Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

26.01.2012.

ŠPANAC U SNIJEGU

 


 

 

U bh. nogometnoj ligi proteklih petnaestak godina igrali su Kamerunci, Argentinci, Panamci, Brazilci... No, po prvi put u historiji ovdašnjeg nogometa u jednom od klubova igrat će i Španjolac. Riječ je, naime, o 22-godišnjem Fernandu Arrieru Garciji, Madrižaninu s nadimkom Cuqui, koji je ove nedjelje potpisao jednogodišnji ugovor sa sarajevskim Olimpicom. Rođen u španskoj prijestolnici, a izdanak čuvene Barcelonine La Masije, najbolje nogometne škole na svijetu u kojoj se stvaraju čarobnjaci ove igre. „Mislim da smo u Cuquiju dobili pojačanje. Iako je tu tek nekoliko dana, već nakon prvih treninga se vidi kako je školovan nogometaš, zna igrati nogomet. Još je uvijek umoran, jer je dugo putovao, pomalo je i nespreman, no siguran sam da će do početka prvenstva biti u pravoj formi“, kaže trener Olimpica, Nedim Jusufbegović. “Iznenadilo me je koliko je hladno u Sarajevu. Dočekao me je snijeg, puno snijega, zapravio. Klima je mnogo drugačija od onoga na što sam navikao u Barceloni”, kazao nam je Garcia nakon prvog treninga kojeg je obavio sa svojim novim suigračima. “No, dobro, naviknut ću se i na to za nekoliko dana. Nisam još uvijek mnogo toga vidio u Sarajevu, tek upoznajem grad i zemlju, ali prvi utisci su lijepi i mislim da ću se brzo naviknuti na život u Sarajevu.”

 

DIJETE LA MASIJE

 

Fernando je rođen u Madridu, no nogometno se školovao u čuvenoj La Masiji, čiji su ga skauti, kao 12-godišnjaka, primijetili na jednom nogometnom turniru. Skoro hiljadu dječaka, među njima Lionel Messi, Cesc Fabregas, Andres Iniesta ili Gerard Pique, provelo je svoje tinejdžerske godine odrastajući u La Masiji otkako je ova kuća u sjenci stadiona Camp Nou 1979. godine pretvorena u tvornicu briljantnih nogometaša. Sedamdeset stalnih uposlenika svakodnevno brine o 75 dječaka uzrasta između 11 i 18 godina. Među uposlenima su treneri, doktori, nutricionisti, kuhari, psiholozi i fizioterapeuti. Pažnje nikome ne nedostaje ovdje, jer osim što žele stvoriti buduće nogometne zvijezde, u La Masiji žele i obrazovane mladiće koji neće ostati na ulici ukoliko ne uspiju u svijetu profesionalnog nogometa. I uspijeva im. Holanđanin Johan Cruyff, u vrijeme dok je bio trener Barcelone, od 1988. do 1996. godine, izgradio je svoj Dream Team temeljen na igračima koji su izašli iz La Masije. Danas je Pep Guardiola trener kluba u kojem okosnicu također čine nogometaši iz ove kuće. „Za mene, La Masia je sve“, priča Fernando. „Živjeti i trenirati u La Masiji je veliko iskustvo, najveće i nešto najbolje što sam doživio. Kada sam stigao, bio sam još dijete, a mnogo sam naučio. Igrati za Barcelonu ne znači samo učiti kako se igra nogomet. To je mnogo više samo od igre. Tamo vas uče, spremaju za život i za sve ono što on sa sobom nosi. La Masija znači edukaciju, znači usmjeravanje, prihvatanje najvažnijih životnih vrijednosti. Ali u isto vrijeme se uči igrati nogomet koji svi danas znaju i kakav svi žele igrati.“ Ono što La Masiju izdvaja od ostalih škola sličnog tipa jeste da roditelji čija su djeca odabrana za školovanje ne plaćaju niti eura za to. Time se daje prilika siromašnim porodicama da svoje dječake, ukoliko su dovoljno talentirani, pošalju u Barcelonu. „Svake godine u nju stigne mnogo dječaka, mladića koji su daleko od kuće i zato se La Masija pretvara u naš drugi dom a veze koje tu nastaju su neraskidive“, pojašnjava Fernando. „Povezanost igrača se vidi i kada se igra nogomet, znači, nije u pitanuu samo to da smo suigrači, svi smo mi prijatelji, dio smo veklike porodice i to se zaista vidi na terenu.“ Godišnji budžet škole je oko šest miliona eura, što je sitnica u odnosu na vrijednost konačnog proizvoda. Većina učitelja su prosvjetari uposleni u školama van ove akademije u koje dječaci putuju svakoga dana. Sve je to dio plana po kojem ih u Barceloni žele držati pod kontrolom do vremena kada im počinje trening. „Živio sam i učio u La Masiji sedam godina. Ta je činjenica za mene nevjerovatno važna, to što sam bio dio najveće i najbolje nogometne škole na svijetu“, kaže Fernando. „Kada pogledate sa strane, učinit će vasm se da je to samo jedna obična kuća, ne mnogo drugačija od onih koje viđam po Sarajevu. Međutim, La Masija nije samo kuća. Ona je mnogo, mnogo više od toga. Posebno mjesto.“ Nekoliko mladića koji su živjeli u La Masiji su se probili u prvi tim, uključujući Amora, zatim današnjeg trofejnog trenera Guardiolu, pa Sergija, De la Penu, ali i današnjeg kapitena Barcelone Puyola, pa Xavia, Reinu, Victora Valdesa, Gabrija i Lionela Messija, kao i veliki broj igrača koji igraju u ostalim španskim klubovima. „U mojoj generaciji je bilo dosta dječaka koji su kasnije postali važni igrači za Barcelonu kao što su Bojan Krkić, Fran Merida, Jonathan Dos Santos, Thiago Alcantara... Svi smo mi jedna velika porodica, tako da sam i dalje u kontaktu sa Dos Santosom ili Andresom Iniestom“, dodaje Fernando.

 

OLIMPIC JE ATRAKTIVAN KLUB         

 

No, dani u La Masiji su iza Fernanda. Njegova se generacija rasula po Evropi. Krkić je suigrač Miralema Pjanića u Romi, Fran Merida je u madridskom Atleticu a Fernando je, nakon igranja u poljskom Widzew Lodzu i španskom Villarealu, porsedstvom slovenačke menadžerske agencije, a na nagovor svog suigrača iz Poljske, Velibora Đurića, stigao je u Sarajevo. „Naravno, bosanska liga nije na tako visokom nivou kakva je ona u Španiji ili u Engleskoj, dakle ne igra se onako kao u najboljim ligama svijeta, ali mislim kako je prilično atraktivna“, kaže, kada smo ga pitali kako to da se odlučio doći u ligu koja je, objekktivno, među lošijim u Evropi. „Naravno, porodica je htjela da budemo blizu, da ostanem u Španiji i da pokušam tu naći klub. Svakako da bi i za mene bilo bolje da igram u svojoj zemlji, ali kada sam počeo trenirati bnogomet, izabrao sam put profesionalca i ne odbijam ponude za igranje koje su atraktivne. Ponuda Olimpica je za mene bila atraktivna, zanimljiva i zato sam odlučio doći u Bosnu. Moja porodica se pomirila sa tom odlukom, zadovoljni su mojim izborom i nemam s te strane nikakvih problema. Ono što me je najviše privuklo ovdje je ambiciozan projekat Olimpica koji grade ljudi u klubu.“ Cuqui je peto pojačanje Olimpica u zimskoj pauzi, svakako, uz Miloša Đorđevića iz beogradskog Partizana i najzvučnije. Olimpic je za mene veoma primamljiva opcija. Želim pomoći ekipi, želim sa njima ostvariti evropske ambicije koje imaju ljudi u klubu. Nadam se da ćemo u tome uspjeti ove godine ali i naredne szone. Igrati u evropskim Kupovima je moj glavni cilj, zbog toga sam i stigao ovdje.“ I prije dolaska u BiH znao je dosta o sportašima iz naše zemlje, posebice o onima koji su svoje karijere gradili u njegovoj domovini. „U Španiji, naravno, znamo za igrače iz Bosne. Za sve njih ali i za nas Špance ključna referenca je svakako Meho Kodro. Mislim da je to najpoznatiji bosanac koji je igrao u španskoj ligi“, kaže Fernando, dodajući: „U Španiji se uvijek poštovalo i cijenilo sportaše koji dolaze iz bivše Jugoslavije. Kako zbog njihovog ogromnog sportskog potencijala, tako i zbog činjenice da se gotovo uvijek radilo o sjajnim osobama. Uvijek smo na njih gledali kao na izvanredne sportaše, velike talente ne samo u nogometu nego i u svim ostalim sportovima. Osobe koje dolaze sa ovih prostora su vrlo popularne i cijenjene u Španiji. Mislim da smo zbog toga sa velikom pažnjom pratili šta se dešava u vašoj zemlji tokom ratnih godina, a i danas se u našim medijima daje dosta prostora informacijama iz BiH.“

 

 

 

 

 

20.01.2012.

