Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

04.11.2011.

SANEL JAHIĆ

 

 


 

                                                   „Ne znam kako daleko ćemo dogurati u Ligi prvaka, ali sam ubijeđen da ćemo pobijediti Portugal i otići na EP“

 

Oni su klub čiji dres nosi Kaka. No, nije to čuveni Brazilac iz madridskog Reala, nego brazilski branič kojem je najveći domet u karijeri bilo igranje za portugalsku Bragu u prošlosezonskom izdanju Europa lige. Imaju i Argentinca Solarija, ali ne poznatog napadača Reala i Intera, Santiaga, nego njegovog brata Estebana. Imaju i Nuna Moraisa, Portugalca koji je igrao za Chelsea u vrijeme vladavine Jose Mourinha. Dakle, klub sa nekoliko malo poznatih igrača, no klub koji je ove jeseni hit u Ligi prvaka. Kiparski Apoel, klub bh. reprezentativca Sanela Jahića, ujedno i najskupljeg nogometaša ovog tima, predvođen srbijanskim stručnjakom Ivanom Jovanovićem, igra najbolji nogomet u svojoj historiji. Četiri utakmice i osam bodova bez ijednog poraza dokaz su da se kvalitetnim radom i pametnim ulaganjima može napraviti veliki rezultat u takmičenju rezerviranom za razvikanije i bogatije klubove. U utorak uveče savladali su Porto u najuzbudljivijoj utakmici dosadašnjeg toka Lige prvaka a Sanel Jahić je, za dvadesetak minuta koliko je sudjelovao u igri, uspio asistirati Gustavu Manduci, koji je golom u posljednjoj minuti susreta postao kiparski junak. „Slavlje ovdje još uvijek traje, slavilo se cuijelu noć a i danas navijači kruže gradom proslavljajući velikin uspjeh“, priča Jahić dan nakon veličanstvene pobjede. „Atmosfera je fenomenalna, svi su sretni. Navijači su stigli u trening centar jutro nakon utakmice kako bi nam čestitali i zahvalili se za pobjedu. Ali ništa još uvijek nije gotovo, još uvijek nismo ostvarili svoj cilj. Moramo ostati čvrsto na zemlji, još su dvije utakmice pred nama i moramo ih odigrati ozbiljno kako bi se plasirali u naredni krug, a to je ono što smo sebi zacrtali.“

     

TVORAC ČUDA

 

Priča o kiparskom čudu zanimljivije je zbog toga što u ovaka uspjeh nisu vjerovali čak ni igrači kiparskog tima. „Kada su izvučena imena protivnika, sami smo sebi kazali kako smo autsajderi i da ćemo igrati najbolje štio možemo. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatili smo da smo dobri i da se možemo nositi sa svima u grupi, iako su to protivnici sa većim budžetima i zvučnijih imena“, pojašnjava Jahić. „Sada svi pitaju u čemu je tajna, ali tajne nema. Ogroman rad i požrtvovanje, te odnos igrača. „Iako ima mnogo stranaca, atmosfera je odlična. Svi smo, zaista, kao porodica. Među nama nema problema i normalno je da svi na terenu ginemo jedni za druge, da igramo za svoj klub svim srcem.“ Najveće iznenađenje ovogodišnje Lige prvaka, malo kiparsko nogometno čudo zvano Apoel, remek je djelo na ovim prostorima poprilično nepoznatog srbijanskog stručnjaka Ivana Jovanovića. Rodom iz Loznice, godinama igrač beogradskog Rada, Jovanović je trenerski zanat nakon igračke karijere dugo pekao u Grčkoj i na Kipru. U Apoel je stigao prije tri godine s ovlastima kakve imaju menadžeri engleskih timova. Uspostavio je hijerahiju odnosa, igračku i trenersku strukturu i organizaciju koja sada daje prve rezultate. Ovaj 49-godišnji srpski trener, koji je deset godina igrao za grčki Iraklis, drugi put u karijeri igra Ligu prvaka. S Apoelom je u elitnom klupskom takmičenju bio i prije dvije godine, u grupi s Chelseajem, Portom i madridskim Atleticom i osvojio tri boda. „Zaista fantastičan stručnjak, veliki radnik, psiholog ali i prijatelj“, portretira Jahić trenera koji je insistirao na njegovom dolasku iz Grčke proteklog prelaznog roka. „Imamo super odnos od prvog dana kako smo se upoznali. On je insistirao na mom dolasku, tražio me je i vjerovao u mene. Stoga imam dodatnu obavezu da mu se odužim dobrim igrama. Uostalom, zahvaljujući i njemu vratio sam se u reprezentaciju BiH. Sretan sam što su obojica trenera u klubu s naših prostora, naravno da je lakše kada radiš s nekim koga razumiješ, ko je istog mentaliteta. U klubu je i Makedonac Ivan Tričkovski, napadač koji je nekada igrao za Crvenu Zvezdu, tako da smo prava mala ex yu kolonija“, kaže Jahić. Jovanovićev je pomoćnik Bosanac Predrag Erak, nekadašnji igrač zeničkog Čelika i splitskog Hajduka. „Nisam ga poznavao, upoznali smo se tek kada sam stigao na Kipar“, priča Jahić. „Predrag je iz zenice, stalno pričamo o Bilinom polju, o utakmicama koje je igrao za Čelik, ljudima, navijačima. Odličan je tip, simpatičan i dobar stručnjak. Pomogao mi je mnogo kada sam tek stigao na Kipar.“ Igračku je karijeru Erak, nakon jugoslovenskog prvenstva, proveo u grčkim timovima, igrajući za Iraklis, Apollon, Aris i Atromitos, a okončao ju je 2001. godine u srbijanskom Zemunu. Jovanovićev je pomoćnik od 2008. godine. Kiparski mediji tvrde kako je srbijanski trener ključ uspjeha Apoela u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka. O njemu pišu kao o tihom i vrijednom treneru, čovjeku koji pomjera nogometne standarde i postavlja nove granice. Jovanović je ustrojio klub i od Apoela stvorio iznenađenje Lige prvaka sa budžetom od „svega“ osam miliona eura. Kompletna Jovanovićeva ekipa, prema tržišnim procjenama vrijedi 15 miliona eura, što je u okvirima engleskih ili španskih liga simbolična svota. Najskuplji je igrač upravo bh. reprezentativac Sanel Jahić (1,3 miliona eura po procjeni transfermarkta), ali društvo iz Nikozije to ne sprječava da nakon četiri odigrane utakmice budu na čelu grupe G sa osam bodova, ispred ruskog Zenita, ukrajinskog Shaktara i portugalskog Porta. Jovanović ima recept za osvajanje bodova protiv velikih igrača. Igra racionalno, pametno, ne brani se i golove postiže nakon zahvaljujući osmišljenom, razrađenom i automatiziranom igrom. „Pored toga, stalno rotira tim, tako da svi igraju i svi daju sve od sebe“, dodaje Jahić. „Niko od nas ne igra svaku utakmicu, makar ne u cjelosti. Tim se uvijek prilagođava protivniku, po zamisli trenera. Mislim da i zbog toga imamo sjajne rezultate, jer smo uvijek svi spremni i motivirani za igru.“

 

TAJNA USPJEHA

 

Turisti su najvažniji dio priče o recentnom uspjehu kiparskih klubova. Zahvaljujući fantastičnoj klimi, suncu koje prži i u prvim danima novembra, ovu zemlju godišnje posjeti oko tri miliona turista, uglavnom onih iz zapadne Evrope. Novac koji se od turizma slijeva na Kipar razlog je zašto ova zemlja nije osjetila probleme koje sa sobom nosi nestabilna euro-zona, recesija i svi ti slični pojmovi koji plaše posljednjih mjeseci. Klima i uredno plaćanje razlog su zašto su na Kipar stigli brojni igrači iz Portugala, zemlje teško pogođene ekonomskim problemmima. Kipar je za Portugalce posato obećana zemlja, jer portugalski klubovi grcaju u dugovima, nemaju novaca za plaće igračima i na Kipru se danas zarađuje više nego na Iberijskom poluotoku. U Apoelu najbolji igrači godišnje zarađuju oko 600 hiljada eura. Kada je Apoel u pitanju, dva najvrjednija igrača, Menduca i Sanel Jahić, procijenjena su na milion i pol eura. Najveća odšteta koja je plaćena za nekog igrača je 700 hiljada eura danskom Kopenhagnenu za Ailtona, dok je najveća zarada od transfera bila 300 hiljada, za koliko je Charalambidis otišao u grčki Panathinaikos. Život je idličan, bez pritiska zbog rezultata, bez udara medija, uživa se pod suncem i na beskrajnim pješčanim plažama. „Živjeti na Kipru je zaista sjano, prava privilegija“, priča Jahić, koji na Kipru živi sa suprugom i trogodišnjim sinčićem. Dječačićem koji već trenira nogomet u školi. „Svaki slobodan trenutak provodim s porodicom, oni su mi najvažnija stvar u životu. Uživamo svakog dana, sve teče lagano, bez ikakvih problem. Sunce svakog dana, klima prekrasna i sviđa mi se ovdje. Ovo je mjesto koje mi se do sada najviše sviđa od svih zemalja i gradova u kojima sam do sada bio.“ Stoga nije nimalo čudno je što je, primjerice, Nuno Morais, koji je nekada igrao za Chelsea u vrijeme dok je taj londonski klub s klupe vodio Jose Mourinho, Portugal odlučio zamijeniti upravo Kiprom. Inozemni igrači sve su češće na Kipru, posebice nakon što su tamošnji klubovi razvili mrežu skauta po Evropi ali i počeli uvoziti stručnjake sa kontinenta. U AEK-u iz Larnace sportski direktor je Jordi Cruyff, nekadašnji igrač Barcelone i Manchester Uniteda. Sin holandskog velikana Johana igrače dovodi uglavnom iz Belgije i Francuske. Ono na što sada upozoravaju tamošnji stručnjaci jeste to da je 90 procenata nogometaša na Kipru stranci, što može biti pogubno za njihov nogomet i reprezentacije. Kada su finansije i organizacija u pitanju, klubovi na Kipru nisu privatni. Nacionalna televizija prenosi sve utakmice domaćeg prvenstva zašto je svakom klubu uplatila po 400 hiljada eura. Ostatak budžeta puni lokalna zajednica zajedno sa bogatim sponzorima koji iz godine u godinu ulažu više i više. S druge strane, kontrola poslovanja klubova je rigorozna, licence i poslovne knjige provjeravaju se nekoliko puta godišnje i nemoguće je da igrači ostanu zakinuti za novac koji im je zajamčen ugovorom. Ako klub kasni sa isplatama, automatski gubi bodove i biva dodatno kažnjen. Da se na Kipru posljednjih godina igra ozbiljan nogomet ukazuje i to kako su u posljednje četiri godine njihovi klubovi tri puta bili učesnici Lige prvaka. Manji klubovi inozemne igrače plaćaju od 50 do 100 hiljada eura po sezoni, dok veći, kakav je Jahićev Apoel ili Omonia i Anorthosis plaćaju od 300 do 600 hiljada eura. Apoel je vrhunski organiziran klub, sada je, mislim, najveći klub na Kipru“, zaključuje Jahić. „Tačno se zna ko šta radi i sve je usmjereno ka uspjehu. Što se novaca tiče, sve se redovno isplaćuje, uvijek bez kašnjenja i nemam nikakvih zamjerki. Klub je odličan, igrači su zadovoljni i zbog toga svi dajemo sve od sebe kada igramo. Zato nam se i vraća dobrim rezultatima.“

 

 

POVRATAK U REPREZENTACIJU BIH

 

„Spreman sam za Portugal“

 

Od svog debija za reprezentaciju BiH, u martu 2008. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije u Zenici, Sanel Jahić je za bh. nacionalni tim odigrao osamnaest utakmica. Nakon godinu dana pauze, selektor Safet Sušić pozvao ga je u tim za utakmice doigravanja protiv Portugala, koje se igraju 11. i 15. novembra ove godine. „Čekao sam godinu dana i konačno dočekao poziv selektora Sušića. Presretan sam, ponovo sam dio tima, tu sam sa svojim prijateljima i suigračima. Nikada nisam imao dileme šta želim, uvijek sam htio igrati za BiH. Problem su bile povrede zbog kojih nisam bio spreman, zbog kojih sam propustio dosta utakmica. Sada sam zdrav, u punoj formi.“ Jahić kaže kako ga nije iznenadio Sušićev poziv, dapače, vjerovao je kako će ga selektor staviti na spisak igrača na koje računa u mečevima doigravanja. „Znam da me selektor prati, da vjeruje u mene i zato me je i pozvao sada kada sam spreman. A ozdravio sam i ušao u formu u pravo vrijeme, baš kada treba.“ U njegovom je timu nekoliko suigrača iz Portugala i Jahić svakodnevno s njima priča o utakmicama doigravanja. Kaže kako se nisu obradovali kada im je žrijeb donio BiH u doigravanju. „Naravno da smo mogli dobiti nekog lakšeg protivnika, no možemo se mi nositi s Portugalcima. Imamo sjajne igrače, odličan smo tim, iskusniji smo i možemo ih proći. Uostalom, ne igraju ni oni dobro i imamo mi itekako dobre šanse. Trener Jovanović je gledao utakmicu protiv Francuza, oduševljen je našom igrom. On također tvrdi kako možemo pobijediti. A ja sam u to uvjeren i jedva čekam okupljanje i utakmice.“

 

28.10.2011.

GRBAVICA, RANA LJUTA

                                        JOŠ JEDAN VIC O SLOVENCIMA I BOSANCIMA

 

Kada je prije nekoliko mjeseci slovenačka kompanija Energoplan prezentirala idejni projekat gradnje novog stadiona Grbavica u Sarajevu, činilo se na prvi pogled kako će BiH konačno dobiti pristojan nogometni stadion na kojem bi se, bez stida zbog ruiniranog izgleda, mogle igrati i međunarodne utakmice. Najavljeno je kako će Nova Grbavica biti stadion sa 25 hiljada sjedećih mjesta, kako će uz njega biti izgrađen veliki parking i poslovni centar te da će gradnja objekta, koja će trajati tri godine, koštati 75 miliona eura. Nekoliko mjeseci kasnije, ove su bombastične najave pale u vodu, nakon što su se slovenački investitori zainteresirani za gradnju u Sarajevu, našli pred bankrotom, blokiranih računa zbog ogromnih dugovanja u koja su upali gradnjom istog stadiona i poslovnog centra u Ljubljani.

