Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

06.10.2011.

SPORA SMRT TUZLANSKIH KLUBOVA


                                                   „Dok se tuzlanski sportski klubovi gase, načelnik Imamović planira izgradnju spomenika kralju Tvrtku vrijednog pola miliona maraka!“

 

 

Kratka vijest objavljena prije dvadesetak dana na nekoliko sportskih internetskih portala možda je najbolje oslikala stanje kakvo vlada u FK Slobodi. Naime, nogometaši tuzlanskog tima krenuli su u obližnji Gradačac na utakmicu šesnaestine finala Kupa BiH s tamošnjom Zvijezdom. Međutim, već na izlazu iz Tuzle minibus koji je prevozio igrače ostao je bez goriva. Pola sata trajalo je natezanje ko će platiti stotinjak maraka vrijedan račun za gorivo sve dok nije intervenirao klupski predsjednik Davud Zahirović i ovlastio svog saradnika Šefika Sarajlića da provuče karticu. Ovakva situacija u klubu starom 91 godinu najbolji je dokaz mraČne Činjenice kako je tuzlanski sport na izdisaju. Košarkaški klub Sloboda je ugašen, nogometni klub star devet desetljeća je na umoru, iz takmičenja su istupile odbojkašice i rukometašice Jedinstva. Rukometaši Slobode nemaju ni toliko novca da plate službene osobe na prvoligaškim utakmicama, stonoteniseri i kuglaši putuju u druge gradove kako bi mogli trenirati i nastupati. Svi memorijalni turniri u Tuzli, poput onog u spomen na Mustafu Hukića Huka, košarkaške velikane ili rukometaša Jasmina Kovčića su ugašeni. Agonija timova koji su proteklih godina okupljali oko pet hiljada sportaša traje već mjesecima, klubovi koji su redovno donosili naslove prvaka u Tuzlu odustaju od takmičenja, no općinske vlasti na čelu s načelnikom Jasminom Imamovićem šute i ne poduzimaju ništa, apsolutno nezuainteresirani za sudbinu sporta u ovom gradu. Klubovi istupaju iz prvih liga nemoćni da uplate nekoliko hiljada maraka za plaćanje kotizacija, dok, s druge strane, općinske vlasti iz godine u godinu smanjuju dio budžeta predviđen za sport, usmjeravajući taj novac u renoviranje kabineta, gradnju spomenika vrijednih nekoliko stotina hiljada maraka ili finanisranje neisplativih projekata osmišljenih isključivo radi medijske promocije lokalnih vlastodržaca.

 

KRAH PO MIŠKOVOM RECEPTU

 

