Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

17.11.2011.

Oprosti im PAPE

 

„Nekima je, izgleda, bilo teško igrati pred ovakvim tribinama. Fudbaleru se ne može desiti ništa ljepše nego igrati ovakve utakmice. Za ovakve smo utakmice trenirali, za ovo sam igrao dvadeset godina, vucarao se po hotelima, putujem iz dana u dan i kada nam se treba desiti nešto prelijepo, nešto veliko, onda ne napravimo ništa od onoga kako smo se dogovorili.“ Ne, nije ovo izjava Emira Spahića ili Elvira Rahimića nakon lisabonskog horora. Nije niti razmišljanje selektora Safeta Sušića nakon najtežeg poraza njegovoj trenerskoj karijeri. Riječi su ovo Sergeja Barbareza, kapitena reprezentacije BiH na utakmici koju je igrao u Beogradu, u oktobru 2005. godine protiv Srbije i Crne Gore u Beogradu, utakmice koja je odlučivala putnika na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Šest godina kasnije, pokazat će se nakon dvomeča doigravanja sa Portugalcima, ništa se u našem nacionalnom timu nije promijenilo. Izuzev jednog ili dvojice igrača, na lisabonskom se Stadionu svjetla u ime reprezentacije BiH predstavila grupa plašljivaca. Danima je Sušić upozoravao, molio i objašnjavao kako treba igrati protiv Portugalaca. I onda su oni zbog kojih je cijela zemlja bila na nogama napravili isto zbog čega je i Barbarez nakon Beograda bio ogorčen svojim suigračima. „Igrali“ neku svoju utakmicu, mimo dogovora i Sušićevih naputaka.     

 

ZENIČKO KROMPIRIŠTE

 

Minute neposredno nakon što je njemački sudija Wolfgang Stark svojim zviždukom za kraj napokon okončao sramotu u Lisabonu značile su bolno otrježnjenje i povratak istini. Mogu reporteri BHT 1 potpuno suludo tvrditi kako su, nakon ovakve utakmice „ponosni“ (na što Bože dragi) i kako je „ako ni zbog čega drugog, zbog narednih utakmica ovaj poraz dobro došao kao putokaz za budućnost“ (o Bože dragi?!), istina je jasna i bolna. Nogometna je reprezentacija BiH prokockala četvrtu veliku priliku za plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Nogometna reprezentacija BiH je ekipa koja u svojih petnaestak godina postojanja nije uspjela pobijediti, izuzevši prijateljske mečeve, niti jednu veliku reprezentaciju niti slaviti u bilo kojem odlučujućem meču. Nismo pobijedili Dansku, Srbiju, nismo ni Tursku, Španiju, Portugal niti Francusku. Mentalitet gubitnika, kreiran u postratnim godinama, hranjen nerealnim očekivanjima i identitetom vječite žrtve koju potkradaju sudije, UEFA, Platini, CIA... i ko sve još ne, pokazao se ključnim. I to ne mogu promijeniti povremeni bljeskovi Edina Džeke, sve rjeđa lucidnost Zvjezdana Misimovića ili požrtvovanost i ozbiljnost Saše Papca. Safet Sušić je bio na najboljem putu da svojim profesionalizmom i poštenim odnosom prema lopti od nje dobije natrag ono što je očekivao. No, ni njemu se nije dalo. Pričati o tome da li je na Euro zaslužila ići reprezentacija zemlje koja nema poštenog nogometnog travnjaka, koja se guši u siromaštvu i u kojoj prosječan Bosanac razmišlja da li djetetu kupiti čizme za  zimu ili skupu kartu za utakmicu doigravanja, sada je nevažno. No važno je reći kako je zato na zenički travnjak, koji su Portugalci s pravom nazvali krumpirište, prošlog petka jurila sva sila ovdašnjih kantonalnih, entiteskih i državnih moćnika u skupim službenim passatima i audijima, praćena brojnom policijskom pratnjom. Tu je noć cestom koja vodi ka Zenici protutnjalo službenih, brat bratu, milion-dva maraka. Dnevnice, gorivo, troškovi policijske i službene pratnje za njih samo tu noć bile su dovoljne kako bi se kupio novi travnjak Bilinog polja. Travnjak koji su nam, kao, popravljali stručnjaci iz Slovenije, iako u Laktašima postoji firma koja je postavljala travnjak milanskog San Sira i koja će uređivati ukrajinske terene tokom Eura naredne godine. Ali, laktaške vlati trave Zenici još uvijek nisu dovoljno dobre.    

 

IZMEĐU BAKE I ĆIRE

 