ČIČA MIČA, GOTOVA PRIČA

 

                                                                   Priča ide, otprilike, ovako. Na Igmanu se, koju godinu prije rata u bivšoj Jugoslaviji, pripremala kadetska nogometna reprezentacija nekadašnje države. Tim talentiranih dječaka okupio je Rade Matić a koji dan kasnije u posjetu im je stigao i Miljan Miljanić, prvi čovjek tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nakon treninga i večere, Čiča je oko sebe okupio sve dječake na zabavi, a jedan mu je posebno zapao za oko. Ne samo zbog velikog talenta i ubojite ljevice, nego i zbog umijeća sviranja harmonike kojom je zapanjio Miljanića. Raspitivao se o dječaku koji je, nakon treninga i utakmica u Željezničaru, do kasno uvečer išao svirati harmoniku u tada popularnim sarajevskim restoranima. Nekoliko dana kasnije, oko ponoći, ušao je u jedan takav i kazao ocu dječaka da se odluči – ili harmonika ili lopta. „Dijete je veličanstven talenat, no upropastit će ga dim i kafana. Neka se ostavi harmonike, neka svira za svoju dušu kući nakon treninga, ako misli nekada postati igrač.“ Dječakov je otac poslušao savjet velikog Čiče i sina usmjerio samo ka šljakastim terenima Grbavice. Godinu-dvije dana kasnije, u Sarajevu će početi rat, dječak će sa igračima Sarajeva napustiti BiH i kasnije postati prvi Bosanac koji je, u transferu vrijednom 30 miliona dolara, potpisao ugovor sa madridskim Realom. Dječak je, naravno, Elvir Baljić, jedan od desetina talentiranih nogometaša iz cijele Jugoslavije koje je Miljan Miljanić usmjerio ka nogometnom terenu.

 

HASETOV LEVAT

 

Kada je nogomet na jugoslovenskim prostorima u pitanju, Miljan Miljanić je bio sve. I igrač, trener, selektor, predsjednik Saveza, savjetnik, ambasador... Rođen je u makedonskom Bitolju, u maju 1930. godine, odakle je s porodicom, zbog rata, preselio u Srbiju. U beogradsku Crvenu Zvezdu dolazi nedugo nakon što je klub osnovan. Igra sa njenim velikanima poput Beare, Stankovića, Mitića... Igračku je karijeru okončao u 27. godini. Nije bio bogzna kako kvalitetan defanzivac. O tome svjedoči i sjećanje rahmetli Asim Ferhatovića. Naime, Sarajevo je igralo sa Zvezdom u Beogradu i u napadu je Hase igrao sa Francom Lovrićem kojeg je Zvezdin stoper tukao tokom cijelog meča. Kada mu je dozlogrdilo, Lovrić je kazao Hasetu: „Daj, bogati, da se zamijenimo, ubi me ovaj.“ Hase se nasmijao i, parafraziramo, kazao: „Nema šanse, ja sam sebi našao 'levata'“, pokazujući na Miljanića. Osrednji stoper postat će kasnije, pokazat će se, veliki trener. Počeo je u omladinskoj školi Zvezde, čije je treninge utemeljio na načinu igre i taktici kojom je Brazil 1958. godine postao prvak svijeta u Švedskoj. Odatle će brzo biti prekomandovan u selektorsku komisiju reprezentacije koju su tada vodili Aleksandar Tirnanić i Milan Antolković. U komisiji je bio i rahmetli Abdulah Gegić koji je u isto vrijeme vodio Partizan ka finalu Kupa šampiona. Nedugo potom, 1966. godine, Čiča Miljanić postaje trener Crvene Zvezde. “Došao sam na trening i shvatio da imam 37 igrača a nemam tim”, pričao je. „Tada sam odlučio da krenem od nule, sa juniorima. Doveli smo samo jednog igrača. Svi ostali su ponikli u klubu.” I sa tim je juniorima ostvario ono što nikome prije ni kasnije nije uspjelo. Četiri naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Maršala Tita, Srednjoevropski kup 1968. godine te polufinale Kupa šampiona tri godine kasnije. Stvorio je, primjerice, Dragana Džajića, u to doba sasvim sigurno najboljeg nogometaša Evrope. Džajić je to postao zbog Čiče koji je imao hrabrosti da na mladom igraču temelji čitavu svoju koncepciju Zvezdine igre. U to je vrijeme FSJ tražio selektora koji će tim, nakon dva neuspjeha u kvalifikacijama, odvesti na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Pred kraj kvalifikacija, Miljanić je postavljen za prvog čovjeka stručne komisije u kojoj su mu asistirali Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milan Ribar i Ivan Ćirić. Pobijedili su Grčku u Atini, uslijedilo je zatim čuveno doigravanje u Frankfurtu protiv Španaca i gol pokojnog Josipa Katalinskog koji je ušao u historiju jugoslovenskog nogometa. Već tada je Miljanić dogovorio odlazak u madridski Real, no to je dugo skrivano od javnosti koja je od tima kojeg su predvodili Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković.. očekivala mnogo više od kraha u drugoj fazi prvenstva. Razlog potopa su bile premije koje su isplaćivane igračima u dinarima umjesto u markama, zbog nekoliko stotina maraka je čak prijećeno i bojkotom utakmica a u smirivanje strasti navodno je aktivno uključen bio i sam Josip Broz Tito. Ostaće upamćena pobjeda od čak 9-0 nad Zairom te porazi od Njemačke, Poljske i Švedske i tužno završena priča jedne velike jugoslovenske nogometne generacije.

 

„ČOVEK IZ INOSTRANSTVA“

 