Iako se većina Tuzlaka nadala kako se Košarkaški klub Sloboda, najstariji košarkaški klub u Bosni i Hercegovini, neće ugasiti, klupski čelnici odlučili su suprotno i sahranili klub koji je godinama bio sportski ponos ovog grada. Dugovanja kluba popela su se na šest miliona maraka, od Slobodne su svi uzimali a malo joj ko davao. Sloboda je ugašena, osnovan je OKK Sloboda koji će krenuti u takmičenje od najnižeg nivoa. Tri su ključna lika u mučnoj priči o uništavanju Slobode. Prvi je Sead Husarić, drugi Marjanko Divković a treći Žarko Vujović. Iako su u ovoj ekipi ponikli neki od najboljih poslijeratnih bh. košarkaša, poput Damira Mulaomerovića, Damira Mršića, Asima Paščanovića..., iako su imali sjajne rezultate u domaćem prvenstvu i tadašnjoj regionalnoj Jadranskoj ligi, krah košarkaškog kluba Sloboda počeo je prije skoro deceniju, kada su na njezino čelo stigli tadašnji predsjednik Muharem Avdurahmanović i direktor Sead Husarić. Kažu kako je rezultat kao snijeg, pa pokrije sve tragove, tako su i tadašnji rezultati Slobode prikrivali pravo stanje u klubu. Husarić odlazi sa dužnosti direktora ostavivši klub u milionskom gubitku, a dobri poznavatelji prilika u Tuzli kažu kako je u Slobodu stigao u poluraspadnutom stojadinu, a iz nje se izvukao kao dobro situiran čovjek. Spominju se dvije kuće, dva stana, čak i neki apartmani po Poreču. U blizini tuzlanske Kapije nalaze se klupske prostorije u čijem je prizemlju i restoran u vlasništvu kluba. Navodno je Husarić, prije no što će napustiti dužnost direktora kluba, potpisao ugovor o dugogodišnjoj renti za izdavanje restorana, a iako je ona trebala iznositi osam hiljada maraka, ugovorom je regulirano da povlašteni klijent iznajmljivanje prostora plati mizernih 1500 maraka. Možda je i to najbolji dokaz kako je poslovala i kako je vođena Sloboda. I sve je to mirno gledao tuzlanski načelnik kojem nikada nije bilo stalo do jednog od najvećih simbola grada. Klub je životario u Mejdanu koji nije nikada nije obnovljen u proteklih 25 godina, prepušten na milost i nemilost likovima poput Husarića, Miška Ražnatovića, Vujovića... Poseban dio priče o sahranjivanju Slobode odnosi se na Žarka Vujovića, donedavnog direktora ovoga kluba. Naime, po sličnom obrascu na koji je sistematski uništavana sarajevska Bosna, Vujović je lošim poslovanjem, u klubu u kojem je bio neformalni gazda, doveo Slobodu skoro do gašenja. Kao i nekadašnji operativci sarajevske Bosne, i Vujović je tako usko surađivao sa notornim Miodragom Miškom Ražnatovićem, beogradskim menadžerom, vlasnikom agencije Beobasket. Rezultat takve saradnje Ražnatovića i Vujovića bilo je trideset i pet košarkaša koji su u posljednjih pet godina prodefilirali kroz Tuzlu, ne ostavljajući u klubu dublji trag, no zato je svaki od njih lijepo zaradio noseći Slobodin dres. U posljednjih nekoliko godina iz Slobode su redom odlazili Mirza Begić, Jasmin Hukić, Mirza Teletović, Elmedin Kikanović a da ovaj klub na njihovim transferima nije zaradio gotovo ništa. Mirza Begić, danas igrač madridskog Reala, u ljubljansku je Olimpiju iz Slobode otišao za sportsku opremu, novac od tog transfera pokušavao se dobiti i uz arbitražu FIBA-e, za Kikanovića od beogradske Crvene Zvezde klub još uvijek nije dobio obeštećenje a kako se sada čini i neće jer je Crvena Zvezda u koju je otišao Kikanović završila u stečaju, a umjesto nje je osnovan novi klub. Kako se tvrdi, Vujović je prodajom perspektivnog Miralema Halilovića hrvatskom KK Zagrebu podmirio sva svoja potraživanja od kluba, dok je u isto vrijeme ostavio klupske uposlenike da mjesecima čekaju na isplatu plaća. U međuvremenu je osnovana i OKK Sloboda, ne zbog brige o mladim, talentiranim igračima kojih i dalje ima u i oko Tuzle, nego kako bi Sloboda, kojoj je godinama blokiran račun, mogla kako-tako poslovati. Konačno, nemoćni da klub dignu na noge, osmišljen je pakleni plan gašenja Slobode i to u krugu najbližih suradnika Žarka Vujovića i Jasmina Imamovića - ugasiti najstariji bh. košarkaški klub i sa potpuno novim krenuti od A2 lige i za dvije godine, čistih račpuna i bez polaganja odgovornosti za stanje u kojem je Sloboda, ponovo igrati u najboljem košarkaškom društvu. Za sve je ovo Vujović nagrađen pozicijom u Općinskom vijeću Tuzle, kao kandidat SDP-a, ali i savjetniČkim mjestom u kabinetu Jasmina Imamovića.

 

ŠUTI, NAĐA, ŠUTI

 

