Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

11.07.2011.

BRACO SALIHAMIDŽIĆ, ZVIJEZDA BUNDESLIGE


 

                                     „Juventus i ja smo imali lošu sezonu i nisam se mogao oprostiti od nogometa na takav način; u Wolfsburg sam došao da pokažem koliko vrijedim i da se sa terena povučem kao pobjednik!“

 

 

Ugovor je potpisao u ponedjeljak, u utorak je već bio na terenu i postigao gol u pripremnom meču za svoj novi tim. Javio se u srijedu popodne, kazavši kako će rado razgovarati za Slobodnu Bosnu čim okonča drugu pripremnu utakmicu i sastanak sa trenerima i suigračima na kojoj se analizira dosadašnji tok priprema. „Utakmica je kasno uvečer, možete li me čekati?“, pitao je. Kazali smo da možemo, iako je urednik SB već pripremao alternativni tekst za strane rezervirane za njega u ovome broju. No, profesionalac i čovjek od riječi, što je pojam koji je stran mnogim našim „nogometnim zvijezdama“ i stručnjacima koji nerijetko kažu „Nazovite za sat vremena“, pa isključe telefon, javio se nešto malo prije ponoći. Iako umoran od puta i napornih priprema i tim je gestom Hasan Salihamidžić pokazao zašto već petnaest godina traje u vrhu evropskog i svjetskog nogometa. U njemačkoj je Bundesligi je, igrajući za Hamburger SV i minhenski Bayern, ubilježio 306 nastupa i 67 postignutih golova. Onda je 2007. godine otišao u Torino, u najpopularniji italijanski klub. U Juventusu je „odradio“ cijeli ugovor, odigrao 61 meč i postigao sedam golova. I sada se vratio u Njemačku, u svoju drugu kuću. I to u klub koji s klupe vodi njegov omiljeni trener i mentor iz Hamburga, Felix Magath. Braco je početkom ove nedjelje, nakon što je karijeru proveo igrajući za tri evropska prvaka, potpisao jednogodišnji ugovor, s mogućnošću produženja, sa Wolfsburgom. Klub sa sjevera Njemačke, očito, ne može bez bh. nogometaša. Jer u ovom su klubu s velikim uspjehom igrali Bruno Akrapović, Sead Kapetanović, Edin Džeko i Zvjezdan Misimović a sada je Magath, nakon skoro mjesec dana pregovora, pod trenersku pasku dobio svog omiljenog Bosanca. „Iz Fiata u Volkswagen, to je svakako napredak“, našalio se Magath nakon što je Salihamidžić i zvanično potpisao ugovor sa novim klubom. „U ekipi imamo mnogo igrača pred kojima je budućnost. Međutim, ovaj mladi tim treba iskustvo. Hasan je još više sazrio u Juventusu. Sa njim smo postali fleksibilni.“

 

DIO MAGATHOVOG PROJEKTA

 

