Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

23.02.2006.

KUCAMO NA VRATA ZABORAVLJENIH KRAJEVA


Deževice - bosansko Medugorje

Osam kilometara sjeverozapadno od Kreševa, zašuškano planinama Bitovnja, Vranica i Inac, na nepunih hiljadu metara nadmorske visine smješteno je selo Deževice. Prije rata u njemu je živjelo pet stotina stanovnika, danas teško da ima stotinjak predratnih žitelja. Eksploatacija baritne rudace iz nalazišta koja su u okolini sela poznata kao najveca u bivšoj Jugoslaviji odavno je prestala, tako da i preduzece Barit odavno miruje. U ratu je selo pretrpjelo znatna razaranja, i tek su se prije tri godine stariji mještani poceli vracati svojim domovima.

Deževice su selo sa bogatom historijskom baštinom, o cemu možda najbolje svjedoce razasuti stecci. Nekada se ovdje nalazio i dvor bosanskoga kralja Ostoje, a u cetrnaestom stoljecu mjesto je važilo kao jedno od najvecih rudarskih i poljoprivrednih trgovackih središta. Pocetkom petnaestog stoljeca u Deževicama je radila carina koju su postavili dubrovacki trgovci i sud koji je bio pod ingerencijama dubrovacke vlade.

Ono po cemu je selo danas interesantno je Voda svetog Jakova kojoj se pripisuju nadnaravna, ljekovita svojstva. Za vrijeme Gospe Snježne, zaštitnice župe, svakog petog augusta hiljade hodocasnika dolazi u Deževice da prisustvuje misi. Malo je kome poznato da su Deževice jedno od najpoznatijih svetišta u srednjoj Bosni.

UMIJ SE VODOM SA OVOG IZVORA...

Iako relativno kratak, boravak fra Jakova u Deževicama ostavio je traga sve do danas. Prije dvije godine proslavljena je stogodišnjica proglašenja Jakova Markijskog pomocnim zaštitnikom deževicke Župe. Po predanju, pecina u kojoj je živio Jakov Markijski nalazi se dvjestotinjak metara od sela. U Deževicama vam niko sa sigurnošcu ne može reci da li je u pitanju pecina ili stari rudarski kop. Zaobljenost svoda na pojedinim dijelovima pecine trebalo bi da upucuje na Jakovljeve asketski provedene dane. Vec stoljecima ovo mjesto je poznato kao Voda svetog Jakova. Naime, ne pamti se da je ikada ovo vrelo presušilo. Razina vode varira ovisno o godišnjem dobu. Zapravo, ne radi se o vrelu, u pitanju je prirodni kondenz koji se slijeva niz stijene a bilo kakvo oticanje sprecava nepropusnost tla.
U selu postoji anegdota o ucitelju koji daka pita da mu nabroji stajace vode, a ovaj spremno odgovara: “Mora, jezera i Voda Svetog Jakova”. Od pamtivijeka ova voda smatra se cudotvornom, pa mnogi katolici (i ne samo oni), posebno za vrijeme blagdana Gospe Snježne, zaštitnice župe, dolaze u pecinu.
Legenda kaže da je Jakov Markijski bio niskog rasta tako da se, kada je držao propovijed, morao popeti na stolicu. Neimenovani Deževcanin, nikad priviknut na Jakovljevu strogost, prije mise skratio je jednu nogu stolice nakon cega je buduci svetac pao. Jakov je pred svima prisutnim prokleo onog koji je napravio smicalicu, da u rodu njegovom svi budu slijepi, i vratio se u Italiju.
Momak koji je skratio stolac, kaže dalje legenda, nakon ženidbe dobi devetero slijepih potomaka. Ne nalazeci lijeka kletvi, krenu u Italiju da licno nade Jakova. Pitajuci nekoga neznanca (ne znajuci da je pred njim upravo onaj koga traži) kako da dode do fra Jakova, izjada mu i svoju muku i nevolju. Jakov mu, ne predstavljajuci se, predloži da pode kuci, odvede djecu u pecinu i umije ih vodom iz nje. Mladic ga posluša, nakon cega sva njegova djeca progledaše. Nedugo potom, Deževcani poceše fra Jakova smatrati svecem, a vodu iz njegove pecine cudotvornom.
Etimologija prezimena Sljepcevic, vrlo cestog u Bosni, seže upravo do ove price, do obitelji covjeka cija su djeca progledala.
Obicaj kvašenja bolnih i oboljelih mjesta vodom iz pecine sacuvan je do današnjeg dana. Bolesnicima koji nisu u stanju doci na lice mjesta, voda se nosi u bocama. Citav hodocasnicki ritual podrazumijeva i skidanje i odlaganje odjece na ulazu u pecinu, što simbolizira skidanje i
otklanjanje tegoba koje ih opterecuju.

Neposredno pred rat ureden je prostor oko pecine i uvedeno pravilo da se svake mlade nedjelje od proljeca do jeseni tu drži propovijed.
Neki ovu vodu nazivaju i Groznicavka jer se njena nadnaravna svojstva smatraju narocito korisnim za lijecenje groznice. Mnoge obitelji su prije rata u znak zahvalnosti svetom Jakovu podigle spomen križeve. Neke od tih križeva su uništili pripadnici Armije BiH po preuzimanju sela u ljeto 1993. Na bukvi iznad pecine stajao je i natpis Alijina voda.
Nakon rata postavljeni su novi zavjetni križevi, a prošle godine u unutrašnjost pecine napravljen je fluorescentni križ koji svijetli pri minimalnom dnevnom svjetlu.