U Madridu je, kada je '70-ih godina prošlog stoljeća stigao u Real, uveo revoluciju svojim metodama treninga i taktičkim postavkama na terenu. Prije njegovog dolaska klub nikada nije imao kondicionog trenera. Nakon što je naslijedio Miguela Munoza, prva stvar koju je napravio bila je dovođenje Feliksa Radišića, kojeg je uključio u tehničko tijelo u kojem su uz njega bila dva španska trenera, Juan Santisteban i Antonio Ruiz. Ostao je do sada jedini trener koji je s Realom osvojio dvostruku krunu s timom u kojem su blistali Amancio, Pirri i Vicente Del Bosque, potpomognuti Nijemcima Paulom Breitnerom i Guntherom Netzerom. Ni tada nije mogao bez politike, u Španiji se pisalo kako je „namon komuniste Braitnera, stigao i komunista Miljanić“, bilo je nezamislivo da se u generalisimusovoj Španiji nađe trener iz Titove Jugoslavije. Za njegovo su se ime vezali skandali, poput onog kada se tvrdilo kako je plakao na grobu prilikom sahrane diktatora Francisca Franca. „Jedan sam od retkih ljudi, možda i prvi, koji je u to vreme došao u Španiju legalno, s pasošem. Španija je u mnogim stvarima bila ekskomunicirana iz Evrope. I kad sam im rekao da naš čovek ima pravo na pasoš, oni nisu mogli da veruju jer takvo pravo oni nisu imali. Španija je bila pod sankcijama. Razgovorao sam sa kamiondžijama koji rade noću. I to u tri noću kada su kamiondžije dobile termin na radiju da postavljaju pitanja kome god hoće. Često se to posle koristilo po novinama. Recimo piše: „Juan odlazi“ (mislilo se na Juana Samarancha koji je otišao za ambasadora), a „Miljan dolazi“. Bila je to istorijska prekretnica, da Španci odlaze u inostranstvo, a da stranci dolaze u Španiju. Mene su zvali „čovek iz inostranstva“, sjećao se svojih dana u Madridu. „Bilo je priča da je Miljan kao bio na sahrani Franca, da je nosio venac, čak i plakao. Prvo, u Španiji je običaj da niko ne plače kad neko umre. Oni koji su pokušali da me kompromituju ni to nisu znali. A, drugo, Španci su bili mudri da naprave sahranu u isto vreme kada se igra kompletno kolo lige. Mi smo toga dana igrali sa Granadom. Ta podmetanja samo su me u trenutku pogodila. Kada sam se vratio u moju zemlju, video sam da narod nisu mogli da prevare.“ Osim nogometa, bio je dijelom i diplomatskih aktivnosti jugoslovenske „službe“ koju je informirao o namjerama i političkim potezima kralja Juana Carlosa koji je Španiju, nakon pola stoljeća diktature, bezbolno uveo u demokraciju. „Dogodilo se to u vreme proslave 700 godina Persijskog carstva koju je organizovao tadašnji iranski šah Reza Pahlavi. Bilo je dosta delegacija uključujući i jugoslovensku. Negde tih dana pozvao me je jedan naš diplomata rekavši mi da ih je Tito izgrdio jer mu ne daju prave informacije i da je pogrešno brifovan o Juanu Carlosu, maltene su Titu rekli da je on frankista. Onda me taj čovek pita: 'Je li, kakav je Juan Carlos?' Rekao sam da ga narod voli, da je završio vojne škole, da se bavi sportom, da ima demokratsku žicu, kontakt sa svetom, voleo je fudbal, dolazio na utakmice. To sam čuo. To se pokazalo kao istina u daljem razvoju Španije.“

 

KIP NA OHRIDU                          

 

Po povratku iz Madrida, od 1979. do 1982. godine ponovo je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Slično kao i u Njemačkoj, iako je Jugoslavija i tada imala moćan tim, predvođen Vladimirom Petrovićem, Safetom Sušićem ili Edhemom Šljivom, novac je, baš kao i u Njemačkoj osam godina ranije, satrao njihove ambicije. Naime, igrače je podijelio pomalo bizaran sukob oko izbora sportske opreme. Neki su igrači imali potpisane ugovore sa Pumom o nošenju kopački, a sličan problem postojao je i 1974.. uoči SP u Njemačkoj. Dvije nedjelje prije početka prvenstva, stigla je naredba iz FSJ kako igrači moraju da nose Adidasovu sportsku opremu. Kapiten generacije, Ivica Šurjak jednom je prilikom rekao kako dogovor, koji su igrači imali sa Miljanićem, o slobodnom izboru kopački, nije bio ispoštovan. “Problem je bio jer su neki od nas već dobili pare od sponzora. Činjenica je da je odluka Saveza unijela nemir u naše redove, ali nije presudno uticala na neuspjeh, koji smo kasnije doživjeli.“ Miljanić je imao težak zadatak pomiriti ambiciju svih nogometaša koji su tada smatrali kako moraju biti dijelom tima. Igrači su se pripremali u Ohridu u isto vrijeme kada se u tom gradu održavao radijski festival. „Znam samo da smo sjedili s igračima, Čiča im je dao slobodno i nekako smo se našli u istom restoranu, Boro Kontić i ja“, sjeća se Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. „Bilo je kanso uveče kada je Miljanić ustao, prekinuo zabavu i kazao: 'Stanite svi mirno, minuta šutnje.' Zagledali smo se u nevjerici, a Čiča je dodao: 'Minuta šutnje za poginule rudare u jami Raspotočje.' Igrači su se brzo razišli, nije nikome bilo do zabave nakon te vijesti.“ Ostaće zabilježeno i kako je na pripremama u Ohridu lokalni kipar isklesao Miljanićevu bistu koja je bila veća i od Titove. Kipar je zaradio žestoku “drugarsku kritiku”, no kip je ostao. Preživio je ljutrnju drugog najmoćnijeg čovjeka tadašnje Jugoslavije, Stane Dolanca, koji je selektoru i igračima priredio piknik na jezeru. Miljanić je tim podredio Ivanu Gudelju, Sušiću i Petroviću, ostavivši kuću Marka Mlinarića a na klupi Vahida Halilhodžića koji mu to nikada nije oprostio. Vaha je u to vrijeme centarfor Veleža i sasvim sigurno najbolji napadač Jugoslavije. SP u Španiji Vahina je bolna tačka, iako je od tada prošlo trideset godina. Pričali smo o tome prošle zime u Antalyji, gdje je bio na pripremama sa zagrebačkim Dinamom. I tada je, kao i uvijek, tvrdio kako u Miljanićevom timu nije bio zbog politike. „Moje prezime se teško izgovaralo, bilo je predugačko, nije moglo stati na semafor, posebno u Beogradu”, kazao nam je. „Radila je politička kuhinja, iako je Miljan najviše odlučivao. Bio sam najbolji igrač Jugoslavije, a rezerva na SP! Miljanić je na moje mjesto stavio Papeta Sušića, navodno zbog taktike. Teško sam to primio jer bih uz pakere kao što su Pižon i Šurjak bio najbolji strijelac Mundijala. Jednom prilikom mi je Miljanić priznao da je pogriješio.“ Reprezentacija je na početku odigrala svega 0-0 sa amaterima iz Sjeverne Irske. Morali su pobijediti Španiju da bi prošli dalje. Poveli su golom Ivana Gudelja, no onda je na scenu stupio danski sudija Sorensen. Prvo je svirao penal nakon što je Velimir Zajec napravio prekršaj pet metara van šesnaesterca. Dragan Pantelić je odbranio udarac Juanita, no Sorensen je odlučio ponoviti udarac jer se Pantelić, navodno, kretao po gol-liniji. Španija je na kraju slavila sa 2:1, pa je ostala nada u posljednje kolo. Penal koji je Pižon Petrović izveo protiv Hondurasa u 88. minutu bio je dovoljan za pobjedu, a onda se čekalo čitav dan na odluku da li je dovoljan i za prolazak dalje. Tek sutradan, kao što su predviđala tadašnja pravila, na teren su izašli Španci i Sjeverni Irci, a meč je završen šokantnim porazom Španije. Taj je rezultat obje ekipe vodio dalje, a Jugoslaviju natrag kući. Bio je to kraj Miljanićeve selektorske karijere. Otišao je u Valenciju gdje je dobio otkaz pred kraj sezone 1982-1983 jer je klub doveo u zonu ispadanja, a kasnije je radio još i u Kuvajtu i Emiratima. Tada mu je već počelo otkazivati srce, pa se konačno ostavio trenerskog posla 1986. godine. „Bio je izuzetna čovjek, izuzetan stručnjak. Nije slučajno što je trenirao Real, Valenciju, dva puta reprezentaciju“, kaže Safet Sušić. „Imao sam dosta privilegovan odnos s njim obzirom da sam ga dosta dobro poznavao. I prije nego što je drugi put postao selektor bili smo dobri, jer je moj brat otišao u Crvenu Zvezdu. Poznavao je mog oca, moju porodicu, svaki put kada smo se sreli prvo bi pitao kako mi je moj Ramo, jer su bili dobri. Imao sam tu privilegiju da budem kod njega kući, mislim da je to jedini selektor kod koga sam išao kući nekoliko puta, pio kafu sa njegovom gospođom Verom. Mislim da je Miljan bio unikat, ako mogu da tako kažem.“