Prva velika prilika za odlazak na Evropsko prvenstvo pružena nam je u oktobru 2003. godine. Igrali smo na sarajevskom Koševu protiv Danske. Trebala nam je pobjeda, na kraju je završilo neodlučeno. Desetak minuta nakon što je okončana utakmica tadašnji selektor reprezentacije, Blaž Slišković, izišao je pred novinare. “Poslije svakog neuspjeha i uspjeha direktor Pašalić je bio samnom. Međutim, 'kurve' iz Saveza nisu se pojavljivale ni danas, kada svi žalimo, niti kada smo ranije gubili. Zato su znali poslije pobjede nad Norveškom doći da se slikaju i kažu kako je sve što radimo za BiH. Znaju se busati kada pobjeđujemo, a ne znaju se pojaviti kada nam ne ide dobro. Gdje su sada, kada je nama i narodu BiH teško zbog ishoda ove utakmice? Stalno bježe od odgovornosti i izgleda da tome nema kraja. Čelni ljudi Saveza su činili sve kako bi se ova utakmica upravo ovako završila. Jednog dana ću reći i mnogo više detalja oko toga.” Bila je to rečenica koju je Baka kasnije ponavljao mnogo puta, no nikada nije otišao do kraja i kazao što zaista misli o ljudima koji su ga okruživali, dešavanjima u i oko reprezentacije. Slišković je poprilično neuspješno vodio tim koji je tek na kraju popravio blijed dojam s početka kvalifikacija. U početku se okretao raznim rizvićima i ikanovićima, špekuliralo se često kako je većina od njih dres obukla isključivo zato ne bi li podigla svoju vrijednost na tržištu, što je tvrdnja koja stoji uzme li se u obzir koliko su utakmica takvi nogometaši odigrali za nacionalni tim nakon potpisivanja ugovora u inozemstvu. Lutao je, “podmlađujući” reprezentaciju igračima u četvrtoj deceniji života rušeći tako njezin kakav-takav ugled, da bi tek sredinom kvalifikacija shvatio ono što su svi znali. Tada je reprezentacija bez Bolića, Baljića i Barbareza bila nemoćna. Slišković i Pašalić su, uz pomoć pokojnog Milana Jelića, tadašnjeg predsjednika NS BiH, izašli kao pobjednici iz sukoba sa Jusufom Pušinom, koji nikada nije krio da mu Baka nije bio prvi izbor na mjestu selektora. Aleksandar Ristić nikada nije dobio priliku na klupi reprezentacije, iako je to Pušina žarko želio, a tandem Slišković-Pašalić nastavio je dalje, u nove kvalifikacije koje su nam, po prvi put nakon rata, donijele susrete sa reprezentacijom države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora. Pokazalo se i izgubljenu drugu veliku priliku za plasman na veliko takmičenje, ovoga puta Svjetsko prvenstvo. Kvalifikacijski su mečevi kulminirali tačno dvije godine nakon okršaja sa Dancima. Mjesto bitke ovoga je puta bila beogradska Marakana. Bio je to, ispostavit će se te večeri, pakao kakav nije uspio opisati ni Dante u jednom od svojih krugova. Oko šest stotina navijača reprezentacije BiH bili su meta divljačkog iživljavanja, na tribinama se tokom svih devedeset minuta igre vodio neravnopravan rat koji je počeo sat i po prije utakmice, na ulicama oko stadiona. Oko petnaest hiljada navijača iz Republike Srpske, od kojih je većina došla sa kartama za utakmicu koje su im kupili Savo Milošević i Ognjen Koroman, reprezentativci SiCG rodom iz BiH (Janja i Pale), pjevala je pjesme od kojih se svakom normalnom biću ledila krv u žilama. Pala je, pala je, pala je, pala je na Markaleeeee orilo se iz desetina grla u trenutku dok je autobus sa reprezentativcima BiH, uz neviđeno policijsko i žandarmerijsko obezbjeđenje, ulazio na Zvezdin stadion. U paklu Marakane, hramu srpskog šovinizma, leglu primitivizma i, blago rečeno, najnižeg nacionalističkog orgijanja koje je kulminiralo pjesmom kako će, umjesto Kosova, Bosna biti srce Srbije, utakmica drugačije nije ni mogla biti završena nego pobjedom SiCG. Te bi večeri u Beogradu i mnogo kvalitetniji i veći igrači od prestrašenih Vedina Musića ili Zlatana Bajramovića, izgubljenih poput Sergeja Jakirovića na Marakani izgubili utakmicu i ostali bez devet miliona eura, kolika je bila zarada reprezentacija koje su izvadile vizu za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj. Slijedeće smo kvalifikacije odigrali blijedo, bez uspjeha, smijenjen je Fuad Muzurović, nakon njega i Meho Kodro, a onda je stigao - Ćiro. Ocvali nogometni opsjenar doveden je u trenutku kada se ozbiljno ljuljala stolica iljama i suljama u NS BiH. Manevarski potez urodio je plodom, Blažević je majstorski pritisak medija i javnosti preokrenuo u svoju korist, usput dobivši u ruke zanimljivu igračku, sa nogometašima u vrhunskoj formi poput Vedada Ibiševića, Zvjezdana Misimovića ili Edina Džeke koji su imali Njemačku pod svojim nogama. Blažević je manje-više uspješno plovio kvalifikacijama, pobjeđujući u Estoniji i Armeniji, no nije uspio niti jednom slaviti protiv jakih, protiv Turaka i Španaca. Baraž u novembru donio je Portugal bez Cristiana Ronalda. Blažević je šarmom i uzvicima kako će im, Portugalcima dakle, je..ti majku potpalio nadu kako se improvizacijom može napraviti rezultat. No, i njegova je priča okončala porazom i bolnim otrežnjenjem, isto onako kako je završila Sliškovićeva havarija. Tadašnji je portugalski selektor Carlos Queiroz nekoliko puta išao u Hoffenheim i Wolfsburg gledati naše nogometaše, Blažević je u isto vrijeme išao na modne revije u kuću Ejupa Ganića i igrao monopol u Sarajevu s Halidom Bešlićem. U Lisabonu je izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošću, u uzvrtau u Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako nije stručnjak niti taktičar, nego samo dobar motivator. Morao je igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimovića kao trećeg napadača, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi već jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reći hvala. Bila je to treća sreća, kako za Blaževića tako i za BiH, no Ćiri sa bh. timom nije uspjelo ono što mu je pošlo za rukom nekoliko godina ranije, sa Hrvatskom i Iranom.

 

SRCE I DUŠA ZA MRVU RADOSTI

 

Nakon poraza od Portugalaca te novembarske noći 2009. godine u u Zenici, napisali smo ono što Savez nakon Blaževića treba napraviti. Dakle, ostaviti ključnu grupu igrača na okupu i pronaći trenera koji će znati kako je ubojita ljevica Sejada Salihovića, trenera koji tačno zna šta Medunjanin može odigrati, selektora koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. Skoro sve to dobili smo u Safetu Sušiću, najboljem selektoru koji je ikada bio na klupi bh. reprezentacije. Sušić je uradio sve, odnosno, gotovo sve što je trebalo. Na kraju je kvalifikacija riješio dileme oko prvog golmana, donekle popustio kada je u pitanju poziv igračima koji, ma kako nadareni i simpatični bili (Muslimović) bez kluba ne zaslužuju mjesto u najboljem timu. No, Sušićev je izbor najboljih igrača bio sužen i, zanimljivo, bio je prvi selektor koji nije mogao, izuzevši golmana Asmira Avdukića, bilo koga iz domaćeg prvenstva pozvati reprezentaciju jer jednostavno igrača reprezentativnog kvaliteta u Premijer ligi nema. Strpljivo je i staloženo, nerijetko izložen nemilosrdnom, uličarskom  šibanju ovdašnje internetske javnosti i dijela medija, gradio tim koji će dvanaest minuta prije kraja posljednje kvalifikacijske utakmice, biti ne Evropskom prvenstvu. Možda je jedini njegov neuspjeh bio remi u Tirani, no nadoknađeno je to kasnijim pobjedama. Sušić je došao do baraža, nesretna igra kuglica donijela mu je opet Portugalce. I ostavila ga, kao i njegove prethodnike, pred vratima raja i bez deset miliona eura s kojim bi NS BiH konačno mogao izgraditi pristojan stadion i teren kojeg se nećemo stiditi. Raspravljati o taktici, razlozima poraza, o tome jesmo li lisabonskih šest golova primili zbog crvenog kartona Senada Lulića bespredmetno je raspravljati. Besmisleno je i nisko za poraz okrivljavati isključivo momka iz Jablanice koji je, uz Asmira Begovića i Mensura Mujdžu otkrovenje ovih kvalifikacija. Nisko jer isti oni koji tako nešto tvrde nisu ni slova nakon Pariza rekli svojim prijateljima iz reprezentacije i zamjerili zbog skrivljenog penala bez kojeg bi, u konačnici, bili pošteđeni užasa doigravanja i lisabonske sramote. Veliki je Abdulah Sidran, prije desetak-dvanaest godina napisao: „Znam samo da se u Bosni mrva radosti cijelom dušom plaća.“ A u Lisabonu su naši nogometaši igrali i bez duše i bez srca. Bez toga tim, objektivno lošiji od Portugala i ne može očekivati ništa više do mreže napunjene do vrha. I sramote umjesto radosti. A dušu i srce ili imaš ili nemaš. To im Safet Sušić, koji je u poznim godinama za Jugoslaviju na SP u Italiji igrao velikog srca i pune duše, ne može usaditi ni tokom priprema niti u svlačionici. To se ned dobija bahaćenjem prije utakmica i pompeznim izjavama. Srce se pokazuje na terenu, a ne na konferencijama za štampu i izjavama novinara. S time se, jednostavno, rodiš.

