Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

26.06.2008.

BOSANCI U SIBIRI

 

Egzodus radnika iz Istočne Bosne

«Isplačem se svaki put kada sjednemo kući da jedemo. Prazan tanjur stoji na stolu. Sina nisam vidjela već petnaest mjeseci, ne znam ni kako mu je ni šta radi. Nadam se samo da će se što prije vratiti kući», priča Milena Čevriz iz Čajniča. Godinama radi u gradskoj biblioteci kao čistačica i do prošlog ljeta mršava plata koju donese kući bila je jedini izvor prihoda njezinoj porodici. No, sada se lakše živi, jer njen sin Miroslav radi u Rusiji. Jedan je od oko tri hiljade ljudi koji su u protekle dvije godine iz istočne Bosne otišli raditi kao sezonski građevinski radnici u ovoj zemlji. «Radi u Sibiru, u Irkutsku. Kaže da mu je dobro, da je zadovoljan platom i hranom», kaže Milena. «Ali ja k'o svaka majka. Plačem stalno, da se meni moje dijete hoće vratiti kući. Predaleko je Rusija.»

 

Iako već dugo iz kabineta Vlade Republike Srpske tvrde kako je ovaj entitet prosperitetniji i bolji dio BiH, životna realnost u istočnom dijelu BiH je ipak mnogo drugačija. Siromaštvo, nezaposlenost i beznađe glavne su odlike života u većini gradova ovog dijela naše zemlje, ma kako se Milorad Dodik i njegovi ministri trudili ušminkati sumornu stvarnost. Nakon što su u poratno doba radili najteže fizičke poslove po Crnoj Gori, u proteklih godinu-dvije dana, radnici iz Foče, Čajniča, Šekovića... odlaze raditi u Rusiju. Posla, izuzev sezonskog rada po kafanama ili restoranima na crnogorskoj obali, sve je manje, stoga su im nove destinacije uglavnom Moskva, metropola koja već godinama živi u stanju permanentnog građevinskog buma, te daleki Sibir. Ispočetka su mnogi sa strahom razmatrali mogućnost odlaska, bojali su se daljine i neizvjesnosti koju sobom nosi takav korak, no velika većina onih koji su se, pritisnuti neimaštinom, odlučili otići u Rusiji, tamo su ostali duže od godinu dana, poprilično zadovoljni uslovima i novcem koji mogu zaraditi u ovoj zemlji. «Imam dosta prijatelja u Šekovićima i pričali su mi kako su tamošnje cure u nezavidnoj situaciji», kroz smijeh će Dušanka Vasić, bibliotekarka iz Čajniča. «Nemaju se za koga udati, nema momaka, sve otišlo u Rusiju i mnogi se tamo poženili. Ruskinje im otmu sve pare». Na pitanje kako im otimaju pare, samo odmahne rukom. «Puno ih je koji tamo u kuplerajima ostave sve što zarade pa se ne mogu ni kući vratiti.» Rođaci Bosanaca zaposlenih u Rusiji pričaju kako su uglavnom angažirani na izgradnji novih poslovnih objekata, luksuznih stambenih kompleksa i vila ruskih tajkuna, koje se prostiru i na dvije hiljade kvadratnih metara. Prošle su godine građevinari iz Foče, primjerice, radili na kući savjetnika ruskog premijera Vladimira Putina, kojem su izgradili vilu s olimpijskim bazenom u predgrađu Moskve. «Najgore je ipak što su toliko daleko od kuće i što nisu osigurani. Nedaj Bože da se razbole, ne znam šta bi bilo s njima», kaže nam Milena, dok sjedi u biblioteci i lista atlas svijeta, pokušavajući na kartama naći sibirski grad Bratsk u kojem radi njezin sin. «Kada mu je istekla viza, osamnaest sati je putovao vozom do Mongolije, da je tamo produži. Bliže mu je nego Moskva, do nje je sedam sati leta, a gazda im nije htio platiti avion, pa su išli vozom do Mongolije.» Njegov prijatelj Milomir Jovanović se oženio Ruskinjom i ostao živjeti u Sibiru, Miroslav se, pak, vraća u decembru kada mu ističe viza. «Vidjećemo, ja se nadam da će ostati kod kuće, mada mislim da se on želi vratiti tamo», kaže Milena. «Ovdje nije imao posla, išao je u Crnu Goru brati grožđe. On je makar nešto zaradio, ima puno ljudi koji su radili u Crnoj Gori i nikada nisu mogli dobiti zarađeno. Crnogorci su im ostali dužni i po tri hiljade maraka. Mom sinu je makar plata redovna, hiljadu dolara i još 200 za hranu.»