 

ILI ŠVABO ILI NIKO

 

Nakon avantura po zemljama Zaljeva, Miljanić je imenovan za saveznog kapitena. Postaje omiljena ličnost jedne od ikona jugoslovenske trash kulture, imitatorke Biljane Ristić, no mnogo važnije od toga jeste da je upravo Miljanić insistirao na imenovanju Ivice Osima za selektora reprezentacije. Sa Švabom Jugoslavija dolazi do četvrtfinala SP u Italiji 1990. godine, što je posljednji rezultat i posljednje takmičenje reprezentacije i zemlje koja će godinu dana kasnije prestati da postoji. „To je jedini trener koji je uspio ljudima da približi fudbal, da socijalizuje igrače i gledaoce. To nije šuplja priča, on je ljudima objasnio da fudbal može da bude mnogo ljepši i jednostavniji nego što izgleda”, priča Osim. „Miljan je pričao jednostavno o stvarima o kojima novinari govore komplikovano. Dok vi pričate o parama, djevojakama i autima i smatrate da je to važno, on je pričao o tome kako neko igra i koliko razmišlja o svojoj igri, jer je fudbal, prije svega, igra u kojoj treba staviti prst na čelo.” Njegova Zvezda osvaja naslov prvaka Evrope u Bariju, Roberta Prosinečkog, kao tada najboljeg mladog igrača Evrope, Miljanić vodi u Real. Pada Vukovar, po Sarajevu počinju padati granate, Ivica Osim u Beogradu daje ostavku na mjesto selektora. Jugoslavija, odnosno, ono što je ostalo od nje, je pod sankcijama no Miljanić, kao predsjednik Saveza, pokreće akciju 1000 novih igrača i trenera. U ratu često dolazi u Banja Luku, provlačeći se opasnim koridorom koji od Bijeljine, preko Brčkog vodi do Krajine. Ostaće tada upamćeno kako je ljudima koji su oformili Fudbalski savez RS kazao kako u BiH mora postojati jedan, zajednički savez, no da FS RS treba čuvati svoju samostalnost. U Sarajevo je posljednji put došao u decembru 2002. godine, kao svečani gost Nezavisnih novina na izboru Sportiste godine. „Snježina je okovala ljude i grad. Sarajevo gotovo zatrpano bjelinom. Miljan je specijalni gost i javio je da je zajedno sa čuvenim fotoreporterom Dobroslavom Popovićem Singom krenuo iz Beograda“, sjeća se banjalučki novinar Tomo Marić, autor knjige Miljan, ljudi i vrijeme. „Poslije ravno deset sati, što vožnje, što klizanja po zaleđenom putu, evo ga u hotelu Holliday Inn. Kada je ušao u predvorje, dočekao ga ja aplauz svih prisutnih. Nema ko se sa njim nije lično pozdravio. Zlatko Lagumdžija, Stjepan Kljujić, Mirko Šarović, Miroslav Brozović, Ibro Biogradlić, Rade Matić, Josip Katalinski, Blaž Slišković, Vahidin Musemić... Sedam godina je minulo od ratnog vihora. Ljudi su se vratili životu i sportu. Bio je centralna ličnost svečanosti. Kada je ceremonijal završen, u hotel je stigao Refik Šabanadžović, reprezentativac iz Miljanovog vremena. Izbor najboljih sportista gledao je na televiziji u Travniku, odmah sjeo u auto i vozio više od 100 kilometara po pravom kijametu, samo da pozdravi 'svog Čiču'. Na svečanoj večeri nije se odvajao od njega. Pita ga Željko Kopanja: 'Jesmo li doveli pravog gosta?' Šabanadžović se smije pa odgovara: 'On je meni bio i ostao i prijatelj i učitelj i drugi otac.' Sutradan ga je bezbroj ljudi ispred hotela ispratilo put Beograda.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

18.01.2012.

PREMIJER LJIGA BIH

                                                    Nekadašnji nogometni reprezentativac BiH, bivši igrač bihaćkog Jedinstva i Sarajeva, Vahidin Čahtarević u razgovoru za Dnevni Avaz priznao je kako je igrao u više od 30 namještenih nogometni susreta. „Igrači su samo robovi, čiji se rad ne cijeni niti ih se išta pita. U svojoj karijeri više od 30 susreta odigrao sam po sistemu "tri za tri". Igraš, a već znaš ishod. Nikada mi nisu bili jasni ni treneri koji na domaćim terenima uz pomoć sudaca pobjeđuju, a kada na gostovanju gube, onda su najglasniji u osudi sudaca. To je nekakav začarani krug koji se drži već dugi niz godina, a pogoduje jedino tome da danas nemamo ni kvalitetne lige, ni igrača, ni reprezentacije“, rekao je u šokantnoj ispovjesti Čahtarević, dodajući kako i danas pamti sezonu 2007/2008. u kojoj je igrao za Jedinstvo. „Već u šestom kolu Žepče je tražilo 60 hiljada maraka za tri boda. Sjećam se da ih klub nije imao te da smo taj susret uspjeli dobiti sa 2:0 tako što smo za manje novca kupili suce. U istoj sezoni suci su nas oštetili u susretu Jedinstvo-Orašje u borbi za opstanak. Sudac susreta Dragan Skakić čudnim je odlukama uspio obraniti Orašje i ostaviti ga u ligi, dok smo mi otišli u niži rang. Ništa čudno tu ne bi bilo da godinu poslije na terenu istom sucu to nisam prigovorio, a on mi je priznao da je vratio novac Jedinstvu (navodno 13 hiljada maraka), što mi daje za pravo da mislim da je od druge strane dobio više.“

 

DRAGANE MOJ, KAD SUDIŠ TI

 

Čahtarevićev iskaz nije prvi u kojem se Dragan Skakić pominje kao sudija koji „svira“ za novac. U maju ove godine, bio je centralna figura, kako se tvrdi, namještene utakmice polufinala Kupa BiH, u kojoj su igrali zenički Čelik i sarajevski Olimpic. Naime, kako je pisao banjalučki dnevnik Fokus, «Zeničani već godinama bezuspješno pokušavaju da izbore nastup u Evropi. Ove godine otvorila im se prilika preko Kupa BiH. U prvom meču, na Bilinom polju, Čelik je slavio s 1:0. Međutim, u revanšu nisu htjeli ništa da prepuste slučaju. Službena lica 'podmazana' su sa 30 hiljada maraka. Svi znamo kako je meč završio (1:1) i ko je od toga imao koristi», objavio je ovaj list nekoliko dana nakon utakmice. Na tom je meču Skakić bio glavni sudija, a njegovi pomoćnici Zlatan Bećirović iz Srebrenika i Drago Čule iz Kreševa. „Komesari za delegiranje sudija imaju od klubova po dvije hiljade maraka ako im udovolje u zahtjevu da dobiju arbitra po svojoj želji. Kasnije te sudije imaju i tal s klubovima. Ne mora sve biti u novcu, ali imaju indirektne koristi. Takođe, kontrolori koji daju ocjene sudijama i pokrivaju njihov lopovluk na terenu imaju između hiljadu i dvije hiljade KM, zavisno da li sudiji treba ocjena za izlazak na međunarodnu scenu ili za opstanak na listi. Ostala službena lica, delegat, pomoćnici, pa i glavni sudija, imaju 'na kafu' ako se sve završi kako treba. To uglavnom ne prelazi 500 maraka po osobi. Kada tome dodate i dnevnicu koja ih sljeduje, vidite da to u današnjim vremenima i nije tako malo», ispričao je izvor banjalučkog lista. Prije toga, Skakića je prozvao i Pero Pavlović iz čapljinskog GOŠK-a, optuživši ga za namješteno suđenje u utakmici ovog kluba protiv sarajevskog Željezničara. „Skakić me je pitao koliko para sam spreman da ponudim za jedan, a koliko za tri boda. Pošto sam odbio njegovu ponudu, doživjeli smo neviđenu krađu i poraz od Željezničara. Sve to čuli su njegovi pomoćnici Anto Sučić, Zikret Kuljaninović i četvrti sudija Radosav Vukasović“, kaže. Pavlović koji je dodao kako mu je Skakić tvrdio kako on sam sebe delegira i da može da određuje koju utakmicu će suditi. „Poručio mi je i da su bodovi protiv Željezničara skuplji nego protiv nekih drugih ekipa i da je on taj koji odlučuje gdje će i kome dijeliti pravdu.“ Kako tvrde izvori našeg lista, Skakić zna često svirati i protiv nekih ekipa, kakva je, primjerice, Sarajevo, koje je često imale zamjerke na njegovu arbitražu. Ne radi se, naime, niokakvoj netrpeljivosti ili animozitetu suca iz Gradiške, nego je, kako se trvrdi, riječ o neispunjemim detaljima iz dogovora koje su ovaj klub i Skakić imali prethodnih sezona. Navodno je dogovoreno da se za „pošteno“ sviranje sudac nagradi sa deset hiljada maraka u iznimno važnoj utakmici za Sarajevo, no isplaćeno mu je samo hiljadu maraka. Ostatak novca nikada nije dobio a priča se i kako je je nakon toga emisarima sa Koševa poručio kako im je kvota sada utrostručena ukoliko žele da utakmica završi bez problema. O svemu ovome smo u nekoliko navrata pokušavali razgovarati sa Skakićem, kako bi provjerili navode i optužbe na njegov račun, no do zaključenja ovog broja SB nije se javljao na telefonske pozive.