11.11.2011.

PAPE SUŠIĆ: MOŽEMO!

SAFET SUŠIĆ (56)

 


                                                     Safet Sušić, selektor nogometne reprezentacije BiH, spreman je za najveći izazov u svojoj trenerskoj karijeri. Evropsko nogometno prvenstvo, koje se igra u Poljskoj i Ukrajini narednog ljeta, probat će osigurati na teži način, u dvije utakmice doigravanja protiv Portugala. Dvije godine nakon što je imenovan za selektora, Sušić je sa svojim suradnicima uspio od reprezentacije BiH stvoriti tim koji nije izgubio niti jednu od posljednjih šest kvalifikacijskih utakmica, tim koji je najbolje rangiran na FIFA listi od dana kada je osnovan NS BiH. Dvije godine od prve utakmice na mjestu selektora, Sušić, u otvorenom i iskrenom razgovoru za Slobodnu Bosnu, priča o načinu na koji je stvarao reprezentaciju, svojoj trenerskoj filozofiji, očekivanjima u susretima s Portugalcima. „Najteže mi je bilo napraviti ekipu“, kaže Sušić na početku razgovora za naš list. „To se nije moglo napraviti preko noći. Isto tako, nije se moglo nastaviti sa istim timom koji je igrao u baražu za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ako sa tim igračima nisi mogao pobijediti u kvalifikacijama i otići na SP, onda je bilo jasno da se ne može ni na Evropsko prvenstvo. Trebalo je naći igrače, dovesti ih, ukomponirati u tim... To je bila prva stvar koju sam morao napraviti. Drugo, smetalo mi je nepovjerenje nekih ljudi koje sam osjetio kada sam postao selektor...“

 

Ljudi iz Nogometnog saveza?

Ne, ne... Općenito, ljudi u Bosni koji su bili skeptični prema meni, mada ne vidim razloga za taj skepticizam. Nekoga ko je izabran za najboljeg igrača BiH u zadnjih pedeset godina pitaju može li on voditi reprezentaciju? Meni je to bilo smiješno, shvatio sam to kao da mene ljudi pitaju znam li išta od fudbalu. To mi je smetalo. Ali je najteža stvar svakako bila stvaranje tima. Nedostajalo je nekoliko igrača kada sam došao. U početku smo imali grdnih problema, nismo imali niti jednog ljevaka u ekipi. Srećom, pojavio se Senad Lulić, poslije njega Mensur Mujdža pa neki igrači koji su bili blizu ali nisu igrali kakav je Haris Medunjanin...

 

Srećom, vratio se i Saša Papac...

Da, srećom po nas.

 

Zbog čega je vladalo toliko nepovjerenje? Vaša trenerska karijera uopće nije loša. Istina, niste vodili velike evropske klubove, ali ste svuda gdje ste radili pravili dobar posao?

Ne znam da li je samo u pitanju činjenica da sam vodio, recimo, Istanbulspor a ne Bayern. Jednostavno, takav smo narod. Inače nemamo puno povjerenja. Selektor je takva funkcija, uvijek su oko selektora podijeljenja mišljenja.

 

Bili ste često i meta dobrog dijela ovdašnjih medija, čiji se novinari nisu mogli pomiriti s činjenicom da više nema Miroslava Blaževića, a time ni privilegija koje su (ne)opravdano kod njega uživali?

Kod nas je to malo drugačije. Recimo, u Francuskoj nema medijskog prostora za svakoga, tamo ne može svako doći na televiziju ili u novine i pričati o svemu. Kod nas svako živ može da kaže sve što hoće, da se istrese na selektora i igrače i da za to ne snosi nikakvu odgovornost. U Francuskoj je jedan sportski dnevnik, L'Equipe i France Football koji izlazi dva puta sedmično i to je to. U L'Equipeu dobiti prostor za intervju je čudo, moraš to debelo zaslužiti. To mi je malo smetalo kod nas, što svako može pričati svašta i o svemu.

 

Koliko vam je bilo teško promijeniti pravila ponašanja kada je reprezentacija u pitanju. Uveli ste red, nije se moglo desiti da se u hotel dolazi kada ko hoće, da se ulazi igračima u sobe...

A šta su pravila ponašanja? Valjda je to nekakav osnovni red kako se treba ponašati. Meni je bilo neshvatljivo da se u dane priprema moglo u hotelu naći stotine ljudi. To je meni nepojmljivo, ja to ne bih mogao izdržati. Ne znam ko bi to mogao da podnese. Znam da je za pripremu jedne utakmice potreban mir, konncetracija koja traje nekoliko dana, a ne samo dan prije utakmice. Stalno igračima ponavljam da se utakmica ne može pripremiti na dan kada se ona igra. Utakmica se priprema od prvog dana okupljanja pa sve do izlaska na teren. Moraš biti savjestan, veliki profesionalac, ozbiljan, skupiti u sebi svu energiju, kako pozitivnu tako i negativnu, akumulirati je u sebi da bi to mogao sve istresti na teren. Opet kažem, prije svega imam igračko iskustvo, znam kako igrači dišu, kako razmišljaju i zato vlada red.