Po Tuzlu i tamošnji sport je najsramotnija činjenica kako su njezini sportisti glasali za smanjenje iznosa novca koji Tuzla izdvaja u svom budžetu za sport. Ruku za smanjenje budžeta digli su vijećnici Žarko Vujović, Dževad Šećerbegović, Enes Mešanović i karatašica Merima Softić i tako postali direktni krivci za propast tuzlanskih klubova. Odgovornost je i na ministrici obrazovanja i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona Nađi Avdibašić-Vukadinović, nekadašnjoj predsjednici Olimpijskog komiteta BiH, koja je dopustila da se uvede sistem dodjele novca koji je upotpunosti izjednačio amaterski sa vrhunskim sportom. Paradoksalno je da u Tuzlanskom kantonu udruženje ribara može aplicirati i iz budžeta dobiti više novca od, primjerice, rukometašica Jedinstva, sedmerostrukih prvakinja Bosne i Hercegovine?! Treba podsjetiti kako je Jedinstvo ekipa koja je odigrala prvu međunarodnu rukometnu utakmicu u Bosni i Hercegovini, u Kupu prvaka protiv protivnica iz Španije 1996. godine. Ta je utakmica bila svojevrstan lakmus papir za organizaciju sportskih događaja u postratnoj BiH. Tako, zahvaljujući i Vukadinovićki, o finansiranju sporta odlučuje kantonalna komisija koju čine predsjednik ribarskog udruženja Nedim Đug ili kickbokser Salko Zildžić?! Vukadinović se nije oglasila ni kada je ugašen ženski odbojkaški klub Polo iz Kalesije, višestruki prvak BiH. Hasan UšČuplić, osnivač kluba, čija je firma Polo bila generalni sponzor, na ovaj korak se odlučio teška srca, ali je pojasnio da je na to bio primoran zbog “maćehinskog” odnosa općine i Vlade TK-a. “Nikoga nije bilo briga za ovaj klub. Mnogi su se u Kalesiji hvalili kako u svojoj sredini imaju premijerligaša i trostrukog prvaka države, ali kada je trebalo podržati rad ovog kluba okretali su glavu. U više navrata smo upozoravali na diskriminatorski odnos prema Polu kada je u pitanju raspodjela sredstava namijenjenih za rad sportskih udruženja u Kalesiji i TK-a. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Ovakva odluka je bila neminovna.” Sada su i rukometašice Jedinstva odustale od takmičenja u bh. prvenstvu zbog besparice, odnosno, zbog činjenice da klub Rukometnom savezu BiH nije mogao platiti 2.900 maraka kotizacije?! U isto vrijeme Općina Tuzla izdvoji 28 hiljada maraka kako bi finanisrala manifestaciju izbora Sportiste godine. „Za godinu dana smo od Općine Tuzla dobili 1.500 maraka, a od Kantona ništa. Najviše smo kivni na Hajrudina Ćilimkovića, sekretara Sportskog saveza Tuzla, koji nam je kazao da Općina nije dužna pomagati sport, a da je njima prioritet košarka. Ako nisu dužni, zašto jedne guraju u propast, a druge pomažu“, kazao je Alija Hasić, Član UO kluba. Hasić je pojasnio kako je klub dogovorio sponzorstvo sa gračaničkom firmom Index, koja je na kraju od toga odustala jer nije željela biti jedina koja će finansirati klub. „Traženo je da u finasiranju pomogne i Općina Tuzla. Tražili smo danima prijem kod načelnika Imamovića, ali nismo se čuli ni telefonom. On je očito pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu, osoba koja uništava sport u Tuzli“, zaključio je Hasić. Treba reći kako je Jedinstvo primorano da istupi iz lige ponajviše zbog dugovanja za penziono osiguranje Svetlane Kitić, koje je davno trebala izmiriti Općina na čijem je čelu Imamović. No, to se nikada nije desilo i Kitićeva see, nakon što se nakratko vratila u BiH, opet preselila u Beograd, ovoga puta zastalno.

VLADA A NE SLUŽI

 