 

OD PET DO 20 HILJADA MARAKA

 

Sugovornici Slobodne Bosne tvrde kako nema niti jednog nogometnog kluba u BiH koji ne radi ili nije radio sa sudijama. Način suradnje i tarife koje se isplaćuju kako bi se došlo do željenog rezultata već su odavno javna tajna, zna se kako se za „pošteno“ suđenje isplaćuje od pet do deset hiljada maraka. Razumljivo je da niko o tome ne želi javno govoriti, no sume isplaćene sudijama, delegatima i kontrolorima variraju od jednog do drugog dijela sezone. U jesenjem dijelu, kada utakmice i nisu toliko važne za konačan plasman, utakmica se može kupiti za iznos između dvije i pet hiljada maraka, dok pri kraju prvenstva, kada se odlučuje o plasmanu klubova, o tome ko će u evropska takmičenja a ko u niži rang, cijene skaču i do dvadeset hiljada maraka. U našem se nogometu tačno zna ko je čiji sudija i za koliko se novca može namjestiti rezultat utakmice. Znaju se i tačna mjesta na kojima se sa sudijama i delegatima mečeva dogovaraju rezultati. Način podmićivanja jednostavan je i odavno razrađen. Ukoliko je u pitanju „domaća“ utakmica, cijela se priča završi za službenim ručkom u nekom od restorana čiji je vlasnik sponzor kluba. Ukoliko se radi o gostovanju, najčešće se „ugovorne strane“ nađu na piću u kafićima benzinskih pumpi i tu se, bez mnogo priče, brzo obavi transakcija. Tako sudije najviše profitiraju u situaciju u kojoj nijedan klub Premijer lige, bez obzira na renome i trenutačni kvalitet, ne bira načina kako bi došao do bodova. U okruženju u kojem živi većina bh. građana ono što sudije zarade kao dopunsku djelatnost zaista je lijepa svota novca. Sudija koji dolazi iz, recimo, Bihaća suditi u Sarajevu, zaradi (zakonski) oko 200 maraka, te još i dnevnicu. Njegov pomoćnik zaradi 30 maraka manje, svečani i obilni ručkovi u ekskluzivnim restoranima uobičajena su procedura, spavanje im obezbijede klubovi, no nisu rijetki ni primjeri da suci budu nagrađeni putovanjem, automobilom, djevojkama sumnjivog morala i raznim drugim povlasticama. Obzirom da sude dvije ili tri utakmice mjesečno, zvanično suci zarade jednu prosječnu plaću koja im, uz njihova redovna primanja, predstavlja osnovicu za sasvim solidan život. Svaki klub ima čovjeka zaduženog za ove poslovne transakcije, neki od njih važili su ili još uvijek važe za ugledne sportske radnike. Zanimljivo je, isto tako, da i oni koji u ime klubova dogovaraju poslove sa sudijama itekako imaju koristi od ovih poslova. Primjerice, nekadašnji sekretar FK Sarajeva, Mirsad Alihodžić, je godinama bio u ovome klubu osoba zadužena za sudije. Tako je uvrijeme dok smu se, kako tvrdi, duguje dvadeset plata za poslove u fudbalskom i sportskom društvu Sarajevo, čiji je dugogodišnji nelegalni sekretar, uspio sagraditi luksuznu kuću u centralnom dijelu Sarajeva, u ulici Pinje Barjaktara kao i vikendicu na Nišićima u blizini Olova. U klubovima su uspjeli napraviti jednostavan način pravdanja sredstava potrošenih za čaščavanje sudija. Naime, sve se pravda uglavnom putnim nalozima, pa tako ispada da su pojedini klupski dužnosnici više na točkovima nego u klupskim prostorijama. Uglavnom je riječ o iznosima od po pet hiljada maraka, od kojih tri hiljade idu glavnom sucu, a ostatak pomoćnicima, kontrolorima i, naravno, osobi koja u ime kluba dogovara suđenje. 

 

ŠUTNJA ODGOVORNIH

 

Izjave Vahidina Čahtarevića i Pere Pavlovića nisu ništa novo kada je bh. nogomet u pitanju. Novost isto tako nije niti da NS BiH već godinama ne čini ništa na sankcioniranju osoba koje učestvuju u namještanju utakmica. Prije svega, proteklih godina ljudima koji su vodili Savez nije bilo u interesu sankcionirati odgovorne, budući su i sami debelo bili upetljani u ovakve radnje. S druge strane, istina je i da je veoma teško dokazati namještanje, jer se rezultati utakmica dogovoraju u uskom krugu ljudi, daleko od očiju javnosti, sa sudijama i delegatima za koje se već zna da nisu imuni na ponude dužnosnika klubova. Čak i kada bi se dokazala pristrasnost u suđenju, teško je vjerovati kako bi se išta, osim minornih kazni od jedne ili dvije utakmice suspenzije, desilo našim sudijama. Razloga za to je mnogo, a jedan od glavnih jeste činjenica da ljudi koji upravljaju takmičarskim i sudijskim komisijama u NS jednostavno nisu kompetentni za takve poslove jer imaju “oraha u džepu”, odnosno i oni se ponašaju na istovjetan način kao i oni djelitelji pravde koji za svoje usluge traže i nerijetko dobijaju novac. Dvije su komisije nadležne za ocjenu kvaliteta suđenja i regularnosti utakmica no one ne rade svoj posao kako treba i to nije teško zaključiti, s obzirom na gotovo pa svakodnevne povike klubova o sudijskim krađama, ali i njihovim čudnim odlukama. Godinama unazad objavljivali smo članke o namještanjima rezultata nogometnih utakmica, prljavim poslovima ovdašnjih nogometnih „uglednika“ ali i o prijavama koje su se rijetki hrabri odvažili podnijeti istražnim organima. No, gotovo nikada niko od onih koji u namještanju utakmica imaju debelo umiješane prste nije zbog toga i odgovarao. Tako je, primjerice, još prije pet godina bivši član IO FS RS i potpredsjednik Komisije za status igrača u NS BIH Žarko Dimitrijević podnio krivičnu prijavu inspektorima SIPA-e protiv nekoliko dužnosnika nogometnih saveza u našoj zemlji zbog kriminalnih radnji i namještanja rezultata nogometnih utakmica kojima je “skrojen” plasman na kraju prvenstava u Premijer ligi BiH i Prvoj ligi RS. Dimitrijević je, između ostalih, SIPA-i prijavio Neđu Ilića iz preduzeća Srpske šume, tvrdio je da je on sa suradnicima poslije utakmice u Zvorniku, u kojoj je sokolački Glasinac kao gost savladao domaću Drinu, obezbijedio isplatu premija domaćim igračima, kao protivuslugu za bodove opstanka. “Podnio sam prijave i protiv Rade Vukasovića, sudije iz Trebinja, koji je dva dana boravio kod Slavka Roguljića prije susreta Borac Bosanski Šamac Laktaši i poslije toga sramno sudio u derbiju prvenstva”, pričao nam je Dimitrijević, tvrdeći da ima dokaze kako je kontroverzni krajiški biznismen Slavko Roguljić platio deset hiljada eura sudijama i ostalim službenim licima da sude tako da utakmicu dobiju Laktaši kako bi se plasirali u Premijer ligu BiH. Nekoliko mjeseci kasnije, o korumpiranim je sudijama raspravljao i na svu sreću raspušteni IO NS BiH koji je trada donio odluku o suspenziji Stručne sudijske komisije te člana Komisije za sudije i suđenje Radiše Vrhovca zato jer je, kako se sumnja, Davoru Mujagiću, članu Stručne sudijske komisije, dao 750 eura da podijeli sa predsjednikom Komisije, Blažom Živkovićem iz Orašja i trećim članom Komisije, Stevom Maksimovićem iz Modriče. Njihov je zadatak trebao biti da preprave negativnu ocjenu sudiji Antoniju Blaževiću, koju je dobio za vođenje meča između Laktaša (odakle je Vrhovac) i gradačačke Zvijezde. Članovi Stručne sudijske komisije novac su danima držali kod sebe, a onda, kada je slučaj počeo izlaziti na vidjelo, tražili sastanak sa članovima Predsjedništva NSBiH. Tadašnji predsjednik Iljo Dominković tražio je smjenu svih članova Komisije, izuzev Blaža Živkovića, svog intimusa iz Orašja i po potrebi vozača.

