Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

13.06.2011.

POSLJEDNJI ČUVAR JEVREJSKO-ŠPANSKOG JEZIKA

 


 

                                              Moris Albahari, najstariji bosanski Sefard, ključar korijena iz Kordobe

 

 

Moris Albahari ima 81. jednu godinu. Ochenta i uno, ponosno će, mada kaže kako bi mu bilo draže da se na njegove godine gleda onako kako Arapi čitaju. S desna na lijevo. Tada bi imao 18. Moris je najstariji Sefard u Bosni i, uz tek nekoliko godina mlađu Seku Karizon, jedini živi Jevrej kojem je jevrejskošpanski maternji jezik. Moris i Seka su jedini koji još uvijek u Bosni govore judeoespanol, jezik predaka koji su u Bosnu i Hercegovinu iz Španije, preko Istanbula, stigli oko 1540. godine. “Mislim da danas nema više od 20 ili 30 ljudi na području bivše Jugoslavije kojima je španski maternji jezik“, kaže Albahari.

                          

ULTIMO SEFARDI

 

Moris se sjeća kako priča o Albaharijevima, bosanskim Sefardima, počinje u Tešnju, gdje je njegov djed Moša trgovao sa Španijom. Drugi svjetski rat i holokaust Albaharijeve je zatekao u Drvaru, gdje je Morisov otac držao trgovine. U junu 1941. godine s porodicom je odveden u sabirni logor za Jevreje u Bihaću, iz kojeg su preživjele transportovali stočnim vagonima ka Jasenovca i dalje ka Aušvicu. „Bili smo u transportu, kad me na prijedorskoj stanici, u vozu, ugledao moj profesor muzike, ustaški bojovnik Zvonko Lipovac. Potrčao je vagonu i rekao mi da probušim dasku i bježim. Nisam htio bez roditelja. Spasio je cijelu moju porodicu.“ Pridružio se partizanima i po oslobađanju Jugoslavije bio je nastavnik letenja, gradio aerodrome, da bi, na kraju, postao prvi direktor sarajevskog aerodroma. Danas, kada je već odavno u penziji, učestvuje u radu međuvjerskih komisija, drži predavanja o neophodnosti tolerancije među ljudima... „Tokom rata, jedna je španjolska televizija posjetila Sarajevo. Snimili su priloge o Jevrejima koji su ovdje došli iz Španije, snimili su i mene. Nazvali su me Ultimo Sefardi, posljednji Sefard. Hvala Bogu, nisam zadnji, ima nas još“, kaže Albahari koji je u Sarajevu, zajedno sa vrijednim istraživačem historije bosanskih Sefarda, Eli Tauberom, Hadžemom Hajdarevićem iz Instituta za jezik i akademikom Davidom Kamhijem promovirao knjigu Jevrejskošpanski jezik u Bosni i Hercegovini, zbornik koji sadrži niz objavljenih i neobjavljenih naučnih i drugih radova o osobenostima ovoga jezika. „Koliko je poznato, ova knjiga predstavlja prvi prikaz jevrejskošpanskog jezika u nekoj od zemalja u kojoj su Jevreji Sefardi živjeli. Ovo je prikaz mnogi radova, magistarskih i doktorskih disertacija ali i tekstova običnih ljudi kojima je jevrejsko španski bio maternji jezik“, kaže Tauber, pojašnjavajući kako se radi o o jeziku koji je nastao pod utjecajima lokalnih sredina u kojima su živjeli Jevreji, te koji osim španskog i hebrejskog sadrži elemente turskog, grčkog, italijanskog... Poslije izgona iz Španije 1492. godine, a nekoliko godina kasnije i iz Portugala, Sefardi su prvo stigli u Istanbul i Solun, gradove u kojima su zateklli Jevreje koji su tu živjeli još od vremena Rima. Nakon naseljavanja na Balkanu, u albanskoj Valoni i makedonskom Skopju i Bitoli, oko 1540. godine dolaze u Sarajevo, Beograd i Niš. „Sefardi sa Iberijskog poluotoka su dolazili iz raznih provincija te su formirali zajednice koje su nazivali po tim dijelovima Španije“, kaže akademik David Kamhi. „Nazivali su ih Kal Aragon, Kal Leon, Kal Gallego, Kal Catalan... Do 1620. godine su govorili svojim dijalektima i pravilnim jezikom koji se zvao espanol ante clasico. Međutim, pošto njihove zajednice nisu bile velike, došlo je do miješanja tog sa drugim jezicima pa je stvoren jedan novi, opći jezik koji nije više imao toliko dijalekata, ali je bio mnogo lakši djeci za učenje.“ Judeoespanol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Prema podacima koji danas postoje, 99 procenata Sefarda je pred rat govorilo španjolski. „U vrijeme nastanka prve Jugoslavije, djeca koja su govorila španolski su bila meta ismijavanja, jer su bili drugačiji. Roditelji su onda insistirali da govore srpsko-hrvatski i jezik se polako gubio“, pojašnjava Kamhi. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanol nestao iz Bosne. Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji. „Mi smo do 1941. godine govorili španjoski, Sarajevo je prije rata bio mali Jerusalem“, sjeća se Albahari. „Sjećam se jedne zabave na kojoj su se dvije djeviojske zaljubile u jednog Austrijanca. I ovako su pričale: Mira es tu senor. (Pogledaj svog gospodina) Druga kaže Quien senor? (Kojeg gospodina) Es tu con đozlukas! (Onog sa đozlucima) E to je španski jezik kojeg smo mi govorili. Kada smo napustili Španiju, nije bilo riječi gafas ili ojios koja označava naočale, a kasnije smo dobili tu tursku riječ đozluke koje smo prilagodili sebi. Često smo pisali o šalama i imamo mnogo zapisa šala na španskobosanskom o tetkama koje su se zvale Rifka i Saruča.“