UVALA BOSANSKOG DJETINJSTVA

Napuštajuci Deževice, prelijepo bosansko selo, uz svu pateticnost koje ovako prosto atribuiranje nosi sa sobom, teško a da se covjek ne zamisli na koji nacin bi se mogli animirati ljudi da ovamo navrate. Price o seoskom turizmu su i prije rata bile više nego prazne. Turisticka zajednica opcine Kreševo postoji samo na papiru. A i da je efektivna u praksi teško da bi sama mogla izgurati turisticku prezentaciju sela, ako ništa, za pocetak, vjerskog turistickog hodocašca.
Naravno, niko od Deževica ne ocekuje novo Međugorje, ali u svakom slucaju ne bi trebalo nekakvim laborantskim ispitivanjima naucno utvrditi kako hemijska analiza vode ne daje za pravo vjerovanje u njenu ljekovitost. Dovoljno se podsjetiti ukazanja Gospe kada se citava društvena zajednica, umjesto da u startu kroz vjerski turizam kapitalizira ovaj fenomen, upela da marginalizira cijeli slucaj.
Da je bilo do države, Medugorje ni danas ne bi imalo asfaltiranog puta. Sad ne bi imalo smisla ovim putem naukovati o strategiji razvoja opcine, uslovima za planinarenje, lov i ribolov i proizvodnju nesumnjivo ekološki zdrave hrane.
Tu su i problemi sa vandalskom sjecom šume, kako kažu mještani: “Ko u svakom ratu, prvo odu ljudske glave a kasnije drvo”. U selu vec postoji tridesetak praznih kuca koje bi se uz mala ulaganja mogle iznajmljivati. Znamo daljnju pricu, ceka se privatna inicijativa. A dok ona dode, ako ne znate gdje za vikend, vjerujte našim ocima. Put jeste uzak, ali nije loš... Kako rece šezdesetogodišnji Ivan Pavlovic koji se nakon trideset pecalbarskih godina u Splitu vratio u Dreževice: “Ne bih nikada napustio selo ali od necega je valjalo prehraniti obitelj. Na more je zdravo otici mjesec dana, kupat se, suncat... Ali, bez sumnje, zdravlje je ovdje”.


Legende i istine o Svetom Jakovu Markijskom

KAD SLIJEPCI MARŠIRAJU

Kao osamnaesto dijete familije Monteprandone Jakov je roden 1393. godine. Kao djecaka izdržavao ga je ujak koji ga je i upisao u pucku školu. Studije prava zapoceo je u Peruggi, gdje se izdržavao dajuci instrukcije djeci plemica. Posao državnog službenika nije ga dugo držao jer ga je redovnicki poziv odranije privlacio tako da je završio kao franjevac. Promijenivši životne svjetonazore, po ugledu na svetog Franju Asiškog, opredijelio se za opslužiteljsku struju franjevaca. Ostalo je zapisano da nije jeo meso, postio je sedam korizmi u godini, spavao tek koliko se mora i nosio pokornicku odjecu.
Kao odlican propovjednik veoma je bio tražen, tako da je na poziv susjednih biskupa i vladara propovijedao kršcanstvo u Ugarskoj, Ceškoj, Poljskoj, Austriji i Njemackoj. Uz propovijedanje kršcanskih ideja skupljao je priloge za izgradnju bolnica i sirotišta, stalno ukazujuci na nedostatke tadašnjeg društva.
U to vrijeme poznat je bio dogadaj kada je pozvao prostitutke Milana i kada je, putem priloga vjernika, trideset zabludjelih djevojaka dobilo miraz za udaju. U vrhovnom poglavarstvu franjevackog reda ostalo je zapisano kako je fra. Jakov “u redovnickom opsluživanju vrlo neporocan i svojim naukom i primjerima obasjao je cijelu Italiju i Ugarsku”.
Godine 1432. imenovan je za vjerskog reformatora u Bosni gdje se, po mišljenju papske Kurije, širilo krivovjerje. Koristeci vanredne ovlasti za mjesto rezidiranja, izabrao je Deževice. Zbog nesporazuma sa kraljem Tvrtkom II., vezanim za status heretika i fratara, napušta Bosnu, proglasivši i samog Kralja heretikom.
Na nagovor pape Eugena Cetvrtog (koji je i sam bio franjevac) i uz Tvrtkovu potvrdu da može slobodno propovijedati, 1435. godine vraca se u Bosnu, gdje biva izabran za poglavara bosanske vikarije. Pošto nije odustajao od reformi, ubrzo je opet došao u sukob sa kraljem, vlastelom i fratrima. Po dolasku Turaka u Bosnu, papa Eugen IV. mu je dao dopuštenje da u Ugarskoj podigne sedam samostana za bosanske fratre, umjesto šesnaest koliko su ih Turci u Bosni vec porušili.
Godine 1438. fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Istrajnošcu i bespogovornoscu u provodenju reformi, mnoge je okrenuo protiv sebe. Možda je tome doprinijelo nepoznavanje jezika i prilika u mjestima gdje je službovao. Umro je 1476. godine, a svecem je proglašen tri stoljeca kasnije.








Nedim Hasić - Del Haske
<< 02/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279364

Powered by Blogger.ba