 

PANIĆA ODNIO VOZ

 

Ko su, zapravo, nogometne sudije sa ovdašnjih terena najbolje oslikava anegdota u kojoj je glavnu rolu imao doživotno suspendirani Novo Panić. Dobojliju, koji je godinama važio za najboljeg bh. sudiju jednom su prilikom ljudi iz UEFA pitali za zanimanje. Panić im je ponosno odgovorio: „Vozim voz!“, te onda još ponosnije dodao: „Teretni voz!“ Kasnije je, pak, Panić prebačen na dužnost isljednika vuče vozova U septembru prošle godine Savez je na pet mjeseci suspendirao sudiju Edina Golaća, zbog blamaže koju je priredio u Škotskoj. Naime, Golać je u julu prošle godine sudio Futsal Cup a u hotelu u kojem je odsjeo provalio je, kako je stajalo u prijavi UEFA, u bar koji je bio zatvoren. Hotelsko osoblje prijavilo je njegovo ponašanje kontroloru suđenja na turniru, koji je odmah obavio razgovor sa Golaćem i njegovim kolegom. Tom prilikom su obojica priznali krivicu, nakon čega su platili pivo. UEFA je u svojoj prijavi protiv Golaća navela kako loše vlada engleskim jezikom, što je zapravo jedan od preduslova kako bi se uopšte našao na UEFA listi. Inače, njegov loš engleski najviše je došao do izražaja prilikom incidenta u hotelu, kada nije znao objasniti kontroloru suđenja šta se zapravo desilo. Nije to bio prvi indicednt ovakve vrste za sudiju iz Banovića, obzirom da je u NS već ranije stigla žalbu iz jednog hotela u Čitluku, odakle je Golać, navodno, otuđio stvari iz mini-bara, te hotelske peškire. Golać je sin Huse Golaća, nekadašnjeg prvog čovjeka NS Federacije. I drugi Husin sin, Miralem, je nogometni sudija koji se već na početku svoje karijere suočio sa bijesom čelnika klubova kojima je sudio, pa je zbog takvog načina dijeljenja pravde NK Čelić bio primoran da protiv Miralema Golaća podnese prijavu nadležnom tužilaštvu Tuzlanskog Kantona, jer postoje indicije da je isti za pomenuti scenario dobio novčanu nadoknadu”. Riječ je o Miralemovom suđenju u utakmici Prve Lige Tuzlanskog kantona između Čelića i Doboj Istoka iz Klokotnice. Huso Golać se, inače, prije nekoliko godina neokrznut izvukao iz skandala sa namještanjem utakmica u federalnom prvenstvu između Lukavca i Mramora. Rukovodstvo Mramora javno je prezentiralo audio snimke u kojima su u namještanje utakmice uključeni suci, zatim Huso Golać, bivši selektor reprezentacije BiH Blaž Slišković, pa i ekonom NS BiH Fuad Kečo. Trenutačno su na sudijskoj A listi NS BiH i Vladimir Dominković, poštar iz Orašja, brat suspendiranog predsjednika NS Fedracije Ilje Dominkovića. Tu je i Sarajlija Emir Alečković koji je bio u poslovnim vezama sa zagrebačkiom kompanijom Poljak, firmom koja se bavi izgradnjom vještačkih terena i koja je povezivana sa poslovima gradnje sportskog centra koji NS BiH jošp uvijek nije napravio. Tuzlak Midhad Arnautović je sekretar NS Tuzlanskog Kantona. Mostarac Vedran Zovko je inžinjer šumarstva dok Zeničanin Muamer Bureković trguje kafom. Bišćanin Edin Jakupović je nastavio porodičnu tradiciju pravnika. Stočanin Semir Kaplan je poljoprivrednik, bavi se pored toga i razvoženjem namještaja a Sarajlija Rusmir Mrković je pukovnik Oružanih snaga BiH. Danijel Pajić iz Bijeljine profesor je tjelesnog odgoja, Ljubušak Goran Paradžik šef je odsjeka u tamošnjoj općini, Elmir Pilav je magistar ekonomije. Prozivani DraganSkakić iz Bosanske Gradiške je privatni poduzetnik, Predrag Stankić radi u MUP-u u Bijeljini. Banjalučanin Ognjen Valjić, kada ne sudi nogometne utakmice, svira harmoniku po tamošnjim restoranima, dok se Trebinjac Radislav Vukasović i Banjalučanin Robert Zrilić bave privatnim biznisom...

 


DOKAZI IZ BOCHUMA

 

Tužiteljstvo BiH godinu dana čeka da entitetski MUP-ovi okončaju istragu o namještanju rezultata utakmica u BiH

 