 

SARAJEVSKI MILIONI ZA „STOŽICE“

 

Priča o slovenačkom investitoru i gradnji stadiona Grbavica zakotrljala se u junu ove godine, kada je nakon prvih najava o gradnji sportsko-poslovnog kompleksa, u Sarajevu održana i multimedijalna prezentacija projekta. Sada već propala kompanija Energoplan prezentirala je projekat nogometnog stadiona za 25 hiljada gledatelja i trgovačkog centra a predviđeno je kako bi se čitav kompleks trebao graditi na površini od oko 50.000 kvadratnih metara. Slovenci su tada kazali kako je kompletna investicija vrijedna oko 74 miliona eura. Stadion bi ostao u vlasništvu Željezničara dok bi šoping centar bio na raspolaganju investitoru koji bi ga prodao. Parking prostor za 650 automobila bio bi zajednički. Što se novca tiče, Slovenci bi prodajom poslovnih prostora mogli namaknusti oko 58 miliona eura dok bi za ostatak od 16 miliona eura morao da se pobrine Željezničar, odnosno nadležne institucije u Kantonu Sarajevo. Već tada je bilo jasno kako je projekat, odnosno, način finansiranja njegove gradnje problematičan. „Problem je tih 16 miliona eura. Jer, ono što smo mi ponudili prilikom prvih razgovora, kada smo i zatražili ovaj nacrt projekta, jeste zemljište na jednoj od najatraktivnijih lokacija u glavnom gradu BiH. Postavlja se pitanje je li nam isplatnije ostati bez 30.000 kvadrata i 16 miliona eura, što za naše uslove nije ni mali novac, ili možda prodati kompletno zemljište na kojem je sada stadion i pomoćni teren i s tim novcem jednostavno napraviti novi stadion na drugoj lokaciji. Jer, zemljište koje sada klub ima u svom vlasništvu vrijedi ne manje od 30 miliona eura“, kazao je nakon prezentacije projekta predsjednik Željezničara, Sabahudin Žujo. Taj projekat temeljio se na javno-privatnom partnerstvu sklopljenom između grada Ljubljane odnosno firme MOL i privatnog partnera GREPjoint venture firme sastavljene od tri kompanije. Ideja izgradnje novog Željinog stadiona potekla je od Dejana Ćuka, slovenačkog državljanina i, kako se tvrdi, magistra ekonomije bez iskustva, inače sina Zorana Ćuka, člana Skupštine FK Željeznicar. Sarajevski bi klub, prema preslikanom projektu javno-privatnog partnerstva iz Ljubljane, dobio novi stadion, a privatni partner bi sa investitorom dobio zemljište na kojem se sada nalazi pomoćni teren, kao i dio okolnog zemljišta namijenjenog za parking. Prema toj ideji, grad bi poklonio zemlju Slovencima, a oni bi zauzvrat napravili stadion. Lijepo zamišljeno, pristojno upakovano na promociji u elitnom sarajevskom hotelu, nakon koje se čekalo još samo usvajanje Zakona o javno-privatnom partnerstvu, kojeg je ove sedmice i usvojila Skupština Kantona Sarajevo. No, dvije su činjenice pokvarile zamišljeni projekat gradnje stadiona-bankrot ljubljanske firme Energoplan i ogromni troškovi gradnje i održavanja Stožica koje su već postale ogroman teret na plećima ljubljanskih poreznih obveznika. A čini se kako su novac koji je trebao naći Grad i Kanton, riječ je o 16 miliona eura, namjeravali preusmjeriti u finansiranje i održavanje sportsko-poslovnog kompleksa Stožice i povući se iz posla u BiH, kako su to slovenačke firme i pojedinci uradili mnogo puta do sada u proteklih petnaestak godina.

 

I PUKOVNIK I POKOJNIK

 

Prije tri godine Ljubljana je, nakon najava gradonačelnika Zorana Jankovića kako će se graditi Stožice, za privatnog partnera u ovome poslu odabrala GREP, zajedničko preduzeće kojeg su činili kompanije Gradis G, Energoplan i Merkur, koji je kasnije istupio iz ove firme. GREP je ponudio 81 milion eura za osam hektara zemljišta, na kojem se trebao graditi trgovački centar. U isto vrijeme GREP je dobio i bankovnu garanciju od 25 miliona eura kojom je garantiran dovršetak radova na stadionu i drugim objektima do 30. juna 2010. godine. U junu 2008. godine GREP za investitora, odnosno, vlasnika trgovačkog centra bira Deltu Miroslava Miškovića, koji za shopping centar nudi 242,5 miliona eura, te nakon potpisa ugovora odmah uplaćuje pet miliona eura. Međutim, zbog globalne krize, Delta nije bila u stanju plaćati ostale dogovorene tranše, pa je ispala iz igre sredinom 2009., a od tada je gradnja finansirana odgođenim plaćanjem podizvođačima, firmama koje su upošljavale uglavnom srbijanske i bh. radnike. Ovakav je način poslovanja doveo i do samoubistava pojedinih vlasnika privatnih firmi koje nisu mogle opstati sa dugovima nastalim neplaćanjem od strane naručitelja radova. Tako je samoubistvo izvršio Ivan Selinšek, vlasnik i direktor kompanije Varkos, koji nije izdržao pritisak ovoga posla. Nakon što je postalo jasno kako je nemoguće naći privatnog partnera za posao koji je već bio započet i neizvjestan, ali koji je istovremeno predstavljao političko i predizborno obećanje gradonačelnika Ljubljane pred izbore koji su se približavali, Ljubljana i Slovenija su uspjeli dogovoriti kredit od NLB banke u iznosu od 150 miliona eura. Prema nekim izvorima, to sindicirano kreditno zaduženje se kasnije popelo na 250 miliona eura. U junu 2009., godinu dana prije završetka predviđenih radova, austrijska Supernova ulazi u GREP sa dva i po miliona eura dokapitalizacije a u isto vrijeme Mišković i Delta najavljuju tužbu protiv Ljubljane u slučaju raskida ugovora. Tužbu, također, najavljuje i Zoran Janković prema Delti zbog štete koju je Delta napravila neplaćanjem obaveza. Nesporazum je nastao jer Janković traži da Delta finansira izgradnju stadiona i dvorane, a Mišković u isto vrijeme tvrdi kako je potpisao ugovor samo za izgradnju trgovačkog centra. Tokom 2009 godine, zbog nedostatka novca, gradnja se izvodi odgođenim plaćanjem podizvođaćima, kako je u svojim medijskim istupima ustvrdio direktor GREP-a, Uroš Ogrin. Od trenutka isključivanja Delte iz posla, koja je trebala donijeti u Stožice 242,5 miliona eura, stara finansijska struktura (javno-privatno partnerstvo) je pala u vodu, a nova još nije bila zajamčena. Lavovski dio finansiranja temeljen je na sindiciranom kreditu, koji Janković obećava od ljeta 2009. godine. Kredit je od strane NLB banke odobren tek u maju 2010. godine, a podizvođači radova nisu primili svoje novce više od godinu dana. Početkom aprila prošle godine objavljeno je da će za održavanje stadiona i dvorane biti potrebno više od dva i po miliona eura a te bi troškove trebala snositi Ljubljana. Kada je predstavljan projekat izgradnje nove Grbavice nije kazano ko će snositi troškove održavanja, ali je sasvim sigurno da to, u ovakvoj situaciji, Željezničar finansijski neće moći izdržati jer i trenutno održavanje u iznosu od 300 hiljada maraka godišnje predstavlja veliko opterećenje za klub. U apilu prošle godine čak i Zoranu Jankoviću postaje jasno da je javno-privatno partnerstvo propalo, te traži od države da se uključi u završetak gradnje i održavanje stadiona i dvorane. Bivši slovenački premijer Borut Pahor je to prihvatio, jer sam projekat postaje sve više politiziran, a opozicija sve više kritikuje Jankovića i Pahora. Štaviše, Pahor ne krije da podržava Jankovićev projekat, te hoda svijetom i traži dokapitalizaciju za Stožice, što u javno-privatnom partnerstvu temeljenom na zdravim osnovama i nije potrebno. Tako je došao i do nedavno smaknutog libijskog lidera Moamera Gadafija, kojem se svidio projekat, Gadafi je u decembru 2010. godine obećao dokapitalizaciju u vrijednosti od 30 miliona eura. Međutim, krak pobune u arapskom svijetu zahvatio je i Libiju, Gadafi se povlači iz posla i ostavlja Stožice bez obećanih miliona, te ionako lošu finansijsku konstrukciju projekta izgradnje stavlja pred još veće probleme. Kriza je dostigla vrhunac onog momenta kada Janković zvanicno objavljuje da je došlo do prekoračenja troškova u iznosu od gotovo 40 miliona eura. Tada su objavljeni i dijelovi iz ugovora o javno-privatnom partnerstvu između grada Ljubljane i GREP-a, u kojem, između ostalog, stoji i slijedeće: „Ako nastane pozitivna razlika između ugovorene cijene i troškova nakon izgradnje, privatni partner će uplatiti tu razliku na račun javnog partnera. Ako dođe do negativne razlike, onda će javni partner uplatiti taj iznos novca na račun privatnog partnera kako bi projekat izgradnje stadiona i dvorane bio kompletiran.“ Što znači kako bi grad i Kanton Sarajevo morali plaćati razliku novaca kako bi gradnja bila završena, baš kao što to danas plaćaju poreski obveznici u Ljubljani. Negativna razlika je iznosila 40 miliona eura, samo za sportski dio. Taj trošak sada snosi javni partner - Ljubljana. Grad je morao platiti više od milion eura za gradnju dvorane, a sada se čeka da se račun za izgradnju stadiona ispostavi ljubljanskim poreskim obveznicima.

 

VRAĆA LI SE MIŠKOVIĆ U BIH?

 

Priča o gradnji ljubljanskog stadiona i nakani istih ljudi da grade poslovno-sportski kompleks u Sarajevu dobija na važnosti kada se zna kako niti jedan stadion ili sportski objekat koji je na ovakav način građen na prostorioma bivše Jugoslavije, a takvi su zagrebačka ili splitska Arena, ne može „preživjeti“ bez izdašnjih dotacija lokalnih vlasti za održavanje. U gromoglasnim najavama ovog projekta slovenački investitori i njihovi lokalni predstavnici govorili su kako od grada Sarajeva i Željezničara žele samo zemljište, no kasnije se priča okrenula pa su počeli govoriti i o 16 miliona eura gotovog novca koje bi im trebale uplatiti gradski i klupski dužnosnici?! Ukoliko se zna kako je slovenačka privreda u teškoj krizi, kako tamošnje kompanije bankrotiraju ili posluju na rubu isplativosti, jasno je kako Slovencima ovih 16 miliona eura trebaju podhitno a sve kako bi, kaoo tvrde upućeni, pokrpali finansijske rupe koje imaju sa Stožicama ali i kako bi povukli posljednju tranšu kredita od NLB banke u iznosu od 64 miliona eura. U cijeloj priči o projektu gradnje stadiona važno je napomenuti još jednu činjenicu. Građevinska kompanija Primorje preuzela je izgradnju tunela Vijenac na koridoru Vc od propalog SCT-a prije nekoliko mjeseci. Primorje je, zajedno sa SCT-om, radilo na izgradnji Stožica, te su zajedno u crno zavili sve podizvođače. Ova je kompanija pred finansijskim kolapsom te zajedno sa Energoplanom, kojem su blokirani računi, grozničavo traži 20 miliona eura gotovinje kako bi podigli novi kredit od 200 miliona eura za svoje poslove u ruskom Sočiju i ljubljanskim Stožicama. Nakon što je Skupština sarajevskog kantona početkom nedjelje usvojila Zakon o javno-privatnom partnerstvu a imajući na umu sudbinu poduzeća koja su se pojavila kao potencijalni investittori gradnje nove Grbavice, mnogo je pitanja još uvijek ostalo bez odgovora. Prije svega, ko bi Željezničaru, ako se desi da investitor izađe iz projekta kao što se to desilo u Sloveniji, gdje je Miškovićeva Delta ispala iz projekta zbog neplaćanja dogovorenih tranši, dao novac za dokapitalizaciju? Da li bi nakon toga stadion dospio pod hipoteku i da li bi država stala upotpunosti iza ovog projekta, kao što su se Pahor i Janković digli da spase predizborno obećanje o gradnji Stožica? Obzirom da se još uvijek vodi spor između grada Ljubljane i Delte oko odštete za (ne)izvršene obaveze, postoji realna mogućnost da Slovenci ponovo izaberu Miškovića za privatnog investitora kao kompenzaciju za izgubljeni posao u Sloveniji. Tada bi, kao što se to desilo u slučaju gradnje poslovnog centra u Tuzli, Mišković možda mogao ući u posao sa svojim bivšim poslovnim partnerom Fahrudinom Radončićem, koji je, u ranim poratnim godinama bio član uprave Željezničara. U isto vrijeme treba naglasiti kako je vrijednost radova na izgradnji stadiona i dvorane Stožice premašila planirani iznos za 40 miliona eura, stoga postoji mogućnost da se novac predviđen za novu Grbavicu prebaci u Sloveniju. Pitanja o načinu održavanja stadiona (samo za održavanje Stožica treba tri milliona maraka godišnje, točno onoliko koliko je godišnji budžet Željezničara), ko će upravljati stadionom, kakva će biti reakcija građana kada saznaju da se novac od poreskih obveznika koristi za održavanje stadiona su pitanja na koja još uvijek nema odgovora. Obzirom kakva je poslovna sudbina slovenačkih investitotra, sumnjamo kako će na ova pitanja biti uopće i odgovoreno. Trenutno se u Sloveniji vode velike rasprave o isplativosti i transparentnosti načina izgradnje Stožica. Stadion i dvorana su završeni uz enormne dugove kroz kredit, a za završetak trgovačkog centra nema novca, iako je trebao biti otvoren krajem prošle godine. Javnost je protiv toga da grad Ljubljana plaća održavanje objekata dok gradonačelnik Janković čini sve da raznim sportskim priredbama poveća posjećenost sportskog centra. Tako je NLB banka zbog ogromnog kredita koji su dali, pod pritiskom osigurala četvrti Final four NLB lige, a sve do dana kada je podnio ostavku, premijer Pahor je činio sve da osigura održavanje košarkaškog prvenstva Evrope 2013. godine upravo u Stožicama.

 

 

 

24.10.2011.