 

Vas igrači ne mogu prevariti...

Dobro, sve je to individualno. Ima igrača koji vole malo drugačije da se ponašaju, svako ima nekakav svoj način pripreme za utakmicu. Ali ja volim mir. Volim da, kada se krene na utakmicu, da u autobusu bude mir, da nema muzike, mobitela...

 

Neka vrsta meditacije?

Naravno, jer već tada igrač mora da bude u utakmici, već se tada počinje igrati utakmica. Ima i drugačijih trenera, čuo sam da je, recimo, u Španiji u autobusu i svlačionici dernek kada se krene na utakmicu...

 

Slušaju li vas igrači?

Mislim da oni samnom imaju puno slobode, čak i previše. Desilo se da neko to malo i iskoristi. Imam povjerenja u njih ali sam im, isto tako, stavio do znanja da svako treba da stoji iza svojh postupaka. Ako je neko namjerno pogriješio, da zna da može za to biti sankcioniran. Nisam za to da se novčano kažnjavaju, za mene je sankcija klupa ili tribina. To se već dešavalo i možda će se i slijedeću utakmicu desiti... Ne znam ni ko je s kim u sobi, nikada ni kod jednog igrača nisam ušao u sobu da ga obiđem, da ga pokrijem pred spavanje, ali treba da znaju da ukoliko neko pogriješi, pogotovo pred važne utakmice, može da bude kažnjen.

 

Nećete konkretno o primjerima ili imenima?

To ne želim, to ostaje među nama i uvijek će ostati među nama dok sam ja selektor. .

 

Ako nekoga, iznenada, preselite na klupu ili tribinu, znači da je zgriješio tokom priprema?

Svako treba da stoji iza onoga što radi. Ako to čini, zna šta ga čeka

 

Čini se kako je vaš prag tolerancije iznenađujuće visok, da imate možda i suviše strpljenja?

I kada sam bio igrač, volio sam da imam dosta slobode. Sjećam se da nas, kod Ivice Osima na Svjetskom prvenstvu u Italiji, niko nije tjerao u 11 uveče na spavanje. Ako je utakmica sutra uveče u devet sati, zašto bih ja morao biti u sobi i gasiti svjetlo u 11? Igrači moraju biti u hotelu do 12 a nakon toga mogu sjediti još u hotelu, biti na masaži, gledati televiziju... Nisam striktan, ne tjeram na gašenje svjetla u 23 sata jer me je to izluđivalo i kao igrača. Zaista sam tolerantan prema njima, imaju puno slobode i zato mi nekada bude malo i smiješno kada pročitam da u reprezentaciji vlada vojnička disciplina. Imaju pravo da ih u neko pristojno vrijeme posjete roditelji, prijatelji... Ne znam kako je bilo prije mene, ali pred prvu utakmicu koju sam vodio, ovdje nije bilo puno svijeta oko reprezentacije. Nekako se sama od sebe ta stvar složila, ne znam ni ja kako.

 

Spominjali ste Ivicu Osima i Svjetsko prvenstvo. Može li se vama desiti, kako što se njemu desilo, da mu Mirsad Baljic dođe u svlačionicu sa skrivenim diktafonon i kasnije snimak da novinarima?

Vidiš, za to sam čuo tek nedavno. Nisam čak siguran ni da je Mirsad to radio. Ne znam ni da li je to istina ili je postalo neki, da tako kažem, urbani mit.

 

Konsultirate li Osima oko taktike, pozicija igrača? Koliko uopće sa njim razgovarate tokom priprema za utakmice?

Razgovaramo, ali se oko ekipe ne konsultujemo. Prije svega zato što Ivica nije takav tip čovjeka koji će ti doći za stol i govoriti šta treba da radiš. Istina je da sjedimo i ozbiljno pričamo. Recimo, poslije utakmice sa Lukskemburgom, nas dvojica i Borče Sredojević smo ostali analizirati utakmicu do četitri ujutro.

 

Osim je optimista kada je u pitanju ishod utakmica s Portugalom. I to, čini mi se, veliki optimista?

Vjerovatno umjereni optimista. Ne znam može li iko biti, kada je Portugal u pitanju,veliki optimista. Lijepo je biti optimistačn, ali... Švabo je realan čovjek. Svako ko poznaje fudbal zna kakav nam je protivnik, kakva je naša ekipa i šta se sve može dešavati.

 

Koliko reprezentaciji znači to što je on predsjednik NS? Gledaju li nas sada s malo više respekta u tim inozemnim fudbalskim krugovima?

To moraš pitati članove Komiteta kako im je kada odu na razgovore sa predstavnicima UEFA i FIFA, na sastanak sa Blatterom ili Platinijem. Oni znaju koliko je važno kada uz sebe imaju jednog takvog čovjeka na čelu delegacije. To je dovoljno, najjači smo na svijetu. (smijeh)

 

Koliko su vam problemi u Savezu bili otežavajuća okolonost u radu. Usred kvalifikacija nam je prijetila suspenzija?

Suspenzija me nije mnogo opterećivala. Došao sam da pokušam napraviti reprezentaciju koja će otići na Evropsko prvenstvo. Isto tako, od prvog dana sam znao da, ukoliko se desi da ta suspenzija potraje, imaš izbor. Ideš s mjesta selektora silom prilika i s tim sam se pomirio.

 

Za sebe tvrdite da ste čovjek koji ne voli davati bombastične izjave. Čini se da Vam je i to bila, nakon stila Ćire Blaževića, otežavajuća okolnost?

Zašto bih folirao bilo koga? Ima dovoljno i fudbalskog i životnog iskustva. Vidite šta se desilo hrvatskom selektoru Slavenu Biliću. U kvalifikacijama je pričao kako će biti prvi u grupi, kako će se oprostiti nakon Evropskog prvenstva i na kraju sve ispadne naopako. Ne možeš tako pričati, kako može bilo ko od nas kazati da će biti prvi u grupi? Moraš biti toliko superioran, imati toliko bolju ekipu od drugih pa da tako nešto kažeš. Ko to može uopće sebi dopustiti?

 

Vjerovatno selektor Španije i možda Njemačke?