Felix Magath je tvorac bh. nogometnih zvijezda, čovjek koji je igrački stvorio Hasana Salihamidžića i Njemačkoj otkrio Edina Džeku. Sadašnjeg napadača Manchester Cityja doveo je iz čeških Teplica za četiri miliona eura, otevši ga doslovce ispred nosa bremenskom Werderu. Tada je njemačkim novinarima kazao kako je Wolfsburg dobio igrača koji će svojim igrama pisati budućnost ovog tima. „Magath je jedan od najboljih svjetskih trenera kada su u pitanju mladi igrači. Njegovi treninzi su intenzivni i užasno naporni, prva dva mjeseca sam bio tako umoran da bih odmah zaspao nakon što bih došao kući s treninga ili utakmice. Ali sam bio potpuno svjestan da ću, ako izdržim njegovu 'torturu' i zaradim povjerenje, moći igrati bilo gdje na svijetu. Magathu ću do kraja života biti zahvalan na svemu što je uradio samnom, jer je on, ma koliko strog bio, uvijek stajao iza mene, hrabrio me da radim i pokažem šta znam, čak i onda kada nisam pružao ni djelić od onoga što mogu“, kazao nam je Edin Džeko, opisujuću Magathove metode rada. Naša je nogometna javnost za Magatha vjerovatno prvi put čula ranih '80-ih godina prošlog stoljeća, kada je kao nogometaš Hamburgera gostovao u Sarajevu. Igrao je utakmicu Kupa UEFA na Koševu, prvog oktobra 1980. godine, a tri godine kasnije igrao je za HSV u utakmici Kupa šampiona, kada je HSV pobjedom nad Juventusom, osvojio to takmičenje. Felix Magath je svoju cijelu nogometnu karijeru proveo u Hamburgu, klubu u kojem je, tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini, “stvorio” Bracu Salihamidžića. „To je moj prvi trener u Bundesligi, čovjek kojem puno dugujem u karijeri“, kaže nam Hasan Salihamidžić. „Sastali smo se prije mjesec i po dana u Munchenu. Imali smo otvoren razgovor, pričali smo sat i pol o njegovoj viziji novog Wolfsburga i u tome kakvu je ulogu u tom projektu meni namijenio. Bilo mi je zanimljivo to što mi je predočio i kazao sam mu da ću razmsiliti. Onda sam sa porodicom otiša na odmor, nazvao me je u ponedjeljak (04. juli op. a.) i pitao me je 'Hoću li'. Kazao sam da hoću, potpisao sam ugovor i sada sam na pripremama za novu sezonu.“ Dva dana kasnije, Braco je već bio u Magathovom stroju. Odigrao je pripremnu utakmicu protiv nižerazrednog FC Sylta i odmah postigao gol. „A vidjeli ste gol? Drago mi je da samo dobro startali, ali ta utakmica još uvijek ne znači ništa. Tek smo na početku priprema, naporno radimo i spremamo se za novu sezonu.“ Braco je jedan od omiljenih Magathovih nogometaša. Otkrio ga je u juniorskom pogonu HSV-a 1996. godine i uveo ga u seniorski sastav ovog tima. Kasnije su njih dvojica ponovo surađivali u Bayernu, gdje su 2005. i 2006. godine osvojili naslov prvaka Njemačke. Putevi su im se kasnije razdvojili, Magath je napustio bavarsku prijestolnicu a koju godinu kasnije, Hasan je krenuo istim stopama i potpisao ugovor sa torinskim gigantom. „Italija je za mene bila jedno izvanredno iskustvo“, kaže nam Salihamidžić. „Mogao sam ostati u Bayernu, ali sam se odlučio za novu zemlju, novu ligu i nove izazove. U Juventusu mi je bilo sjajno, to je bilo izvanredno iskustvo, kako za mene tako i za moju porodicu. Upoznao sam prekrasne ljude, naučio još jedan jezik. Znaš, nikome ko ode u inozemstvo nije jednostavno, ali sam ja želio taj izazov. Čovjek u životu treba takva iskustva, jer mu ona pomažu da se izgradi ne samo kao nogometaš, nego i kao osoba. A ja sam se iz Italije vratio ispunjen, proširenih vidika i sada znam da su Juventus i Italija bili pravi izbor.“

 

ROĐENI POBJEDNIK

 

Hasan je, nakon što mu je istekao ugovor s Juventusom, razmišljao o okončanju karijere. No, istrajan kakav već jeste, samom je sebi postavio novi cilj – oprostiti se kao standardni igrač uspješnog tima. Nije želio da ga ljudi pamte kao igrača koji je ostavio nogomet nakon jedne od najneuspješnijih sezona u historiji ovog italijanskog tima. „Juventus je imao lošu sezonu, nismo postigli rezultate koji su očekivani, koji su u skladu sa renomeom i ambicijama tog tima. Imao sam dosta problema s povredama, nisam bio standardan i nisam se od nogometa htio oprostiti na takav način. Htio sam spremiti i odigrati još jednu sezonu onako kako znam, najbolje što mogu. Zato sam se i odlučio za Wolfsburg, jer se ovdje stvara jedan sjajan tim, ovo je jedan zaista zanimljiv projekat u kojem sam vidio sebe i priliku da se od sporta oprostim u najljepšem mogućem svjetlu.“ Svakako da je Magath jedan od ključnih razloga zašto je Braco izabrao baš Wolfsburg kao klub u kojem će nastaviti svoju iznimno uspješnu karijeru, no pojašnjava nam kako je u ovom timu sa sjevera Njemačke ponovo osjetio radost igranja nogometa. „Opet igram lopte, zabavljam se i dio sam jednog zanimljivog i nadam se uspješnog projekta. A to je zaista važno, jer sam trebao nove motive u karijeri. Osvojio sam sve što se moglo osvojiti, bio prvak Evrope, ali se sada ponovo zabavljam, opet imam onaj lijepi osjećaj igranja nogometa iz zadovoljstva, iz zabave. A to je neprocjenjivo i zaista uživam, iako sam tu samo nekoliko dana.“ Kaže da zna kako su u Wolfsburgu bh. nogometaši ostavili neizbrisiv trag, bili jedni od najuspješnijih stranaca od mnogih koji su igrali u tom timu. „Znam da su svi bili uspješni, uostalom, Džeko i Misimović su bili ključni igrači u sezoni kada je Wolfsburg postao prvak Njemačke. No, meni ta činjenica ne predstavlja problem, niti mi stvara bilo kakvu vrstu pritiska. Znam koliko vrijedim i znam šta želim da pokažem ovdje. A ako se moje ambicije poklope sa rezultatima kluba i onim što su napravili moji sunarodnici ovdje, to je još jedan razlog više za zadovoljstvo“, kazao nam je, zaključivši kako želi sreću reprezentaciji BiH u nastavku kvalifikacija. „Pratio sam sve dosadašnje mečeve, međutim, mislim da su ove dvije utakmice koje nas očekuju u nastvaku kvalifikacija najvažnije za nas. Uvjeren sam da će momci pobijediti u ta dva meča i tako sami odlučivati o svojoj sudbini. Vjerujem u uspjeh i ako pobijedimo u te dvije utakmice onda sam ubijeđen kako ćemo se sigurno plasirati na EP u Poljskoj i Ukrajini.“