Kada je prije gotovo jedanaest godina došao na vlast, Imamović je građanima Tuzle poručio kako je on tu da im služi, a ne da vlada. Čini se kako je posljednjih godina taj svoj stav, barem kada je sport u pitanju, upotpunosti revidirao. U Tuzli se, kažu, ne može ništa uraditi bez Imamovićevog aminovanja. Tako je kada je u pitanju kresanje općinskog budžeta za sport, ali i postavljanje stolica u ljetnjim baštama. Imamovića sport apsolutno ne zanima, dokaz tome je i činjenica da je danima odbijao primiti delegaciju kluba koja je organizirala proslavu povodom devet decenija postojanja FK Slobode. Delegaciju je prije Imamovića primio čak i federalni premijer, no načelnik se tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja i dugotrajnog moljakanja udostojio na nekoliko minuta porazgovarati sa čelnim ljudima kluba koji je godinama talac političkih natezanja između Imamovićevog SDP-a i ostalih partija. Posebice je to bio slučaj sa bivšim predsjednikom Slobode Salihom Šabovićem, koji je istaknuti kadar Saveza za bolju budućnost BiH u Tuzli. Šabović je podnio ostavku na predsjedničku dužnost u klubu nakon što je na oktobarskim izborima izabran u Skupštinu Tuzlanskog kantona, no u klubu je ostao njegov rođak, menadžer Adem Šabović. Dok se tuzlanski klubovi gase, a Imamović sa svojim poslušnicima iz općinskog vijeća umanjuje budžetska davanja za sport, u isto vrijeme se odvaja novac za renoviranje kabineta. Novac se izdvaja i za gradnju spomenika Kralju Tvrtku koji je, kada je ideja objelodanjena, trebao koštati pola miliona maraka pa je sada ta suma umanjena za 200 hiljada. Javna je tajna da se načelnika vozi službenim automobilom na godšnji odmor, da se često putuje u Ravennu, talijanski grad-prijatelj odakle se Imamovići vrate sa novim idejama za fontane i za nove tržne centre. Dok većina od pet hiljada tuzlanskih sportista sreću traži i egzistenciju rješava u Gračanici, Sarajevu, Zavidovićima ili inozemstvu, Imamović svake godine potroši, po nekim tvrdnjama, skoro pola miliona maraka na književne susret Cum grano salis. Ova je manifestacija svakako potrebna Tuzli, no nepotreban je luksuz koji je prati. Po goste se šalju privatna vozila, tih nekoliko dana koliko borave u hotelu u Tuzli iskoristi se za oblokavanje i prežderavanje a sve to uredno plaćaju Tuzlaci koji godinama čekaju na obnovu Mejdana ili konačan kraj gradnje sjeverne tribine tušanjskog stadiona. Tribina je trebala biti završena početkom ljeta, no već sada se zna da će svečano biti otvorena pred naredne lokalne izbore. Tuzlacima je poznata priča kako suigrači onim nogometašima koje trener izvede iz igre prije kraja utakmice sa terena dovikuju da ne potroše svu vodu na pranje. Para u klubu nema, većina novca koji se dobije iz budžeta pootroši se na plate uposlenika općinskog preduzeća koje gazduje stadionom, pa stoga nije nimalo čudno što predsjednik Slobode Davud Zahirović egzistencijalne probleme nogometaša rješava tako što ih zapošljava u privatnoj firmi svoga sina. Naime, Zahirović je kapitena Samira Jogunčića i Muamera Zoletića zaposlio u firmi Autotehna, pa se navijači Slobode pitaju kome se ujutro moraju prvo javiti - treneru na trening ili na posao u Zahirovićevu firmu. Nažalost, većina tuzlanskih novinara i tamošnjih medija o ovome šuti i nijemo posmatra kako im propadaju klubovi. Imamović je u ovom gradu izgradio kult ličnosti, nažalost, ne zahvaljujući uspješnom vođenju Općine, nego uglavnom izdašnim honoriranjem većine lokalnih medija koji šute i izvještavaju po načelnikovoj volji. Za takav su kooperativan stav svake godine iz budžeta honorirani sa po 700 hiljada maraka budžetske pomoći medijima. Oni, pak, koji misle svojom glavom i ne žele izvještavati po diktatu, često su meta napada i sudskih tužbi. Jer SDP u Općinskom vijeću ima većinu i Imamoviću je lako ozakoniti svoje zamisli u ovom lokalnom parlamentu. U isto vrijeme rukometaši Sloboda Solane gubili su utakmice jer u klupskoj blagajni nisu imali 500 maraka kako bi platili korištenje dvorane u Mejdanu. Mnogo je pitanja koje tuzlanski sportisti žele postaviti Imamoviću, no zato ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Iz općinskih se struktura niko nikada nije oglasio o ovome, a u rijetkim prilikama kada Imamović gostuje u emisijama lokalnih medija, neko ga i uspije nazvati i pitati zašto je sebi namijenio ulogu grobara tuzlanskog sporta. No, odgovora nema, jer nakon takvih pitanja Imamović nerijetko ustane i napusti studio usred emitiranja programa.

 

06.10.2011.

DR. ADNAN DIZDAR


                                                  „Poznati ortoped, nekada vrstan rukometaš, osmislio je patent za pričvršćivanje implantata koji radikalno olakšavaoperacije i skraćuje oporavak najtežih pacijenata“

 

 

Kratka agencijska vijest objavljena proteklih dana u ovdašnjim medijima izazvala je veliku pažnju u liječničkim krugovima. Ugledni sarajevski ortoped Adnan Dizdar, nekadašnji rukometni reprezentativac Jugoslavije, u ruskom je Sevastopolju osvojio zlatnu diplomu na izložbi inovacija i novih tehnologija Novo vrijeme. Uspjesi i nagrade bh. inovatora posljednjih godina nius rijetkost, no nagrada za Diozdara je vrijedna jer je njegov patent, Ortopedska daščica sa rašljastim vijcima već u upotrebi i pokazuje izvrsne rezultate. Skoro devedset procenata nagrađenih patenata nikada ne pronađe svoju upotrebnu vrijednost, no Dizdar je svojim pacijentima, na sarajevskoj Klinici za ortopediju, već ugradio devet implantata sa svojom daščicom od humanog čelika i titanija što je „inventivno i korisno rješenje za saniranje koštanih preloma, koje je već u primjeni“, kako stoji u obrazloženju nagrade.