Španci to mogu sebi dopustiti, ali se ni oni tako ne ponašaju. I onda kada ne uspiješ biti prvi, ljudi se okrenu protiv tebe. Svi čitaju šta kažeš, jer ljudima je ovdje reprezentacija važna. Pamte sve što si pričao i dočekaju te na nož nakon neuspjeha, bolno te podsjećajući šta si govorio. Jednostavno, dešavalo mi se da sam, i kada sam bio igrač, gubio utakmice protiv protivnika koje su svi smatrali mnogo slabijim. A dešavalo se i da dobiješ bolju ekipu. Ali davati takve izjave, kako ćemo nekog pregaziti, kako ćemo im sprašiti tri gola, to je... Nemaš argumente za to.

 

Prije izvjesnog vremena pojavila se priča po kuloarima kako vaš brat Sead, koji se bavi i menadžerskim poslom, „gura“ svoje igrače u reprezentaciju? Povezivalo ga se sa Adnanom Zahirovićem?

Navodno je, kažem, navodno, Zahirovićev menadžer, a to ću pitati Adnana, jedan Darko, momak kojeg ja znam, a valjda je i Sejo sa njim prijatelj. Zahirović je otišao u inostranstvo a prije toga nije igrao za reprezentaciju. Nisam ga ja zvao u reprezentaciju da bi se on mogao prodati van. Svakog našeg igrača pratim, pratim ih na soccerwayu i čim vidim našu zastavicu uz ime igrača, pratim kako, gdje i koliko igra. Volim od svakoga primiti sugestiju, saslušam svakoga ko mi kaže da ima neki naš igrač u nekom klubu u Americi, Zambiji, Kuvajtu... Volim da dobijem takve informacije i onda ga pogledam i pratim. Kada smo igrali prijateljsku utakmicu s Poljacima u Turskoj, svidjela su mi se tri igrača. Zahirović, Darko Maletić i Muhamed Džakmić su tada odskakali od ostalih. Kada smo se pripremali za utakmicu protiv Meksika, kazao sam Elmiru Pilavu (sekretaru reprezentacije op. a) da pozove Džakmića, no on je tada završio transfer u Koreju i bilo je nemoguće da ga pozovem. Poslije sam zvao Maletića, ispostavilo se da je zaslužio i kasnije Zahirovića, koji igra dobro u Rusiji. Ako je neko od 20 utakmica, u 17 standardan u jakoj ruskoj ligi, onda zaslužuje pažnju i to je jedini razlog.

 

Je li bilo pritisaka na vas kada je u pitanju sastavljanje ekipe?

Nikada!

 

Kako odlučujete ko će braniti, kako se odlučite između Hasagića i Begovića?

Mogao sam, nakon što se desila situacija sa odbijanjem da dođe na prijateljsku utakmicu, da više i ne pozovem Begovića u reprezentaciju. Ali sam ga pozvao jer mi trebaju dva golmana. Pričao sam sa njim i jasno mu stavio do znanja šta od njega očekujem i kako razmišljam o tome ko će igrati. Na prošlom okupljanju sam mu kazao da će obojica braniti po jednu utakmicu. Pitao me je do kada će tako biti, kazao sam mu do Evropskog prvenstva. Tada ću, ako odemo na EP, odlučiti ko je prvi golman. Nikada me niko nije pritiskao oko sastavljanja ekipe. Druga stvar, analiziraj utakmice koje smo igrali pa kaži gdje nas je to Hasagić koštao bodova? Nikada nisam rekao ko je bolji golman od njih dvojice, za mene su obojica vrhunski golmani a ko će braniti zavisi samo od njih. Kenan sada ne brani u svom klubu i protiv Portugala će braniti Begović.

 

Pratite li internetske forume?

Iskreno, ne čitam. Desilo mi se nekoliko puta da pogledam šta to tamo ljudi pišu, ali sam brzo odustao od toga. Ne volim komplimente, a kritiku volim još i manje. Ali mi ne smetaju ljudi koji tamo kritiziraju, jer sam vidio da tamo ima malo ozbiljnih rasprava, da se ljudi više prepucavaju i zezaju između sebe nego što ozbiljno analiziraju igru i utakmice. Znaš kako je, kada dobro odigraš utakmicu, imaš pet komplimenata i jednu kritiku. A onda ti ta kritika više smeta nego sve pohvale koje si dobio.

 

Šta će se desiti nakon 15. novembra?

Ti si prvi koji mi je postavio to pitanje, još me niko ne pita šta nakon Portugala (smijeh). Nije trenutak da sada o tome govorimo. Ne bi bilo dobro da izađu neke moje izjave pred ove odlučujuće utakmice. Da si me prije petnaestak dana to pitao, možda bih ti rekao šta mislim o svemu tome. Sada, nije vrijeme...

 

Nije valjda da razmišljate o odlasku sa mjesta selektora?

Ner mislim ništa, mislim samo o dvije utakmice protiv Portugala. Postavio sam samom sebi cilj, da pokušam otići na Evropsko prvenstvo. Ako izgubimo od Portugala, nisam ostvario taj cilj. E sad, u tom slučaju moj ugovor se završava 31. decembra ove godine. Ako odemo na EP, završava se nakon prvenstva. Kako god se završilo, idem do kraja ugovora. A da li će to biti u decembru ili junu, vidjećemo. Znaš kako je, postavio si mi neka pitanja na koja sam odgovorio zaista iskreno. Ali, ako ne prođemo Portugal, ljudi su u stanju svašta da napišu, da ti svašta kažu. Naprimjer, ovo što si pitao oko Zahirovića i mog brata. Sejo je počeo da se bavi menadžerskim poslom i zbog toga sam isključiv, zabranio sam mu da se približava moji igračima. Znam da je jednom prilikom zvao Džeku, kada je bilo jasno da Edin ide iz Wolfsburga, mislim da je imao i dobru ponudu za Lulića... Jednostavno, to ne želim, hoću da se izbjegnu takve priče. Ljudi mogu misliti šta hoće, ali u reprezentaciji igraju i igrat će samo oni koji to zaslužuju.