 

 

01.07.2011.

POVRATAK OTPISANOG

                                   „Nakon tri i po godine, Saša Papac se vraća u reprezentaciju BiH u avgustu protiv Grčke u Sarajevu!

Možda i najbolja vijest ovoga ljeta, kada je u pitanju nogometna reprezentacija BiH, je definitivni povratak Saše Papca, obrambenog igrača škotskog prvaka Glasgow Rangersa, u nacionalni tim. Stasiti Hercegovac odlučio se vratiti u reprezentaciju nakon promjena u Predsjedništvu i Izvršnom odboru NS BIH što je uostalom stvar na kojoj je istrajavao godinama. „Vratit ću se kad odu Iljo i Suljo“, pričao bi svaki kada bi ga upitali za povratak u reprezentaciju. Konačno, skoro četiri godine nakon što je definitivno odlučio okrenuti leđa onima koji su nogomet u BiH doveli do samog dna, Papac nam je potvrdio kako će se odazvati pozivu selektora Safeta Sušića za prijateljsku utakmicu protiv Grčke koja se desetog avgusta igra u Sarajevu. Saši je, kaže nam, to najljepša stvar koja mu se dogodila u karijeri ovoga ljeta. Povratak u reprezentaciju i produljenje ugovora sa Rangersima dokaz su svima onima koji prate karijeru skromnog i tihog Mostarca njegove visoke nogometne klase, ali i pokazatelj kako se velike stvare moraju desiti onima koji svojim radom i poštenjem, odanošću porodici i vjeri kroče kroz život.

 

RIJEČ JE SVETINJA

 

