Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

29.08.2008.

U POSJETI MIRALEMU PJANIĆU

Nova bh. nogometna zvijezda

 

Od raskošnog Stade de Gerlanda, doma nogometaša Olympiquea, auto-cesta tridesetak kilometara vijuga do Limonesta, elitnog naselja u predgrađu Lyona. Krajolik ukrašen luksuznim vilama, dom je elite petmilionskog grada. Od prije petnaestak dana, Limonest je dom i Miralemu Pjaniću, osamnaestgodišnjoj novoj zvijezdi Lyona, kluba koji posljednjih desetak godina suvereno vlada francuskim nogometom. U Limonest je iz Luxemburga preselila cijela porodica Pjanić, otac Fahrudin, majka Fatima te brat i sestra Mirza i Emina. Svoje su dvije kuće u Luxemburgu iznajmili i preselili u Francusku kako bi bili pri ruci sinu. «Klub mu je nudio apartman u gradu, no to nismo prihvatili, jer se u gradu ne može živjeti od pritiska navijača, ne može se normalno prošetati gradom», priča nam Fahrudin. «S druge strane, Miralemu je tek 18 godina, trebamo biti uz njega dok se ne snađe, dok se ne osamostali. A i on jednostavno ne može zamisliti dan bez mamine maslenice, koja mora biti svaki dan uz ručak.»

 

Miralem Pjanić najveća je zvijezda ovogodišnjeg prelaznog roka u Francuskoj, igrač kojeg tamošnji mediji opisuju draguljem u Lyonovoj šampionskoj kruni. Uostalom, petnaestak miliona maraka koliko je Lyon platio Metzu za Miralemovo obeštećenje činjenica je koja dovoljno govori o tome koliko ga je klub, koji u svom timu može imati igrača kojeg poželi, želio u svojim redovima. Miralem priča kako je ljubav bila obostrana i kako, i pored izdašnijih ponuda evropskih nogometnih velikana, nimalo nije dvojio kada je saznao da ga želi Lyon. «Kada ste igrač u Francuskoj, onda nema veće časti nego da igrate za Lyon. Pritisak jeste ogroman, pritisak rezultata, pritisak medija, navijača... Od vas se stalno traži samo najbolje. Zasada ne živim pod takvim pritiskom, jer sam još mlad i tek sam stigao u klub, ali je meni od prvog dana jasno dato do znanja šta se od mene očekuje», kaže Miralem. «Ovdje sam, prije svega, došao da učim i naredujem. Klub je pun velikih igrača i sreća je što ih imam pored sebe kako bih napredovao. U klubu svi vjeruju u mene i to mi zaista olakšava. Primjerice, Karem Benzema sa 18 godina nije imao ovoliko prilike za igru koliko imam ja. To ipak nešto znači, dali su mnogo novca kako bih došao i to moram opravdati kako igrama, tako i ponašanjem.» Dvije godine je trajala trka evropskih giganata za talentiranim Bosancem. Fahrudin nam pokazuje desetine pisama, faxova u kojima Inter, Bayern, Wolfsburg, Schalke... traže da Pjanić potpiše ugovor s njima. «Najuporniji je bio Felix Magath, dva puta je dolazio kod nas kući, tražeći da Miralem sa njim ide u Njemačku», priča Miralemova majka Fatima. Ovoga ljeta, željela ga je i Barcelona, Fahrudin je bio na pregovorima u Kataloniji, no ponuda Joana Laporte, predsjednika kluba, na kraju je ipak bila odbijena. «Išao sam u Barcelonu, pregovori su bili veoma korektni i oni su dali konkretnu ponudu za Miralema», objašnjava nam Fahrudin. «No, to je bilo vrijeme turbulencija u klubu, mijenjao se trener Riijkard, mijenjali su se igrači, tražila se smjena predsjednika i nismo pristali. Mislim da za nekoga ko ima 18 godina nije bilo pametno u takvom trenutku ići u klub kakav je Barcelona, gdje se odmah traže rezultati i gdje niko nema vremena čekati mladog igrača da sazrije i da se razvije na pravi način.» Ponuda Lyona stigla je posljednja, no bilo je dovoljno da pokažu ozbiljan interes za njega, pa da se Miralem odluči preseliti iz Metza. «Jezik i država. To su osnovne stvari zbog kojih sam htio ostati u Francuskoj. Prije svega, navikao sam se ovdje, navikao sam se na ovaj način života, na francusku kulturu. Osim toga, što je možda još i važnije, u Francuskoj se igra najljepši fudbal. Ovo je najatraktivnija liga, liga u kojoj nema favorita. Francuski način života mi se više sviđa od nnjemačkog, a ipak je još uvijek prerano da idem u neku dalju zemlju, poput Španije ili Engleske», pojašnjava Miralem. «Lyon i Metz se ne mogu porediti, to su dva različita svijeta. Jednostavno, u Francuskoj nema kluba koji se može približiti standardima kakvi vladaju u Lyonu. Lyon ima najbolje igrače, ima najviše novaca, najbolje uslove za trening i nije čudno što posljednjih desetak godina dominiraju Francuskom i što su jedan od najvećih evropskih klubova. Ovdje se mnogo više i žešće radi. U Metzu, nakon utakmice, nije bilo treninga, imali smo dan ili dva slobodno. Ovdje imamo i dva treninga dnevno, bez obzira jeste li noć ranije igrali utakmicu ili ne. Klub je savršeno organizovan i nakon što su godinama dominantni u Francuskoj, sada imaju viši cilja, a to je osvojiti Ligu prvaka. Sve je tome podređeno i nadam se da će se to i desiti dok sam ja u klubu.»

