Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

04.07.2008.

VLADIMIR BECIĆ

Zaboravljena bosanska biografija slavnog hrvatskog slikara

 

 

“Ovdje i nigdje drugdje”. rekao je slavni hrvatski slikar Vladimir Becić kada je ugledao sela oko Blažuja gdje je odmah kupio imanje. U Bosnu je došao nakon Prvog svjetskog rata, umoran od višegodišnjeg lutanja po frontovima na kojima je slikao ranjene, iscrpljene i razočarane srpske vojnike. Honorar koji je zaradio objavljujući godinama ilustrovane reportaže u francuskom listu L'illustration potrošio je na imanje u selu u kojem je živjela obitelj njegove supruge Ljubice Jokanović. Sa Sarajkom Ljubicom, odmila zvanom Ljuba, upoznao se u Beogradu gdje je ona radila kao farmaceutkinja sa bečkom diplomom. Posjećuji Ljubine roditelje (njen otac Risto bio je paroh u blažujskoj crkvi) Vladimir se oduševio krajolikom u okolini Sarajeva i kada se nakon rata odlučio povući u prirodu, samo jedno mjesto mu je bilo na umu.

 

Zidanje u tom kraju do tada neviđene dvospratne vile, po nacrtu zagrebačkog arhitekte Huge Erlicha, počelo je 1919. godine. Pored kuće nalazila se drvena građevina, Becićev atelje. “Došli su seljaci iz Hadžića i za nekoliko dana voćnjak se bijelio od stabala dovezenih sa Igmana. Snaga i jednostavnost bili su glavni alat ovih primitivnih drvosječa. Široka bradva u njihovoj sigurnoj ruci vladala je gradnjom. Široko su tesali i čvrsto spajali - udarcem. Čistoću plohe nigdje nisu remetili nepotrebnim ornamentom”, oduševljeno je zapisao Becić. Ali domaći majstori su radili i na uređenju enterijera njegove vile. Posebno umjetničko djelo bilo je drveno stepenište (danas sasvim uništeno) koje je napravio konjički rezbar Slavko Jurić. Oduševljen Jurićevim talentom, Becićmu je pomogao da se iškoluje i konjički drvodjelja postao je profesor na zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti!

 

Atmosferu koja je sve do Drugog svjetskog rata vladala na imanju Becićevih najbolje opisuje Vlado Jokanović, poznati sarajevski glumac kojem je slikar bio ujak (brat njegove majke Zore), a Becićeva supruga Ljuba tetka (po očevoj strani). “Bila je to pomalo čehovljevska atmosfera: živjelo se bogato, udobno, po cijelo ljeto se uživalo, okretali su se janjci, kupalo se u rijeci Zujevini koja je tada bila tako čista da smo u njoj lovili rakove i ribu. Bila je tu i kuglana, igrao se tenis, stoni tenis... Ujak je bio pravi epikurejac, uživao maksimalno u hrani i piću, što ga je na kraju i koštalo života, oboljela mu je jetra. Na imanju je često radio, slikao, a u gostima su se smjenjivali brojni umjetnici. Recimo, 1930. na ladanju je tu bio Krleža koji se kasnije u pismima zahvaljivao cijeloj porodici na gostoprimstvu. Pamtim da je u memoarima koje je zabilježio Enes ČengićKrleža naveo i jednu anegdotu moga djeda Riste. Djed je, ko i svaki pop, nakon posla imao dosta slobodnog vremena pa mu se rodilo mnogo djece. Jednom se u sumrak vraćao iz Sarajeva vozom i u kupe mu je nahrupila grupa dječurlije. Jednog od njih je upitao Mali, čiji si ti?, a dječak kojeg nije prepoznao mu je odgovorio: Ja - pa tvoj!

 

Kao uspomena na Krležino ljetovanje u Blažuju ostao je i njegov portret koji je jednog popodneva 1930. nacrtao Becić. Kod Becića je u gostima bivao i najpoznatiji boem tog vremena, pjesnik Tin Ujević. Becić je pokrenuo i Blažujsku slikarsku koloniju u kojoj je okupljao najznačajnija slikarska imana tog vremena: u Blažuju su boravili i slikali Roman Petrović, Jovan Bijelić, Karlo Mijić, Vilko Šeferov, Adela Ber, Lujza Kuzmić...

