Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

06.10.2011.

SPORA SMRT TUZLANSKIH KLUBOVA


                                                   „Dok se tuzlanski sportski klubovi gase, načelnik Imamović planira izgradnju spomenika kralju Tvrtku vrijednog pola miliona maraka!“

 

 

Kratka vijest objavljena prije dvadesetak dana na nekoliko sportskih internetskih portala možda je najbolje oslikala stanje kakvo vlada u FK Slobodi. Naime, nogometaši tuzlanskog tima krenuli su u obližnji Gradačac na utakmicu šesnaestine finala Kupa BiH s tamošnjom Zvijezdom. Međutim, već na izlazu iz Tuzle minibus koji je prevozio igrače ostao je bez goriva. Pola sata trajalo je natezanje ko će platiti stotinjak maraka vrijedan račun za gorivo sve dok nije intervenirao klupski predsjednik Davud Zahirović i ovlastio svog saradnika Šefika Sarajlića da provuče karticu. Ovakva situacija u klubu starom 91 godinu najbolji je dokaz mraČne Činjenice kako je tuzlanski sport na izdisaju. Košarkaški klub Sloboda je ugašen, nogometni klub star devet desetljeća je na umoru, iz takmičenja su istupile odbojkašice i rukometašice Jedinstva. Rukometaši Slobode nemaju ni toliko novca da plate službene osobe na prvoligaškim utakmicama, stonoteniseri i kuglaši putuju u druge gradove kako bi mogli trenirati i nastupati. Svi memorijalni turniri u Tuzli, poput onog u spomen na Mustafu Hukića Huka, košarkaške velikane ili rukometaša Jasmina Kovčića su ugašeni. Agonija timova koji su proteklih godina okupljali oko pet hiljada sportaša traje već mjesecima, klubovi koji su redovno donosili naslove prvaka u Tuzlu odustaju od takmičenja, no općinske vlasti na čelu s načelnikom Jasminom Imamovićem šute i ne poduzimaju ništa, apsolutno nezuainteresirani za sudbinu sporta u ovom gradu. Klubovi istupaju iz prvih liga nemoćni da uplate nekoliko hiljada maraka za plaćanje kotizacija, dok, s druge strane, općinske vlasti iz godine u godinu smanjuju dio budžeta predviđen za sport, usmjeravajući taj novac u renoviranje kabineta, gradnju spomenika vrijednih nekoliko stotina hiljada maraka ili finanisranje neisplativih projekata osmišljenih isključivo radi medijske promocije lokalnih vlastodržaca.

 

KRAH PO MIŠKOVOM RECEPTU

 