 

Ključni čovjek u poslovima transferiranja naših radnika u Rusiju je nekadašnji profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Desimir Međović. Nekoliko godina pred početak rata u našoj zemlji, Međović je bio predsjednik Saveza socijalističke omladine i katapultirao je tada mladog i nepoznatog Mladena Ivanića u svijet politike. Uz Međovićevu snažnu podršku, do tada relativno nepoznati Ivanić postao je najmlađi član Predsjedništva SR BiH u njegovoj historiji. Prije rata, Međovićevi najbliži suradnici bili su Spasoje Tuševljak, kasnije profesor na Ekonomskom fakultetu Istočno Sarajevo i bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH, te Hasan Muratović, s kojim je Međović prije rata zaradio ogroman novac. Naime, Muratović i Međović su, u vrijeme takozvane Markovićeve privatizacije, napravili šablon privatizacijskih aktivnosti za ovdašnje kompanije koje su trebale ući u taj proces i dobro zaradili na njihovoj prodaji. Uostalom, bilo je to vrijeme u kojem se Muratović hvalio kako je čovjek koji je platio najveći porez u tadašnjoj Jugoslaviji. Po početku ratnih sukoba, Međović je preselio u Beograd a danas živi na relaciji Srbija-Rusija, gdje ima svoju kompaniju, preko koje transferira građevinske radnike iz BiH. Kako saznajemo, Međović u Rusiji blisko sarađuje sa Dragomirom Karićem, jednim od četvorice braće Karić, koji je suosnivač i potpredsjednik Astra grupe za istočnu Evropu i Rusiju, a bio je predsjednik Agro Karić banke u Moskvi i kako se pisalo, «građevinskog giganta koji je izgradio izuzetno velik broj stambenih i poslovnih objekata širom Ruske Federacije». Također je potpredsjednik Grupacije BK, zamjenik predsjednika Pokreta Snaga Srbije, a u Srbiji se pričalo kako je bio i počasni konzul Kazahstana u Kanadi. Pored Međovića, još jedan bivši uposlenik Ekonomskog fakulteta uključen je u regrutiranje radnika za rusko tržište. Riječ je o Brani Mašiću, kao i o njegovom prezimenjaku Neđi koji je, kako se priča u Čajniču, u Rusiju odveo više od hiljadu radnika. Mašići imaju svoju kompaniju u Rusiji u okviru koje vode radnike na gradilišta širom te zemlje, a prosječna plata je između hiljadu i 1300 dolara. «Prije je to bilo bolje, ali kako je dolar oslabio, to i nije neki novac, no ja razumijem te ljude. Ovdje nemaju nikakvog posla i makar tamo zarade nešto što mogu poslati porodicama kako bi preživjele», tvrdi Mladen Janjić, načelnik za privredu u Opštini Čajniče, koji smatra kako će trend odlaska u Rusiju ipak splasnuti kada se u ovom gradu otvori tvornica flaširane vode, te nekadašnji drvni gigant Stikorina počne raditi barem približno prijeratnim kapacitetima. No, čini se kako se stanovnika Čajniča najave o boljim danima koji su pred njima puno ne dotiču. Takve priče slušaju već deset godina i pomalo su siti obećanja. Stoga se oni koji nisu mogli otići u Rusiju, ili se nisu smjeli odvažiti na taj korak, spremaju put srbijanskog Arilja. «Sada kreće berba malina, to je posao za koji se radnici traže već decenijama», pričaju nam u Čajniču. «Dnevnica je trideset maraka, radi se petnaestak dana i pola grada će ka Srbiji. I djeca i stari, svi koji mogu raditi dvanaest sati dnevno. A niko od njih ne želi posaditi maline na svojim posjedima, iako stručnjaci tvrde kako je ovaj kraj idealan za njihov uzgoj.»