ASMIR BEGOVIĆ

 


                                                  Posljednji bedem pred Ronaldom i Portugalcima

 

Skoro dva metra visoki, stasiti Trebinjac, golman engleskog Stoke Cityja Asmir Begović je u svega deset godina od izbjeglice iz Trebinja stigao do najbogatije, neki će reći i najjače nogometne lige svijeta. Između dana kada je kao četverogodišnji dječak sa porodicom morao bježati iz rodnog Trebinja do profesionalnog ugovora prvo sa Portsmouthom a zatim i sa Stoke Cityjem su gladne izbjegličke godine u Njemačkoj i egzil u Kanadi. No sve je to Asmir istrpio dočekavši ostvarenje onoga što je želio od dana kada je prvi put, s ocem Amerom, nekada golmanom trebinjskog Leotara, provodio sate na nogometnom terenu u njemačkom Kircheimu u kojem mu se porodica skrasila po odlasku iz BiH. Dočekao je utakmice u dresu nogometne reprezentacije BiH a u nastavku utakmice protiv Francuske u Parizu pokazao zašto ga nogometni stručnjaci u Engleskoj smatraju jednim od tri najbolja golmana engleskog Premiershipa. Golmanom koji će sasvim sigurno veoma brzo igrati za klub poput Manchester Uniteda ili Chelseja. „Svakako da mi je drago što se o meni razmišlja kao o sportašu koji može igrati u takvim klubovima“, kaže nam Begović. „Ali sam takav, ne razmišljam mnogo o drugim klubovima dok nosim dres nekog tima. Tako je i sada, razmišljam samo o Stoke Cityju. O tome šta se može desiti u budućnosti je pomalo bespredmetno razgovarati. Ko zna šta će se dešavati i gdje će svako od nas biti za godinu dana? Ali ono što znam jeste da zaista uživam u ovim danima karijere, da smi se sviđa biti dio Stoke Cityja. Igram u dobrom klubu, organiziranom i sa fanatičnim navijačima. Sigurno je da svaki sportaš želi biti dio najvećih timova, da igra na najvišem nivou i možda mi se to i desi ovdje u Engleskoj. Vidjećemo. Zasada sam koncentriran isključivo na Stoke, na prvenstvo i Europa ligu koju igramo ove sezone, što je odlična stvar za klub.“

 

IDEMO POBIJEDITI PORTUGAL

 

Iako je od nesretno okončane utakmice posljednjeg kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, koju je BiH igrala protiv Francuske u Parizu, prošlo deset dana, begović još uvijek razmišlja o posljednjih petnaestak minuta tog dvoboja. Bila je to utakmica koja je određivala direktnog putnika u Poljsku i Ukrajinu, neki će reći i društvenu klimu u zemlji u narednim mjesecima. “Malo je vremena prošlo da bi se emocije mogle sleći, ali život ide dalje. Sve mi je to u parizu veoma teško palo, da utakmicu koju smo odirali briljantno okončamo na takav način, nesretnom primljenim golom. Bili smo veoma blizu... I danas sam tužan, iako je prošlo desetak dana, nema čak ni snage da pogledm snimak utakmice ili najzanimljivije dijelove sa golovima ili prilikama“, kazat će Begović. „Najvažnije je da se sada vratimo u ono stanje u kakvom smo bili pred utakmicu u Parizu. Dakle, trebamo staviti tačku na Francusku, podvući crtu jer je ta utakmica gotova, to je prošlost koju ne možemo promijeniti. Idemo dalje, idemo se skoncentrirati na utakmice baraža i pobijediti Portugalce.“ Asmir je, priznat će, jedan od rijetkih reprezentativaca koji nije imao favorita prilikom izvlačenja imena protivnika u doigravanju. Kaže kako bi nam svaka reprezuentacija s kojom smo se mogli naći u baražu, bila jednako težak protivnik. „Da budem iskren, nisam razmišljao o tome koga bih volio da izvučemo a koga ne. Ne postoji niti jedna reprezentacija u doigravanju za koju mislim da je ne možemo pobijediti. Sigurno je Portugal veliki protivnik, ali itekako imamo šanse, možemo mi igrati sa njima. Sve je na nama. Ako mi budemo pravi, ako budemo igrali onako kako smo se predstavili protiv Francuza, možemo ih pobijediti. Prvo poluvrijeme iz Pariza je recept za uspjeh.“ Hrabri, kaže, činjenica kako su selektori sve četiri reprezentacije koje su bili mogući protivnici BiH u doigravanju za Euro u svim svojim istupima naglašavali kako ne žele igrati sa našim nacionalnim timom. To je, kaže Asmir, dokaz visoke kvalitete Sušićevog tima i pokazatelj kako je reprezentacija, zapravo, mnogo kvalitetnija nego što se misli. „To što nas niko nije htio za protivnika je za nas super stvar. To pokazuje koliko smo kvaliteni, koliko smo dobar tim. Sjajno je to što nas druge ekipe respektiraju, to je velika stvar koja možda najbolje pokazuje koliko smo se popravili i koliko dobro igramo. No mi moramo nastaviti tako, moramo raditi kako bi bili još bolji. Znamo da smo dobri, ali se ne smijemo time zadovoljiti“, kaže Begović. „Svakako da će biti teško, niko nije htio Portugal, pa tako ni mi. Ali sada kada nam ih je žrijeb dodijelio, idemo ih pobijediti.“ A koliko god to na prvi pogled izgledalo teško i nemoguće, recept za pobjedu u baražu je, kaže Begović, veoma jednostavan. Igrati svih 90 minuta utakmice onako kako smo igrali prvih sat vremena u Parizu. Igrati na način zbog kojeg je reprezentacija BiH već postala prepoznatljiva u Europi. „Taktiku će svakako odrediti selektor Sušić, ali je najbitnije da mi igramo svoju igru, da se dobro pozicioniramo, dugo držimo loptu u svom posjedu i stalno igramo naprijed. Ako to uradimo, onda možemo uspjeti. Naravno, nije tako jednostavno nametnuti svoj način igre ali je jasno kako ćemo morati zaista biti strpljivi i pokušati odrediti način na koji će se utakmica odvijati. Jasno je kako će nas i publika nositi u Zenici, znam da će atmosfera biti vatrena i zato se ne bojimo Portugalaca ni ih se trebamo plašiti.“ Nakon što su okončane kvalifikacije za Euro u kojima nije branio onoliko koliko je trebao i koliko, objektivno, svojom kvalitetom i formom zaslužuje, pitali smo i za odnos sa Safetom Sušićem. Selektor reprezentacije Begoviću je pretpostavio Kenana Hasagića, što je biola odluka koja je izazvala veliku pažnju i žučne polemike u ovdašnjoj javnosti. „Što je bilo, bilo je. Sve je prošlo, sve je iza nas“, kaže Begović. „Naravno kako svim srcem želim braniti za BiH u baražu a ko će stati na gol protiv Portugalaca ne znam. O tome odlučuje selektor Sušić. Mislim da sam pokazao svoj kvalitet u utakmicama u kojima sam branio za reprezentaciju, mislim da sada selektor vjeruje u mene. Bio bih presretan da branim, no o tome ne odlučujem ja“, kaže golman Stoke Cityja, dodajući kako ne postoji sukob između njega i selektora. „Što se mene i selektora Sušića tiče, mi se zaista razumijemo, među nama nije nikada bilo nekih velikih problema. Postojale su neke nezgodne situacije koje smo riješili i to je stvar koja će ostati između nas dvojice. O tome ne trebamo javno pričati. Neki su mediji u svojim napisima malo pretjerali pa je sve to izgledalo loše, ali je sve među nama ok. Zaista nemamo nikakvih problema.“ Kao što nema problema, dodaje, niti u odnosu sa Kenanom Hasagićem.“Među nama nema problema, samo zdravo rivalstvo. Znamo kako je ekipa najvažnija. To što obojica želimo da branimo je normalna stvar, da nije tako bilo bi neobično, ne bi bilo nimalo sportski. Svaki igrač želi nastupati, igrati što više za reprezentaciju ili za svoj klub.“ 

 

STOKE JE AMBICIOZNA SREDINA

 

Asmir je već osam godina profesionalac u Engleskoj. Kada je sa svega šesnaest godina potpisao profesionalni ugovor s Portsmouthom, njegov je otac kanadskim novinarima pokušavao objasniti koliko je ponosan na svog sina. Sedam godina živjeli su u Njemačkoj, a kada im je istekao izbjeglički azil, odlučili su preseliti u kanadski grad Edmonton. Ponovo su krenuli iznova. Otac Amir je radio kao dostavljač, a kada bi završio posao, odlazio je na treninge s Asmirom. Stigli su u Edmonton noseći nekoliko torbi u kojima je bila samo garderoba. Asmir je počeo trenirati u lokalnom klubu Southwest Sting i brzo je dospio do kanadske U-17 reprezentacije. Nakon što je debitirao za reprezentaciju Kanade, počeo je dobijati ponude ozbiljnih evropskih klubova. Menadžer Dave Hurst došao je u posjetu Begovićima u Edmonton i ponudio im da Asmir s njim otputuje u Englesku, na treninge Portsmoutha. Agencija je ponudila pokrivanje troškova putovanja i boravka u Engleskoj. Nekako u isto vrijeme kanadski golman Lars Hirschfield, koji je u to vrijeme branio u Tottenhamu, zvao ga je dođe na probu u London. “Došao sam u Portsmouth na probu 2003. godine i odmah mi se svidjelo, ali sam odlučio otići i u Tottenham, jer sam htio biti pošten i prema tim ljudima. Tamo sam bio dvije sedmice, ali sam se ipak vratio u Portsmouth. Svidjelo mi se tu, ljudi su mi nekako izgledali bolji i nakon samo dvije sedmice boravka i nekoliko treninga ponudili su mi da potpišem ugovor. Konsultirao sam se sa roditeljima i odlučio ostati.” Od prošle je sezone golman Stokea, na čijim je vratima naslijedio danskog veterana Sorensena. „U klubu mi ove sezone ide odlično. Konačno sam se ustalio na mjestu prvog golmana, a sa utakmicama stičeš sigurnost, konstantno se popravljaš, zarađuješ iskustvo i sve mi ide nabolje. Ovo je premijerna godina u koju sam krenuo kao prvi golman Stokea. Trener mi je kazao kako u mene bezgranično vjeruje, kako ima povjerenje koje ne smijem izigrati. A kada imaš takvu podršku i znaš da ti ljudi vjeruju, da od tebe očekuju velike stvari, onda je puno, puno lakše braniti. Svjestan si da te neka greška, koja se svakome može desiti, neće poremetiti, da ćeš i dalje biti tu“, kaže Asmir. Analizirajući njegove golmanske kvalitete, neki su kazali kako je za njega bolje da kao mlad golman stiče iskustvo u klubu poput Stokea, timu koji više pažnje posvećuje obrani vlastitog gola te, samim tim, ima više posla od golmana u timovima koji se bore za naslov engleskog prvaka. „Dobro, naravno da imam više posla kao golman Stokea, a ne, recimo, Manchester Uniteda, ali ne gledam na to kao na neki hendikep. Gledam na Stoke kao da je najveći klub na svijetu i branim najbolje što mogu. Veoma je bitno što igram u super kvalitetnoj ligi, vjerovatno najjačoj na svijetu. Snašao sam se i nekako se namjestilo da se moje i klupske ambicije podudaraju. U klubu žele napredovati, žele stvatrati što bolji i kvalitetniji tim koji možda neće biti među prva tri četiri na tabeli, ali hoće među sedam najboljih svake sezone“, kaže Begović, zaključujući: „Sviđa mi se što Stoke, za razliku od mnogih drugih timova, neće nikada trošiti više od onoga što imaju i to je fantastična stvar. Ali to ne znači da Stoke nije ambiciozan. Jeste itekako. Ljudi koji vode Stoke rade strpljivo, pametno i polako. Znaju da se ne može preko noći dospjeti u društvo najvećih jer se takva ambicija može obiti u glavu. Tada riskiraš da izgubiš sve što si godinama gradio.“

 

 

 

14.10.2011.

POLOVIČNI TANGO U PARIZU

 

                       Trijumfalna kapija bila je spremna za Bosnu i Hercegovinu, ali mi očigledno nismo bili spremni za nju. Grogirani i iznenađeni Francuzi, goropadna Bosna i Hercegovina, idealan scenarij za šamar fudbalskoj velesili i klasični nokaut koji bi ih poslao u repasaž. Scenarij kojeg smo sami izgradili za četrdeset i pet minuta, a onda ga sami i uništili u istom vremenskom roku. Pokazali smo da smo kvalitetni, ali ne i dovoljno zreli, pokazali smo da smo hrabri, ali ne i dovoljno mudri. Safet Sušić i njegovi izabranici pokazali su da zaista jesu na putu da postanu ekipa dostojna velikog takmičenja. Ali tek nakon što nauče na vlastitim greškama.

Zemlja je već decenijama, blago rečeno, u krizi. Putovanja nam nisu jača strana – Makarska nas možda ne želi, ali i dalje je destinacija broj jedan kada su u pitanju bosanski turisti. Država se raspada, privreda je u kolapsu, nezaposlenih je gotovo jednako kao zaposlenih, a onih koji ne primaju plaću daleko najviše. Prezimena na avionskim kartama i hotelskim rezervacijama u evropskim turstičkim središtima rijetko se završavaju na ić, imamo važnijih briga. A jedna od njih je očito i fudbal. Zmajevi su priča broj jedan – avioni su od nedjelje sletali na aerodrom De Gaulle kao na traci, autobusi dolazili u konvojima. Dodajte tome i činjenicu da je upravo fudbal najdraži način iskazivanja patriotizma za one koji žive daleko od domovine, od Njemačke, Belgije, Holandije, preko Skandinavije i Austrije, pa sve do Sjedinjenih Država i Australije i dobićete plavo-žutu rijeku na Champs-Elyssesu, Ajfelovom tornju i Concordeu. „Dvanaest sati leta, tri presjedanja, neplaćeno na poslu, nagovaranje supruge da krenemo,... Sve to nije mi teško kada vidim ovu masu, kada vidim ovoliko naših ljudi na jednom mjestu, čujem naš jezik i našu pjesmu usred Evrope“, govorio je Amel iz Phoenixa, čudeći se kako je u Evropi sve maleno, od liftova, toaleta i ulica, do – boca piva. Komplikovanim katakombama pariške podzemne željeznice, u vozovima, pattisseriama i brasseriama, romantičnim malim barovima i irskim pubovima, podno Ajfelovog tornja ili ispred Louvrea – tema je svugdje bila ista, pitanje kako pobijediti Francusku. Lajtmotiv i glavna dilema bio je Zvjezdan Misimović. Sušić je ranije najavio da će u Parizu iskoristiti recept iz Minska, a u njemu nije bilo Misimovića. Koji je u međuvremenu podigao formu, odigrao dvije dobre utakmice, odlučio meč protiv Bjelorusa i stvorio dilemu. Među navijačima, ali ne i selektoru. Bilo je jasno da Sušić neće riskirati da mu ostavljanje Misimovića na klupi neko prigovori kao pogrešan potez. Ili još gore da u baraž uđe sa nezadovoljnim Zvjezdanom. Laurent Blanc imao je potpuno drugačiji problem, a to je pritisak. Osjetilo se olakšanje u njegovom govoru poslije utakmice, osjetilo se da mu je pao kamen sa srca. Jednostavno, Francuzi više ne vjeruju u ovu ekipu, spočitavaju im bahatost, karakter i nezainteresovanost. Barem su spočitavali do drugog poluvremena. Čuveni L'Equipe tako je utakmicu najavio pitanjem „Hoćemo li uspjeti?“, a novinari na poluvremenu su već oštrili pera i spremali se za rafalnu paljbu. U čemu smo ih, nažalost, spriječili mi.