Pisati o karijeri i životu Saše Papca za potpisnika ovih redova je poprilično teška dužnost, teško je ne biti subjektivan obzirom da je riječ o jednoj rijetkoj pojavi, istinski poštenom, do kraja iskrenom i nadasve odlično odgojenom čovjeku kojem su data riječ i profesionalizam oduvijek bili vodilja u životu. “Bilo kome ko je došao iz BiH u inozemstvo bilo je teško. Bio je rat, teško je bilo raditi i praviti karijeru u takvim uslovima. Zbog toga sam zahvalan Bogu što mi je omogućio da napravim ovo u životu i zahvalan sam mu na svemu što sam postao”, govorio je uvijek kada bi razgovarali o njegovoj karijeri, utakmicama u kojima je uspješno „čuvao“ Ronaldinha protiv Barcelone, nakon utakmica u kojima je osvajao naslove sa Rangersima. Njegova odluka da ne igra za reprezentaciju dok se ne pomete Savez, ma koliko teška, bila je zapravo logična i da su se svi čija je riječ imala težinu proteklih godina ponašali poput Saše Papca, vjerovatno nikada ne bi ni došlo do suspenzije Saveza. Iako smo znali da za BiH, sa čijom je zastavom nedavno proslavio naslov prvaka Škotske, neće zaigrati sve dok se u Savezu nešto radikalno ne promijeni, svaki put kada bi razgovarali, telefonom ili „uživo“, a dešavalo se to dva ili tri puta mjesečno, uvijek smo ga nagovarali da se vrati. I uvijek je odgovor bio isti. „Kada odu Iljo i Suljo.“ Sulejman Suljo Čolaković, koji ga je nazvao na telefon i kočijaški mu psovao nakon odluke da ode iz reprezentacije poslije Kodrine smjene. Kada odu ljudi koji su u Mostaru slali lokalne razbijače da mu napadnu brata zbog njegove odluke da ne igra dok su oni u Savezu. Srećom, otišli su, nadamo se za sva vremena. „Eto, više me ne moraš nagovarati, čuo sam se sa selektorom Sušićem i vratit ću se“, kazao nam je u Mostaru, neposredno prije no što će se vratiti u Glasgow na početak priprema sa svojim klubom. „Selektor me je zvao pred utakmicu u Rumuniji, ali tada se nismo mogli dogovoriti. Kazao sam mu da moram doći nekoliko dana ranije, da upoznam suigrače, jer osim njih tri-četiri, ne znam nikoga. Moram malo 'pohvatati' način rada, vidjeti kako funkcioniraju linije. I mislim da će, ako se selektor opet odluči nazvati me, tako i biti pred utakmicu s Grcima.“ I onda je kazao rečenicu koja pokazuje o kakvom se, zapravo, čovjeku radi. Kako se vrijedilo boriti za njegov povratak. „Pričali smo i selektor Sušić mi je kazao kako mu trebam, kako nisam igrač za klupe. A ja sam mu kazao da meni nije problem sjesti na klupu. Niti će ikada biti. Moje je da se odazovem da pomognem reprezentaciji svoje zemlje za koju trebaju igrati najbolji i najspremniji. A to hoću li ja biti na klupi ili u prvih 11 je stvar procjene i vizije selektora. Želim biti dio tima, pomoći svojim znanjem i voljom, hoću li igrati ili biti rezerva nije stvar o kojoj ja odlučujem.“

 

JEDAN OD TRINAEST

 

Sve je zapravo počelo prije skoro pet godina kada su se, navodno u njemačkom stanu Zlatana Bajramovića, definitivno najnesretnijeg, kada su ozljede u pitanju, reprezentativca BiH, okupilo njegovih 13 suigrača iz reprezentacije kako bi potpisali pismo o bojkotu reprezentacije dok se ne smijeni tadašnje rukovodstvo NS BiH. Pismo su uvečer poslali na adresu sportske redakcije Avaza. Pismo je uzrokovalo buru u Savezu, isprva su se svi čvrsto držali svojih početnih busija, da bi s vremenom odnosi počeli otopljavati i neki su se igrači vratili u tim. Papac se svo to vrijeme držao date riječi, tačnije, sve do u zimu 2007. godine, kada su se on, Emir Spahić, Zlatan Bajramović, Mirsad Bešlija, Ninoslav Milenković, Kenan Hasagić, Almir Tolja i Ivica Grlić na sastanku sa tadašnjim članovima predsjedništva NS BiH, Sulejmanom Čolakovićem i Iljom Dominkovićem, te neizbježnim Munibom Ušanovićem, u sarajevskom Collegium Artisticumu dogovorili o povratku u nacionalni tim. Razgovaralo se isključivo o jednoj stvari - smjeni tadašnjeg direktora reprezentacija Ahmeda Pašalića i inauguriranju novog direktora i novog selektora reprezentacije BiH. Tada se razgovarallo i o tome da reprezentacija više nikada ne smije posti butik za prodaju igrača, ali i da se čelnici NS BiH više ne smiju miješati u rad selektora nacionalnog tima. Čolaković i Dominković su prihvatili sve što je na sastanku postavljeno pred njih. Pašalić je smijenjen, nekoliko mjeseci kasnije za selektora je imenovan Meho Kodro i Papac se vratio u nacionalni tim. Međutim, Kodro je na klupi reprezentacije trajao sevga pet mjeseci, smijenjen je nakon što nije pristao igrati prijateljsku utakmcu u Teheranu protiv Irana koja je organizirana isključivo kako bi se zaradilo nešto novca za Savez koji je već tada grcao u dugovima. Papac je shvatio kako se, za razliku od njega, Čolaković i Dominković nisu držali riječi koju su jedni drugima dali u Collegium Artisticumu i definitivno se odlučio oprostiti od dresa reprezentacije BiH. Jer za njega je, što je veoma rijetko u današnjem nogometu, riječ uvijek bila svetinja i nije mogao još jednom pogaziti svoja životna načela. Ključnu ulogu u povratku ostalih nogometnih reprezentativaca u nacionalni tim pod ruku Kodrinog nasljednika Ćire Blaževića imali su Emir Spahić i Elvir Bolić. Kako je uspio u nakani da se igrači okupe oko pisma bojkota, tako je Spahić bio uspješan u lobiranju i uspio je nagovoriti nekolicinu reprezentativaca da se ponovo odazovu pozivu u nacionalni dres. U svom je lobiranju uspio, no nije mogao nagovoriti dvojicu –Papca i Kenana Hasagića. Obojica su odbijala igrati za reprezentaciju nakon smjene Mehe Kodre, najavljujući i definitivan kraj reprezentativne karijere. No, Hasagića je na povratak u reprezentaciju nagovorio Elvir Bolić, vjerovatno najvažnija osoba za njegovu karijeru u Turskoj. Naime, Hasagić je ugovor sa istanbulskim Buyuksehirom potpisao nakon što je za njega garantirao Bolić, čija se riječ itekako uvažava u turskom nogometu. No, na Papca niko nije mogao uticati i on je ostao odlučan pri svom stavu, dosljedan da više neće igrati za BiH sve dok se ne desi čistka rukovodstva Saveza. „Vidi ja sam to govorio svaki put kada bi me neko htio o tome pitati“, pričao nam je Papac. „Nisam nikada bio tvrdoglav niti tvrdolinijaš, prihvatit ću svaki razgovor, ali neću odstupiti od svojih načela. Uvijek sam želio da naša zemlja dobije nogomet kakav zaslužuje, da nam napreduju i klubovi i reprezentacija. Želio sam da nam reprezentaciju i savez vode kvalificirani ljudi, profesionalci. Da nam igraju najbolji, da se niko ne kiješa u rad selektora. Nama je u kvalifikacijama znalo defilirati desetine igrača koje poslije više niko nikada nije vidio. Nadam se da su ta vremena prošla i da se to više neće dešavati.“