12.06.2008.

LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

 

 Zaboravljeni Bosanci u Mađarskoj

«Hej, hajde, brzo, brzo... Daj mi cigaru, daj mi brzo cigaru!» Umjesto jedne ponuđene, Ivica trpa cijelu kutiju u džep i bježi ka svojoj sobi. Ostali ga vide, trče do nas pružajući ruke. «Daj i meni cigaru! Daj! Daj!», viču svi uglas, opkolivši nas u trenu. Medicinske sestre se moraju umiješati, na čudnoj mješavini mađarskog i bosanskog jezika viču na njih tjerajući ih dalje od nenadanih posjetitelja. No, samo nakratko. Čim sestre odmaknu, opet se skupe oko nas. «Imaš cigara? Jesi to doš'o da nas vodiš kući», pitaju uglas. Ivica stoji dalje, zadovoljan svojim plijenom. On je jedan od 25 pacijenata psihijatrijske bolnice Jakeš, iz Garevca kod Modriče, koji žive u izbjegličkom centru u mađarskom Debrecinu još od ljeta 1992. godine. Jedan od napuštenih, zaboravljenih Bosanaca koje niko ne želi i kojih su se svi odrekli. Ljudi koje niko ne traži niti ih želi vidjeti.

Omeđen visokim betonskim zidovima i bodljikavom žicom, na putu koji od Debrecina vodi ka rumunskoj granici, smješten je izbjeglički centar u kojem se, na dva-tri dunuma zemljišta, ispred zgrada koje liče na kasarnu Maršal Tito u Sarajevu, u redu za ručak tiskaju Kurdi, Afganistanci, Albanci... Žicom opasane zgrade nekada je koristila ruska vojska. Kasnije su tu mađarske vlasti, s početka '90-ih godina prošlog stoljeća, primali izbjeglice. Mnogi su od njih, iako pričaju kako jedva čekaju da krenu dalje ka Zapadu, tu već duže od četiri godine. Na sredini centra, betonsko je igralište pretrpano musavom djecom koja se natežu oko lopte. Stariji lijeno stoje sa strane, nezainteresirano posmatrajući šta se dešava okolo ili čekaju ispred telefonske govornice kako bi nekome telefonirali. Na samom kraju centra, izdvojena od ostalih zgrada, lokalna je klinika. U prizemlju male, oronule građevine su ordinacije u kojima se pruža osnovna pomoć onima koji žive u centru. No, na spratu su prostorije koje ovdje zovu odjeljenjem bosanskih luda. Rešetke na prozorima i teška kovana vrata priječe izlaz Ivici i ostalima sa ovog odjeljenja. Nakon što su četiri godine bili u Pečuhu, stigli su ovdje 1996. godine. Ima ih iz svih dijelova BiH i svih nacionalnosti. Ime i religija ovdje ne znače ništa, važne su samo cigarete i upaljač. Luksuz koji svi sanjaju. Kažu kako ih, s vremena na vrijeme, posjeti neko iz naše ambasade u Budimpešti. Porodice su davno zaboravile na njih, a oni su tu u centru, još uvijek zaglavljeni u ljetu 1992. godine, sanjajući Jakeš i čekajući da neko, bilo ko, dođe u Debrecin i odvede ih kući. «Dobar dan, ja sam Islamović Hasan iz Bihaća», kaže nam, pružajući ruku. Vidjevši Hasana kako se rukuje s nama, svi prilaze u redu pružajući nam ruku. Vrijeme je ručka, skupili su se u uskoj kafeteriji oko tanjira graha. «Jeste li nam donijeli cigara?», pita Dragica. Kaže da je iz Zenice. «Ulica Prvomajska 33. Prezime Ljubas», referira brzo. Kaže kako im nakon ručka sestre daju samo po jednu cigaretu. «Daju nam neke crne cigare. Ne valjaju ništa. Odoše nam zubi od njih.» Pitamo kako im je, žele li bilo šta. «Zube! Da nam hoće neko dati zube», kažu uglas, pokazujući desni bez ijednog zuba u njima. «A hoćete li nas vas dvojica voziti u Jakeš? Ja hoću da se vratim u Jakeš», pita Fatima Pranjić iz Koliba kod Bosanskog Broda. Kažemo joj da nećemo, da smo došli tu kako bi ih posjetili. Pitamo je sjeća li se porodice, sjeća li se kada je došla u Mađarsku. «Sjećam se svega. Došli smo autobusom sa dobojskim tablicama. Dugo su nas vozili do Mađarske», priča Fatima. «Bilo je to prije pedeset godina», dodaje.