 


PORTUGAL

 

O šansama u doigravanju protiv Portugala: Teško je govoriti u procentima. Nemam taj običaj niti bih želio procjenjivati kakvi su nam izgledi. Htio sam i hoću da budem optimista sve od onog trenutka kada sam saznao ime protivnika u baražu. Naša reprezentacija je odigrala zadnjih šest utakmica bez poraza, primili smo samo jedan gol i to iz penala. Odigrali smo nekoliko vrhunskih utakmica i sve su to činjenice koje me primoravaju da budem optimista. Ne možeš biti optimista a pričati kako su nam šanse male ili nikakve. Smatram da će se sve odigrati u Lisabonu, ne vjerujem da bilo koja od ove dvije ekipe u prvoj utakmici može napraviti rezultat koji bi revanš napravio formalnošću. Rezultat će biti tijesan u Zenici i druga će utakmica riješiti pitanje pobjednika. Nadam se da imam inteligentne igrače u ekipi koji neće praviti prekršaje za žute kartone ako to baš ne moraju, prekršaje oko šesnaesterca... Računam, iznad svega, na inteligenciju mojih igrača.

 

O Portugalu, prednostima i manama: Dvije zadnje utakmice su igrali sa istom ekipom. Opasni su, imaju dobre igrače u svim linijama. Ronaldo, Nani, Postiga... Pored njih tu su još tri-četiri ofanzivna igrača koji mogu riješiti utakmicu. U veznom redu i obrani su isto tako jaki, iako neće igrati Bosingwa, koji nije pozvan za utakmice baraža. Imaju oni i mana, kao ekipa se ne brane dobro. Dešava im se ponekad da prime dosta golova. Čudna su ekipa. Pobijedili su Španiju 4-0, a onda od Islanda prime tri gola. Izgube od Danske u utakmici u kojoj su mogli prinmiti još nekoliko golova. Iznenadila me je ta utakmica, igrali su sa istom ekipom koja je primila tri gola od Islanda, a protiv Danaca im je trebao samo bod da budu prvi. Selektor im je stavio istu ekipu, ofanzivno nastrojenu, vjerovatno je htio da pobijedi. Za nas je to dobro, jer Portugal nije ekipa koja će ti doći da čuva 0-0 kako bi u revanšu pobijedila. Doći će u Zenicu da nas pobijede. Mi ćemo igrati onako kako smo i do sada igrali. Igraćemo. Jednostavno, bez komplikacija, sa dva dodira. Čim se izgubi lopta, da svi igrači nastoje da je što prije oduzmu i vrate u svoj posjed. Tako se danas igra, tako igraju savremene ekipe. Vjerovatno ćemo igrati sa dva napadača. Našalio sam se da nam odgovara rezultat od 7-0. To je rezultat s kojim bi mirno išli na revanš. Da mi neko kaže kako će u prvoj utakmici biti 0-0, ja na to ne bih pristao. To za mene nije dobar rezultat. Pokušaćemo da pobijedimo, to nam je plan. A to možemo.

 

Kako čuvati Ronalda: U trenerskoj karijeri nikada mi se nije desilo da žrtvujem jednog igrača, da na nekog protivnika stavim flastera. Vjerovatno neću niti ovaj put jer Ronaldo je igrač koji je nezgodan za čuvanje i staviti na njega flastera je žrtvovanje obrambenog igrača. Jedan-dva faula i tu su kartoni. Može ti se desiti da nakon pola sata dobiješ crveni karton. Mislim, njega ne može niko da čuva. Kako čuvati igrača koji u 105-106 utakmica da 100 golova za Real?

 

 

O SARAJEVU I PARIS SAINT GERMAINEU

 

O FK Sarajevu: Nisam došao na proslavu 65. rođendana i ne interesuje me da li mi to neko zamjera i kako se sve to tumači. Nisam bio u Sarajevu kada je bila proslava. Poziv koji mi je upućen našao sam u kancelariji dva dana nakon proslave. Ne idem u Savez svaki dan, ne sjedim tamo svaki dan čekajući poštu. Iamo sam dosta posla, obilazio sam teren u Zenici, trebao sam ići u Istanbul na nekoliko dana... Sarajevo je moj klub, klub koji volim i za koji navijam ali isto tako, kada je Svetozar Vujović bio živ, svaki put kada bih došao u Sarajevo, otišao bih do kluba i obišao ljude koji tamo rade. Sada, svaki put kada dođem iz Pariza, vidim da je novi predsjednik, novi trener, novi sportski direktor... Treba da odem u klub a ne znam nikoga ko tamo radi. I stalno je tako, koliko se samo u zadnjih nekoliko godina u Sarajevu izmijenjalo predsjednika, direktora, trenera... Ako neko meni to zamjeram što ne dolazim u klub, onda je to njihova stvar.

 

O Paris Saint Germaineu: Činjenica je da je reprezentacija posljednjim igrama podigla svoj rejting, ali je isto tako činnjenica, od koje ne bježim, da sam i ja podigao svoj trenerski rejting zahvaljuujći reprezentaciji BiH. To sam rekao i igračima, da am mnogo napredovao u ovom poslu zahvaljujući radu sa njima. Ko zna, možda jedniog dana preuzmem PSG. Ljjdi su gledali ovu utakmicu protiv Francuza... Ponuda za posao imam stalno, ali me to uopšte ne zanima dok radim ovaj posao. Prije nekoliko dana sam imao jednu ponudu iz Grčke, zvali su me nedavno i iz Turske i to nekoliko puta. Ali takav kontakt ne želim niti može da ga bude sada.

 

O zaradama igrača: Nije mi žao što danas ne igram. Možemo pričato o tome je li mi žao što sam vani otišao sa 28 a ne sa 22 godine. Šta imamo od toga, od priča šta bi bilo kad bi bilo. Zaradio sam ja dosta novaca, imam lijep život, ali su te svote bile daleko od onoga što ljudi danas zarađuju. Koliko bi danas vrijedio Safet Sušić? Otkud znam? (smijeh) Vrijedio bi puno!

 

 

 

04.11.2011.

