Bosnu, papa Eugen IV. mu je dao dopuštenje da u Ugarskoj podigne sedam samostana za bosanske fratre, umjesto šesnaest koliko su ih Turci u Bosni vec porušili.
Godine 1438. fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Istrajnošcu i bespogovornoscu u provodenju reformi, mnoge je okrenuo protiv sebe. Možda je tome doprinijelo nepoznavanje jezika i prilika u mjestima gdje je službovao. Umro je 1476. godine, a svecem je proglašen tri stoljeca kasnije.








16.02.2006.

ČIČA SA ROMANIJE

Legenda o Slaviši Weineru Čiči

Prije tačno 64 godine u istočnom je dijelu Bosne i Hercegovine pocela druga ofanziva njemackih fašistickih snaga i tadašnjih domacih izdajnika protiv Titovih partizana. Više od trideset hiljada pripadnika nacisticke soldateske žestoko je napalo nešto manje od pet hiljada partizana, pripadnika Prve proleterske brigade, romanijskog te brcanskog odreda Zvijezda. Zahvaljujuci saznanjima o planovima nacistickih snaga o ofanzivi na istocni dio Bosne, Vrhovni štab je pripremio plan djelovanja i uspješno je izbjegnuto uništenje partizanskih snaga. No, teške su borbe ipak ostavile traga na partizanskim snagama. U selu Pjenovac, u blizini Han Pijeska, 21. januara 1942. godine, poginulo je 59 partizana medu njima i legendarni partizanski komandant Slaviša Vajner (Weiner) Čica, komandant Romanijskog odreda. Čica je i danas, iako je prošlo mnogo vremena i iako su se umnogome promijenile spoznaje i shvatanja o znacaju partizanskog pokreta i dalje na podrucju Romanije ostao ikona partizanskog pokreta i borbe za slobodu.

KOMANDANT SA ROMANIJE

Slaviša Vajner Čica za narodnog je heroja proglašen u septembru 1944. godine. On je jedan od 1.307 partizana koji su narodnim herojima proglašeni do 1957. godine. Najviše, 282, ih je bilo iz Hrvatske, odakle je (Novi Vinodolski) rodom i Vajner, 278 ih je rodom iz BiH, 259 iz Srbije... U krajevima oko Sokoca i Han Pijeska i danas je u narodu poznata pjesma Sa vrh gore Romanije vila klice, nema više druga Čice, ubiše ga izdajice, u Pjenovcu kraj stanice... a spomenik poginulim partizanima iz Čicinog odreda i danas stoji tamo gdje je postavljen 1953. godine, iako je, tokom agresije na BiH, bilo nekoliko pokušaja da ga se sruši. “To su htjeli uraditi oni koji su 1943. godine iz cetnika prešli u partizane, oni i njihovi potomci koji bi i danas rušili”, kazali su nam stariji mještani sela Majdani, u kojem je postavljen spomenik i u kojem se još uvijek cuva sjecanje na Čicu. No, osim stanovnika Romanije, uspomenu na Čicu njeguju još i njegovi potomci, porodica Weiner, koja vec odavno živi u Hrvatskoj.
Najpoznatiji od njih je svakako Slaviša Weiner, trener hrvatske skijaške reprezentacije, Čicin unuk koji je po njemu i dobio ime. Slaviša je sin starijeg Čicinog sina Dušana, rodenog šest godina prije no što ce njegov otac skoncati na Romaniji. “Otac se djeda ne sjeca, bio je suviše mali kada je on poginuo”, pricao nam je Slaviša krajem prošle nedjelje u Zagrebu. “Sve što o djedu mi znamo jeste ono što nam je pricala pokojna baka Slavka. Čak nikada nismo saznali tacne detalje o njegovoj pogibiji.”
Slaviša je vec godinama jedan od trenera u hrvatskoj skijaškoj reprezentaciji. Danas radi sa sa mladom reprezentacijom, no u svjetskom se skijanju etablirao kao jedan od prvih suradnika Ante Kostelica i trener njegove kceri Janice. Nakon uspješne dvije sezone rada sa najboljom skijašicom današnjice, te sa reprezentativcima Australije, Slaviša se vratio u Hrvatsku i okrenuo radu sa Nikom Fleiss koju je uveo medu deset najboljih u Svjetskom kupu. No, zbog nesporazuma sa Nikinim roditeljima, okoncali su gotovo cetiri godine dugu saradnju i Slaviša se posvetio klincima. Porodica Weiner ovih je dana ponovo na okupu, baš na obljetnicu smrti svoga djeda Slaviša se vratio iz Austrije, gdje je vodio hrvatsku djecju reprezentaciju na medunarodnim takmicenjima. Kaže kako su u Bosni posljednji put bili prije dvadesetak godina, neposredno pred pocetak Olimpijskih igara. Tada su posljednji put i obišli mjesto na kojem je njihov djed okoncao svoj životni i revolucionarni put. “Ne mogu vam kazati koliko sam sretan što spomenik mome ocu, i pored svega što je zadesilo BiH posljednjih petnaest godina, i dalje stoji tamo gdje je on postao legenda. To mi zaista mnogo znaci”, kazao nam je Slavišin otac, nakon što smo mu poklonili fotografije spomenika iz Majdana.