 

DINAMO MU NIJE SUĐEN

 

Sašu je na povratak pokušao nagovoriti i Miroslav Blažević i to na samo Ćiri svojstven način. Znajući da smo u kontaktu sa Sašom, neposredno pred kvalifikacijsku utakmicu protiv Turske u Zenici kazao je „kako su ga upravo zvali iz minhenskog Bayerna, kako njihovi emisari dolaze na utakmicu gledati Papca kojeg žele u svojim redovima te da ga hitno nazovemo da dođe u kamp reprezentacije“. No varka starog maga nije uspjela, niko nije taj vapaj shvatio ozbiljno niti se Papac dao prevariti. Dvije godine kasnije, Papca ne treba varkom mamiti u nacionalni tim. Ono što nije uspjelo nikome drugom, pošlo je za rukom emisarima FIFA i UEFA koji su suspendovali Predsjedništvo i IO NS BIH i Saši širom otvorili vrata reprezentacije. Ovoga je ljeta riješio i važno pitanje produljenja ugovora sa svojim timom. „Jedanaest sam godina vani i čak sam počeo razmišljati o povratku kući“, kaže nam. „Nije bilo upitno hoću li ostati u Glasgowu, čekalo se samo da se riješi situacija sa novim vlasnicima kluba. Imamo sam i nekih ponuda, neke su bile čak i veoma atraktivne, ali su sve to klubovi koji su mnogo manji od Rangersa. Znaš, ima igrača koji su samnom igrali u Rangersima i onda otišli u Aston Villu ili Sunderland. Sada se svi žele vratiti jer tek su odlaskom shvatili kako je zapravo Rangers veliki klub, jedan od najvećih u Evropi, iako možda zadnjih godina nema rezultate koji to dokazuju.“ Zanimljivo je da mu zagrebački Dinamo nije bio suđen, iako je ovoga ljeta bio glavna meta Zdravka Mamića, šefa hrvatskog prvaka. Nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, Saša je kao dječak otišao put Zagreba, gdje je primljen u Dinamovu nogometnu školu. Iako mu je zagrebački klub obezbijedio smještaj i uslove za treniranje, nakon godinu i pol dana, odlučio se vratiti u Mostar. Roditelji u Mostaru su živjeli teško, u Dinamu su ga sputavali, nisu mu davali pravu priliku smatrajući ga pridošlicom iz provincije i odlučio se vratitio u Mostar i zaposliti se kako bi pomogao porodici. No, otišao je u Široki Brijeg u kojem je počela jedna blistava karijera. „Zvali su me i ovoga ljeta iz Dinama, bili su zaista ozbiljni, ali sam im se zahvalio na ponudi“, kaže nam. „Nije to za mene, vani sam dugo i navikao sam na druagčiji mentalitet, na profesionlnije ponašanje. Ono što se dešava u klubovima u bivšoj Jugoslaviji nije ono na što bih pristao, iako su ljudi iz Dinama bili zaista korektni kao i njihova ponuda.“ Od ove je nedjelje ponovo u Glasgowu, pripreme kluba za novu sezonu počele su u ponedjeljak i Saša će sa Rangersima ove sezone igrati kvalifikacije za Ligu prvaka. Dane između utakmica i treninga krati sa suprugom Ivanom i klincima Denijem i Sarom, zbog kojih je najviše i ostao u Škotskoj. „Djeca idu u školu, govorejezik i nekako je biolo glupo da se mrdamo odatle zbog neke druge ponude. Više bih izgubio nego što bih dobio i zato sam i ostao“, kaže. I dodaje: „Vidimo se u avgustu na Koševu.“ Vidimo se, bilo je i vrijeme.   