Prije malo više od godinu dana rezime katastrofalne partije protiv istog ovog protivnika na Koševu glasio je – ovo nam je škola. Danas možemo konstatirati kako jesmo naučili mnogo, ali i dalje nedovoljno. Te sarajevske noći nismo bili spremni, podcijenili smo protivnika i razbili su nas. Ovaj put ispravili smo takve greške, ali vlastitom panikom i nepotrebnim psihološkim pritiskom limitirali svoj učinak u drugom poluvremenu i tako dozvolili grogiranim Francuzima da se podignu sa koljena i završe ovu borbu na konopcima, ali kao pobjednici. Ključna riječ ove utakmice bilo je strpljenje. Francuzi nisu ekipa koja će jurnuti glavom bez obzira, nisu to uradili ni kod rezultatskog minusa. Blanc preferira mirnu igru u kojoj čeka grešku protivnika, i tako je i došao do prvog mjesta. Naš sistem sa jednim napadačem i pet veznjaka zato je bio idealan, jer smo neutralizirali njihovu sredinu i preuzeli loptu. Dok je lopta bila na zemlji, strpljivo kružila našim veznim redom do najbolje prilike da se probaci do Edina Džeke, djelovali smo fantastično. Francuzi su bili izgubljeni, njihova udarna igla Samir Nasri nevidljiv, samo ih je naša slaba efikasnost i nepreciznost, pad koncentracije Edina Džeke spasio od katastrofe do poluvremena. „Dominirali smo prvih sat vremena, a onda pali. Ne mogu reći da ne razumijem zašto, odigrali smo tešku utakmicu na teškom terenu u petak. A i kao da se nad nama nadvio neki pritisak, kao da nas je činjenica da smo blizu dobrog rezultata psihološki opteretila“, objašnjavao je poslije utakmice Sušić. No, činjenica je da je i Pape, koji je u prvom poluvremenu taktički nadmudrio Blanca i zaslužio čestitke, u drugom poluvremenu napravio grešku. Blaževićevo uvođenje napadača na uštrb veznjaka na poluvremenu revanša sa Portugalcima bio je, zaključili smo tada, fudbalski harikiri, a usporedbu s tim može i potez kojeg je napravio Sušić. Izveo je svog ključnog igrača, najboljeg pojedinca na terenu Harisa Medunjanina, zato što mu je „trebalo svježine u veznom redu“. Da, trebalo je, ali ne na ovaj način – Medunjanin je bio totalno iznenađenje za Blanca, čovjek koji je preuzimao na sebe tranziciju lopte iz zadnjeg reda prema Misimoviću, Miralemu Pjaniću i Senadu Luliću, i od kojeg je ovisila naša igra. Ulazak Adnana Zahirovića poremetio nas je, čisto jer se radi o potpuno drugom tipu igrača, mnogo defanzivnijem. A svježa krv se mogla dobiti i na Misimoviću ili Luliću. I dalje smo djelovali umorno, ali sada i neorganizovano i izgubljeno. A to donosi paniku, bespotrebna ispucavanja lopte, nervozne reakcije, česte faulove, kartone i penale... „Prije svega moram reći da mi je žao, bili smo jako blizu. Ne mogu zamjeriti nikome od svojih igrača, dali su maksimum svojih mogućnosti, borili smo se do kraja, ali nažalost nismo uspjeli. Mislim da smo kroz ove kvalifikacije, ali večeras posebno, pokazali da smo ekipa koja zaslužuje da igra na Evropskom prvenstvu i nadam se da ćemo taj cilj ispuniti u baražu“, sažetak je onoga što je Sušić poručio javnosti nakon utakmice. Nismo uspjeli i naredna prilika je u baražu. Treba ostati pozitivan. Ispunili smo svoj cilj, željeli smo biti drugi, nastaviti kontinuitet iz prošlih kvalifikacija i dobro je da smo uspjeli. Ali, ne smijemo sebi dozvoliti da ponovimo grešku kakvu smo, diletantski i amaterski, napravili nakon Španije u Zenici pod palicom “trenera svih trenera” Ćire Blaževića. Zažmirli smo tada na činjenicu da nas je kombinovana selekcija Španaca pregazila, rastavila na proste faktore i ismijala, te zaplivali u euforiju. Utakmicu u Parizu treba gledati kao zasebnu i maksimalno je izanalizirati, kako bi smo iz nje naučili i to iskustvo iskoristili u baražu. Tamo nas čekaju jednako kvalitetne ekipe, tamo nas čekaju ekipe koje nas sigurno neće podcijeniti i koje će znati i iskoristiti svaku našu manu. U gradu svjetlosti smo pokazali jedno lice koje nas je sve oduševilo, ono iz prvog poluvremena, u kojem smo igrali briljantno i gotovo bez greške, u napadu i odbrani. Istina, možemo zaključiti da je penal bio „navučen“, da je škotski sudija Craig Thomson „pogurao“ Francuze, ali ne smijemo se zaustaviti na tome. Napravili smo i mi svoje greške, pokazali svoje nedostatke i imamo mjesec dana da ih prepoznamo, detaljno analiziramo i popravimo do baraža. Uradimo li tako, ne trebamo se bojati nikoga.

LAURENT BLANC: Olakšanje, ali oprost još nismo kupili

„Na poluvremenu sam ušao u svlačionicu i rekao momcima da igramo zaista odlično, ali u slučaju da imaju želju da igraju baraž. Nakon toga na teren je istrčala druga ekipa“, ispričao je nakon utakmice Laurent Blanc, selektor Francuske, svjestan da je njegova ekipa u prvom poluvremenu u potpunosti nadigrana. „Gosti su se odlično postavili, hrabro i otvoreno, a mi smo djelovali nezainteresovano, jako loše. Kao da nismo uopće igrali, a s druge strane smo imali protivnika koji je igrao odlično. U nastavku smo se razbudili, tome su donekle doprinjele i izmjene, ali sada imamo zadatak da ovih 45 pretvorimo u 90 minuta, odnosno da igramo na ovom nivou čitavu utakmicu.“ Međutim, i francuske kolege svjesne su činjenice da nije samo Francuska ubacila u brzinu više, nego je i BiH zaigrala mnogo lošije u drugom dijelu. Razlog tome nije bila samo dobra igra domaćina, nego i totalni pad Sušićevih izabranika... „Očito je da je BiH odigrala lošije drugo poluvrijeme, ali ipak mislim da smo ih mi donekle natjerali na to. Mislim da je presudila naša želja, igrači su dali svoj maksimum, vidjela se na njima ogromna želja. Na kraju, kod 1:1, osjetio sam na njima toliku strast da sam i sam poželio ući i pomoći im da zabiju gol“, objasnio je Blanc. Zlobnici bi dodali da im nije trebao Blanc, dvanaesti igrač bio je Thomson, ali njima na čast. Kao i situacija iz drugog poluvremena kada je Elvir Rahimić ostao ležati na polovini domaćih koji nisu željeli izbaciti loptu van terena. Naravno, takvo ponašanje Francuzi nisu željeli komentirati, ali da nešto i dalje ne štima kada je u pitanju ova reprezentacija potvrdilo se na ulicama Pariza. U dva dana gotovo svi francuski navijači s kojima smo razgovarali pokazivali su ogromno nepovjerenje prema igračima i ekipi, bili su uvjereni da nas ne mogu pobijediti. I dalje svi spominju za njih sramne događaje iz Južne Afrike. Jedan francuiski kolega upitao je da li je konačno sprana ljaga s ove generacije francuskih reprezentativaca. „Ne. I neće još dugo. Dugo ćemo nositi taj ožiljak, a i kada malo zaboravimo, imamo stotine blogera, vas novinare i navijače koji nas podsjete na to. Za oprost ćemo morati uraditi puno više.“

Nikada brojnija bh. delegacija

Dan prije utakmice reprezentacija BiH imala je lakši trening na Stade de Colombe, u predgrađu Pariza, naizgled daleko od očiju javnosti. No, na tribinama se itekako našlo znatiželjnika. I ne samo na tribinama. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i federalni premijer Nermin Nikšić trening su odgledali gotovo sa atletske staze, i to u društvu predsjednika Komiteta za normalizaciju Ivice Osima. Legendarnog Švabu mediji su doslovno opsjedali, Francuzi mu se, kao uostalom i svi ostali, dive. Dok su se Zmajevi rastrčavali, na tribinama su bili i Duško Bajević i Sergej Barbarez, ambasadori Komiteta, te svi članovi ovog za sada jedinog fudbalskog tijela u našoj zemlji. Bio je tu i Faruk Hadžibegić, na utakmicu su stigli i Muhamed Konjić i Vedin Musi... Francuska televizija kao stručne komentatore je angažovala Arsena Wengera, Roberta Piresa i Bixentea Lizarazua, početni udarac izveo je čuveni košarkaš Tony Parker. Kako je lijepo Pape rekao dan ranije, Francuzi su tako dobro organizovani da zaslužuju da odigraju još jednu utakmicu, onu u baražu. Nažalost, ovaj put su oni slavili, a mi ćemo morati da sačekamo dodatne kvalifikacije...

Bez izjava u miks zoni

Stade de France građen je za finale Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj i kao jedan od najmodernijih stadiona ima i savršene uslove za rad novinara. Naravno, domaćini su priredili i miks zonu, kako ne bi smo morali prakticirati seoske običaje ganjanja igrača po hotelima. Ali, ovaj put su zakazali naši reprezentativci, koji se nisu pojavili u miks zoni, sa izuzetkom golmana Asmira Begovića. On je izašao pred mnogobrojne bh. novinare i rekao kako misli da smo zaslužili tri boda i plasman, te otkrio kako je Spahić bio fauliran prije penala. Nažalost, ostali igrači bili su previše utučeni i shrvani činjenicom da nismo prošli, što je razumljivo.

Safet Sušić: Zaslužujemo Euro!

Selektor Safet Sušić djelovao je utučeno nakon remija sa Francuzima. Dvojaki su osjećaji – većim dijelom utakmice nadigrali smo renomiranog protivnika, u periodima i dominirali, dočekali da se bivši svjetski i evropski prvaci raduju do suza zbog remija sa malom BiH, ali u isto vrijeme bili i svjesni činjenice da smo bili jako blizu. „Ne mogu nikome ništa zamjeriti. Penal? Ne znam, s mog mjesta nisam dobro vidio, mislim da je u najmanju ruku diskutabilan. Odigrali smo dobro, generalno. Pali smo u zadnjih pola sata i nesretno, jako nesretno primili gol. Ali, mislim da smo pokazali da smo dobra, kvalitetna ekipa, za respekt i da zaslužujemo Evropsko prvenstvo.“ Svaka je Papetova rečlenica na mjestu. Nažalost, nekoliko pogrešaka odvelo nas je u drugom smjeru. Da li bi selektor nešto promijenio da se utakmica igra danas? „Ne vjerujem. Dobro smo se postavili, igrali otvoreno i hrabro. Volio bih da sam mogao mjenjati kako sam želio, ali nisam. Hasagić se požalio na povredu noge na poluvremenu, povrijedio je drugu nogu, i nije mogao nastaviti. Kasnije je i Mujdža rekao da ne može više, da je povrijeđen, čak se izvinjavao što mora izaći,... Ali, generalno, ne bih promijenio nešto konkretno. Da smo ranije primili gol, poslao bih na teren Vedu Ibiševića, ali situacija je diktirala drugačije“. (Saša Ibrulj iz Pariza za Slobodnu Bosnu)

 

 

14.10.2011.

FRANCUSKI DNEVNIK SAŠE PAPCA ZA SLOBODNU BOSNU


„Nikada se nisam osjećao tako prazno kao nakon Pariza“

 

Jutro na dan utakmice probudio sam se bolestan. Osjećao sam se loše, imao sam problema sa sinusima što je već sada moja hronična boljka. Posljedice sudara i operacije koju sam doživio u Beču osjećam još uvijek, iako je od tada prošlo nekoliko godina. I upala pluća koju sam zaradio neposredno pred prvu utakmicu koju sam igrao po povratku u reprezentaciju posljedica je problema sa operiranim nosem, kojeg ću opet, jednog dana, morati operirati. Ipak, osjećao sam se mnogo bolje od Kenana Hasagića koji je također bio bolestan i niko nije znao hoće li uopće moći braniti ili biti na klupi. Dani između utakmica s Luksemburgom i Francuskom prošli su nevjerojatno brzo. Kada vratim film prijašnjih utakmica i priprema, sjetim se kako bi nam se uvijek desio neki kiks u pripremi utakmica ili stvarima koje su se dešavale oko reprezentacije ili putovanja. Ovoga je puta to bilo izvanredno, tri dana vrhunskih priprema za važnu utakmicu, sve je bilo odlično spremljeno i organizirano. Prije utakmice s Francuzima, održali smo sastanak sa selektorom i suradnicima iz stručnog štaba. Safet Sušić nas je napunio samopouzdanjem, govorio nam je, detaljno obrazlažući zašto to misli, da smo bolja ekipa od Francuske. Na kraju se pokazalo kako je bio upravu. Pomno je analizirao protivnika, pokazao nam elemente u kojima se vidi kako mi bolje igramo kao tim od Francuza što se u Parizu pokazalo tačnim. Prvo poluvrijeme smo izgledali briljatno, imali smo desetak udaraca na gol, a Francuzi niti jedan. Odmah nakon utakmice vidio sam mnoštvo komentara u kojima se optužuje suca Thomsona kako je prestrogo sviorao penal za Francuze. Ne želim to komentirati, ne zato što je Škot i što ćemo se opet sresti. Vrijeme je da prestanemo tražiti alibi u drugim stvarima. Uvijek nam je za poraze nego drugi kriv, ali mislim da ovo što nam se desilo treba podnijeti džentlmenski i izvući pouke za ubuduće. Sami smo krivi zato što nismo pobijedili. Nismo odigrali na isti način oba poluvremena, a to se osveti protiv jake reprezentacije kakva je Francuska. Velika je bila razlika između dva poluvremena. U prvom smo bili fantastični i da smo nastavili tako, pobijedili bi Francuze bez problema. Upali smo u rupu nekih dvadesetak minuta u drugom poluvremenu. Razmišljam cijelo vrijeme zašto nam se to desilo, da li zato što je u pitanju psihologija, mentalitet ili nešto treće. Psihologija igre je takva, kada vodiš i utakmica se bliži kraju, nesvjesno se povučeš. Nažalost, tada su Francuzi igrali najbolji dio utakmice, pritisnuli svim snagama i uspjeli izjednačiti rezultat. Da smo izdržali u tom dijelu utakmice, nikada nam ne bi mogli dati gol. Nisu imali izrađene akcije, sve prilike koje su imali bile su nakon prekida. Dugo igram, ali se nikada nisam praznije osjećao nego nakon ove utakmice. Svi smo bili potpuno prazni, nekako bi nam bilo lakše da su nas pregazili, nego da se završilo ovako kako se završilo. Nikad bliže, stalno smo sebi to govorili prije utakmice. Na kraju, ispostavi se da je doslovce bilo nikada bliže. Svega dvanaest minuta do Europskog prvenstva. Sreća je što imamo mjesec dana do prvih utakmica baraža. Razišli smo se iz Pariza po svim dijelovima Evrope i odlična je stvar što sada idemo u svoje klubove, a tamo nemaš puno vremena da razmišljaš o onome što se desilo. Boriš se za mjesto, boriš se za rezultat a to je najbolji način da se psihološki vratiš iz ove praznine u koju smo upali nakon utakmice i da se motiviramo za doigravanje. Za mjesec dana ćemo biti spremni i znamo šta nam je raditi, bez obzira s kim budemo igrali. Očekivao sam Tursku kao nositelja, no čekajući avion za Glasgow, čuo sam da su tu umjesto njih Irci. Moje želje su nevažne, jer one ne odlučuju, ali bi se s njima i Česima mogli nositi. Možemo mi i sa Hrvatima, ali ako pogledam šta se sve dešavalo posljednjih dana i godina, volio bih da njih izbjegnemo. Što se tiče same igre, protiv Hrvata bi imali veliku šansu za prolazak.