HRVATSKI JEVREJI U ODBRANI BiH

Jevrejska porodica Weiner svoj je životni put zapocela u Slavoniji, u Petrinji gdje je njihov pradjed Josip Weiner bio u državnoj službi. Životni ih je put kasnije doveo u Bosnu, odakle su se ponovno vratili u Hrvatskoj da bi, igrom sudbine, došli na Jadran, u Novi Vinodolski gdje je slavni komunisticki komandant Čica i roden. “I danas na rodnoj djedovoj kuci stoji tabla, no kuca je vec oronula i mislim da ce je brzo srušiti, al' se nadam da ce tabla tamo i dalje ostati”, prica nam Slaviša. U vrijeme kada je vec bio oženjen Slavkom, studirao je gradevinu u Zagrebu i odatle ga je KPJ poslala u Bosnu i Hercegovinu. “Mi nikada nismo zapravo saznali stvarnu istinu o njegovoj pogibiji”, kaže Slaviša, nastavljajuci: “Mnogi su pricali razlicite price, no mislim kako je najbliže istini ona da im je smjestio neko ko im je dojavio o vozu koji je prevozio oružje. Kada su partizani napravili zasjedu na stanici, iz voza su izašli njemacki vojnici koji su tu na stanici gotovo sve iz djedovog odreda pobili”. Ni mrtvom partizanskom komandantu Nijemci nisu dali mira. Vozili su njegovo tijelo na saonicama od sela do sela i pokazivali mještanima, dajuci im do znanja da je legendarni komandant mrtav. “On je vec tada, 1942. godine, imao status legende u tom dijelu Bosne. Pricalo se da mu metak ne može ništa i stoga su se Nijemci odlucili na tako radikalan korak.” U godinama nakon rata porodica je nekoliko puta dolazila u Bosnu, a posebno se rado sjecaju svecanosti otkrivanja spomenika u selu Majdani. Na Jahorini je Čicin sin '70-ih godina prošlog stoljeca osvojio trece mjesto na prvenstvu Jugoslavije u skijanju i to je jedan od razloga zbog kojih se unuk Slaviša odlucio baviti ovim sportom. “Mi nikada zaista nismo, pa ni pocetkom '90-ih, imali problema zbog našeg prezimena. Ipak ljudi znaju da je djed bio antifašista, borac za slobodu i to oni poštuju”, prica Slaviša, zakljucujuci: “Sjecam se da smo 1992. godine sa reprezentacijom putovali na pripreme u Argentinu. U toj je zemlji veoma dobro organizirana hrvatska zajednica i naravno da medu njima ima dosta ljudi ciji su preci bili pripadnici ustaškog pokreta. Kada smo došli tamo, na poklon sam dobio knjižicu nazvanu Istina o ustaškom pokretu. Malo sam je listao, kad vidim da je na listi najvecih neprijatelja ime moga djeda na trecem mjestu. Ali su me ipak svi gledali s poštovanjem, jer je njegovo djelo zaista bilo cisto, a ideja slobode za koju se borio bila univerzalna. Ta ideja nije imala veze s tim kako se ko zove i koje je religije. Iako je prošlo mnogo vremena, mi se i danas ponosimo njime i mislim da mladi ljudi danas mogu mnogo nauciti upravo iz te ideje koja je moga djeda dovela u Bosnu”.

OBITELJ WEINER

Slavišina baka Slavka poticala je iz bogate hrvatske porodice koja korijene vuce iz Madarske. Njezin otac, imucni posjednik, poslao ju je, obzirom da je imala sklonosti ka stranim jezicima, u godinama prije Drugog svjetskog rata u Pariz, kako bi naucila francuski. Kada se vratila u Hrvatsku, radila je kao profesorica povijesti i zemljopisa. Nakon što je Slaviša Vajner Čica direktivom vrha tadašnje KPJ poslan u Bosnu, Slavka je sa sinovima za njim otišla u Sarajevo, gdje je pocetkom rata pristupila Antifašistickom pokret žena (AFŽ-u). Ratne godine provela je kao ilegalac u bh. prijestolnici da bi se sa djecom nekoliko godina po okoncanju velike svjetske vojne vratila u Zagreb.