 

 

 

 

29.06.2011.

BITKA ZA NOGOMETNI SAVEZ BIH

 


 

                                                       „Iako je do izborne Skupštine ostalo još pola godine, za mjesto predsjednika NS već sada žestoko lobiraju Faruk Hadžibegić, Jusuf Pušina i još desetak kandidata“

 

 

Nakon što su, u suradnji sa članovima Komiteta za normalizaciju NS BiH, predvođenim Ivicom Osimom, uspjeli u nakani da izmijene Statut Saveza, predstavnici FIFA i UEFA krajem ovde nedjelje dolaze u Sarajevo kako bi nastavili aktivnosti iz svoje mape puta za ozdravljenje bh. nogometa. Prioriteti izaslanika evropske i svjetske nogometne asocijacije biće pripreme za održavanje izborne Skupštine NS BiH, zatim plan reorganizacije radnih mjesta u Savezu te konsolidacija poslovanja i katastrofalne finansijske situacije u koju su NS BiH gurnuli dosadašnji rukovodioci. No, u isto vrijeme dok se u prostorijama Saveza bude razgovaralo o ovim teškim pitanjima, o mjerama koje treba podutzeti kako bi Savez konačno bio postavljen na čvrste temelje, traje žestoka, krvava bitka i lobiranje za dužnosti u novom Savezu koji bi trebao biti formiran od prvog dana januara naredne godine.

 

SUKOB SA KAPITENOM

 