 

Fahrudin Pjanić kaže da danas, kada se sjeti svog životnog puta koji ga je iz Kalesije, prije devetnaest godina, odveo u Luksemburg, misli kako je Miralem najzaslužnija osoba zbog koje je uopće i mogao otići iz Bosne. Naime, 1990. godine, Fahrudin je, kao nogometaš zvorničke Drine, dobio ponudu da ide igrati nogomet u ovoj maloj kneževeni. Uz nogomet, dobio bi i stalni posao. Bila je to, kaže, prilika koja se ne odbija i odlučio ju je prihvatiti. Miralemova majka Fatima ostala je u Kalesiji, čekati da Fahrudin potpiše ugovor s klubom i dobije dozvole za boravak. «Danas ljudi pričaju kako niko nije ni sanjao da će u Bosni biti rata. Meni je bilo itekako jasno šta će se u Jugoslaviji desiti. Jednostavno, igrali smo utakmice treće lige, gostovali po malim mjestima i svašta doživljavali, svega se nagledali. Znao sam da će biti belaja i zato sam i odlučio da idemo vani.» No, iz njegovog kluba mu nisu htjeli dati ispisnicu. Supruga Fatima jednog je dana, sa nekoliko mjeseci starim Miralemom, otišla u klub moliti za dokumente. Kada su je odbili, počela je plakati. «Dijete k'o dijete, kada je osjetio da ja plačem, i on je počeo vrištati. Tada se sekretar kluba sažalio na nas dvoje i dao nam ispisnicu. Sumnjam da bi ikada, da nije Miralema, uopće i otišli vani», priča nam Fatima. Fahrudin je radio po dvanaest sati, poslije posla išao na treninge. Sa njim je uvijek išao i Miralem. «Supruga je počela raditi, nije ga imao ko čuvati, tako da sam ga ja uvijek poslije posla vodio na treninge i utakmice. Njemu je lopta jednostavno ušla u krv, išao je samnom i po kiši i po suncu. Kada je imao šest-sedam godina, shvatio sam kakav je talenat. No nisam se ni u snu nadao da će ovako brzo postati igrač i da će sa osamanest godina igrati u klubu kakav je Lyon», priča Fahrudin. Ubrzo je Miralem otišao u nogometnu školu Metza, grada koji je pedesetak kilometara udaljen od njihovog doma u Luksemburgu. Vjerovatno je boravak tamo najbolja stvar koja mu se mogla desiti na Miralemovom nogometnom putu, jer je Metzova škola najbolja u Francuskoj, iz nje su izašli igrači poput Riberyja, Piresa, Adebayora... Kada je Miralem imao dvanaest godina, Fahrudinu, koji je u međuvremenu postao i skaut Metza za mlade nogometaše, stigla je prva zvanična ponuda za njegovog sina. Želio ga je dovesti PSV Eindhoven, čiji su ga skauti vidjeli na jednom turniru za mlade nogometaše. «Igralo se dva dana na četiri terena, a svi su gledali utakmicu samo na jednom terenu. Svi su došli gledati Miralema kako igra. Od tog dana su nas počeli zvati, slati faksove sa ponudama za Miralema», sjeća se Fahrudin. No, niti jednu od ponuda nisu prihvatili jer se Miralemu nije išlo iz Francuske. Sa 16 godina sa Metzom je postao juniorski prvak Francuske i u klubu su odlučili, prekomandovati ga u prvi tim. «Bojao sam se da možda nije rano da zaigra sa jedva 17 godina, no njegov mi je trener tada kazao kako je Miralem takav talenat da on jednostavno nema vremena da ga čeka da postane punoljetan.»