REVIZIJA POVIJESTI

Zahvaljujuci svom slavnom prezimenu, Slaviša se nebrojeno mnogo puta našao u zanimljivim, ali i komicnim situacijama. “Moj prvi posao bio je na Zagrebackom velesajmu”, prisjeca se. “Trebao sam raditi na štandu neke bosanske firme i prvi dan je bilo jako teško. Medutim, kada su saznali ko mi je deda, sve je bilo drugacije. Poslije sam samo sjedio, a placa je bila izvanredna.” Kaže kako jednom prilikom nekoliko dana nije mogao ostati na miru od svojih školskih prijatelja. Razlog - brodska nesreca. “Brod Slaviša Vajner Čica potopio je neku ribaricu i nastradalo je dosta mornara. Ne znam kako sam preživio zezanje drugova i smicalice koje su mi zbog toga pravili.” Ni njegova supruga nije bila toga poštedena. Na službenom putu u Rijeku, s kolegama je zalutala i nije mogla naci kancelariju nekog poduzeca. Kada su upitali policajca da ih uputi, on im je samo kratko pokazao desno i rekao: “Ravno ulicom Slaviše Weinera”, prica kroz smijeh Slaviša. “Svi su ušutili i danima su mislili kako je moja supruga najsretnija žena na svijetu kad ima tako važnog muža koji je za života dobio ulicu u Rijeci.”

06.02.2006.

BOSANAC U LONDONU

Moj šef - Roman Abramovich

Ruski tajkun Roman Abramovich je u London, nakon što je kupio Chelsea Village, kompaniju koja pod svojom kontrolom ima i istoimeni nogometni klub, sletio vlastitim helikopterom, u društvu atraktivne plavokose supruge Irine. Trenutacno drugi najbogatiji gradanin Rusije nadlijetao je Temzu kada se uhvatio za glavu i svoje suradnike upitao: “Nismo valjda kupili ono smetljište?” Tek nakon što je stigao u klupske prostorije Chelsea pojašnjeno mu je kako je “ono smetljište” koje je vidio zapravo Craven Cottage, oronuli stadion još jednog londonskog kluba, Fulhama, koji je u vlasništvu egipatskog tajkuna Mohammeda Al Fayeda, a ne stadion kluba koji je upravo kupio za 141 milion funti. Sitne pare za covjeka cije se bogatstvo procjenjuje na pomalo nevjerovatnih tri i pol milijarde funti. “Ovo nije poslovni korak”, kazao je nakon ceremonije potpisa covjek koji je šokirao Britaniju. “Ovo sam ucinio zato što volim nogomet, fokusirao sam se na Chelsea iskljucivo zbog ljepote ove igre”, dodao je Roman, tajkun zbog kojeg su engleski novinari i navijaci drugih klubova tim iz elitnog dijela Londona nakon njegovog dolaska, pola u šali a pola u zbilji, poceli nazivati Chelski.