 

 

 

14.10.2011.

BITKA ZA 10 MILIONA EURA


 Evropska nogometna federacija UEFA odmah nakon završetka kvalifikacijskih utakmica koje su se širom Evrope igrale u utorak uvečer potvrdila je imena reprezentacija koje će imati status nositelja u dodatnim kvalifikacijama za plasman na Evropsko prvenstvo naredne godine u Ukrajini i Poljskoj. Najbolji koeficijent među nositeljima ima nogometna reprezentacija Hrvatske, a uz tim kojeg sa klupe već treći kvalifikacijski ciklus zaredom vodi Slaven Bilić, status nositelja zaradili su i Portugal Češka i Irska. S jednom od ove četiri reprezentacije u doigravanju će se sučeliti i Bosna i Hercegovina, dok će se ostali putnici znati nakon mečeva koje će igrati ostali nenositelji, Turska, Estonija i Crna Gora. Zvjezdan Misimović, kreator igre bh. tima, koji je maestralno odigrao posljednje kvalifikacijske mečeve, želio je u doigravanju Tursku. Iz poznatih razloga, zbog maltretiranja i poniženja koje mu je Gheorghe Hagi priredio u istanbulskom Galatasarayu, no priliku za osvetom morat će tražiti kasnije. „Portugal ne bih želio nikako, a sa ostalima se može iako su i ta tri protivnika veoma teški rivali“, kazao nam je Misimović po povratku u Moskvu iz Pariza. „Kako god, imamo priliku za prolaz samo ako budemo igrali onako kako smo izgledali u Francuskoj. Ne znam, mnogi kažu kako je to najbolja utakmica koju je reprezentacija odigrala, ali znam da mi tako dobro izgledamo već posljednjih četiri-pet mečeva. Bili smo fantastični i takvi kako smo izgledali u Parizu možemo pobijediti svakoga.“ 

 

TRINAEST MINUTA DO RAJA

 

Historija se ponavlja, no nadamo se kako će ovoga puta rezultat biti drugačiji nego onaj nakon dvije utakmice protiv Portugalaca iz baraža od prije dvije godine. Doigravanje za odlazak na Euro, koje će se igrati u Poljskoj i Ukrajini nije samo prilika za historijski uspjeh bh. nogometa. Bitka je to i za finansijsko preživljavanje NS BiH koji je već godinama, zahvaljujući domaćinskom poslovanju ilja i sulja, na rubu bankrota. Deset miliona eura je svota koju će zaraditi svaki Savez čija se reprezentacija plasira na EP, a tome treba dodati novac od sponzora, raznih xafsinških ugovora... No, na prvoj stepenici do tih novaca ispriječila se Francuska, a u doigravanju bi nas, vodeći se teorijama zavjere o odstranjivaju balkanskih reprezentacija, mogla dočekati Hrvatska. „Ako se već desi da moramo igrati sa Bosnom i ako kojim slučajem izgubimo od Bosne, onda ću ipak biti sretan jer smo ispali od odličnog tima, od reprezentacije koja je u ovom trenutku bolja od nas“, kaže za SB Bugojanac Vlatko Marković, predsjednik NS Hrvatske. „Znam da su ljudi u Bosni vjerojatno razočarani nakon Pariza, no za to nemaju razloga. Igrali ste fantastično, postigli ste izvanredan rezultat koji je iznenadio nogometnu Europu. Bosna je, predvođena mojim prijateljima Safetom i Ivicom izrasla u jednu sjajnu, moćnu reprezentaciju koja igra izvanredno i spada u povom trenutku među najbolje u Europi.“  Za razliku od mnogi, Marković ne misli kako bi susret Hrvatske i Bih automatski značio nerede i krvave sukobe navijača. „Sve postkomunističke zemlje, pa tako i države bivše Jugoslavije imaju isti problem. Sloboda i demokracija koju smo dobili doživljava se kao pravo na anarhiju i svi plaćamo zbog toga. Mi smo platili mnogo novaca zbog divljanja navijača i moramo učiniti sve, ako se sretnemo s Bosnom, da spriječimo nerede. Ipak, mi smo dva prijateljska Saveza i države“, kaže Marković, zaključujući: „Ko god sportski rivalitet gleda drugačije treba znati da je na hiljade nogometaša iz Bosne tokom rata otišlo na zapad igrati nogomet zahvaljujući papirima biroa HNS-a.To su stvari koje prijatelji rade. Bili smo prijatelji i suradnici u najtežim vremenima rata, nema potreba da se sada sukobljavamo ako dođe do našeg susreta.“        

 

KROZ MIŠJU RUPU

 

Francuski su mediji posvetili iznimno mnogo prostora utakmici svoje reprezentacije protiv BiH u posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Euro 2012. godine. Jedini francuski sportski dnevnik L'Equipe je ovom susretu posvetio naslovnu stranicu i naslov La Deliverance (Olakšanje). Na tri unutarnje strane sportski dnevnik, pod naslovom koji sve govori, Par un trou de souris (Kroz mišju rupu) piše: „Zaista, Francuska se provukla kroz mišju rupu protiv BiH i kvalificirala na Euro 2012
uz puno muke“
, stoji u tekstu kojeg potpisuje Vincent Dulic, vodeći L'Equipeov komentator. „Ovaj put smo se izvukli uz pomoć jedanaesterca, što je ipak bolje nego prije dvije godine, kad smo se protiv Irske plasirali na SP 2010. golom postignutim uz pomoć Henryjeve ruke. Škotski sudac Thompson je svirao jedanaestarac nakon što je Spahić oborio Nasrija. Izgleda nam nakon gledanja televizijske snimke da je jedanaesterac sumnjiv jer se na temelju usporene video snimke ne može utvrditi je li prekršaj bio izvan ili unutar šesnaesterca Bosanaca. Uglavnom, Nasri je iskoristio jedanaesterac i zabio najvažniji gol u svojoj karijeri. Nakon trauma na SP 2010 u Južnoj Africi, ispunjen je cilj odlaskom na Euro 2012., čime je francuski nogomet spašen od dodatnih kvalifikacija.“ Prema mišljenju izvjestitelja L'Equipea najbolji igrac na terenu bio je Edin Džeko, koji je dobio vrlo dobru ocjenu sedam, kojom je ujedno bio najbolje ocijenjeni igrač utakmice. „Džeko je održao riječ da će sjajno igrati na Stade de Franceu. Zaista je briljirao i zabio je prekrasan gol“, piše L'Equipe o najboljem igraču dvoboja Francuska-BiH. S druge strane, najgori igrač utakmice bio je stoper Francuza, Adil Rami, koji je dobio lošu ocjenu tri. „Ovo je Ramiju bila najgora utakmica otkad igra u francuskoj reprezentaciji. Gubio je duele protiv Džeke, od kojih isticemo akciju kod gola u 40. minuti.“ Prema L'Equipeu slabost obrane BiH je njen stoper Pandža, kojem nedostaje živahnosti i brzine, dodajmo da je dobio negativnu ocjenu četiri. Golman Asmir Begović je bio dobar, a za Emira Spahića piše da je bio siguran i uspješan osim naivnog poteza kad je oborio Nasrija za najstrožu kaznu. Rahimić je sjajno igrao prvih sat vremena kada francuskom veznom redu, osobito Nasriju, nije dao da se razmaše. Iako mu ponekad nedostaje živahnosti i okretnosti, Haris Medunjanin je uvijek dobro postavljen i igra dobro. Miralem Pjanić u drugom dijelu nije bio na razini. Senad Lulić je bio probojan po lijevoj strani, čime je pravio probleme Francuzima, ali se zatim usredotočio na defanzivne zadaće. Zvjezdanu Misimoviću je nedostajalo ritma, piše L'Equipe u komentaru igre BiH. Trener Paris Saint Germainea, Antoine Kombouare, bio je stručni komentator L'Equipea za ovu utakmicu. „Prvo
poluvrijeme BiH je nadigrala Francusku u svim elementima igre. Jednostavno, Francuska nije postojala na terenu u prvom dijelu utakmice. Mislim da je problem bio u tome što su neki francuski igrači pokušali napadati, a drugi su nesvjesno čuvali rezultat znajući da im je remi bio dovoljan, tako da igra Francuza nije bila uravnotežena. Tu osobito mislim na bočne igrače francuske reprezentacije (Evra je samo jednom centrirao, a Reveillere nijednom), koji u prvom dijelu nisu išli prema naprijed, ali su zato u drugom dijelu napadali po boku. U prvom poluvremenu, Francuska je igrala preduboko na svojoj polovici terena i previše je dala prostora gostima iz BiH.“
BiH je dobro pritiskala Francuze, smatra trener PSG-a. „U prvom poluvremenu BiH je sjajno igrala, osobito presing na našim igračima. Tu posebno mislim na ofanzivne igrače, Džeku i Misimovia, koji su pravili presing na braniče Ramija i Abidala, stoga francuska reprezentacija nije uspijevala prebaciti loptu prema naprijed i tim su ujedno prisiljavali golmana Llorisa da svaki put mora izbacivati loptu nogom, što je uglavnom završavalo pogrešnim ispucavanjem, odnosno izgubljenom loptom. Jednostavno, sjajnom igrom u prvom poluvremenu BiH me impresionirala.“ U nastavku je Francuska igrala bolje. „U drugom dijelu ulazak Martina je donio promjene nabolje. Naime, u odnosu na prvo poluvrijeme, kad je igrao predaleko od gola, Nasri je prebačen da igra bliže golu Bosanaca, što se dogodilo nakon ulaska u igru Martina, čime je promijenjen sustav igre 4-2-3-1 u 4-1-4-1 s dva razigravača, tako da je time Nasri postao opasniji za goste, kojima je prijetio svojim probojima i driblinzima, dok je u prvom poluvremenu igrao preblizu zadnjem veznom M'villi.“ Slično je utakmicu, kao i trener pariskog tima, vidio i Elvir Baljić, pomoćnik Safeta Sušića. „Igrali smo odlično, pogotovo prvih 65 minuta utakmice, dok nam nije malo ponestalo snage“, kaže Baljić za naš list. „Naravno, poslije su francuzi napravili pritisak, što je bilo i za očekivati, jer ipak je to jedna velika reprezentacija. Nemamo ništa nikome prigovoriti, dali smo sve od sebe u ovoj utakmici i velika je šteta što nismo uspjeli izdržati tih posljednjih 12-13 minuta. Moramo ovu utakmicu što prije zaboraviti, pripremiti se za utakmice baraža u kojima se nadam da ćemo slaviti i plasirati se na EP.“

IVICA OSIM, PREDSJEDNIK KOMITETA ZA NORMALIZACIJU BIH

 

„Nije sudija kriv što sami pravimo gluposti“

 

U vrijeme dok se selektor Safet Sušić sa generalnim sekretarom NS BiH, Jasminom Bakovićem, spremao na put za poljski Krakov, gdje će čekati izvlačenje parova za doigravanje, Ivica Osim se sa dijelom bh. delegacije vratio u Sarajevo. Vidno umoran, isprva nije htio razgovarati o pariskim impresijama. „Nemojte mene ništa pitati, doći će vam selektor pa njega sve pitajte što želite“, kazao je, no onda se ipak odlučio prokomentirati rezultat posljednje utakmice kvalifikacija. „Bosna k'o Bosna, uvijek nam se dešavaju ovakve stvari. Ništa se ne mijenja, taman kada pomisliš da si na pragu nečega velikog, vrati te nazad. Tužan sam radi igrača, ali nisam razočaran. Navikao sam već na ovakve stvari, da dođeš do vode ali da se ne napiješ.“ Osim kaže kako se ne može razgovarato o sudijkoj krivnji za primljeni pogodak koji nas je, trinaest minuta prije kraja utakmice, učinio učesnicima doigravanja a ne direktnim sudionicima Eura. „Nemojte pričati o sudiji i penalu“, kaže Osim. „Mi smo uvijek takvi, tražimo izgovore u takvim stvarima i zato smo tu gdje jesmo. A kada nam sudija svira u Minsku penal, koji je sličan kao ovaj koji je sviran Francuzima, onda ne pričamo o tome niti diskutujemo da li je odluka ispravna ili ne. Kada je nama u korist, onda je sve super, a kada je obratno... Nije sudija kriv što je Spahić napravio glupost, napravili smo sami sebi glupost. Ali to i nekako razumijem, teško je igrati ovakve utakmice. Ipak, ima razlika između nekih, kako ih zovu Grand nations i ovih drugih. Francuzi su naviknuti na ovo i oni dugo već igraju ovako, njima nije problem igrati pod pritiskom. Oni su velika nacija, nacija sa dugom i velikom tradicijom koja se godinama gradila i proći će puno dok mi ne dođemo na taj nivo. Kamo sreće da dođemo što brže.“ Iako se naoko mogao steći utisak kako bi Ivica Osim u doigravanju želio da u doigravanju BiH igra protiv Hrvatske, kazao je kako bi najprije Irska mogla biti protivnik po mjeri. „Neću reći koga želim, jer mi mogu to zapamtiti, pa mi uzeti za zlo“, kaže smijući se. „Niko nije lagan protivnik. Srećom, nema više baraža, sve smo do sada prošli, sve filtere, progurali smo mnogo toga i sada trebamo napraviti taj odlučujući korak. Kada bi Džeko mogao ponoviti utakmicu iz Pariza, možda bi nam Irska najviše odgovarala. Možda. Česi nam baš i ne bi bili nagodni, ali vidjećemo. Ne bih se zalijetao, da nekoga ne potcijenimo. Svi zaslužuju pažnju, baš kao što je i mi zaslužujemo. Sad će se i nas početi bojati. Kada odigraš utakmicu kakvu smo mi odigrali protiv Francuza, na njihovom terenu, kada im držiš nož pod grlom 90 minuta, moraju te početi cijeniti. Svi znaju da nam malo fali“, kaže Osim, zaključujući: „Moramo se mi početi privikavati na ovakve stvari. Francuzi to već dugo žive, a mi se moramo privikavati na činjenicu da smo dobri i da možemo napraviti nešto. Onda će nam biti lakše.“

 

 


 

 

 

07.10.2011.