Iako se većina Tuzlaka nadala kako se Košarkaški klub Sloboda, najstariji košarkaški klub u Bosni i Hercegovini, neće ugasiti, klupski čelnici odlučili su suprotno i sahranili klub koji je godinama bio sportski ponos ovog grada. Dugovanja kluba popela su se na šest miliona maraka, od Slobodne su svi uzimali a malo joj ko davao. Sloboda je ugašena, osnovan je OKK Sloboda koji će krenuti u takmičenje od najnižeg nivoa. Tri su ključna lika u mučnoj priči o uništavanju Slobode. Prvi je Sead Husarić, drugi Marjanko Divković a treći Žarko Vujović. Iako su u ovoj ekipi ponikli neki od najboljih poslijeratnih bh. košarkaša, poput Damira Mulaomerovića, Damira Mršića, Asima Paščanovića..., iako su imali sjajne rezultate u domaćem prvenstvu i tadašnjoj regionalnoj Jadranskoj ligi, krah košarkaškog kluba Sloboda počeo je prije skoro deceniju, kada su na njezino čelo stigli tadašnji predsjednik Muharem Avdurahmanović i direktor Sead Husarić. Kažu kako je rezultat kao snijeg, pa pokrije sve tragove, tako su i tadašnji rezultati Slobode prikrivali pravo stanje u klubu. Husarić odlazi sa dužnosti direktora ostavivši klub u milionskom gubitku, a dobri poznavatelji prilika u Tuzli kažu kako je u Slobodu stigao u poluraspadnutom stojadinu, a iz nje se izvukao kao dobro situiran čovjek. Spominju se dvije kuće, dva stana, čak i neki apartmani po Poreču. U blizini tuzlanske Kapije nalaze se klupske prostorije u čijem je prizemlju i restoran u vlasništvu kluba. Navodno je Husarić, prije no što će napustiti dužnost direktora kluba, potpisao ugovor o dugogodišnjoj renti za izdavanje restorana, a iako je ona trebala iznositi osam hiljada maraka, ugovorom je regulirano da povlašteni klijent iznajmljivanje prostora plati mizernih 1500 maraka. Možda je i to najbolji dokaz kako je poslovala i kako je vođena Sloboda. I sve je to mirno gledao tuzlanski načelnik kojem nikada nije bilo stalo do jednog od najvećih simbola grada. Klub je životario u Mejdanu koji nije nikada nije obnovljen u proteklih 25 godina, prepušten na milost i nemilost likovima poput Husarića, Miška Ražnatovića, Vujovića... Poseban dio priče o sahranjivanju Slobode odnosi se na Žarka Vujovića, donedavnog direktora ovoga kluba. Naime, po sličnom obrascu na koji je sistematski uništavana sarajevska Bosna, Vujović je lošim poslovanjem, u klubu u kojem je bio neformalni gazda, doveo Slobodu skoro do gašenja. Kao i nekadašnji operativci sarajevske Bosne, i Vujović je tako usko surađivao sa notornim Miodragom Miškom Ražnatovićem, beogradskim menadžerom, vlasnikom agencije Beobasket. Rezultat takve saradnje Ražnatovića i Vujovića bilo je trideset i pet košarkaša koji su u posljednjih pet godina prodefilirali kroz Tuzlu, ne ostavljajući u klubu dublji trag, no zato je svaki od njih lijepo zaradio noseći Slobodin dres. U posljednjih nekoliko godina iz Slobode su redom odlazili Mirza Begić, Jasmin Hukić, Mirza Teletović, Elmedin Kikanović a da ovaj klub na njihovim transferima nije zaradio gotovo ništa. Mirza Begić, danas igrač madridskog Reala, u ljubljansku je Olimpiju iz Slobode otišao za sportsku opremu, novac od tog transfera pokušavao se dobiti i uz arbitražu FIBA-e, za Kikanovića od beogradske Crvene Zvezde klub još uvijek nije dobio obeštećenje a kako se sada čini i neće jer je Crvena Zvezda u koju je otišao Kikanović završila u stečaju, a umjesto nje je osnovan novi klub. Kako se tvrdi, Vujović je prodajom perspektivnog Miralema Halilovića hrvatskom KK Zagrebu podmirio sva svoja potraživanja od kluba, dok je u isto vrijeme ostavio klupske uposlenike da mjesecima čekaju na isplatu plaća. U međuvremenu je osnovana i OKK Sloboda, ne zbog brige o mladim, talentiranim igračima kojih i dalje ima u i oko Tuzle, nego kako bi Sloboda, kojoj je godinama blokiran račun, mogla kako-tako poslovati. Konačno, nemoćni da klub dignu na noge, osmišljen je pakleni plan gašenja Slobode i to u krugu najbližih suradnika Žarka Vujovića i Jasmina Imamovića - ugasiti najstariji bh. košarkaški klub i sa potpuno novim krenuti od A2 lige i za dvije godine, čistih račpuna i bez polaganja odgovornosti za stanje u kojem je Sloboda, ponovo igrati u najboljem košarkaškom društvu. Za sve je ovo Vujović nagrađen pozicijom u Općinskom vijeću Tuzle, kao kandidat SDP-a, ali i savjetniČkim mjestom u kabinetu Jasmina Imamovića.

 

ŠUTI, NAĐA, ŠUTI

 