SANEL JAHIĆ

 

 


 

                                                   „Ne znam kako daleko ćemo dogurati u Ligi prvaka, ali sam ubijeđen da ćemo pobijediti Portugal i otići na EP“

 

Oni su klub čiji dres nosi Kaka. No, nije to čuveni Brazilac iz madridskog Reala, nego brazilski branič kojem je najveći domet u karijeri bilo igranje za portugalsku Bragu u prošlosezonskom izdanju Europa lige. Imaju i Argentinca Solarija, ali ne poznatog napadača Reala i Intera, Santiaga, nego njegovog brata Estebana. Imaju i Nuna Moraisa, Portugalca koji je igrao za Chelsea u vrijeme vladavine Jose Mourinha. Dakle, klub sa nekoliko malo poznatih igrača, no klub koji je ove jeseni hit u Ligi prvaka. Kiparski Apoel, klub bh. reprezentativca Sanela Jahića, ujedno i najskupljeg nogometaša ovog tima, predvođen srbijanskim stručnjakom Ivanom Jovanovićem, igra najbolji nogomet u svojoj historiji. Četiri utakmice i osam bodova bez ijednog poraza dokaz su da se kvalitetnim radom i pametnim ulaganjima može napraviti veliki rezultat u takmičenju rezerviranom za razvikanije i bogatije klubove. U utorak uveče savladali su Porto u najuzbudljivijoj utakmici dosadašnjeg toka Lige prvaka a Sanel Jahić je, za dvadesetak minuta koliko je sudjelovao u igri, uspio asistirati Gustavu Manduci, koji je golom u posljednjoj minuti susreta postao kiparski junak. „Slavlje ovdje još uvijek traje, slavilo se cuijelu noć a i danas navijači kruže gradom proslavljajući velikin uspjeh“, priča Jahić dan nakon veličanstvene pobjede. „Atmosfera je fenomenalna, svi su sretni. Navijači su stigli u trening centar jutro nakon utakmice kako bi nam čestitali i zahvalili se za pobjedu. Ali ništa još uvijek nije gotovo, još uvijek nismo ostvarili svoj cilj. Moramo ostati čvrsto na zemlji, još su dvije utakmice pred nama i moramo ih odigrati ozbiljno kako bi se plasirali u naredni krug, a to je ono što smo sebi zacrtali.“

     

TVORAC ČUDA

 

Priča o kiparskom čudu zanimljivije je zbog toga što u ovaka uspjeh nisu vjerovali čak ni igrači kiparskog tima. „Kada su izvučena imena protivnika, sami smo sebi kazali kako smo autsajderi i da ćemo igrati najbolje štio možemo. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatili smo da smo dobri i da se možemo nositi sa svima u grupi, iako su to protivnici sa većim budžetima i zvučnijih imena“, pojašnjava Jahić. „Sada svi pitaju u čemu je tajna, ali tajne nema. Ogroman rad i požrtvovanje, te odnos igrača. „Iako ima mnogo stranaca, atmosfera je odlična. Svi smo, zaista, kao porodica. Među nama nema problema i normalno je da svi na terenu ginemo jedni za druge, da igramo za svoj klub svim srcem.“ Najveće iznenađenje ovogodišnje Lige prvaka, malo kiparsko nogometno čudo zvano Apoel, remek je djelo na ovim prostorima poprilično nepoznatog srbijanskog stručnjaka Ivana Jovanovića. Rodom iz Loznice, godinama igrač beogradskog Rada, Jovanović je trenerski zanat nakon igračke karijere dugo pekao u Grčkoj i na Kipru. U Apoel je stigao prije tri godine s ovlastima kakve imaju menadžeri engleskih timova. Uspostavio je hijerahiju odnosa, igračku i trenersku strukturu i organizaciju koja sada daje prve rezultate. Ovaj 49-godišnji srpski trener, koji je deset godina igrao za grčki Iraklis, drugi put u karijeri igra Ligu prvaka. S Apoelom je u elitnom klupskom takmičenju bio i prije dvije godine, u grupi s Chelseajem, Portom i madridskim Atleticom i osvojio tri boda. „Zaista fantastičan stručnjak, veliki radnik, psiholog ali i prijatelj“, portretira Jahić trenera koji je insistirao na njegovom dolasku iz Grčke proteklog prelaznog roka. „Imamo super odnos od prvog dana kako smo se upoznali. On je insistirao na mom dolasku, tražio me je i vjerovao u mene. Stoga imam dodatnu obavezu da mu se odužim dobrim igrama. Uostalom, zahvaljujući i njemu vratio sam se u reprezentaciju BiH. Sretan sam što su obojica trenera u klubu s naših prostora, naravno da je lakše kada radiš s nekim koga razumiješ, ko je istog mentaliteta. U klubu je i Makedonac Ivan Tričkovski, napadač koji je nekada igrao za Crvenu Zvezdu, tako da smo prava mala ex yu kolonija“, kaže Jahić. Jovanovićev je pomoćnik Bosanac Predrag Erak, nekadašnji igrač zeničkog Čelika i splitskog Hajduka. „Nisam ga poznavao, upoznali smo se tek kada sam stigao na Kipar“, priča Jahić. „Predrag je iz zenice, stalno pričamo o Bilinom polju, o utakmicama koje je igrao za Čelik, ljudima, navijačima. Odličan je tip, simpatičan i dobar stručnjak. Pomogao mi je mnogo kada sam tek stigao na Kipar.“ Igračku je karijeru Erak, nakon jugoslovenskog prvenstva, proveo u grčkim timovima, igrajući za Iraklis, Apollon, Aris i Atromitos, a okončao ju je 2001. godine u srbijanskom Zemunu. Jovanovićev je pomoćnik od 2008. godine. Kiparski mediji tvrde kako je srbijanski trener ključ uspjeha Apoela u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka. O njemu pišu kao o tihom i vrijednom treneru, čovjeku koji pomjera nogometne standarde i postavlja nove granice. Jovanović je ustrojio klub i od Apoela stvorio iznenađenje Lige prvaka sa budžetom od „svega“ osam miliona eura. Kompletna Jovanovićeva ekipa, prema tržišnim procjenama vrijedi 15 miliona eura, što je u okvirima engleskih ili španskih liga simbolična svota. Najskuplji je igrač upravo bh. reprezentativac Sanel Jahić (1,3 miliona eura po procjeni transfermarkta), ali društvo iz Nikozije to ne sprječava da nakon četiri odigrane utakmice budu na čelu grupe G sa osam bodova, ispred ruskog Zenita, ukrajinskog Shaktara i portugalskog Porta. Jovanović ima recept za osvajanje bodova protiv velikih igrača. Igra racionalno, pametno, ne brani se i golove postiže nakon zahvaljujući osmišljenom, razrađenom i automatiziranom igrom. „Pored toga, stalno rotira tim, tako da svi igraju i svi daju sve od sebe“, dodaje Jahić. „Niko od nas ne igra svaku utakmicu, makar ne u cjelosti. Tim se uvijek prilagođava protivniku, po zamisli trenera. Mislim da i zbog toga imamo sjajne rezultate, jer smo uvijek svi spremni i motivirani za igru.“

 

TAJNA USPJEHA

 