NAVIJACKI NEREDI U BIH

 

 

 

                                          Smijenjeni trener banjalučkog „Borca“ Zvezdan Cvjetković optužio direktora ovoga kluba, Radmila Šipovca, da je platio huliganima kako bi izazvali prekid utakmice sa „Željezničarom“!

 

 

Ono o čemu smo u prošlom broju Slobodne Bosne pisali, kada su u pitanju navijački neredi i upadi huligana na teren tokom utakmica u Banjoj Luci i Mostaru, ispostavilo se tačnim. Podsjetimo, SB je prva pisala o tome kako je vrlo vjerovatno da su prekidi utakmica Borac – Željezničar i Zrinjski – Velež izrežirani od strane ljudi bliskih starim, smijenjenim strukturama u Izvršnom odboru NS BiH. Iako je, naime, poznato kako će se redovna Skupština NS BiH, koja će biti izborna i na kojoj će se raspravljati o izmjenama Statuta bh. nogometne asocijacije biti održana u decembru, već sada se pokušava na sve moguće načine, pa tako i irežiranim incidentima na stadionima, isprovocirati sazivanje vanredne izborne Skupštine NS BiH, na kojoj bi se smijenili članovi Komiteta za normalizaciju. O tome je ove nedjelje, javno, na konferenciji za novinare govorio smijenjeni trener banjalučkog Borca, Zvezdan Cvjetković. „Smijenio me je alkoholičar i čovjek koji stoji iza nereda u Banjaluci“, direktno je Cvjetković optužio Radmila Šipovca, direktora Borca i pojasnio: „Odgovorno tvrdim da za nerede na utakmici Borac - Željezničar nisu krivi navijači Borca. Šipovac je organizovao prekid protiv Željezničara. Našao je neke klince i dao im pare da prekinu meč. To nisu navijači Borca jer sam njih upoznao i oni su divni momci i fenomenalni navijači. Pred ovaj derbi čak pet dana nije bio u klubu nego je boravio u Sarajevu. Samo 15 minuta je proveo u prostorijama kluba i to dan prije meča.“ Cvjetković je kazao i da, otkako je došao u Borac, nije bio po volji Šipovca, a problemi su krenuli već od puta za Izrael i kvalifikacijama za Ligu prvaka. „Šipovac je bio organizator puta i to je uradio veoma loše. Čak pet dana smo proveli u putu za Haifu i u povratku u Banjaluku. Sve je išlo preko neke agencije. Aranžman je koštao 50.000 eura, a proviziju je Šipovac stavio sebi u džep“, izjavio je Cvetković i dodao da su pravi problemi počeli kada se on pobunio protiv toga te da je zbog čestih sukoba sa Šipovcem na kraju završio i u bolnici. Kako je, zapravo, Borcem vladao Radmilo Šipovac najbolje se može vidjeti u kadrovskoj politici ovoga kluba. Naime, za direktora xafsinga Šipovac je doveo izvjesnog Zorana Radmanovića. Poprilično nepoznat u svijetu xafsinga ali poznat kao čovjek koji je najuren iz svakog preduzeća u kojem je radio i to isključivo zbog, blago kazano, finansijskih malverzacija. Nerijetko se znao predstavljati i kao rođak Nebojše Radmanovića, člana Predsjedništva BiH pokušavajući tako „zaraditi“ novac, ali i savjetnik Nikole Špirića, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Svjestan da nacionalistička priča „pali“, Radmanović je u Banja Luku došao predstavljajući se žrtvom „muslimanskih ekstremista“ u rodnom Visokom, no tek se kasnije saznalo da nije pobjegao od noža, nego je prije rata bio pacijent zbog operacije crijeva. Radmanović je, prije no što je postao Šipovčeva akvizicija, radio u xafsingu Glasa Srpske odakle je najuren. Prešao je na RTRS odakle je, pogađate, također najuren. Onda je pokušao raditi na Nezavisnoj televiziji pa je i odatle najuren. Konačno, skrasio se u Veterinarskom institutu Vaso Butozan u banjoj Luci, odakle je, zbog finansijskih malverzacija također najuren. U Banjoj Luci se priča kako je Radmanović uspio prevariti i oca srbijanskog vojnog analitičara, Miroslava Lazanskog. Naime, u Beogradu se Lazanskom senioru predstavljao kao saradnik Agencije za evropske integracije BiH, koja ne postoji i ponudio im, navodno, konsultantske usluge u podnošenju aplikacija za dobijanje sredstava iz pretpristupnih, IPA fondova Evropske unije. Kazao je kako su mu za poslove potrebni laptop računari. Lazanski mu je dao tri laptopa i Radmanovića od tada više nije ni čuo ni vidio. Sličan „posao“ je imao i sa traktorima i Slovačke, godinama je obilazio općine po Republici Srpskoj i sa načelnicima ugovarao posredovanje po raznim modelima obezbjeđivanja sredstava iz pretpristupnih fondova. Jedna od opština na čija vrata je zakucao jeste i Kotor Varoš, gdje je sa načelnikom takođe pokušao dogovoriti posao oko komunalnih mašina a nekoliko lakovjernih načelnika navodno je uplatilo novac Radmanoviću.

 

 

06.10.2011.

SPORA SMRT TUZLANSKIH KLUBOVA


                                                   „Dok se tuzlanski sportski klubovi gase, načelnik Imamović planira izgradnju spomenika kralju Tvrtku vrijednog pola miliona maraka!“

 

 

Kratka vijest objavljena prije dvadesetak dana na nekoliko sportskih internetskih portala možda je najbolje oslikala stanje kakvo vlada u FK Slobodi. Naime, nogometaši tuzlanskog tima krenuli su u obližnji Gradačac na utakmicu šesnaestine finala Kupa BiH s tamošnjom Zvijezdom. Međutim, već na izlazu iz Tuzle minibus koji je prevozio igrače ostao je bez goriva. Pola sata trajalo je natezanje ko će platiti stotinjak maraka vrijedan račun za gorivo sve dok nije intervenirao klupski predsjednik Davud Zahirović i ovlastio svog saradnika Šefika Sarajlića da provuče karticu. Ovakva situacija u klubu starom 91 godinu najbolji je dokaz mraČne Činjenice kako je tuzlanski sport na izdisaju. Košarkaški klub Sloboda je ugašen, nogometni klub star devet desetljeća je na umoru, iz takmičenja su istupile odbojkašice i rukometašice Jedinstva. Rukometaši Slobode nemaju ni toliko novca da plate službene osobe na prvoligaškim utakmicama, stonoteniseri i kuglaši putuju u druge gradove kako bi mogli trenirati i nastupati. Svi memorijalni turniri u Tuzli, poput onog u spomen na Mustafu Hukića Huka, košarkaške velikane ili rukometaša Jasmina Kovčića su ugašeni. Agonija timova koji su proteklih godina okupljali oko pet hiljada sportaša traje već mjesecima, klubovi koji su redovno donosili naslove prvaka u Tuzlu odustaju od takmičenja, no općinske vlasti na čelu s načelnikom Jasminom Imamovićem šute i ne poduzimaju ništa, apsolutno nezuainteresirani za sudbinu sporta u ovom gradu. Klubovi istupaju iz prvih liga nemoćni da uplate nekoliko hiljada maraka za plaćanje kotizacija, dok, s druge strane, općinske vlasti iz godine u godinu smanjuju dio budžeta predviđen za sport, usmjeravajući taj novac u renoviranje kabineta, gradnju spomenika vrijednih nekoliko stotina hiljada maraka ili finanisranje neisplativih projekata osmišljenih isključivo radi medijske promocije lokalnih vlastodržaca.

 

KRAH PO MIŠKOVOM RECEPTU

 

Iako se većina Tuzlaka nadala kako se Košarkaški klub Sloboda, najstariji košarkaški klub u Bosni i Hercegovini, neće ugasiti, klupski čelnici odlučili su suprotno i sahranili klub koji je godinama bio sportski ponos ovog grada. Dugovanja kluba popela su se na šest miliona maraka, od Slobodne su svi uzimali a malo joj ko davao. Sloboda je ugašena, osnovan je OKK Sloboda koji će krenuti u takmičenje od najnižeg nivoa. Tri su ključna lika u mučnoj priči o uništavanju Slobode. Prvi je Sead Husarić, drugi Marjanko Divković a treći Žarko Vujović. Iako su u ovoj ekipi ponikli neki od najboljih poslijeratnih bh. košarkaša, poput Damira Mulaomerovića, Damira Mršića, Asima Paščanovića..., iako su imali sjajne rezultate u domaćem prvenstvu i tadašnjoj regionalnoj Jadranskoj ligi, krah košarkaškog kluba Sloboda počeo je prije skoro deceniju, kada su na njezino čelo stigli tadašnji predsjednik Muharem Avdurahmanović i direktor Sead Husarić. Kažu kako je rezultat kao snijeg, pa pokrije sve tragove, tako su i tadašnji rezultati Slobode prikrivali pravo stanje u klubu. Husarić odlazi sa dužnosti direktora ostavivši klub u milionskom gubitku, a dobri poznavatelji prilika u Tuzli kažu kako je u Slobodu stigao u poluraspadnutom stojadinu, a iz nje se izvukao kao dobro situiran čovjek. Spominju se dvije kuće, dva stana, čak i neki apartmani po Poreču. U blizini tuzlanske Kapije nalaze se klupske prostorije u čijem je prizemlju i restoran u vlasništvu kluba. Navodno je Husarić, prije no što će napustiti dužnost direktora kluba, potpisao ugovor o dugogodišnjoj renti za izdavanje restorana, a iako je ona trebala iznositi osam hiljada maraka, ugovorom je regulirano da povlašteni klijent iznajmljivanje prostora plati mizernih 1500 maraka. Možda je i to najbolji dokaz kako je poslovala i kako je vođena Sloboda. I sve je to mirno gledao tuzlanski načelnik kojem nikada nije bilo stalo do jednog od najvećih simbola grada. Klub je životario u Mejdanu koji nije nikada nije obnovljen u proteklih 25 godina, prepušten na milost i nemilost likovima poput Husarića, Miška Ražnatovića, Vujovića... Poseban dio priče o sahranjivanju Slobode odnosi se na Žarka Vujovića, donedavnog direktora ovoga kluba. Naime, po sličnom obrascu na koji je sistematski uništavana sarajevska Bosna, Vujović je lošim poslovanjem, u klubu u kojem je bio neformalni gazda, doveo Slobodu skoro do gašenja. Kao i nekadašnji operativci sarajevske Bosne, i Vujović je tako usko surađivao sa notornim Miodragom Miškom Ražnatovićem, beogradskim menadžerom, vlasnikom agencije Beobasket. Rezultat takve saradnje Ražnatovića i Vujovića bilo je trideset i pet košarkaša koji su u posljednjih pet godina prodefilirali kroz Tuzlu, ne ostavljajući u klubu dublji trag, no zato je svaki od njih lijepo zaradio noseći Slobodin dres. U posljednjih nekoliko godina iz Slobode su redom odlazili Mirza Begić, Jasmin Hukić, Mirza Teletović, Elmedin Kikanović a da ovaj klub na njihovim transferima nije zaradio gotovo ništa. Mirza Begić, danas igrač madridskog Reala, u ljubljansku je Olimpiju iz Slobode otišao za sportsku opremu, novac od tog transfera pokušavao se dobiti i uz arbitražu FIBA-e, za Kikanovića od beogradske Crvene Zvezde klub još uvijek nije dobio obeštećenje a kako se sada čini i neće jer je Crvena Zvezda u koju je otišao Kikanović završila u stečaju, a umjesto nje je osnovan novi klub. Kako se tvrdi, Vujović je prodajom perspektivnog Miralema Halilovića hrvatskom KK Zagrebu podmirio sva svoja potraživanja od kluba, dok je u isto vrijeme ostavio klupske uposlenike da mjesecima čekaju na isplatu plaća. U međuvremenu je osnovana i OKK Sloboda, ne zbog brige o mladim, talentiranim igračima kojih i dalje ima u i oko Tuzle, nego kako bi Sloboda, kojoj je godinama blokiran račun, mogla kako-tako poslovati. Konačno, nemoćni da klub dignu na noge, osmišljen je pakleni plan gašenja Slobode i to u krugu najbližih suradnika Žarka Vujovića i Jasmina Imamovića - ugasiti najstariji bh. košarkaški klub i sa potpuno novim krenuti od A2 lige i za dvije godine, čistih račpuna i bez polaganja odgovornosti za stanje u kojem je Sloboda, ponovo igrati u najboljem košarkaškom društvu. Za sve je ovo Vujović nagrađen pozicijom u Općinskom vijeću Tuzle, kao kandidat SDP-a, ali i savjetniČkim mjestom u kabinetu Jasmina Imamovića.

 

ŠUTI, NAĐA, ŠUTI

 

Po Tuzlu i tamošnji sport je najsramotnija činjenica kako su njezini sportisti glasali za smanjenje iznosa novca koji Tuzla izdvaja u svom budžetu za sport. Ruku za smanjenje budžeta digli su vijećnici Žarko Vujović, Dževad Šećerbegović, Enes Mešanović i karatašica Merima Softić i tako postali direktni krivci za propast tuzlanskih klubova. Odgovornost je i na ministrici obrazovanja i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona Nađi Avdibašić-Vukadinović, nekadašnjoj predsjednici Olimpijskog komiteta BiH, koja je dopustila da se uvede sistem dodjele novca koji je upotpunosti izjednačio amaterski sa vrhunskim sportom. Paradoksalno je da u Tuzlanskom kantonu udruženje ribara može aplicirati i iz budžeta dobiti više novca od, primjerice, rukometašica Jedinstva, sedmerostrukih prvakinja Bosne i Hercegovine?! Treba podsjetiti kako je Jedinstvo ekipa koja je odigrala prvu međunarodnu rukometnu utakmicu u Bosni i Hercegovini, u Kupu prvaka protiv protivnica iz Španije 1996. godine. Ta je utakmica bila svojevrstan lakmus papir za organizaciju sportskih događaja u postratnoj BiH. Tako, zahvaljujući i Vukadinovićki, o finansiranju sporta odlučuje kantonalna komisija koju čine predsjednik ribarskog udruženja Nedim Đug ili kickbokser Salko Zildžić?! Vukadinović se nije oglasila ni kada je ugašen ženski odbojkaški klub Polo iz Kalesije, višestruki prvak BiH. Hasan UšČuplić, osnivač kluba, čija je firma Polo bila generalni sponzor, na ovaj korak se odlučio teška srca, ali je pojasnio da je na to bio primoran zbog “maćehinskog” odnosa općine i Vlade TK-a. “Nikoga nije bilo briga za ovaj klub. Mnogi su se u Kalesiji hvalili kako u svojoj sredini imaju premijerligaša i trostrukog prvaka države, ali kada je trebalo podržati rad ovog kluba okretali su glavu. U više navrata smo upozoravali na diskriminatorski odnos prema Polu kada je u pitanju raspodjela sredstava namijenjenih za rad sportskih udruženja u Kalesiji i TK-a. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Ovakva odluka je bila neminovna.” Sada su i rukometašice Jedinstva odustale od takmičenja u bh. prvenstvu zbog besparice, odnosno, zbog činjenice da klub Rukometnom savezu BiH nije mogao platiti 2.900 maraka kotizacije?! U isto vrijeme Općina Tuzla izdvoji 28 hiljada maraka kako bi finanisrala manifestaciju izbora Sportiste godine. „Za godinu dana smo od Općine Tuzla dobili 1.500 maraka, a od Kantona ništa. Najviše smo kivni na Hajrudina Ćilimkovića, sekretara Sportskog saveza Tuzla, koji nam je kazao da Općina nije dužna pomagati sport, a da je njima prioritet košarka. Ako nisu dužni, zašto jedne guraju u propast, a druge pomažu“, kazao je Alija Hasić, Član UO kluba. Hasić je pojasnio kako je klub dogovorio sponzorstvo sa gračaničkom firmom Index, koja je na kraju od toga odustala jer nije željela biti jedina koja će finansirati klub. „Traženo je da u finasiranju pomogne i Općina Tuzla. Tražili smo danima prijem kod načelnika Imamovića, ali nismo se čuli ni telefonom. On je očito pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu, osoba koja uništava sport u Tuzli“, zaključio je Hasić. Treba reći kako je Jedinstvo primorano da istupi iz lige ponajviše zbog dugovanja za penziono osiguranje Svetlane Kitić, koje je davno trebala izmiriti Općina na čijem je čelu Imamović. No, to se nikada nije desilo i Kitićeva see, nakon što se nakratko vratila u BiH, opet preselila u Beograd, ovoga puta zastalno.