Po Tuzlu i tamošnji sport je najsramotnija činjenica kako su njezini sportisti glasali za smanjenje iznosa novca koji Tuzla izdvaja u svom budžetu za sport. Ruku za smanjenje budžeta digli su vijećnici Žarko Vujović, Dževad Šećerbegović, Enes Mešanović i karatašica Merima Softić i tako postali direktni krivci za propast tuzlanskih klubova. Odgovornost je i na ministrici obrazovanja i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona Nađi Avdibašić-Vukadinović, nekadašnjoj predsjednici Olimpijskog komiteta BiH, koja je dopustila da se uvede sistem dodjele novca koji je upotpunosti izjednačio amaterski sa vrhunskim sportom. Paradoksalno je da u Tuzlanskom kantonu udruženje ribara može aplicirati i iz budžeta dobiti više novca od, primjerice, rukometašica Jedinstva, sedmerostrukih prvakinja Bosne i Hercegovine?! Treba podsjetiti kako je Jedinstvo ekipa koja je odigrala prvu međunarodnu rukometnu utakmicu u Bosni i Hercegovini, u Kupu prvaka protiv protivnica iz Španije 1996. godine. Ta je utakmica bila svojevrstan lakmus papir za organizaciju sportskih događaja u postratnoj BiH. Tako, zahvaljujući i Vukadinovićki, o finansiranju sporta odlučuje kantonalna komisija koju čine predsjednik ribarskog udruženja Nedim Đug ili kickbokser Salko Zildžić?! Vukadinović se nije oglasila ni kada je ugašen ženski odbojkaški klub Polo iz Kalesije, višestruki prvak BiH. Hasan UšČuplić, osnivač kluba, čija je firma Polo bila generalni sponzor, na ovaj korak se odlučio teška srca, ali je pojasnio da je na to bio primoran zbog “maćehinskog” odnosa općine i Vlade TK-a. “Nikoga nije bilo briga za ovaj klub. Mnogi su se u Kalesiji hvalili kako u svojoj sredini imaju premijerligaša i trostrukog prvaka države, ali kada je trebalo podržati rad ovog kluba okretali su glavu. U više navrata smo upozoravali na diskriminatorski odnos prema Polu kada je u pitanju raspodjela sredstava namijenjenih za rad sportskih udruženja u Kalesiji i TK-a. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Ovakva odluka je bila neminovna.” Sada su i rukometašice Jedinstva odustale od takmičenja u bh. prvenstvu zbog besparice, odnosno, zbog činjenice da klub Rukometnom savezu BiH nije mogao platiti 2.900 maraka kotizacije?! U isto vrijeme Općina Tuzla izdvoji 28 hiljada maraka kako bi finanisrala manifestaciju izbora Sportiste godine. „Za godinu dana smo od Općine Tuzla dobili 1.500 maraka, a od Kantona ništa. Najviše smo kivni na Hajrudina Ćilimkovića, sekretara Sportskog saveza Tuzla, koji nam je kazao da Općina nije dužna pomagati sport, a da je njima prioritet košarka. Ako nisu dužni, zašto jedne guraju u propast, a druge pomažu“, kazao je Alija Hasić, Član UO kluba. Hasić je pojasnio kako je klub dogovorio sponzorstvo sa gračaničkom firmom Index, koja je na kraju od toga odustala jer nije željela biti jedina koja će finansirati klub. „Traženo je da u finasiranju pomogne i Općina Tuzla. Tražili smo danima prijem kod načelnika Imamovića, ali nismo se čuli ni telefonom. On je očito pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu, osoba koja uništava sport u Tuzli“, zaključio je Hasić. Treba reći kako je Jedinstvo primorano da istupi iz lige ponajviše zbog dugovanja za penziono osiguranje Svetlane Kitić, koje je davno trebala izmiriti Općina na čijem je čelu Imamović. No, to se nikada nije desilo i Kitićeva see, nakon što se nakratko vratila u BiH, opet preselila u Beograd, ovoga puta zastalno.

VLADA A NE SLUŽI

 