Andreas Bachmann, tužitelj njemačkog Tužiteljstva iz Bochuma, najavio je za proljeće ove godine nove optužnice u skandalu oko namještanja rezultata nogometnih utakmica koje je širom svijeta, najčešće u suradnji sa dalekoistočnim kladionicama, organizirala grupa okupljena oko Ante Šapine. Njemački državljanin hrvatskog porijekla već je za ove kriminalne radnje osuđen na pet godina zatvora. Istu je zatvorsku kaznu dobio i njegov najbliži suradnik Marijo Cvrtak čije će svjedočenje, kako sada stvari stoje, biti kjučno kada je u pitanju namještanje rezultata utakmica koje su igrali bh. klubovi. Naime, u oktobru 2010. godine u Tužilaštvo BiH stigao je iz Bochuma dosje sa nekoliko stotina stranica u kojem je sadržan inkriminirajući materijal o sumnjivim rezultatima utakmica koje su igrane u bh. prvenstvu, ali i rezultata nekoliko prijateljskih i službenih mečeva koje su ovdašnji klubovi igrali u inozemstvu. Na listi njemačkih istražitelja, koju je Slobodna Bosna ekskluzivno objavila nekoliko dana po dolasku materijala u Sarajevo, nalaze se Slavija iz Istočnog Sarajeva, Travnik, Posušje, Orašje, Laktaši a sumnja se na još tri ili četiri ovdašnja kluba koja su igrala međunarodne utakmice. Prema podacima do kojih smo dosada došli, riječ je o tridesetak sumnjivih utakmica, o kojima istragu vode inspektori entitetskih MUP-ova. Naime, materijal koji je dostavljen kao osnova za istragu i eventualno podizanje optužnica prvo je dostavljen Tužilaštvu BiH. Kako je to procedura nalagala, iz Tužilaštva je proslijeđen na pregled i obradu u SIPA-u, no direktor te agencije, Mirko Lujić je materijal proslijedio u federalni MUP. Istražitelji ove institucije prihvatili su vođenje istrage, no stanovit problem im je predstavljala činjenica da su među klubovima koji se pominju u aferi i neki iz Republike Srpske, tako da je istraga morala biti koordinirana između ova dva policijska tijela. „Nakon što je prevelo dokumentaciju, Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Federalne uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova RS da izvrše određene provjere, s ciljem prikupljanja dokaza o navodnim nezakonitostima, pri čemu se s neregularnostima pominju dva domaća nogometna kluba. Ove aktivnosti još traju, a do ovog trenutka Tužiteljstvu BiH nije dostavljeno dovoljno dokaza za pokretanje istrage”, kazao nam je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužiteljstva BiH. Po informacijama do kojih je zasada došla Slobodna Bosna, ključna osoba u namještanju rezultata utakmica u kojima su igrali bh. klubovi je osuđeni Marijo Cvrtak, njemački državljanin porijeklom iz Livna. Pored njegovog, najčešće se u dokumentima iz Bochuma pominju imena Turaka Deniza Celika i Tune Akbuluata te Ante Šapine, ali i nekoliko osoba koji su bili na vodećim dužnostima u našim klubovima. To su bivši predsjednik i bivši trener Travnika, Dževad Bećiragić i Nedžad Selimović, zatim Mate i Živko Budimir, bivši premijerligaški sudija Mevludin Efendić te igrači nogometnih klubova Travnik, Orašje, Laktaši i Posušje. Najčešće ime koje se „vrti“ u dosjeu koji je stigao iz Bochuma je ono bivšeg predsjednika Slavije, Slavka Tošovića. Pored Tošovića, na listi osumnjičenih za namještanje reziultata su zasada neimenovani igrači Slavije sa nadimcima Kuna i Drago, zatim klupski ljekar te hotelski kuhar.

13.01.2012.

KRALJ ERIC


 

                                       JA NISAM ČOVJEK, JA SAM CANTONA!

 

Vjerovatno najkarizmatičniji nogometaš svih vremena, Eric Cantona ima novi cilj u svom ionako zanimljivom životu. Odlučio se, naime, kandidirati za predsjednika Francuske. Nekadašnji legendarni nogometaš Manchester Uniteda i francuske reprezentacije, poznat po golovima, ali i kung-fu udaranju navijača Leedsa, uputio je pismo gradonačelnicima francuskih gradova bez čije se podrške ne može službeno kandidirati. Cantoni je, da bi ušao u predsjedničku utrku, potrebno 500 potpisa gradonačelnika. No, pravi cilj njegove kandidature nije borba za fotelju. „Želim pomoći beskućnicima u Francuskoj. To je osnovno pitanje moje kandidature jer upravo na tom pitanju mogu najviše pomoći svojim sugrađanima. Pitanje beskućništva tiče se desetaka milijuna ljudi“, kazao je Cantona, da bi, nekoliko sati nakon što je na noge digao cijelu Francusku zbog objave kandidature za predsjednika, priznao pravi cilj. „Namjerno sam rekao da želim biti predsjednik jer sam želio privući pozornost ljudi na Fondaciju Abbe Pierre, koja se bavi problemom beskućnika! Nije mi cilj biti predsjednikom.“

 

SVIJET PO ERICU

 

Nije ovo prvi put da se Cantona na političkoj sceni obračunava sa francuskim predsjednikom, koji mu je često meta u njegiovim javnim istupima. Nakon što je Nicolas Sarkozy pobijedio na predsjedničkim izborima i nakon što nije uspio smiriti žestoke rasne proteste na ulicama francuskih gradova, Cantona je otišao tako daleko da ga je usporedio sa liderom radikalne francuske desnice, Jean Marie Le Penom. „U Francuskoj smo inače sposobni slaviti ljude poput Napoleona, koji nam je vratio ropstvo. Sada je Napoelona zamijenio čovjek koji je za mene, jednostavno, Le Pen sa maskom-Sarkozy.“ Prije godinu dana pozvao je Francuze i Britance na bojkot bankarskih kuća. Poziv na ekonomsku revoluciju uputio je studentima i djelatnicima javnih institucija koji su tada žestoko prosvjedovali protiv spašavanja privatnih banaka novcem poreskih obveznika. „Umjesto da prosvjedujemo, trebali bismo otići u banke i izvući našu ušteđevinu van. Mislim da bi to prouzročilo istinsku revoluciju“, rekao je Cantona „Samo moramo otići do bankomata i podići našu ušteđevinu. Učini li to puno ljudi, cijeli će financijski sustav pasti. Neće više biti oružja, ratova niti bilo čega sličnog.“ Eric Cantona je Francuz kojeg su voljeli Englezi. Anglofil koji uvijek tvrdi kako se više osjeća Englezom. “Ne želim pričati o Francuskoj. Tamo sam rođen, ali se osjećam kao Englez. Francuzi su glupi i sebični, a uvijek očekuju da im drugi govore da su najbolji. Proveo sam puno lijepih godina u Engleskoj i volim njihov pristup nogometu“, izjavio je jednom prilikom šokiranom novinaru pariskog dnevika. Rođen je u Parizu 1966. godine. Taj je datum, obzirom da je Engleska te godine osvojila svoj prvi i jedini naslov prvaka svijeta u nogometu, bio odličan za xafsinšku službu Manchester Uniteda. Prodali su na hiljade majica na kojima je pisalo '66 je bila odlična godina za engleski nogomet. Tada je rođen Eric. Njegov je otac bio dijete imigranata sa Sardinije i nedugo po Ericovom rođenju porodica se preselila u Marseille. Živjeli su jednostavno i skromno, a Eric je ubrzo postao redovan posjetitelj utakmica Olympiquea na stadionu Velodrome. Profesionalni nogomet počeo je igrati sa 16 godina u Auxerreu. Nedugo potom, u tom je gradu sreo i svoju prvu suprugu, Isabelle, sestru tadašnjeg suigrača Bernanda Ferrera. Turbulenta nogometna karijera bila je obilježena sukobima sa autoritetima, neobičnim ponašanjem i burutalnom iskrenošću koja mu je ubrzo na leđa prišila epitet bad boya. U vrijeme dok je igrao za Auxerre kažnjen je neigranjem za reprezentaciju jer je tadašnjeg francuskog selektora Henri Michelea nazvao „vrećom govana“. Nedugo kasnije, suspendirao ga je i Marseille kada je bacio dres na teren iz protesta, jer je zamijenjen u prijateljskom meču protiv moskovskog Torpeda. U Montpelliereu je također suspendiran zbog tuče sa suigračem. Prvi se put oprostio od igranja nogometa, kada je imao 25 godina, nakon što je zaradio dvomjesečnu zabranu igranja. Zločin? Kao kapiten Nimesa, gađao je loptom sudiju u glavu. Prvo je dobio kaznu od mjesec dana, a nakon što je članovima disciplinske komsije na saslušanju kazao kako su budale, kazna mu je udvostručena. No, odluku o umirovljenju je ubrzo promijenio, Nije htio otići na probu u engleski Sheffield Wednesday, nego je u februaru 1992. godine potpisao za Leeds United. U svega nekoliko utakmica klub je katapultirao u vrh tabele a sebi je obezbijedio status zvijezde. Jedva devet mjeseci nakon što je stigao u Englesku, preselio je na Old Trafford u transferu vrijednom 1.2 miliona funti. U svojoj prvoj sezoni sa Unitedom, osvojio je naslov prvaka. Franck Sauzée, koji je sa njim igrao u reprezentaciji i Marseilleu, kazao je kako je Eric uvijek bio laka meta svakog autoriteta. „Eric je uvijek bio takvog karaktera i principa i uvijek je stajao iza svojih načela i branio druge. Većina igrača će vam kazati kako je bio obožavan u timu i nesebičan, za razliku od mnogih drugih napadača. Ali, nogometni svijet ne voli igrače koji glasno govore ono što misle.“