Uvod u otvorenu bitku za ulazak u novi savez desio se neposredno nakon kvalifikacijske utakmice u Bukureštu i sramotnog poraza naših reprezentativaca. Tada je prvi put vidno uzrujani Safet Sušić izašao pred novinare i otvoreno kazao kako krivca za poraz vidi isključivo u reprezentativcima koji su odigrali jednu od najgorih utakmica u historiji bh. reprezentativnog nogometa. Svi koji su prisustvovali konferenciji za novinare ili njezin video zapis pogledali na portalu sportsport.ba bili su nemalo iznenađeni tonom i oštrinom Sušićevih riječi izgovorenih nakon sramotno odigrane utakmice u Bukureštu. Pet dana kasnije, nakon jedva izborene pobjede nad Albanijom u Zenici, Sušić je pomirljivim tonom gpovorio o svojim nogometašima, dodajući kako neki od njih mogu, kada su pravi, igrati u najvećim svjetskim klubovima. „Rekao sam da sam pretjerao u onome što sam rekao, isto kao što pretjeram i kada ih hvalim. Momci su dali sve, pokazali su da imaju karakter i želju i da im je stalo do dresa koji nose. Nadam se da će im nakon ove pobjede mnogi oprostiti za ono iz Bukurešta. Možda je to bio samo incident“, odgovorio je Sušić na naše pitanje šta zaista misli o svojim reprezentativcima, da li su za velike klubove ili nisu ni i od igrača, kako ih je etiketirao nakon blamaže u Rumuniji. Odmah nakon utakmice u Bukureštu, Sušić je održao sastanak sa reprezentativcima i ponovio im sve ono što je kazao i na konferenciji za novinare. Dakle, potcrtao je kako misli da su u Rumuniju stigli kao na odmor a ne na veoma važnu kvalifikacijsku utakmicu, kako nije nimalo slučajno što su mnogi od njih na klupama za rezervne igrače svojih timova te kako će vjerovatno Albancima u Zenici suočiti drastično izmijenjen tim u odnosu na sastav koji je „igrao“ u Bukureštu. Ovakav je Papetov stav izazvao nemalo iznenađenje među reprezentativcima od kojih su se neki i naljutili, shvativši kako se ova i više nego otvorena kritika odnosi na njih. U takvoj atmosferi reprezentacija se vratila u Sarajevo a koliko je situacija nakon Sušićevog istupa bila ozbiljna dovoljno govori i to da dan kasnije uopće nije razgovarao sa Emirom Spahićem, kojem je prvo, kao kapitenu reprezentacije i predvodniku ove generacije reprezentativaca, kazao kako je na konferenciji za medije mislio zaista ozbijlno. U nedjelju je Sušić sa svojim suradnicima, Borčetom Sredojevićem, Elvirom Baljićem i Tomislavom Piplicom ozbiljno razmišljao da u utakmicu sa Albancima uđe sa sedam novih igrača u odnosu na Bukurešt, no poljuljana atmosfera i zajedništvo u ekipi vraćeno je to poslijepodne. Naime, svjesni da je utakmica protiv Albanije ključna kada je u pitanju uspješan nastavak kvalifikacija ka Poljskoj i Ukrajini, ljudi od povjerenja Ivice Osima, predsjednika Komiteta za normalizaciju NS BiH organizirali su sastanak na kojem su željeli da se konačno raščiste sve međusobne neusuglasice i čaršijska raspravljanja o navodnom bojkotu reprezentativaca i njihovoj želji za smjenom Safeta Sušića. Sušić i Spahić otvoreno su razgovarali sat vremena i sastanak pred posljednji trening napustili zagrljeni. Na sastanku je Sušić Spahiću kazao kako više neće tolerirati to što kapiten reprezentacije, tokom sastanaka na kojima se analiziraju i pripremaju utakmice, brani suigrače od selektorovih kritika. Dodao je i kako je razočaran ponašanjem reprezentativaca koji su, uprkos njegovim drugačijim uputama, pauzu između posljednjih kola u svojim prvenstvima i priprema reprezentacije iskoristili za odlazak na kraći godišnji odmor. Sušić je posebno potcrtao kako je bio posebno razočaran kada je u medijima vidio slike sa roštilja u Sarajevu kod Mahira Sulejmanovića, plesača pratećeg banda Dine Merlina, na kojem je bila nekolicina reprezentativaca iako za to nisu imali selektorovo odobrenje. S druge strane, Emir Spahić je kazao kako ne postoji niti je postojala nikakva nakana za navodnim rušenjem Sušića, kako njegovo prijateljstvo sa Sergejom Barbarezom ne znači podršku za Barbarezovu nakanu da jednog dana postane selektor reprezentacije te da to što je Spahić bliži i više vremena provodi sa Edinom Džekom, Kenanom Hasagićem ili Senijadom Ibričićem ne znači kako je reprezentativni tim podijeljen na klanove. Navodno je i Edin Džeko Sušiću zamjerio to što ga niti jednom, otkako je Wolfsburg zamijenio Manchester Cityjem, nije posjetio u Engleskoj. Džeko je, kako se priča oko reprezentacije, kazao kako je hrvatski selektor Slaven Bilić, svaki put kada neko od njegovih igrača koji nastupaju u engleskim timovima, nije bio standardan u ekipi, odlazio u Englesku na razgovor sa trenerima njihovih klubova, dok je Sušić „ostavio“ Džeku da se sam prilagođava novim okolnostima u svojoj karijeri. Kako god, Spahić se u konačnici u ime suigrača ispričao se za loše izdanje u Bukureštu i obećao kako će dati sve od sebe kako bi pobijedili Albance. Na svu sreću, reprezentativci su u tome i uspjeli i sada Sušiću ostaje da u miru sprema ekipu za jesenske izazove i odlučujuće susrete protiv neugodne reprezentacije Bjelorusije.

 

SUŠIĆ, HADŽIBEGIĆ, UŠANOVIĆ

 