Čest motiv na Becićevim slikama iz takozvane blažujske faze su bili bosanski krajolici, planine poput Trebevića i Igmana, bosanski seljaci, zatim pejzaži Hercegovine, Konjic, koji je posebno volio, svjetlo u Jablanici, Mostar, i neizbježna Neretva kojom je bio opčaran i čiju je nestvarnu boju do kraja života pokušavao uhvatiti na svojim slikama. Posebno rado Becićje slikao ušće Neretve, krajeve oko Opuzena i Rogotina.

Vladimir Becićje često i rado slikao članove svoje porodice, prijatelje, poznanike, seljane iz obližnjih kuća. Poznat je njegov portret kipara Ivana Meštrovića koji mu je bio veliki prijatelj. Vladimir je slikao i svoje roditelje, suprugu, djecu, rođake, pa je tako došao red i na malog Vladu, danas uglednog glumca sarajevskog Narodnog pozorišta. “On je radio dugo, studiozno, teško i bilo mu je vrlo naporno pozirati. Ja sam bio dječak od desetak godina, jedva čekao da se idem sa djecom igrati kauboja i Indijanaca, bilo mi je dosadno sjediti u ateljeu. Stalno sam se vrpoljio dok na kraju ujak nije rekao mojoj majci A, Zoro, pa kakvo ti je ovo ovako nemirno dijete, ne može sjediti na jednom mjestu ni da ga zavežeš. Tako je on digao ruke od mog portreta a ja ostao vjerovatno jedini član porodice kojeg nikad nije naslikao”, sjeća se Vlado.

 

Nažalost brojni od tih portreta su uništeni u raznim ratovima i pljačkanjima Vladimirovih kuća i ateljea. Dosta svojih slika Becićje, dok je živio u Blažuju, prodavao sarajevskim kolekcionarima, a najviše pokojnom Mirku Komosaru, zubaru koji je imao jednu od najimpresivnijih privatnih kolekcija slika u Bosni i Hercegovni.

 

Becićje iz Blažuja odselio sredinom dvadesetih, kada je dobio posao na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt (u Zagrebu će među njegovim studentima jedno vrijeme biti i Ismet Mujezinović), ali je nastavio da redovno ljetuje u Bosni i Hercegovini. Čak i nakon Drugog svjetskog rata se vratio i nastavio da slika na zgarištu svog nekadašnjeg ateljea.

 

I njegova zadnja slika Stare trešnje u Blažuju naslikana je 1953. godine na njegovom imanju, nekoliko mjeseci prije nego što će Becićod mrene sasvim oslijepiti. Umro je 1954. godine, svega mjesec dana nakon što je Vjesniku dao svoj posljednji intervju. Tada je rekao kako jedva čeka da mu operacijom uklone mrenu i da opet počne slikati: «Prvo čemu ću prići biće moj Povratak na Neretvu, slika koju sam još 1937. započeo ali nikad nisam dovršio. Htio bih da nekako njome završim svoj životni put.»

 

PARIZ, SOLUN, SARAJEVO

 

Vladimir Becićje rođen 1886. u Oriovcu kod Slavonskog Broda. Slikarstvo je studirao u Münchenu i Parizu. Živio je u Osijeku, Beogradu, Bitolju i bio vatreni zagovornik ideje jugoslovenstva. U Prvom svjetskom ratu se prijavio u vojsku kao srpski dobrovoljac i najveći dio rata je proveo na solunskom frontu i na Krfu slikajući srpske borce i vladare. Portretirao je i kralja Petra Karađorđevića i njegovog sina Aleksandra sa kojim je često igrao šah. Nakon rata se nastanjuje u Blažuju kod Sarajeva. Sredinom dvadesetih seli u Zagreb, zaokružuje impresivnu umjetničku karijeru i umire 1954. godine. Njegov sin Branko također je bio talentovan slikar, ali je ostao u očevoj sjeni. Bosancima i Hercegovcima je dobro poznat Becićev unuk, švicarski kardiohirurg i filantrop koji je pomagao našoj zemlji, Vladimir Velebit.

 

RUŠEVNI IZBJEGLIČKI DOM

 

Imanje u Nadosjeku kod Blažuja danas jedva da ičim podsjeća na idilični ljetnikovac u kojem su se nekad okupljali umjetnici. Sama vila je i prije zadnjeg rata doživljavala promjene, pa je krov umjesto prvobitnom šindrom pokriven salonitom.

Nedim Hasić - Del Haske
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
238649