 

U autobus koji je iz Jakeša krenuo ka Mađarskoj smjestio ih je doktor Miodrag Bojković. Već šesnaest godina u penziji, doktor Miodrag i danas se živo sjeća dana kada je svoje pacijente poveo iz bolnice koja se nalazila u središtu ratnih djejstava. «Bio je 12. juli 1992. godine, otišli smo prema Našicama, kako bi se spasili granatiranja», priča doktor Bojković. Kaže kako nerado o svojim pacijentima razgovara s novinarima, razočaran time što je njih 25 još uvijek u Mađarskoj. «Mnogo puta sam pokušavao nešto učiniti kako bi se ti ljudi vratili kućama, ali su još uvijek u Debrecinu.» Doktor Bojković se sjeća kako je autobus, nakon Našica, nastavio putovanje ka Mađarskoj. Uspjeli su tamo ući nakon dvadeset dana čekanja, uz pomoć izvjesnog Hoffmana, stranca koji je radio za njemačku humanitarnu organizaciju i koji je, zatečen stanjem u kojem su pacijenti stigli iz Bosne, učinio sve što je mogao kako bi im pronašao sklonište. No, brzo se, kaže doktor Bojković, pokajao što je svoje pacijente odveo u Mađarsku. «To su ljudi sa posebnim potrebama, teško je pedeset takvih ljudi držati mirnima u autobusu ili u izbjegličkom centru. Kada smo došli, dali su nam neke stare narandže. Oni to nisu htjeli jesti i pobacali su ih kroz prozor i tada je došlo do prvog sukoba sa sestrama, koje nisu znale šta da rade s njima.» Nakon što je pacijente smjestio u centar, doktor se vratio kući. Nekoliko mjeseci kasnije otišao je u penziju i danas živi u Modriči. «Čim smo stigli u Mađarsku, vidio sam da su se tamo pokajali što su nas primili. Treba biti zahvalan što su pacijenti još uvijek tamo, ali meni je bilo jasno da su se Mađari pokajali kada su vidjeli da će boravak pacijenata iz Jakeša oni sami morati plaćati.» Prema informacijama do kojih smo došli u uredu UNHCR-a u Budimpešti, boravak pacijenata u Mađarskoj sve ove godine finansiraju mađarske vlasti, kao i svakodnevni dolazak psihijatara u vizitu. Direktorica izbjegličkog kampa, Maria Terdik, kazala je kako mađarsku državu pacijenti iz Jakeša godišnje koštaju 150 hiljada dolara, dodajući kako su mađarska i Vlada BiH već godinama u pregovorima oko njihovog povratka. No, svi su još uvijek u Debrecinu. Zgrožen stanjem u kojem su danas njegovi nekadašnji pacijenti, doktor Bojković kaže kako je najbolje rješenje za sve da se oni vrate Jakeš, no da to na sebe moraju preuzeti entitetske ili državne vlasti, koje se moraju dogovoriti oko plaćanja troškova. «Jakeš je prije rata bio jedno od najboljih mjesta u Evropi za takve pacijente», ustvrdit će Bojković. «Nama su stalno dolazili stručnjaci iz cijelog svijeta kako bi preslikali naš model klinike. To je bilo mjesto u kojem su pacijenti mogli šetati, imali smo svoje sportske ekipe. Danas su oni, kako čujem, zatvoreni, a to nije način na koji se može provoditi terapija.»