 

Fahrudin je najznačajnija osoba u Miralemovoj karijeri, otac mu je bio i prvi trener, kasnije i savjetnik i menadžer. Mjesecima je vodio bitku sa administracijom u Vijeću ministara, ali i sa Nogometnim savezom, kako bi Miralem dobio bh. pasoš i zaigrao za reprezentaciju. «Novinarima u Bosni sam najviše zahvalan, uvijek su pritiskali Savez, tražili da Miralem dobije dokumenta. Ipak, najteže mi je bilo kada sam čuo da je jedan gospodin iz Saveza kazao kako je dosta toga da novinari guraju djecu svojih prijatelja u reprezentaciju, a nikada nije došao i pogledao Miralema kako igra. Uostalom, u Evropi ima toliko naše djece za kojom niko iz Saveza ne vodi računa», priča nam Fahrudin. Kaže kako je sretan što je njegovom sinu uspjelo doći do velikog kluba, no još je sretniji kada zna kako je Miralem ostao isti onakav kakav je bio i prije nekoliko godina. «Drago mi je što se moje dijete nije promijenilo, nije, da tako kazem 'digao nos' sada kada je dosao u Lyon. Drago mi je i što se sav moj trud isplatio. Kada je počinjao igrati za Metz, za tri godine sam sa autom prešao 140 hiljada kilometara prateći ga svuda gdje je igrao. I nije mi žao, to bi svaki otac uradio za svoje dijete.» Danas se sjeća kako bi Miralem, kada krenu iz Luksemburga u posjetu svojima u Bosni, dvanaestak sati dugim putem loptom žonglirao sa jednog na drugo rame. «Dođemo kasno navečer i ujutro me otac budi, kaže čuje se lupa u garaži, možda je neko provalio. Siđemo dole, pola je sedam ujutro i zateknemo Miralema kako se igra s loptom. Znao sam da će biti igrač, ali definitivno mi je bilo jasno onda kada ga je Husnija Fazlić, skaut Werdera iz Bremena, samnom gledao u Marseilleu. Šutirao je penal za Metz, 50 hiljada ljudi na Velodromeu mu zviži a on sa 17 godina mirno dadne gol. Sudija traži da se penal ponovi, jer nije namjestio loptu kako treba, a on opet mirno dadne gol. Husnija se ustao sa tribine i odmah krenuo van, iako utakmica nije bila gotova. Kazao mi je da je Miralem već sada veliki igrač.» No, iako je plaćen milionima eura, Miralem o sebi još uvijek ne misli kao o velikom igraču. Zna kako je pravi, mukotrpan posao tek sada pred njim, kako su pred njim mjeseci dokazivanja u kojima se odlučuje hoće li postati veliko nogometno ime ili tek jedan od mnogobrojnih prosječnih igrača čije se ime brzo zaboravlja. «Moji su dani jednolični, rano ujutro se trenira, vratim se kući na ručak, pa popodne idem opet na trening ili na masažu. Rijetko navečer izađem van, uglavnom se družim sa mlađim suigračima. Možda to nekome izgleda jednolično i dosadno, ali je moj život potpuno podređen fudbalu i sve što radim vezano je za loptu», kaže Miralem. «Svi su moji snovi uvijek bili vezani za fudbal. Prije svega, sanjao sam da jednoga dana postanem profesionalni fudbaler, nisam išao tako daleko da sanjam da igram u klubu kakav je Lyon. Uvijek sam išao korak po korak, znao sam da se u životu ništa ne može napraviti preko noći. Ali isto tako, uvijek sam znao šta mogu i koliko vrijedim, nisam sebe nikada podcjenjivao, ali ni precjenjivao. Kada sam počeo igrati za Metz, pa onda ušao u prvi tim, polako su mi počeli rasti apetiti i znao sam sebe uhvatiti kako razmišljam hoću li jednoga dana otići u veliki klub. Hvala bogu i to se desilo, ali znam da sam sada opet na početku i da moram dati sve od sebe da uspijem.»

 

Reprezentacija BiH

 