 

„OVO ĆE NAM SVIMA DIĆI KRILA“

 

„Patent ne nastaje odmah, on traži svoje vrijeme. Prva prijava patenta bila je prije četiri godine, a nakon toga je teklo vrijeme u kojem smo pokušavali vidjeti može ili se on ili ne primijeniti u praksi. Na sreću, ovaj je već primijenjen i polučio jue izvrsne rezultate“, priča doktor Dizdar, pokazjući nam snimke patenta, koji će zvanično biti predstavljen sredinom oktobra u zenici, na skupu udruženja američko-bosanske medicinske inicijative. Dizdar kaže kako nije riječ o patentu novog implantata kuka, kako su mnogi pomislili u prvi mah kada je objavljena vijest o nagradi, nego o rupama za šarafe, na koje se pričvršćuje implantat. „Svi implantati imaju rupe za šarafe, kojima se pričrvšćuju. Naš patent je nova, poboljšana verzija postojećih rupa koje postoje u svijetu. Mi smo, do sada, operirali ukupno devet pacijenata, trudli smo se da uzmemo slučajeve koji su indikativni, da operiramo najteže slučajeve. Smatrali smo da, ako njih uspješno zbrinemo, onda je to sve pozitivno i za one koji su lakši. I svakome je pacijentu  rehabilitacija išla ubrzanim tempom nego do sada, pacijenti su išli kući dva ili tri dana nakon operacije“, pojašnjava Dizdar.  Odobrenje za rad na patentu Dizdar je sa suradnicima dobio prije godinu dana. Prije toga, proveli su dosta vremena čekajući na odobrenje Etičkog komiteta i sličnih institucija, neophodno kako bi svoj patent mogli praktično testirati. Sa ceoma malo novaca, tek jednaest hiljada maraka koje im je odobrio prijašnji ministar zdravlja sarajevskog Kantona, Mustafa Cuplov, uspjeli su testirati inovaciju koja bi mogla uveliko olakšati operacije kuka i postoperativni oporavak i najtežih pacijenata. „Sve je, u stvari, entuizijazam. U zemlji u kojoj nema para, morate se snalaziti kako znate. Onda vam to ispada kao hobi, a ne neki realni posao“, pojašnjava Dizdar, potcrtavajući kako je uspjeh inovacije sarajevskih liječnika sjajan način za promociju zemlje i njenih stručnjaka koje se na Zapadu ipak gleda pomalo ispod oka. „U zemlji u kojoj živimo, koja je na nivou socijalne pomoći, morate shvatiti da je to tako. To je izazov jer će se naša iskustva koristiti vani, što nam na neki način diže dignitet. Jer kada ste ovakva zemlja, onda vas svako gleda kao na socijalni slučaj. Ljekarska profesija traži dignitet, kvalitet i velika ulaganja, to je jedna od najskupljih grana nauke i društva uopće. Zato nam ovakav uspjeh svima itekako podiže krila.“

 

BIH KAO KARIKATURA

 