VLADA A NE SLUŽI

 

Kada je prije gotovo jedanaest godina došao na vlast, Imamović je građanima Tuzle poručio kako je on tu da im služi, a ne da vlada. Čini se kako je posljednjih godina taj svoj stav, barem kada je sport u pitanju, upotpunosti revidirao. U Tuzli se, kažu, ne može ništa uraditi bez Imamovićevog aminovanja. Tako je kada je u pitanju kresanje općinskog budžeta za sport, ali i postavljanje stolica u ljetnjim baštama. Imamovića sport apsolutno ne zanima, dokaz tome je i činjenica da je danima odbijao primiti delegaciju kluba koja je organizirala proslavu povodom devet decenija postojanja FK Slobode. Delegaciju je prije Imamovića primio čak i federalni premijer, no načelnik se tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja i dugotrajnog moljakanja udostojio na nekoliko minuta porazgovarati sa čelnim ljudima kluba koji je godinama talac političkih natezanja između Imamovićevog SDP-a i ostalih partija. Posebice je to bio slučaj sa bivšim predsjednikom Slobode Salihom Šabovićem, koji je istaknuti kadar Saveza za bolju budućnost BiH u Tuzli. Šabović je podnio ostavku na predsjedničku dužnost u klubu nakon što je na oktobarskim izborima izabran u Skupštinu Tuzlanskog kantona, no u klubu je ostao njegov rođak, menadžer Adem Šabović. Dok se tuzlanski klubovi gase, a Imamović sa svojim poslušnicima iz općinskog vijeća umanjuje budžetska davanja za sport, u isto vrijeme se odvaja novac za renoviranje kabineta. Novac se izdvaja i za gradnju spomenika Kralju Tvrtku koji je, kada je ideja objelodanjena, trebao koštati pola miliona maraka pa je sada ta suma umanjena za 200 hiljada. Javna je tajna da se načelnika vozi službenim automobilom na godšnji odmor, da se često putuje u Ravennu, talijanski grad-prijatelj odakle se Imamovići vrate sa novim idejama za fontane i za nove tržne centre. Dok većina od pet hiljada tuzlanskih sportista sreću traži i egzistenciju rješava u Gračanici, Sarajevu, Zavidovićima ili inozemstvu, Imamović svake godine potroši, po nekim tvrdnjama, skoro pola miliona maraka na književne susret Cum grano salis. Ova je manifestacija svakako potrebna Tuzli, no nepotreban je luksuz koji je prati. Po goste se šalju privatna vozila, tih nekoliko dana koliko borave u hotelu u Tuzli iskoristi se za oblokavanje i prežderavanje a sve to uredno plaćaju Tuzlaci koji godinama čekaju na obnovu Mejdana ili konačan kraj gradnje sjeverne tribine tušanjskog stadiona. Tribina je trebala biti završena početkom ljeta, no već sada se zna da će svečano biti otvorena pred naredne lokalne izbore. Tuzlacima je poznata priča kako suigrači onim nogometašima koje trener izvede iz igre prije kraja utakmice sa terena dovikuju da ne potroše svu vodu na pranje. Para u klubu nema, većina novca koji se dobije iz budžeta pootroši se na plate uposlenika općinskog preduzeća koje gazduje stadionom, pa stoga nije nimalo čudno što predsjednik Slobode Davud Zahirović egzistencijalne probleme nogometaša rješava tako što ih zapošljava u privatnoj firmi svoga sina. Naime, Zahirović je kapitena Samira Jogunčića i Muamera Zoletića zaposlio u firmi Autotehna, pa se navijači Slobode pitaju kome se ujutro moraju prvo javiti - treneru na trening ili na posao u Zahirovićevu firmu. Nažalost, većina tuzlanskih novinara i tamošnjih medija o ovome šuti i nijemo posmatra kako im propadaju klubovi. Imamović je u ovom gradu izgradio kult ličnosti, nažalost, ne zahvaljujući uspješnom vođenju Općine, nego uglavnom izdašnim honoriranjem većine lokalnih medija koji šute i izvještavaju po načelnikovoj volji. Za takav su kooperativan stav svake godine iz budžeta honorirani sa po 700 hiljada maraka budžetske pomoći medijima. Oni, pak, koji misle svojom glavom i ne žele izvještavati po diktatu, često su meta napada i sudskih tužbi. Jer SDP u Općinskom vijeću ima većinu i Imamoviću je lako ozakoniti svoje zamisli u ovom lokalnom parlamentu. U isto vrijeme rukometaši Sloboda Solane gubili su utakmice jer u klupskoj blagajni nisu imali 500 maraka kako bi platili korištenje dvorane u Mejdanu. Mnogo je pitanja koje tuzlanski sportisti žele postaviti Imamoviću, no zato ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Iz općinskih se struktura niko nikada nije oglasio o ovome, a u rijetkim prilikama kada Imamović gostuje u emisijama lokalnih medija, neko ga i uspije nazvati i pitati zašto je sebi namijenio ulogu grobara tuzlanskog sporta. No, odgovora nema, jer nakon takvih pitanja Imamović nerijetko ustane i napusti studio usred emitiranja programa.

 

06.10.2011.

DR. ADNAN DIZDAR


                                                  „Poznati ortoped, nekada vrstan rukometaš, osmislio je patent za pričvršćivanje implantata koji radikalno olakšavaoperacije i skraćuje oporavak najtežih pacijenata“

 

 

Kratka agencijska vijest objavljena proteklih dana u ovdašnjim medijima izazvala je veliku pažnju u liječničkim krugovima. Ugledni sarajevski ortoped Adnan Dizdar, nekadašnji rukometni reprezentativac Jugoslavije, u ruskom je Sevastopolju osvojio zlatnu diplomu na izložbi inovacija i novih tehnologija Novo vrijeme. Uspjesi i nagrade bh. inovatora posljednjih godina nius rijetkost, no nagrada za Diozdara je vrijedna jer je njegov patent, Ortopedska daščica sa rašljastim vijcima već u upotrebi i pokazuje izvrsne rezultate. Skoro devedset procenata nagrađenih patenata nikada ne pronađe svoju upotrebnu vrijednost, no Dizdar je svojim pacijentima, na sarajevskoj Klinici za ortopediju, već ugradio devet implantata sa svojom daščicom od humanog čelika i titanija što je „inventivno i korisno rješenje za saniranje koštanih preloma, koje je već u primjeni“, kako stoji u obrazloženju nagrade.

 

„OVO ĆE NAM SVIMA DIĆI KRILA“

 

„Patent ne nastaje odmah, on traži svoje vrijeme. Prva prijava patenta bila je prije četiri godine, a nakon toga je teklo vrijeme u kojem smo pokušavali vidjeti može ili se on ili ne primijeniti u praksi. Na sreću, ovaj je već primijenjen i polučio jue izvrsne rezultate“, priča doktor Dizdar, pokazjući nam snimke patenta, koji će zvanično biti predstavljen sredinom oktobra u zenici, na skupu udruženja američko-bosanske medicinske inicijative. Dizdar kaže kako nije riječ o patentu novog implantata kuka, kako su mnogi pomislili u prvi mah kada je objavljena vijest o nagradi, nego o rupama za šarafe, na koje se pričvršćuje implantat. „Svi implantati imaju rupe za šarafe, kojima se pričrvšćuju. Naš patent je nova, poboljšana verzija postojećih rupa koje postoje u svijetu. Mi smo, do sada, operirali ukupno devet pacijenata, trudli smo se da uzmemo slučajeve koji su indikativni, da operiramo najteže slučajeve. Smatrali smo da, ako njih uspješno zbrinemo, onda je to sve pozitivno i za one koji su lakši. I svakome je pacijentu  rehabilitacija išla ubrzanim tempom nego do sada, pacijenti su išli kući dva ili tri dana nakon operacije“, pojašnjava Dizdar.  Odobrenje za rad na patentu Dizdar je sa suradnicima dobio prije godinu dana. Prije toga, proveli su dosta vremena čekajući na odobrenje Etičkog komiteta i sličnih institucija, neophodno kako bi svoj patent mogli praktično testirati. Sa ceoma malo novaca, tek jednaest hiljada maraka koje im je odobrio prijašnji ministar zdravlja sarajevskog Kantona, Mustafa Cuplov, uspjeli su testirati inovaciju koja bi mogla uveliko olakšati operacije kuka i postoperativni oporavak i najtežih pacijenata. „Sve je, u stvari, entuizijazam. U zemlji u kojoj nema para, morate se snalaziti kako znate. Onda vam to ispada kao hobi, a ne neki realni posao“, pojašnjava Dizdar, potcrtavajući kako je uspjeh inovacije sarajevskih liječnika sjajan način za promociju zemlje i njenih stručnjaka koje se na Zapadu ipak gleda pomalo ispod oka. „U zemlji u kojoj živimo, koja je na nivou socijalne pomoći, morate shvatiti da je to tako. To je izazov jer će se naša iskustva koristiti vani, što nam na neki način diže dignitet. Jer kada ste ovakva zemlja, onda vas svako gleda kao na socijalni slučaj. Ljekarska profesija traži dignitet, kvalitet i velika ulaganja, to je jedna od najskupljih grana nauke i društva uopće. Zato nam ovakav uspjeh svima itekako podiže krila.“

 

BIH KAO KARIKATURA

 

Patent za pomoć pri implantaciji kuka Dizdar je, kako kaže, odabrao jer se uporedo s operacijama kuka, inovacija sarajevskih liječnika može upotrijebiti i na ostalim implantatima, odnosno, drugim dijelovima tijela. „Ako neskromno razmišljamo, patent može biti konkurencija postojećim školama u gradnje u svijetu, jer je nešto novo i izuzetno pozitivno.“ Ono što sada želi pokušati i čemu se nada jeste da se u BiH pokrene proizvodnja polufabrikata njegovog patenta. Zasada će se proizvoditi u Zagrebu, u tamošnjoj tvornici medicinskih pomagala Instrumentarij, jedinoj takve vrste na Balkanu. Njihovih 115 godina iskustva ali i volja da se upuste u ovakav posao olakšali su Dizdaru odluku kome prepustiti proizvodnju. „Od Instrumentarija sam dobio 50 besplatnih implantata za svoju kliniku, 20 za Tuzlu i 20 za Zenicu. Neovisno krećemo u ta tri centra kako ne bismo frizirali rezultate i nakon toga ćemo, pred Novu godinu, u Sarajevu, na prvom balkanskom kongresu stručnjaka iz ove oblasti predstaviti projekat i sve informacije do kojih smo došli“, kaže Dizdar. Ono što se zasada zna, kada su u pitanju prvi rezultati, jeste da pomoću Dizdarovog izuma pacijenti mnogo ranije idu kući na oporavak. „Kuk smo odabrali jer takvu povredu imate svaki dan. Kod nas u bolnicu svaki dan dođe dvoje-troje ljudi s povredom kuka. Na našu sreću, mi smo dokazali uspješnost patenta na najtežim slučajevima, na ljudima koji su i dementni i oduzeti i slično. Svi su preživjeli i brzo se rehabilitirali.“ Dizdar će rezultate svog patenta uskorio predstaviti kolegama stručnjacima iz karolinške bolnice u Stockholmu, ljudima koji su bh. liječnicima mnogo pomagali proteklih godina. Šveđanima je ponuđena prezentacija i ako prihvate, oni bi mogli biti institucija preko koje će se Dizdarov patent distribuirati u zapadnom dijelu Evrope. Ono što Dizdar žarko želi jeste proizvoditi polufabrikate u Bosni i Heregovini, no ta se ideja zasada čini kao nemoguća misija. „Nevolja Bosne i Hercegovine je to što mi nemožemo sami ući u proizvodnju polufabrikata. Mislim da bi mi svoju šansu mogli naći ako postanemo zemlja prenosnik ideja i pameti ka bogatim arapskim zemljama, koristeći arapski novac kako bi naše ideje pretočili u konkretne proizvode. Ako bismo ih uspjeli zagrijati za ove ideje, a to mora uraditi država, jer Arapi ovdje dolaze, studiraju, investiraju, onda bi proizvodnja mogla biti ovdje, u nekoj bh. tvornici“, kaže doktor Dizdar, zaključujući: „Zemlja u kojoj živimo to zasada nije sposobna uraditi. Kod nas je sve nacionalno, kod nas je bogomolja važnija od čovjeka i nisam siguran da ćemo uspjeti proizvoditi ovakve stvari. Karikatura je to šta smo od svoje zemlje napravili.“

 

 

SPORTISTA, REPREZENTATIVAC, STRUČNJAK

 

Doktor Dizdar je na Olimpijadi u Moskvi 1980. godine branio gol rukometne reprezentacije Jugoslavije

 

Generacija rukometaša sarajevskog Željezničara, čiji je gol branio doktor Adnan Dizdar, 1978. godine je osvojila naslov prvaka Jugoslavije. Okosnicu ekipe tada su, uz Dizdara, činili Ranko Božinović, Jefto Perišić, Ćamil Festić i Gordan Žigić te Rusmir Delahmetović. Sa klupe ih je kao trener predvodio Sead Hasanefendić. „U posljednje vrijeme uopće ne pratim rukomet, iako sam se nekada i sam bavio sportom“, kaže kroz smijeh Dizdar, nekadašnji rukometni reprezentativac Jugoslavije, učesnik Olimpijade u Moskvi 1980. godine. „Odem rijetko na utakmice, nemam baš ni vremena, pa samo ponekad pogledam prenose na televiziji.“ Kaže kako su današnji golmani istog kvaliteta kao u vrijeme dok je on branio, no razlika je ogromna kada je u pitanju brzina igre. “Sve nekako ide naprijed, samo je kod nas sve naaopkao. Recimo, u klubu koji je rukometni prvak države nemate nijednog momka koji je rođen u sarajevu. Nekada su sve timogve naših klubova činili uglavnom momci iz tih gradova, i u Goraždu, Banja Luci, Sarajevu, Zavidovićima... Velika je razlika kada vi imate svoje dijete u timu, pa njega dođe gledati dvadeset njegovih prijatelja koji se okupljaju u dvorani, prate utakmice i treninge. Oni se onda nalaze i druže u dvoranama a ne u parkovima gdje sjede, motaju travu i bodu se iglama. Sanjanje nekakvih uspjeha sa ovakvom orijentacijom je nerealno.“ Doktor Dizdar je bio jedan od likova priče Pauk na zidu, pokojnog Darija Džamonje, koji je Dizdara zvao njegovim starim nadimkom–Krcko. „Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljni­ji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli! Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu... 'U frci sam, Daco.' 'Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo...' 'Šta ti je?' 'Čini mi se da imam vodu u koljenu.' Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojim klavirističkim prstima pređe preko noge: 'Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu.“

 

 

 

12.09.2011.