Miralem Pjanić bio je ponovo, prije nekoliko sedmica, priča dana u Francuskoj. Naime, odbio je poziv francuskog selektora Raymonda Domenecha da zaigra za njegovu reprezentaciju, a takvo se što ne pamti u ovoj zemlji. Nakon debija u Zenici, francuski su novinari, želeći znati je li Miralem zauvijek izgubljen za tricolore, zvali njegovog oca i Mehmeda Baždarevića kako bi provjerili da li je zaista igrao za BiH. «Domenech je zvao, insistirao da otkažem dolazak u Zenicu, obećavši kako će me zvati u francuski tim. Odbio sam ga, zahvalivši mu se na takvoj časti, no meni se u Zenici ispunio san. Kada sam istrčao na teren prije utakmice s Bugarskom, bio sam presretan. To je zaista neopisvo, pogotovo kada se sjetim koliko sam dugo čekao da zaigram u dresu reprezentacije BiH», priča Miralem Pjanić. Cijela njegova porodica bila je u Zenici kako bi ga gledali u debitantskoj utakmici, a iz Kalesije je, u tri autobusa, stiglo stotinjak rođaka, prijatelja, poznanika... «Nisam mogao spavati cijelu noć, bio sam sav mokar od znoja, razmišljajući hoće li sve biti kako treba», kaže Fahrudin Pjanić. «Nekada me je bilo strah hoću li ikada moći zaigrati za reprezentaciju. Počeo sam sumnjati, pitati se zašto se sve to dešava. Nekoliko puta sam dolazio na okupljanja, ali sam se vraćao kući i to mi je bilo najteže. Dođem, treniram, spremim se sa ekipom, jedva čekam da zaigram i onda oni odu na utakmicu, a ja se vratim kući, jer nemam bh. pasoš. To su mi bili najteži trenuci, ali bio sam čvrst u svojoj odluci, ni ja ni moji roditelji nismo htjeli odustati», dodaje Miralem. Kaže kako je nakon utakmice s Bugarima znao da nije pogriješio kada je s ocem istrajavao u nakani da dobije bh. pasoš. «Uvijek sam želio igrati za BiH, to mi je bilo najvažnije. Bez obzira što sam kao beba otišao vani, to je moja zemlja, moja domovina. Meni je jasno da su se Francuzi nekako htjeli osigurati za budućnost, željeli su da odigram koju utakmicu za njih, pa poslije šta bude. Mislim da sam premlad da bih sada imao mjesta u njihovoj ekipi. Odigrao bih sada utakmicu ili dvije i više me ne bi zvali i toga sam svjestan. Premlad sam da bih odmah imao potreban kvalitet za njih. Meni treba još vemena, treba mi vremena i da zaigram za Bosnu onako kako se od mene očekuje, ali će mi tu biti lakše. Bosna će imati strpljenja za mene, sačekat će me da sazrim. Francuzi ne čekaju nikoga.»

 

26.08.2008.

STO ŽIVOTA ĆIRE BLAŽEVIĆA

 

Prošle nedjelje Miroslav Ćiro Blažević konačno se na terenu ovdašnjoj javnosti predstavio kao novi selektor reprezentacije BiH. U prijateljskom meču protiv Bugara, za koje je prije utakmice tvrdio «kako će ih razbucati kao bugarsku Skupštinu», Ćiro je predstavio novu reprezentaciju BiH, ali i svoje suradnike iz stručnog štaba. Nakon što je za prvog pomoćnika imenovao Borčeta Sredojevića, očekuje se kako će narednih dana Ćiro u svoj stožer primiti i Harisa Škoru, svog ljubimca, kojeg je iz sarajevskog Željezničara, uz pomoć nekadašnje članice grupe Aska, Izolde Barudžije, namamio u Zagreb. «Biće zanimljivo kada Tata dođe», prokomentirao je Škoro vijest o Ćirinom imenovanju za selektora. Nadamo se isto onako zanimljivo kao što je i historija njihovog prijateljstva i priča o tome kako je uopće Blažević Harisa Škoru doveo u Dinamo.

 