 

SEFARDI SU ŠPANJOLSKA DIJASPORA

 

Knjiga koja je promovirana u Sarajevu priča o nestanku judeoespanola iz Bosne. „Ovaj je jezik fenomen koji i dalje treba istraživati“, kaže Eli Tauber. „Mi želimo pokazati sa koliko su ljubavi Sefardi čuvali i sačuvali taj srednjevjekovni španjolski, taj govor Cervantesa. Oni su to ljubomorno stotinama godina čuvali u BiH i to je vrijednost kojoj bez sumnje treba odati priznanje. Mi Sefardi u Bosni se na neki način smatramo španjolskom dijasporom i stalno imamo jedan jasan, određeni odnos prema Španiji. Čak smo do Drugog svjetskog rata čuvali ključeve od naših kuća u Španiji. Pjesme koje smo pjevali, La Jave de Espana, pokazuju kako je nekada Jevrejima, bez obzira što im se desilo 1492. godine, nama bilo dobro i kako smo Španiju smatrali svojom domovinom. Sačuvali smo taj jezik, zatvorili smo se u neku sredinu u želji da sačuvamo ne samo jezik nego i sefardske poslovice, romanse i kuhinju. Meni je španski s vremena na vrijeme prenosila tetka, majka i baka nisu htjele da mi otkriju kako se to priča, Njih su dvije komunicirale samo između sebe.“ U BiH se ovaj jezik zvao španjol ili đidio (jidio) što je riječ koja je označavala Jevreja. „Judeoespanjol nije iskvareni španjolski jezik kao što neki misle. To je idiom koji je važan dio slavne španske tradicije“, ustvrdit će Kamhi. „To je bio jezik koji je često bio skrivan od nas. Zašto? Da se ne bi razlikovali od ostalih. Poslije samo u školama prihvatio tadašnji srpsko-hrvatski jezik kao i svi moji sunarodnjaci, ali je naš jezik imao duboke korijene u BiH“, zaključuje Albahari. „Nakon ovog zadnjeg rata, bila je gospođa Sara Montiljo koje je govorila španski bolje nego bosanski. Jednom smo prilikom u jevrejskoj općini imali sekciju koja se zvala Vidas Largas, koja se bavila španjolskim jezikom. Vodio ju je pokojni doktor Ishak Papo. Sara je, na španjolskom pričala kako je bila u nekoj radnji u koju je ušlo dvoje ljudi. Pričali su španjolski. Pitala ih je jesu li Jevreji jer pričaju španjolski. Kazali su da nisu, da su katolici. Onda ih je Sara pitala kako to da pričaju španjolski a nisu Jevreji? Jednostavno, taj se jezik uvijek ovdje vezao uz Jevreje i takoje i danas, kada u svom govoru imamo mnogo španskih riječi koje su vremenom postale ipak različite od originalnog značenja.“

Nedim Hasić - Del Haske
<< 06/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
273953

Powered by Blogger.ba