 

Prije godinu dana, delegacija Vijeća ministara BiH, na čelu s predsjedavajućim Nikolom Špirićem, potpisala je memorandum sa mađarskim vlastima o povratku pacijenata iz Jakeša. No, sporazum je već dugo mrtvo slovo na papiru, jer se naše vlasti i dalje spore oko toga u čijoj je nadležnosti njihov povratak, hoće li sve to finansirati država ili entiteti te ko će preuzeti brigu o njima. Iako je Vijeće ministara, odnosno, ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, za povratak pacijenata iz Mađarske iz budžeta za ovu godinu obezbijedilo 300 hiljada maraka, novac još uvijek nije potrošen u povratak i rekonstrukciju dijela klinike u Jakešu. Zato Risto Cvijić ima sopstveni plan kako da pobjegne iz kukavičjeg gnijezda u Debrecinu. «Ja ovdje radim nešto na povratku ljudi. Prodao sam stan kod pravoslavne crkve u Sarajevu. Sad ću srediti sa našima u ambasadi da mi daju pasoš. Onda idem u Sarajevo po pare koje mi duguju, za stan i za neisplaćene penzije, uzmem autobus i vozim sviju u jakeš. Kada dođemo u Jakeš, odoh ja u Njemačku. Sve ću ja srediti», zavjerenički će Risto. «Sredićeš ti moj k...c! Nikad mi nećemo odavde», viče mu Momir Elek s Pala. Nastaje prepirka koju opet moraju smirivati sestre. Zovu Mirka. «Mirko spava. Budite Mirka. On nas čuva», viču nam dvije bake, koje su dotada poprilično nezainteresirano pratile dolazak posjetitelja iz Sarajeva. Mirko je najmlađi, visok skoro dva metra. Ne priča puno. Razdvaja Ristu i Momira i vraća se gledanju televizije. «Po mene će doći otac, majka i sestra, odoh ja s njima», viče za njim Momir. Kada se udaljio ka kantini, Risto nam opet prilazi i kaže: «Hajde ti nama nabavi nekako cigara, pa ću ti ja sve ispričati što te zanima.» Pitamo sestre smijemo li donijeti cigare. Odlazimo do obližnje prodavnice, praćeni pogledima s prozora okovanog rešetkama. Kada smo se vratili, svi su stali u red kako bi uzeli svoju kutiju. «A nisi nam kafe donio? Kako si to mogao zaboraviti», viču. Kada je svako od njih uzeo svoje cigarete, lagano se okreću ka sobama i kafeteriji. Shvataju da ih nećemo voziti u Jakeš i više im očigledno nismo zanimljivi. Na izlazu, zatičemo dvojicu Albanaca s Kosova. «Učinite bilo šta da ih vrate kući», govore nam. «Sestre ne znaju jezik, ne znaju im pomoći kada ih nešto boli. Samo im daju nešto za smirenje i stave ih u sobe. Pomrijeće svi ovdje, već ih ima dosta ukopanih na groblju u Debrecinu», pričaju nam. Dok idemo ka izlazu, neko viče i maše nam s prozora sobe na prvom spratu. «Nedime! Mario!» Okrenemo se obojica i ugledamo čovjeka koji je sa strane, bez riječi pratio šta se dešava otkako smo ušli u kliniku. «Napiši u svoju teku moje ime. Napiši Bahrija Kafedžić iz Odžaka. Nek ostane negdje zabilježeno da sam živio Zgledamo se i zapišemo ime. Kada smo zamakli, pogođen porukom s prozora, htio sam zapaliti cigaretu. No, nigdje nije bilo upaljača. Sa prozora sobe smijao se Ivica, mašući rukom u kojoj je bio crveni upaljač...

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279363

Powered by Blogger.ba