Već godinama hrvatski novinari tvrde kako Ćiro, kada je nogomet u pitanju, ima dvije velike mrlje u biografiji. Jedna je opće poznata, radi se o Robertu Prosinečkom, kojeg je kao netalentiranog otjerao u Crvenu Zvezdu s kojom će Prosinečki, nekoliko godina kasnije, postati prvak Evrope i iz nje otići u madridski Real. O drugoj se mnogo manje zna, a radi se o slučaju Siniše Mihajlovića. Uhodana slavonska mreža skauta zagrebačkog Dinama opazila je talentiranog dječaka iz Borova sela i dovela ga u omladinsku školu ovog kluba. No, Ćiro je palac spustio dolje i Mihajlović, dijete iz miješanog braka Srbina i Hrvatice, otišao je u Vojvodinu, s kojom osvaja prvenstvo Jugoslavije, a zatim i u Zvezdu. U Zagrebu su mnogi danas spremni kazati kako bi Mihajlović, da nije bilo Ćirine procjene, ostao u Hrvatskoj i igrao za reprezentaciju te zemlje, zajedno sa Davorom Šukerom ili Zvonimirom Bobanom. No, Ćiro je itekako znao prepoznati pravog igrača, a još je vještiji bio i kada ga je trebalo namamiti u klub koji je trenirao. Haris Škoro je, u vrijeme dok je Ćiro drugi put u svojoj karijeri bio trener Dinama, bio najveća zvijezda prelaznog roka. Prije no što je odlučio Škoru dovesti u Zagreb, Ćiro je htio i Fadilja Vokrija. Dogovorio se sa Albancima, zlatarima iz Zagreba, da plate Vokrijev dolazak u Dinamo. Navodno je Vokri Ćiri dao besu da će doći, no Partizan je ponudio više i Ćiro je ostao kratkih rukava. Danas, kada je na čelu NS Kosova, Vokri kaže kako će se jednog dana Ćiri odužiti tako što će ga postaviti za selektora Kosova. Kako god, nakon što mu je pobjegao Vokri, Ćiro je upotrijebio sav svoj šarm kako bi Škoru doveo iz Željezničara. Posao oko Škorinog transfera obavljan je u tajnosti sa Ismetom Mutevelićem, tadašnjim vlasnikom pansiona Monik. U posao su bili uključeni Ćirini bliski sarajevski prijatelji Diko Lakomica, Čedo Bulić i Danilo Dursum, direktor hotela Evropa i Holliday Inn. Ćiro nije birao sredstva da osigura Škorin pristanak, čak je sarajevskom taksisti garantirao deset hiljada maraka samo da ga iz Sarajeva doveze u Zagreb. «Ja sam naveče oko 11 sati došao po Škoru da ga vozim. Kazali su mi da je negdje otišao. Tek sutradan sam saznao da je avionom otišao u Zagreb i odmah bio smješten i Intercontinental. Ćiro mu je obezbijedio stan odmah prekoputa Dražena Petrovića i novog FIAT-a», priča nam taksista. Godinama kasnije, sjećajući se spektakularnog transfera, Škoro je pričao kako je Ćiro za njegovog bolesnog oca obezbijedio najbolje ljekare u Zagrebu. «Odemo na Rebro, a tamo nas čeka cvijeće, bombonijere. Kod primarijusa prijem, sve sjajno, izguraju nekog čovjeka iz sobe za intenzivnu, uguraju mog starog. I Ćiro zaduži čovjeka da svaki dan mora starom odnijeti mineralnu vodu, papuče i sve šta treba. A kulminacija je bila da svako jutro Ćiro ode u bolnicu prije treninga i lično obrije mog starog. Ja u bolnicu, kaže stari: 'Pa, to je najbolji čovjek na svijetu», sjećao se Škoro. Naravno, kada je sve bilo dogovoreno, zapelo je oko novaca. Ćiro je bio galantan, i danas je široke ruke, no teško mu je bilo odmah dati novac koji je obećao. I tada se služio trikovima koje niko prije a ni poslije njega neće znati. Haris Škoro se sjeća: «Kažem da ne dolazim u Dinamo dok pare ne dođu u Sarajevo. On pita: 'Što mi, sine, ne vjeruješ?' I poruči da dolazi. Kad, zove on mene nakon par sati i kaže: 'Sine, evo me u Travniku, stavljam cvijeće na grob majke Kate, natjerao si me da od djece uzmem pare.' Dolazi kod mene i nosi pare u najlonskoj kesi, mi čekamo pare u kući, burazer, stara i ja, a on dođe i kaže da se prebroji. Dam burazeru pare da prebroji i vidim on zamotao lovu u papire na kojima su napisana imena: na jednom smotku piše Katarina, to mu je kćerka, na drugom Miroslav, sin. I kaže: 'Sine, natjerao si me da od djece skupim pare, ovo mi niko nije uradio, ali vratit ću ti ja ovo.»

 

 