Patent za pomoć pri implantaciji kuka Dizdar je, kako kaže, odabrao jer se uporedo s operacijama kuka, inovacija sarajevskih liječnika može upotrijebiti i na ostalim implantatima, odnosno, drugim dijelovima tijela. „Ako neskromno razmišljamo, patent može biti konkurencija postojećim školama u gradnje u svijetu, jer je nešto novo i izuzetno pozitivno.“ Ono što sada želi pokušati i čemu se nada jeste da se u BiH pokrene proizvodnja polufabrikata njegovog patenta. Zasada će se proizvoditi u Zagrebu, u tamošnjoj tvornici medicinskih pomagala Instrumentarij, jedinoj takve vrste na Balkanu. Njihovih 115 godina iskustva ali i volja da se upuste u ovakav posao olakšali su Dizdaru odluku kome prepustiti proizvodnju. „Od Instrumentarija sam dobio 50 besplatnih implantata za svoju kliniku, 20 za Tuzlu i 20 za Zenicu. Neovisno krećemo u ta tri centra kako ne bismo frizirali rezultate i nakon toga ćemo, pred Novu godinu, u Sarajevu, na prvom balkanskom kongresu stručnjaka iz ove oblasti predstaviti projekat i sve informacije do kojih smo došli“, kaže Dizdar. Ono što se zasada zna, kada su u pitanju prvi rezultati, jeste da pomoću Dizdarovog izuma pacijenti mnogo ranije idu kući na oporavak. „Kuk smo odabrali jer takvu povredu imate svaki dan. Kod nas u bolnicu svaki dan dođe dvoje-troje ljudi s povredom kuka. Na našu sreću, mi smo dokazali uspješnost patenta na najtežim slučajevima, na ljudima koji su i dementni i oduzeti i slično. Svi su preživjeli i brzo se rehabilitirali.“ Dizdar će rezultate svog patenta uskorio predstaviti kolegama stručnjacima iz karolinške bolnice u Stockholmu, ljudima koji su bh. liječnicima mnogo pomagali proteklih godina. Šveđanima je ponuđena prezentacija i ako prihvate, oni bi mogli biti institucija preko koje će se Dizdarov patent distribuirati u zapadnom dijelu Evrope. Ono što Dizdar žarko želi jeste proizvoditi polufabrikate u Bosni i Heregovini, no ta se ideja zasada čini kao nemoguća misija. „Nevolja Bosne i Hercegovine je to što mi nemožemo sami ući u proizvodnju polufabrikata. Mislim da bi mi svoju šansu mogli naći ako postanemo zemlja prenosnik ideja i pameti ka bogatim arapskim zemljama, koristeći arapski novac kako bi naše ideje pretočili u konkretne proizvode. Ako bismo ih uspjeli zagrijati za ove ideje, a to mora uraditi država, jer Arapi ovdje dolaze, studiraju, investiraju, onda bi proizvodnja mogla biti ovdje, u nekoj bh. tvornici“, kaže doktor Dizdar, zaključujući: „Zemlja u kojoj živimo to zasada nije sposobna uraditi. Kod nas je sve nacionalno, kod nas je bogomolja važnija od čovjeka i nisam siguran da ćemo uspjeti proizvoditi ovakve stvari. Karikatura je to šta smo od svoje zemlje napravili.“

 

 

SPORTISTA, REPREZENTATIVAC, STRUČNJAK

 

Doktor Dizdar je na Olimpijadi u Moskvi 1980. godine branio gol rukometne reprezentacije Jugoslavije

 

Generacija rukometaša sarajevskog Željezničara, čiji je gol branio doktor Adnan Dizdar, 1978. godine je osvojila naslov prvaka Jugoslavije. Okosnicu ekipe tada su, uz Dizdara, činili Ranko Božinović, Jefto Perišić, Ćamil Festić i Gordan Žigić te Rusmir Delahmetović. Sa klupe ih je kao trener predvodio Sead Hasanefendić. „U posljednje vrijeme uopće ne pratim rukomet, iako sam se nekada i sam bavio sportom“, kaže kroz smijeh Dizdar, nekadašnji rukometni reprezentativac Jugoslavije, učesnik Olimpijade u Moskvi 1980. godine. „Odem rijetko na utakmice, nemam baš ni vremena, pa samo ponekad pogledam prenose na televiziji.“ Kaže kako su današnji golmani istog kvaliteta kao u vrijeme dok je on branio, no razlika je ogromna kada je u pitanju brzina igre. “Sve nekako ide naprijed, samo je kod nas sve naaopkao. Recimo, u klubu koji je rukometni prvak države nemate nijednog momka koji je rođen u sarajevu. Nekada su sve timogve naših klubova činili uglavnom momci iz tih gradova, i u Goraždu, Banja Luci, Sarajevu, Zavidovićima... Velika je razlika kada vi imate svoje dijete u timu, pa njega dođe gledati dvadeset njegovih prijatelja koji se okupljaju u dvorani, prate utakmice i treninge. Oni se onda nalaze i druže u dvoranama a ne u parkovima gdje sjede, motaju travu i bodu se iglama. Sanjanje nekakvih uspjeha sa ovakvom orijentacijom je nerealno.“ Doktor Dizdar je bio jedan od likova priče Pauk na zidu, pokojnog Darija Džamonje, koji je Dizdara zvao njegovim starim nadimkom–Krcko. „Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljni­ji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli! Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu... 'U frci sam, Daco.' 'Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo...' 'Šta ti je?' 'Čini mi se da imam vodu u koljenu.' Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojim klavirističkim prstima pređe preko noge: 'Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu.“

 

 

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279364

Powered by Blogger.ba