Bespotrebni sukob Sušića i Misimovića

„Pustite me da sanjam“, kazao je nakon krvavo izborene pobjede nad Bjelorusijom selektor nogometne reprezentacije BiH, Safet Sušić. Pape sanja utakmicu u svom Parizu i pobjedu nad Francuskom koja bi BiH odvela direktno, bez dodatnih kvalifikacija, po prvi puta u njezinoj historiji na Evropsko nogometno prvenstvo. No, kako to nažalost često biva u našem nacionalnom timu, pogotovo kada smo nadiomak velikog uspjeha, radost pobjede umanjena je nespretno izazvanim sukobom selektora Sušića i jednog od ključnih igrača reprezentacije BiH, Zvjezdana Misimovića. Nekoliko ishitrenih rečenica tokom sastanka pred prvu utakmicu s Bjelorusima rezultirale su incidentom koji je kulminirao nakon važnog Misimovićevog gola Bjelorusima. Incidentom koji je pomutio odlično raspoloženje u nacionalnom timu i komotnu situaciju na tabeli pred dvije posljednje kvalifikacijske utakmice u oktobru.        

 

SUŠIĆ JE, KONAČNO, ZAVEO RED

 

Nepotrebni sukob sa Misimovićem donekle je pokvario sav onaj dobar posao koji je Sušić napravio otkako je imenovan za selektora BiH. Mjesecima nakon što je postavljen na tu poziciju krstario je bunjištima bh. Premijer lige prateći svakog od igrača koji mu se učinio zanimljivim za igranje u reprezentaciji. U nekoliko je prijateljskih utakmica probao različite formacije i igrače na pozicijama koje bi mogli igrati u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Što je možda najvažnije, uveo je red i profesionalan način rada u i oko reprezentacije, tako drugačiji od cirkusa koji je oko nacionalnog tima vladao u eri Miroslava Blaževića. Ćiro, taj šarmantni opsjenar šesnaesterca, populističkim je potezima kupio navijače i veliku većinu novinara koji su teško odolijevali njegovom šarmu. Poput dana kada je molio da zovemo Sašu Papca da dođe na okupljanje jer se u Sarajevo, navodno, sprema potpredsjednik Bayerna koji ga želi kupiti. „Sine, deset miliona eura mu je u džepu, zovi ga da dođe.“ Onda se, kada je shvatio da mu to ne pali, okrenuo drugoj taktici. „A znas li možda nekog svećenika koji je blizak s obitelji Papac? Da ga odmah zovem?“ Sušić je, međutim, bojne Blaževićeve pokliče o uništavanju protivnika zamijenio stuidioznim radom i proučavanjem igre rivala u kvalifikacijama. Hotel u kojem se priprema nacionalni tim postao je zatvoren poput Staljingrada a kontakt novinara s igračima sveden je na kratke izjave prije treninga i konferencije pred utakmice. Nakon Blaževićevog „magičnog realizma“, lagodnog okruženja i treninga na travnjaku ispred ilidžanskog hotela, mnogima se teško bilo naviknuti na spartanski Sušićev režim, uobičajen za trenere koji su nogometno sazrijevali na Zapadu. No, to je donijelo rezultate. Reprezentacija je, možda po prvi put od njezinog osnutka, postala ozbiljan tim u kojem se tačno zna ko šta radi, ko i zašto igra na nekoj od pozicija. Jednostavno, tim koji se, izuzevši sramotno i neobjašnjivo loše odigranu utakmicu u Rumuniji, ne predaje 90 minuta, u kojem igrači izgaraju svim srcem za svoju zemlju. Tim za kojeg se zna kako će u svakoj utakmici postići gol, bez mnogo strahovanja za konačan rezultat. „Spreman sam na svaku kritiku, vjerujte. Znam da ce me kritikovati ako ne uspijemo u onome što nam je cilj. Ako ne odemo na EP onda neću ni čitati novine, spreman sam na sve“, kaže nakon Bjelorusije Sušić. „Znam samo jednu stvar, a to je da ovaj posao radim onako kako mislim da treba. Radim ga pošteno i na moje poštenje niko živ ne može prigovoriti. Da je neko drugi na mom mjestu možda bi radio bolje, možda bi se već kvalifikovali na EP. Radim onako kako mislim da treba, imam pomoćnike koji mi pomažu i kojima vjerujem, koje često konsultujem, svaki put pred svaku utakmicu.“ Sušiću se, mora se i to kazati, posljednjih mjeseci desila i sjajna forma ključnih reprezentativaca BiH, poput Edina Džeke, Harisa Medunjanina ili Miralema Pjanića, no što je još važnije za odnose unutar reprezentacije, posljednjih je mjeseci sretan kapiten Emir Spahić, što odmah stvara sjajno ozračje u timu. Sretan zbog novog kluba, izdašnog ugovora, prelijepog grada i jake lige u kojoj igra, Spahić je svoje dobro raspoloženje prenio i na suigrače. A kada je kapiten sretan, u reprezentaciji je atmosfera daleko od sive.

 

OBAVEZNO VRATITI MISIMOVIĆA

 

Nažalost, Sušiću se, osim incidenta sa Misimovićem, potkralo još nekoliko grešaka koje se ozbiljnom stručnjaku kakav jeste ne bi smjele dešavati. No, njih valja pripisati neiskustvu u poslu selektora i pritisku koji on sa sobom nosi. Javna je tajna da se mnogi, pogotovo nakon žrijebanja grupa kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo, vide u ulozi novog selektora, u ulozi Sušićevog nasljednika obzirom na relativno laku grupu u kojoj se našla BiH. S druge strane, Sušić je, nazovimo to tako, poprilično krut u komunikaciji sa ljudima koji ne pripadaju njegovom najbližem okruženju. Nekadašnji generalni sekretar NS BiH, Munib Ušanović, sve dok nije pravosnažno presuđen na zatvorsku kaznu, bio je osoba od najvećeg Sušićevog povjerenja. Razgovore sa igračima koje je planirao pozvati u reprezentaciju prepuštao je uglavnom Tomislavu Piplicu, svom pomoćniku. No, Sušić ima kvalitetu koja do sada nije zabilježena kod njegovih prethodnika. Kada shvati da je napravio krivi potez, nije mu se tešjko ispričati zbog toga i to valja pozdraviti. Kao u slučaju igre gluhih telefona sa Sašom Papcem pred utakmicu protiv Rumuna. „Sašu sam poznavao kao igrača, jer imam priliku često pratiti utakmice škotske lige, ali nisam znao da je ovakav momak. Žao mi je samo što nisam insistirao na njemu, da sam insistirao on bi se ranije vratio. Saša nikada nije odustao od reprezentacije i vjerovatno sam pogriješio što nisam otišao u Glasgow da sa njim razgovaram, ubijeđen sam da bi se on odazvao. Ali eto, bolje ikad nego nikada“, kaže Sušić. Na taj je način trebao riješiti i nepotrebno izazvanu mučnu situaciju sa golmanom Asmirom Begovićem, u ovom trenutku jednim od naših najcjenjenijih nogometaša u Evropi. Poprilično je nespretno dopustio da sa Begovićem o igranju ili neigranju u nacionalnom timu raspravlja putem medija, bez izravnog kontakta. Dok je s druge strane, poluanonimnog Ivana Krstanovića, kojem ne pada na pamet igrati za zemlju u kojoj je rođen, odnedavno napadača zagrebačkog Dinama, nakon dva gola u utakmici kvalifikacija za Ligu prvaka protiv Neftchija, telefonom zvao kako bi vidio hoće li mu se odazvati za prijeteljsku utakmicu protiv Grka. No, na stranu, sve su to sitnice koje ne kvare ukupan dojam. U dosadašnjim je kvalifikacijskim utakmicama Sušić sebe predstavio kao ozbiljnog čovjeka i stručnjaka koji radi ozbiljan i odgovoran posaio. Stoga s punim pravom može sanjati o utakmici u Parizu koja nam može, obzirom na formu naših ključnih igrača, donijeti i prvo mjesto u grupi i direktan plasman na Evropsko prvenstvo. „Idemo u Pariz da napravimo čudo. Razmišljamo o pobjedi, ne samo o drugom mjestu“, kaže Sušić nakon utakmice s Bjelorusima. I to bi zaista bio veličanstven kraj prvog dijela Sušićevog puta u reprezentaciji, trijumf na mjestu najveće slave u njegovoj međunarodnoj nogometnoj karijeri. „Nadam se da smo postali ekipa koja će izboriti odlazak na veliko takmičenje. Nadam se, ne bih htio biti čovjek koji daje neke pretjerano optimistične izjave, ali imamo pravo da sanjamo, da se nadamo da možemo pokušati napraviti nešto u Parizu. Zašto da ne?“ Ali ključni preduslov da dosanja san je što prije, direktno, bez posrednika, razgovara sa Zvjezdanom Misimovićem i izgladi nes(p)retni sukob sa jednim od ključnih igrača ove reprezentacije. Što prije, kako bi reprezentacija oktobarske kvalifikacije dočekala u miru, ponovo u odličnoj atmosferi kakva vlada tokom posljednjih okupljanja. Misimović je nogometni i životni boem, osjetljiva duša s kojom se ne može komunicirati na isti način kao sa, primjerice, odrješitim Spahićem ili njemački profiliranim Sejadom Salihovićem. Miske je, jednostavno, drugačija japija. Igrač kojem selektor treba pomoći u najtežim trenucima karijere i psihološki ga vratiti u formu u kojoj je bio prije godinu dana. Zvjezdan to zbog svih važnih golova, utakmica ključnih kako za reprezentaciju tako i za karijeru Edina Džeke, itekako zaslužuje. Uostalom, zaslužuje i zbog rekordnih 60 utakmica u dresu reprezentacije. Jer najmanje što treba ovoj reprezentaciji, na čvrsto utabanom putu ka Evropskom prvenstvu, jeste sukob najboljeg igrača BiH svih vremena, Safeta Sušića i najnadarenijeg poslijeratnog reprezentativca, Zvjezdana Misimovića.    

 


ZVJEZDAN MISIMOVIĆ ZA „SB“

 

„Sušić nije bio korektan“

 

Nakon utakmice sa Bjelorusima, poteza tokom proslavljanja gola i izjave koja je uzburkala strasti nakon pobjede, Zvjezdan Misimović nije komunicirao sa novinarima. Nakon što je izišao iz svlačionice, navukao je kapuljaču na glavu, telefonirao i nekoliko minuta kasnije, zajedno sa Zlatanom Muslimovićem, u privatnom automobilu napustio je Zenicu. Javio se tek u srijedu poslijepodne, neposredno pred ulazak u avion za Moskvu. Pomiješanih emocija, sretan zbog gola koji je postigao Bjelorusima i kojim je svojoj reprezentaciji obezbijedio doigravanje i razočaran zbog čudnog odnosa selektora Safeta Sušića tokom priprema za kvalifikacijski dvomeč sa Bjelorusima. „Sretan sam zbog gola i pobjede, hvala navijačima koji su nas nosili do kraja utakmice“, kazao nam je Misimović. Upitan da prokomentira izjavu koju je dao reporteru BHT 1 neposredno nakon utakmice, „Izgleda da nisam zaboravio skroz igrati nogomet. Posebno mi je drago jer su se drugi katastrofalno odnosili prema meni”, kazao je, parafraziramo Misimović, rekao nam je kako je bio “isprovociran” dešavanjima na sastanku igrača sa stručnim štabom reprezentacije na početku priprema za utakmice s Bjelorusima. “Na prvom sastanku selektor Sušić mi je kazao kako je sramotno da u takvom fizičkom stanju dolazim na pripreme, te mi prigovorio što malo igram u klubu“, kaže Misimović. „Mislim da to nije bilo korektno od njega, mislim da to nije primjeren način komunikacije niti sa jednim igračem. Ne smatram sebe važnijim od bilo koga drugog, ali ako selektor tako misli, onda je to trebao da mi kaže na drugi način pred igračima, nasamo ili me nije trebao uopće zvati ako misli da ne mogu odgovoriti zahtjevima reprezentacije.“ Dodaje kako, zbog važnosti utakmica, nije htio reagirati na takav Sušićev stav iako je bio uvrijeđen zbog načina na koji se selektor ophodio prema njemu. Pojašnjava da je bio spreman prihvatiti da sjedi na klupi za rezervne igrače jer u ovom trenutku u timu postoji nekoliko nogometaša koji su u boljoj formi od njega, no da način na koji mu je Sušić to saopćio nije u skladu sa normama ponašanja trenera nacionalne selekcije. Da se ovaj incident tokom sastanka zaista desio, potvrdilo nam je nekoliko reprezentativaca koji se u cijeli slučaj nisu željeli miješati. Isto tako, dodali su kako su i neki od reprezentativaca s podsmijehom, primitivno komentirali ono što radi na treninzima reprezentacije tokom priprema. Nakon što je svojim golom riješio utakmicu u Zenici, Misimović je gestikulirao prema klupi reprezentacije BiH a televizijske su kamere zabilježile i psovku na engleskom jeziku. Na pitanje kome je gestikuluirao tokom proslavljanja gola, onima koji su sjedili na klupi ili igračima Bjelorusije, kratko je kazao: „Ne znam niti jednog igrača Bjelorusije.“ Zaključio je da će, kako sada stvari stoje, teško odlučiti za dolazak na okupljanje za oktobarske utakmice protiv Luksemburga i Francuske, no da se nada da je riječ samo o kratkotrajnom incidentu za kojeg bi najbolje bilo da se riješi u razgovoru u četiri oka sa selektorom Sušićem, jer obojica žele isto-uspjeh reprezentacije BiH u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo naredne godine.       


Noviji postovi | Stariji postovi

Nedim Hasić - Del Haske
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
273937

Powered by Blogger.ba