Novac i mediji, to su bile dvije strasti koje su Ćiru uvijek vodile kroz život. «Nije sramota to pitati, ali me je sramo odgovoriti na to pitanje. Bogat sam čovjek, jer sam 20 godina radio u inozemstvu i vodio najveće klubove», kazao je kada su ga pitali koliko je «težak». Brigu o novcu vodi njegova supruga Zdenka, koja živi daleko od medijske pompe koja prati njezina muža. Novac zarađuje i sa sinom Miroslavom, s kojim se upustio u gradnju sportskog kompleksa na otoku Hvaru. Priča o njegovom boravku u Prištini postala je svojevrsna urbana legenda. Naime, i danas se spominje kako su prištinski zlatari, nakon što je spasio klub drugoligaškog ponora, Ćiru stavili na jedan tas, a drugi zasipali zlatom, srebrom i nakitom sve dok se tasevi nisu poravnali. Dobro, priča vjerovatno nije tačna, no Ćiro i danas mudri šuti, smješkajući se kada mu se spomene prištinska vaga. No, zato priče o njegovom udvorničkom ponašanju prema Franji Tuđmanu nisu legende. Najupečatljivija od svih svakako je ona o njegovom posjetu prvom hrvatskom predsjedniku pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine. Tuđman je ležao, skrhan gripom a Ćiro mu je, kako se sam kasnije hvalio, skočio u krevet, legao pored njega i kazao: «Predsjedniče, ja vas toliko volim da želim imati i vašu gripu!» Tuđmanovu kćerku Nevenku nazivao je princezom, a oponenti tog režima tvrde kako je sa njom dijelio i više od prijateljstva. «Došao sam kao čovjek koji ima moć mirenja i sigurno ću napraviti ono što bi jedan mudar političar, kao Tuđman, želio», kaže Ćiro, na pitanje šta bi mu danas Tuđman kazao kada bi čuo da je postao selektorom reprezentacije BiH. Posao u Sarajevu došao mu je kao poručen. Kada je preuzeo splitski Hajduk, slikao se u Dioklecijanovoj palači odjeven u togu imperatora. Sada u Bosnu dolazi kao mesija, ne samo u misiju spašavanja ovdašnjeg reprezentativnog nogometa, nego i kao čovjek koji će, «kako si utvara» ujediniti tri duboko podijeljena ovdašnja entiteta. Ćiri je reprezentacija BiH šansa života i iz njega danas izvire bosanski patriotizam, iako je za svog najvećeg rivala, Vlatka Markovića, predsjednika HNS-a, znao često kazati kako je «obična Bosančina». Kada bi ga pitali a šta je onda on, Ćiro bi kazao: «Ja sam iz Travnika, odakle je i Ivo Andrić. A znate li ikoga da je iz Markovićevog Bugojna?» Kada je vodio kampanju za predsjedničke izbore, kazao je kako se zalaže za reviziju Daytona. «Stranci su odlučili Daytonskim sporazumom napraviti protuprirodni blud, koji je neodrživ. Ja sam za reviziju.» Naslijediti Vlatka Markovića jedina mu je sportska želja u Hrvatskoj, no kako sada stvari stoje, ona će mu ostati neostvarena. Baš kao i ona da jednog dana sjedne na klupu Crvene Zvezde. Svi koji ga poznaju tvrde kako će umrijeti onog dana kada shvati kako nije više zanimljiv medijima. Kada je u Zagrebu, ako ga nema nekoliko dana u tamošnjim novinama, sam dođe do kafanice u kojoj se skupljaju novinari Jutarnjeg lista i Sportskih novosti, s vrata svima pozove piće i sjedne za njihov stol. Sutradan je, naravno, nešto od toga što je im ponudio na sportskim stranama novina. A čini se kako će, kolika pomama za njim vlada ovih dana u BiH i Hrvatskoj, Ćiro živjeti još dugo, dugo.

18.08.2008.

IRON MAIDEN NA POLJUDU

 

 

I Tito je bio metalac....

 

 

Može se neko ne slagati sa tvrdnjom kako oni nisu jedan od najvećih bandova u historiji muzike, ismijavati se izgledu njihovih fanova, i danas uniformiranih u majice s «preslikačima» ili pak tvrditi kako žive na slavi teškometalne ere koja je okončana krajem '90-ih godina prošlog stoljeća - činjenica je kako su Iron Maiden najveća stadionska muzička atrakcija današnjice. Povratak Bruce Dickinsona 2000. godine revitalizirao je band koji je ostao zapisan kao jedan od najvažnijih fakata rock muzike. Album Brave New World u prvim godinama 21. stoljeća značio je za heavy metal isto ono što i Apetite for Destruction Guns 'n' Roses za odumrli rock '90-ih, a njihov nastup u Rio De Janeiru, odsviran pred 250 hiljada ljudi, za mnoge je najveći koncert ikada. Jasno je da se povratak karizmatika Dickinsona i Iron Maidena desio u valu nostalgije za dobrim zvukom, u vremenu kada skoro pa niko do muzičara ne nudi ništa što već nije preslušano, no njihovi su koncerti ipak nešto drugo, bolje, iskrenije i sadržajnije od «mamuzanja mrtvog konja», što je jedina prava ocjena kada su u pitanju koncerti umornih Rolling Stonesi.

 