SUSRET NA AERODROMU

Nakon što je helikopterom sletio u London kako bi stavio svoj potpis na ugovor kojim kupuje Chelsea, Abramovich se do hotela odvezao u dugackoj, bijeloj limuzini za cijim je volanom sjedio Suad Gredelj, Bosanac, Krajišnik koji vec skoro deceniju živi u Londonu i radi u White Limousine, kompaniji koja svoje luksuzne automobile iznajmljuje iskljucivo bogatoj klijenteli, kakvoj pripada i Abramovich. «Šef moje tadašnje kompanije pozvao me je u svoj ured i kazao mi da cu u narednom periodu voziti izuzetno poznatu licnost. Pošto ona u London dolazi iz Rusije, pretpostavio je da su nam mentaliteti donekle slicni i da cemo lako naci zajednicki jezik», kaže Suad, pojašnjavajuci kako tada nije znao koga ce voziti, niti je uopce imao pojma ko je zapravo Roman Abramovich. «Medutim, brzo smo se sprijateljili, to uopce nije bilo teško jer je gospodin Abramovich jedna izuzetno pažljiva osoba koja strogo vodi racuna o svakom svom uposleniku.» Suad kaže kako nije mogao vjerovati da je covjek koji u svojim rukama drži jednu od najjacih naftnih kompanija svijeta i cije se bogatstvo mjeri milijardama dolara tako neposredan, kako kaže, «obican», da u farmericama dolazi na najvažnije sastanke te da nikada nije ušao u automobil a da se prvo nije srdacno pozdravio sa Suadom. «Ne znam zašto, ali ja sam se njemu nekako svidio od prvog susreta», prica nam Suad nastavljajuci. «Cim je ušao u auto, pitao me je odakle sam i baš je bio iznenaden kada sam mu rekao da sam iz Bosne. Interesirala ga je moja sudbina, pitao me je kakvo je stanje u BiH i šta se sve dešavalo tokom agresije na našu zemlju. Pricali smo cijelim tokom vožnje i kada je izašao iz auta, pozdravio se sa mnom kao da se znamo godinama.»
Suad Gredelj, odnosno Budo, kako ga svi prijatelji zovu, roden je prije 29 godina u Puharskoj kraj Prijedora. Nakon što su srpske vojne snage okupirale Prijedor, njegov je otac bio zatvoren prvo u logor Omarska, zatim i u Manjacu, dok se Suad nekako dokopao Travnika. Dvije godine nije znao ništa o svojoj porodici, u meduvremenu je uspio prebaciti se u Hrvatsku gdje je saznao da su njegovi roditelji u Engleskoj. Nakon nekoliko mjeseci uspio im se pridružiti u Londonu. «Bila je to 1995. godina kada sam stigao u London», prica Suad. «Kada sam naucio jezik, našao sam posao u jednom poslovnom centru gdje sam parkirao automobile ljudima koji su tu dolazili na sastanke. Radio sam tu neko vrijeme i tako sam i dobio ponudu da predem u White Limousine kompaniju.» Suad je za kratko vrijeme stekao naklonost vlasnika, jer je radio i po cijeli dan. Sprijateljio se i sa glavnim vozacem kompanije, vozio neke od najvecih muzickih i sportskih zvijezda iz Engleske, boksere, nogometaše i pjevace, a sudbina je htjela da se njegov prijatelj razboli baš na dan kada je ruski tajkun Abramovich dolazio u London sa namjerom da kupi Chelsea. «On je i rekao šefu da cu ga ja mijenjati i tako mi ucinio ogromnu uslugu. Poslije sam ga pitao je li mu žao, nasmijao se samo i rekao da nema veze, jer on ionako navija za drugi klub.»

BOGATAŠ U FARMERKAMA

Suad Gredelj prica kako Roman Abramovich tokom svake sedmice dva ili tri dana provede u Londonu, a kada njegov Chelsea igra važnije utakmice, onda u engleskoj prijestolnici ostaje i duže. I, naravno, uvijek traži da po njega dode limuzina za cijim je volanom Suad. Uz Abramovicha su uvijek dva tjelohranitelja sa kojima Suad gleda utakmice iz lože na Stamford Bridgeu. «Svi moji prijatelji su navijali za Chelsea, pa tako i ja i to mnogo prije nego što je klub kupio Roman Abramovich, no rijetko smo imali priliku ici na utakmice jer su za nas karte bile skupe. Sada gledam svaku utakmicu na kojoj je Abramovich, sa njegovim tjelohraniteljima, koji su zaista izvanredno prijatni ljudi i nimalo ne odaju dojam kakvim se poslom bave, udem u VIP zonu na stadionu.» O cijenama usluga korištenja limuzine, Abramovich naravno ne razmišlja, iako one nisu male. Jedan sat vožnje košta osamdeset funti, a Suad kaže kako Abramovicha sa limuzinom prati na svim važnijim gostovanjima po engleskim stadionima. «On svojim helikopterom leti na utakmice. Ja, primjerice, vozim za Manchester kada igramo tamo i cekam ga na heliodromu odakle ga vozim na stadion. Prateci Abramovicha, obišao sam citavu Englesku, ali nije nimalo teško, jer je sa njim putovati zaista zadovoljstvo.» Suad, kroz smijeh, kaže kako je Roman Abramovich izdašne ruke kada ostavlja bakšiš. Neckajuci se, jer kaže kako je to poslovna tajna, priznaje kako nikada vozeci jednog od najbogatijih ljudi svijeta nije zaradio manje od pedeset funti. Kada placa racune, Abramovich obavezno kompaniji ostavi napomenu da se bogata napojnica uruci Suadu, s kojim gotovo da je postao i prijatelj. Suad, koji je tek prošlog ljeta, prvi puta nakon rata, posjetio svoj rodni Prijedor gdje obnavlja u ratu porušenu kucu, kaže kako je vec poceo sa privatnim poslom, odnosno, osnovao je vlastitu kompanije za iznajmljivanje limuzina. A to što mu je Roman Abramovich redoviti korisnik njegovih usluga, iznimno mu je pomoglo u poslu. Naime, mnogi se žele voziti u istoj onoj limuzini na cijem zadnjem sjedištu na utakmice svog kluba dolazi bogati ruski tajkun.

Nedim Hasić - Del Haske
<< 02/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279363

Powered by Blogger.ba