Turisti su najvažniji dio priče o recentnom uspjehu kiparskih klubova. Zahvaljujući fantastičnoj klimi, suncu koje prži i u prvim danima novembra, ovu zemlju godišnje posjeti oko tri miliona turista, uglavnom onih iz zapadne Evrope. Novac koji se od turizma slijeva na Kipar razlog je zašto ova zemlja nije osjetila probleme koje sa sobom nosi nestabilna euro-zona, recesija i svi ti slični pojmovi koji plaše posljednjih mjeseci. Klima i uredno plaćanje razlog su zašto su na Kipar stigli brojni igrači iz Portugala, zemlje teško pogođene ekonomskim problemmima. Kipar je za Portugalce posato obećana zemlja, jer portugalski klubovi grcaju u dugovima, nemaju novaca za plaće igračima i na Kipru se danas zarađuje više nego na Iberijskom poluotoku. U Apoelu najbolji igrači godišnje zarađuju oko 600 hiljada eura. Kada je Apoel u pitanju, dva najvrjednija igrača, Menduca i Sanel Jahić, procijenjena su na milion i pol eura. Najveća odšteta koja je plaćena za nekog igrača je 700 hiljada eura danskom Kopenhagnenu za Ailtona, dok je najveća zarada od transfera bila 300 hiljada, za koliko je Charalambidis otišao u grčki Panathinaikos. Život je idličan, bez pritiska zbog rezultata, bez udara medija, uživa se pod suncem i na beskrajnim pješčanim plažama. „Živjeti na Kipru je zaista sjano, prava privilegija“, priča Jahić, koji na Kipru živi sa suprugom i trogodišnjim sinčićem. Dječačićem koji već trenira nogomet u školi. „Svaki slobodan trenutak provodim s porodicom, oni su mi najvažnija stvar u životu. Uživamo svakog dana, sve teče lagano, bez ikakvih problem. Sunce svakog dana, klima prekrasna i sviđa mi se ovdje. Ovo je mjesto koje mi se do sada najviše sviđa od svih zemalja i gradova u kojima sam do sada bio.“ Stoga nije nimalo čudno je što je, primjerice, Nuno Morais, koji je nekada igrao za Chelsea u vrijeme dok je taj londonski klub s klupe vodio Jose Mourinho, Portugal odlučio zamijeniti upravo Kiprom. Inozemni igrači sve su češće na Kipru, posebice nakon što su tamošnji klubovi razvili mrežu skauta po Evropi ali i počeli uvoziti stručnjake sa kontinenta. U AEK-u iz Larnace sportski direktor je Jordi Cruyff, nekadašnji igrač Barcelone i Manchester Uniteda. Sin holandskog velikana Johana igrače dovodi uglavnom iz Belgije i Francuske. Ono na što sada upozoravaju tamošnji stručnjaci jeste to da je 90 procenata nogometaša na Kipru stranci, što može biti pogubno za njihov nogomet i reprezentacije. Kada su finansije i organizacija u pitanju, klubovi na Kipru nisu privatni. Nacionalna televizija prenosi sve utakmice domaćeg prvenstva zašto je svakom klubu uplatila po 400 hiljada eura. Ostatak budžeta puni lokalna zajednica zajedno sa bogatim sponzorima koji iz godine u godinu ulažu više i više. S druge strane, kontrola poslovanja klubova je rigorozna, licence i poslovne knjige provjeravaju se nekoliko puta godišnje i nemoguće je da igrači ostanu zakinuti za novac koji im je zajamčen ugovorom. Ako klub kasni sa isplatama, automatski gubi bodove i biva dodatno kažnjen. Da se na Kipru posljednjih godina igra ozbiljan nogomet ukazuje i to kako su u posljednje četiri godine njihovi klubovi tri puta bili učesnici Lige prvaka. Manji klubovi inozemne igrače plaćaju od 50 do 100 hiljada eura po sezoni, dok veći, kakav je Jahićev Apoel ili Omonia i Anorthosis plaćaju od 300 do 600 hiljada eura. Apoel je vrhunski organiziran klub, sada je, mislim, najveći klub na Kipru“, zaključuje Jahić. „Tačno se zna ko šta radi i sve je usmjereno ka uspjehu. Što se novaca tiče, sve se redovno isplaćuje, uvijek bez kašnjenja i nemam nikakvih zamjerki. Klub je odličan, igrači su zadovoljni i zbog toga svi dajemo sve od sebe kada igramo. Zato nam se i vraća dobrim rezultatima.“

 

 

POVRATAK U REPREZENTACIJU BIH

 

„Spreman sam za Portugal“

 

Od svog debija za reprezentaciju BiH, u martu 2008. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije u Zenici, Sanel Jahić je za bh. nacionalni tim odigrao osamnaest utakmica. Nakon godinu dana pauze, selektor Safet Sušić pozvao ga je u tim za utakmice doigravanja protiv Portugala, koje se igraju 11. i 15. novembra ove godine. „Čekao sam godinu dana i konačno dočekao poziv selektora Sušića. Presretan sam, ponovo sam dio tima, tu sam sa svojim prijateljima i suigračima. Nikada nisam imao dileme šta želim, uvijek sam htio igrati za BiH. Problem su bile povrede zbog kojih nisam bio spreman, zbog kojih sam propustio dosta utakmica. Sada sam zdrav, u punoj formi.“ Jahić kaže kako ga nije iznenadio Sušićev poziv, dapače, vjerovao je kako će ga selektor staviti na spisak igrača na koje računa u mečevima doigravanja. „Znam da me selektor prati, da vjeruje u mene i zato me je i pozvao sada kada sam spreman. A ozdravio sam i ušao u formu u pravo vrijeme, baš kada treba.“ U njegovom je timu nekoliko suigrača iz Portugala i Jahić svakodnevno s njima priča o utakmicama doigravanja. Kaže kako se nisu obradovali kada im je žrijeb donio BiH u doigravanju. „Naravno da smo mogli dobiti nekog lakšeg protivnika, no možemo se mi nositi s Portugalcima. Imamo sjajne igrače, odličan smo tim, iskusniji smo i možemo ih proći. Uostalom, ne igraju ni oni dobro i imamo mi itekako dobre šanse. Trener Jovanović je gledao utakmicu protiv Francuza, oduševljen je našom igrom. On također tvrdi kako možemo pobijediti. A ja sam u to uvjeren i jedva čekam okupljanje i utakmice.“

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 11/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
242103

Powered by Blogger.ba