Vječno poštovanje fanova u Bosni i Hercegovini Bruce Dickinson zaradio je svojim dolaskom u opkoljeno Sarajevo, u decembru 1994. godine. Za razliku od razvikanih svjetskih muzičkih zvijezda, koji su dolazili avionima UN-a i praćeni kamerama CNN-a, Bruce Dickinson se sa svojim pratećim bandom, kojim je promovirao solistički album Balls To Picasso, u Sarajevo spustio medijski gotovo neopažen, kako bi odsvirao koncert u opkoljenom gradu. «Sjećam se da sam pričao sa drugom koji je tada bio na liniji, u bajti u Igmanskom stanu. Neko je ušao u bajtu i rekao im da je na cesti Bruce Dickinson i da čeka da se sa Igmana spusti u grad. Bilo je to nadrealno, njih su dvojica izašli van, misleći kako veću glupost nisu čuli u životu. Izašli su van i vidjeli ga kako stoji na cesti, pored kamiona. U vojničkom šinjelu, sa čizmama na nogama... Nisam mogao vjerovati da je to zaista on», sjeća se Amar Ćesić, novinar Federalne televizije. Dickinson je u Sarajevu stigao kako bi odsvirao koncert u okviru turneje koja je započela u julu 1994. godine. Inicijator njegovog dolaska bio je rock magazin Kerrang, koji je tražio bandove kako bi napravili koncert u opkoljenom gradu. «U magazin je stigao upit iz Sarajeva, iz baze UN snaga o tome je li moguće naći band koji bi svirao u Sarajevu. Motorhead je odustao u zadnii čas, Metallica je kazala kako oni ne žele putovati jer misle kako je preopasno ili šta već. Mi smo rekli 'Jebi ga, mi ćemo ići u Sarajevo'. I otišli smo», pričao je Dickinson. Sa Dickinsonom su tada u Sarajevo, u vojnom kamionu preko Igmana, došli gitarista Alex Dickson, basista Chris Dale i bubnjar Alessandro Elena. Svirali su u Bosanskom kulturnom centru, gostovali na radiju ZID i nakon toga otišli u štab vatrogasaca-dobrovoljaca iz Chicaga, koji se tada nalazio u sarajevskom naselju Čengić vila. «Sjeo je sa nama kao da se znamo godinama. Svirali smo neke stvari od Maidena, no oko 11 sati je stigla policija. Kazali su nam da je policijski sat i da ne možemo svirati. No, nekako smo ih uspjeli ubijediti da ostanemo, objasnivši im ko je čovjek. Svirali smo duboko u noć, samo sa akustičnim gitarama kako ne bi remetili policijski sat», sjeća se Amar Ćesić. Dickinson je, tokom gostovanja u Sarajevu, napisao pjesmu Inertia, inspiriranu i posvećenu gradu u kojem je održao koncert. Naime, tokom gostovanja u studiju radija ZID, ugledao je njihov logo, ženu koja pokušava glavom gurati zid, odnosno, proći kroz njega. Ta mu je slika bila inspiracija bila inspiraciju za pjesmu. «Nismo poslije imali nikakvih informacija o tome kako su ljudi doživjeli koncert i šta im je on značio u to doba. Ali bilo je to fantastičnih, nevjerovatnih pet dana. Doslovno smo se u kamionima odvezli u ratnu zonu, spavali u kamionima. Bilo je to izvnaredno iskustvo.»

 

Iron Maiden su u Split stigli na nagovor Slavena Bilića, selektora hrvatske nogometne reprezentacije i velikog poštovatelja, koji je odrastao na njihovim rifovima. Bilić se, u vrijeme dok je igrao u londonskom West Hamu, sprijateljio sa Steve Harrisom, basistom i osnivačem banda, velikim navijačem kluba iz istočnog dijela grada. Stoga nije bilo nimalo čudno vidjeti Bilića sa sinom u backstageu kako strpljivo čeka na početak koncerta koji je kasnio oko 90 minuta, jer je Bruce Dickinson imao kvar na avionu kojim je trebao doletjeti iz Rima. Zanimljivo je kako s koncerta na koncert na ovoj turneji band putuje svojim Boeingom 737, nazvanim Ed Force One, kojim pilotira upravo Dickinson. Ed Force One, nazvan po maskoti banda, ostvarenje je životne želje Dickinsona, kojem su avioni velika strast. Uostalom, za Discovery Chanel je radio i serijal o historiji avijacije, a snimkama Bitke za Britaniju i govorom Winstona Churchilla i počinju svi njihovi koncerti. Početak splitskog koncerta strpljivo je čekalo i ostalih 35 hiljada fanova i to je ono što Maiden čini drugačijim i većim od ostalih bandova. Niko, ama baš niko nema vjerniju publiku, koja im oprašta sve zbog iskrenosti s kojom se već godinama održavaju na sceni. Iron Maiden i njihova puplika su poput nogometnog kluba i navijača, to je bezrezervna ljubav, teško objašnjiva onome ko njihovu muziku ne sluša, baš kao što je i uzaludno nekome ko ne voli nogomet objasniti stadionsku strast svakog navijača. Maiden slušaju akademski obrazovani ljudi (kakav je i sam Dickinson) i oni sa margina života. Vole i oni koji su debelo zašli u petu deceniju i života i klinci koji nisu bili ni rođeni kada su Gears, Dickinson, Harris i ostali svirali Seventh Son of the Seventh Son ili Somewhere in Time. Iskrenost i poštenje, to su razlozi zbog kojih su sve njihove turneje rasprodate, zbog toga nije nimalo čudno da njihove pjesme zajedno na Poljudu zagrljeni slušaju fanovi iz Jelaha, Zagreba, Kopra i Budimpešte. To se može vidjeti i osjetiti samo na koncertu Iron Maidena. I nigdje više.