Kada je prije gotovo jedanaest godina došao na vlast, Imamović je građanima Tuzle poručio kako je on tu da im služi, a ne da vlada. Čini se kako je posljednjih godina taj svoj stav, barem kada je sport u pitanju, upotpunosti revidirao. U Tuzli se, kažu, ne može ništa uraditi bez Imamovićevog aminovanja. Tako je kada je u pitanju kresanje općinskog budžeta za sport, ali i postavljanje stolica u ljetnjim baštama. Imamovića sport apsolutno ne zanima, dokaz tome je i činjenica da je danima odbijao primiti delegaciju kluba koja je organizirala proslavu povodom devet decenija postojanja FK Slobode. Delegaciju je prije Imamovića primio čak i federalni premijer, no načelnik se tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja i dugotrajnog moljakanja udostojio na nekoliko minuta porazgovarati sa čelnim ljudima kluba koji je godinama talac političkih natezanja između Imamovićevog SDP-a i ostalih partija. Posebice je to bio slučaj sa bivšim predsjednikom Slobode Salihom Šabovićem, koji je istaknuti kadar Saveza za bolju budućnost BiH u Tuzli. Šabović je podnio ostavku na predsjedničku dužnost u klubu nakon što je na oktobarskim izborima izabran u Skupštinu Tuzlanskog kantona, no u klubu je ostao njegov rođak, menadžer Adem Šabović. Dok se tuzlanski klubovi gase, a Imamović sa svojim poslušnicima iz općinskog vijeća umanjuje budžetska davanja za sport, u isto vrijeme se odvaja novac za renoviranje kabineta. Novac se izdvaja i za gradnju spomenika Kralju Tvrtku koji je, kada je ideja objelodanjena, trebao koštati pola miliona maraka pa je sada ta suma umanjena za 200 hiljada. Javna je tajna da se načelnika vozi službenim automobilom na godšnji odmor, da se često putuje u Ravennu, talijanski grad-prijatelj odakle se Imamovići vrate sa novim idejama za fontane i za nove tržne centre. Dok većina od pet hiljada tuzlanskih sportista sreću traži i egzistenciju rješava u Gračanici, Sarajevu, Zavidovićima ili inozemstvu, Imamović svake godine potroši, po nekim tvrdnjama, skoro pola miliona maraka na književne susret Cum grano salis. Ova je manifestacija svakako potrebna Tuzli, no nepotreban je luksuz koji je prati. Po goste se šalju privatna vozila, tih nekoliko dana koliko borave u hotelu u Tuzli iskoristi se za oblokavanje i prežderavanje a sve to uredno plaćaju Tuzlaci koji godinama čekaju na obnovu Mejdana ili konačan kraj gradnje sjeverne tribine tušanjskog stadiona. Tribina je trebala biti završena početkom ljeta, no već sada se zna da će svečano biti otvorena pred naredne lokalne izbore. Tuzlacima je poznata priča kako suigrači onim nogometašima koje trener izvede iz igre prije kraja utakmice sa terena dovikuju da ne potroše svu vodu na pranje. Para u klubu nema, većina novca koji se dobije iz budžeta pootroši se na plate uposlenika općinskog preduzeća koje gazduje stadionom, pa stoga nije nimalo čudno što predsjednik Slobode Davud Zahirović egzistencijalne probleme nogometaša rješava tako što ih zapošljava u privatnoj firmi svoga sina. Naime, Zahirović je kapitena Samira Jogunčića i Muamera Zoletića zaposlio u firmi Autotehna, pa se navijači Slobode pitaju kome se ujutro moraju prvo javiti - treneru na trening ili na posao u Zahirovićevu firmu. Nažalost, većina tuzlanskih novinara i tamošnjih medija o ovome šuti i nijemo posmatra kako im propadaju klubovi. Imamović je u ovom gradu izgradio kult ličnosti, nažalost, ne zahvaljujući uspješnom vođenju Općine, nego uglavnom izdašnim honoriranjem većine lokalnih medija koji šute i izvještavaju po načelnikovoj volji. Za takav su kooperativan stav svake godine iz budžeta honorirani sa po 700 hiljada maraka budžetske pomoći medijima. Oni, pak, koji misle svojom glavom i ne žele izvještavati po diktatu, često su meta napada i sudskih tužbi. Jer SDP u Općinskom vijeću ima većinu i Imamoviću je lako ozakoniti svoje zamisli u ovom lokalnom parlamentu. U isto vrijeme rukometaši Sloboda Solane gubili su utakmice jer u klupskoj blagajni nisu imali 500 maraka kako bi platili korištenje dvorane u Mejdanu. Mnogo je pitanja koje tuzlanski sportisti žele postaviti Imamoviću, no zato ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Iz općinskih se struktura niko nikada nije oglasio o ovome, a u rijetkim prilikama kada Imamović gostuje u emisijama lokalnih medija, neko ga i uspije nazvati i pitati zašto je sebi namijenio ulogu grobara tuzlanskog sporta. No, odgovora nema, jer nakon takvih pitanja Imamović nerijetko ustane i napusti studio usred emitiranja programa.

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
277023

Powered by Blogger.ba