 

KAD GALEBOVI SLIJEDE

 

Cantona je uvijek bio beskompromisan, prgav i ostati će vječno upamćen kao napadač koji je skoro dobio više kartona nego postigao golova, prvi igrač koje je završio u zatvoru zbog tučnjave sa navijačima na terenu. U jednoj je utakmici dobio žuti karton i zbog toga se sa sucem svađao nekoliko minuta. Pola sata kasnije, zbog grubog starta s leđa na protivničkog igrača dobio je crveni karton. Novinarima je nakon utakmice pojasnio: „Prvi žuti karton sam zaradio zbog gluposti. Ono nije bio ni prekršaj, a kamoli karton. Drugi žuti karton sam zaradio jer sam htio sucu pokazati šta je prekršaj za žuti karton.“ No, slučaj po kojem će zauvijek ostati upamćen desio se na utakmici Manchester Uniteda i Crystal Palacea, 2005. godine, kada je kung fu udarcem oborio na zemlju navijača Matthew Simmonsa. Nakon što ga je sudac istjerao sa terena zbog namjernog prekršaja nad Richardom Shawom, Cantona je krenuo van. No na putu prema svlačionici Simmons ga je izvrijeđao, nazivajući ga prljavim francuskim gadom. Cantona je poludio, potrčao prema njemu i nogama ga, u stilu Bruce Leeja udario u prsa. Nakon presude zbog udaranja uslijedio je jedan od historijskih trenutaka u svijetu nogometa. Došao je na konferenciju za novinare i izrekao jednu jedinu rečenicu, namjerno otežući i zastajkujući: „Kad galebovi… slijede koču, čine to zato… što misle… da će im srdele baciti u more. Hvala vam.“ Zatim je ustao i otišao ostavivši okupljene novinare u čudu. Kasnije je objašnjavao kako rečenica ne znači ništa, niti je ikada značila bilo što no da se super zabavljao prateći kako cijeli svijet pokušava analizirati njezino značenje i šta je, zapravo, htio kazati. Za svoj je potez dobio kaznu od 120 sati društveno korisnog rada, 20.000 funti novčane kazne, a čak osam mjeseci nije smio igrati nogomet. Iako je od tada pošlo skoro sedamnaest godina, o Ericovom se potezu i danas priča. Osuđivan je, ali su i mnogi stali u njegovu obranu. Poput komentatora Sky Sporta koji je u svojoj kolumni u britanskom Independentu napisao kako je konačno neko morao dati lekciju huliganima koji misle da, ako plate kartu, imaju pravo vrijeđati i napadati svakoga ko im se ne sviđa na terenu. Kada danas priča o onome što se desilo na Selhurst Parku, odbija koristiti termin karate udarac. „Nije to baš bio karate. Tribina je imala ogradu, pa sam morao malo skočiti kako bih ga opalio. Da nije bilo ograde, udario bih ga šakom. Sreo sam na hiljade ljudi poput Simmonsa. Stvari ispadnu čudne zbog trenutka u kojem se dese. Da sam ga sreo dan ranije, možda ne bih tako reagirao iako me je vrijeđao na isti način. No život je kompliciran, svaki dan ste na tankom užetu i takve se stvari jednostavno dese.“ Tadašnji kapiten Manchestera, Paul Ince, pričao je o detaljima suđenja na kojem je odlučivano o Ericovoj kazni. „Odsjeli smo u Croydon Park hotelu“, sjeća se Ince. „Ustali smo ujutro, sredio sam se, obukao sam odijelo, bio sam sav skockan. Pokucao sam na Ericova vrata. Stajao je odjeven u jaknu i raskopčanu bijelu košulju iz koje su mu virile grudi. Kazao sam mu da ne može takav ići na sud. 'Ja sam Cantona, mogu ići onakav kakav hoću.' Na sudu je dobio 14 dana zatvora. I dan danas mislim kako je sud presuio tako zbog načina na koji je bio odjeven.“

 

STRAST KAO VODILJA

 

Dvije godine kasnije iznenada je odlučio okončati karijeru, iako ga je Alex Ferguson, kojeg izuzetno cijeni, pokušavao nagovoriti na ostanak. Na utakmicama su navijači Manchestera pjevali Gdje je Cantona?, no Eric se, za razliku od Paula Scholesa, nije vratio. „Bio sam dirnut, ali i zabrinut, jer sam znao da će se jednog dana završiti. Na svu sreću, čak i kad radim nešto sa strašću, a sve što radim, radim na taj način i u nekom kutku mog mozga uvijek postoji svijest da će i tome doći kraj. Ali, možda će ljudi jednog dana moje ime, umjesto na stadionima, uzvikivati u kinima i galerijama.“ Bio je nogometaš i filozof, a onda je postao glumac, pjesnik slikar i forograf. Otkrio je novu strast i nogomet zamijenio glumom. Glumio je u nekoliko filmova, no Looking for Eric, kojeg je režirao cijenjeni Ken Loach, oduševio je gledatelje i kritiku. Cantona u filmu glumi imaginarnog savjetnika lokalnog poštara Erica Bishopa čiji se život raspada. Nesretni poštar u trenucima očaja poziva Cantonu kao svojega najvećeg idola da mu pomogne izaći iz životnog labirinta, a legendarna sedmica s Old Trafforda taj poziv prihvaća. Poštara kroz život vodi raznim mudrostima i polagano mu vraća samopouzdanje pokazujući mu vedriju stranu života. Priču o Ericu najbolje oslikava scena u kojoj izgubljeni poštar svom idolu kaže: „Nekad jednostavno zaboravim da si samo čovjek“, a Cantona mu brzo odgovori: „Ja nisam čovjek, ja sam Cantona.“ Govoreći o slikanju i filmu, kaže kako ima potrebu da uđe duboko u sebe, da nađe svoju viziju i pokaže je svijetu. „Čime god da se bavim, moja ambicija je da stignem što je dalje moguće i da ne priznajem granice. Sretan sam što imam toliko strasti, što imam gimnastičarski duh.“ Strast je rečenica kojom je objasnio zašto se ostavio nogometa, iako je bio u naponu snage. „Dio moje ličnosti, mog suštinskog načina razmišljanja, jeste potraga za savršenstvom. Da bi bio stvarno uspješan, moraš da gurneš sebe do ivice, a ja sam osjetio da sam stigao do te ivice.“ U međuvremenu se zabavljao igrajući nogomet na pijesku, vodeći reprezentaciju Francuske u tom sportu, a danas je sportski direktor New York Cosmosa, u kojem su nekada igrali Pele i Franz Beckenbauer, ali i Slaviša Žungul i Vladislav Bleki Bogićević. I još uvijek uveseljava svijet svojim viđenjem modernog nogometa. „Ronaldinho je igrač zbog kojeg djeca anjaju. Djeca nikada neće hodati okolo noseći imena Deschamps ili Desailly na leđima svojih dresova, zar ne? Kada bi postojali samo igrači poput Deschampsa ili Desaillyja, samo bi se desetak ljudi zanimalo za ovu igru, a i to bi bili njihovi rođaci ili nećaci.”

 

Nedim Hasić - Del Haske
<< 01/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
203296

Powered by Blogger.ba