 

BRUCE DICKINSON, IKONA HEAVY METALA

 

Sve što mi radimo je život, muzika, Iron Maiden...

 

Turneja Somewhere Back in Time izgleda kao povratak u historiju Iron Maidena. Zašto ste se odlučili za ovakav koncept sviranja isključivo starih pjesama, sa tek jednom nastalom nakon '90-ih godina prošlog stoljeća?

Ova turneja je nešto što smo oduvijek htjeli napraviti. Na mnogo načina je Live After Death bio važan i pionirski za cijelu rock zajednicu, za rock muziku '80-ih, tako da smo imali ideju vratiti taj osjećaj mnogim fanovima koji nisu bili ni rođeni te 1984. godine i koji su takve koncerte samo slušali na CD-ovima ili gledali na računaru. Mislim da je to sjajno, vratiti taj osjećaj. Ova turneja reanimira stare pjesme, daje im novi život. Za većinu naših fanova to su potpuno nove pjesme koje nikada nisu imali priliku čuti na koncertima. Neke od ovih pjesama nismo svirali 20 godina. Primjerice, The Rime Of The Ancient Mariner. Sada smo popravili pirotehniku, to smo u stanju napraviti jer je tehnika uznapredovcala u odnosu na vrijeme kada smo je objavili. Vjerujem kako danas te pjesme puno bolje sviramo negoli '80-ih godina. Tada smo žurili da ih efektnije završimo, no sada se možete zavaliti i uživati u moći koja iz njih izvire.

 

Je li Vas iznenadila činjenica da je turneja upotpunosti rasprodata?

Izgleda da je tačno da interes za vama raste ako neko vrijeme ne svirate na nekim mjestima. Vlada globalna pomama za Iron Maidenom, postoji ogromno uzbuđenje oko banda i mislim da je to nastalo u proteklih deset godina nakon što smo se Adrian i ja vratili u band i napravili nove pjesme koje su izgradile i učvrstile povjerenje ljudi u nas. Ono što je meni posebno važno jeste ta vjernost ljudi, nisu to fanovi koji dođu na koncert jer nemaju ništo drugo bolje raditi tu noć. Sve više i više ljudi nas prate na turnejama. Nama to nije njikakvo iznenađenje, iako smo čitali komentare u novinama gdje su novinari pisali kako su zapanjeni odzivom ljudi i euforijom koja vlada oko nas. Ipak, ni mi nismo očekivali ovako veliki broj ljudi na koncertima, napunili smo velike stadione u Latinskoj Americi i Evropi, rasprodavši ih u rekordnom roku. To je zaista zapanjujuće.

 

Možete li, uopće, objasniti fenomen vjernosti vaših fanova, šta je to što već godinama vjernim Iron Maidenu drži generacije ljudi?

Postoji nekoliko stvari koje Iron Maiden čine jedinstvenim u svijetu muzike. Prije svega, nikada nismo žrtvovali vlastiti integritet, nikada se nismo pojavljivali u celebrity magazinima ili televizijskim emisijama. Nikada nismo pali u očima fanova radeći stvari koje drugi čine kako bi postali slavni. Nema zaista potrebe za tim. Sve što mi radimo je život, muzika, Iron Maiden. Nas ne zanima Jean-Paul Gautier, ne zanima nas moda, ne zanima nas komentiranje stvari o kojima nemamo pojma. Mislim da mnogo fanova Iron Maidena dijele isto mišljenje s nama i to je jedna grupa ljudi koje u suštini zanima samo rock muzika, to je ono što oni žele. Iron Maiden kao band je sa godinama sve bolji. Naravno da starimo, ali postajemo sve efektniji.

 

Šta ćete raditi nakon turneje, odmor ili snimanje novog albuma?

U avgustu završavamo sa turnejom i onda ćemo... Ne znam, možda ćemo uraditi još nekoliko koncerata, možda nekoliko manjih svirki... Kada završimo, okrećemo se snimanju novog albuma. Prije toga ćemo uzeti nekoliko nedjelja slobodno. Mislim da zaslužujemo ljetovanje. Ustvari, kada bolje razmislim, nismo bili na ljetovanju otkako smo se ponovo okupili. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put proveo ljeto ne radeći ništa, osim da sam se odmarao ili tako nešto. Biće lijepo provesti ljeto bez turneje ili snimanja albuma. No, nakon odmora, mislim da se vraćamo radu na pjesmama i to je nešto čemu se zaista radujem. Biće to zaista fascinantan album, naš novi album.

 

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279363

Powered by Blogger.ba