U međuvremenu, dok su nogometni reprezentativci na ljetnjem odmoru, u uredima i kuloarima NS BiH počela je žestoka borba i lobiranje za pozicije u novom sazivu ove institucije. Naime, iako je do nove Skupštine NS BiH na kojoj će se birati predsjednik i članovi Izvršnog odbora ostalo još pola godine, uveliko traje ofenziva mnogih zainteresiranih za dužnosti u Savezu. Mjestu u centru nogometne bh. moći nadaju se brojni kandidati, pa tako i povratnici u djelo, inkriminirani trojac Sulejman Čolaković-Iljo Dominković- Bogdan Čeko kojeg je suspendirala UEFA i FIFA. Istom se nadaju i članovi suspendiranog Izvršnog odbora. Golemu ambiciju da se vrati u Savez ima i Jusuf Pušina sa svojim poslušnicima iz FS Kantona Sarajevo, no čini se kako je za dužnost predsjednika NS BiH najviše „zagrizao“ Faruk Hadžibegić. Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, kratkotrajni selektor reprezentacije BiH i aktuelni trener francuskog drugoligaša Arlesa, svoju je priliku da se domogne mjesta predsjednika Saveza dugo vrebao i konačno krenuo u ofanzivu nakon što je imenovan za ambasadora nogometa pri Komitetu za normalizaciju. „Vrijeme mi je da se vratim kući. Kćerka se vratila i udala u Sarajevu, sve prolazi mimo mene, djeca se rađaju, prijatelji mi umiru a ja nisam tu. Kada bih dobio priliku da radim, definitivno bih se iz Francuske vratio kući“, pričao nam je nedavno Hadžibegić, prije no što će, uz Duška Bajevića i Sergeja Barbareza, biti imenovan za ambasadaora. Međutim, njegov boravak u Rumuniji u hotelu u kojem je bila smještena nogometna reprezentacija nije donio osmijeh na lice Safetu Sušiću. Naime, Sušić je, s pravom ili ne, negodovao zbog njegovog i prisustva Sergeja Barbareza među reprezentativcima. Barbarezova je najveća ambicija postati selektorom BiH, dok Hadžibegić želi predsjedničku, u nekim varijantama čak i selektorsku dužnost. Stoga je Sušić tokom akcije Rumunija kazao kako niko ne bi dopustio da mu se oko ekipa i hotela „motaju“ ljudi koji otvoreno pretendiraju na njegov posao. Nažalost, relaksiranju atmosfere nimalo nije doprinio težak poraz, pa je tako Hadžibegić tražio nekakav sastanak na kojem bi se on, uz ostale članove Komiteta koji su putovali u Rumuniju, obratio igračima i održao im bukvicu. Do sastanka nije došlo jer u Bukureštu nije bilo Ivice Osima bez kojeg ostali članovi Komiteta ne žele samostalno povlačiti poteze koji bi se kasnije mogli pokazati dalekosežno pogrešnim. Međutim, ostao je jaz između Sušića s jedne i Hadžibegića s druge strane koji teško da može biti premošten u narednim sedmicama. Svakako ne pomaže ni to što se Sušića svakodnevno može vidjeti u društvu sa notornim Munibom Ušanovićem, koji ovih dana čeka pravosnažnu presudu Suda BiH za malverzacije počinjene u vrijeme dok je bio na dužnosti generalnog sekretara NS BiH. Sušić, navodno, zbog prijateljskih odnosa sa Ušanovićem „nema snage“ da mu zabrani ulazak u hotel u kojem je smještena reprezentacija tokom kvalifikacijskih akcija. Ušanović, navodno, prisustvuje čak i analizama utakmica što je razbjesnilo članove Komiteta koji su Sušiću otvoreno kazali da Ušanovića makne što dalje od reprezentacije kao što su ga oni uspjeli maknuti iz Saveza.

28.06.2011.

IN MEMORIAM Josip Katalinski Škija 1948-2011


 

 

Bosna i Hercegovina izgubila je jednog od svojih najvećih nogometaša. Tuguje i Nica, čuvena Rivijera je izgubila igrača čije je ime ostalo debelo portcrtano u analima francuskog nogometa. Karijeru je počeo u ilidžanskom Igmanu odakle je otišao u Željezničar za kojeg je od 1965. do 1975. godine odigrao više od 350 utakmica i postigao više od stotinu golova. Sa Željom je (Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković) 1972. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Na OI u Minhenu 1972. igrao za reprezentaciju Jugoslavije, a 1974. je proglašen za najboljeg nogometaša države. Za Jugoslaviju je odigrao 41 meč i dao deset golova. Wald stadion u Frankfurtu i 13. februar 1974. godine mitsko je mjesto nogometne historije Jugoslavije jer je na njemu Škija u čuvenoj majstorici postigao gol kojim je Jugoslavija otišla na SP. Od reprezentacije se oprostio 8. maja 1877. u Zagrebu, u porazu od Rumunije 0-2 u kvalifikacijama za SP. Zanimljivo je da je u televizijskom filmu Simha, snimljenom 1975. godine po istoimenoj pripovjetci Isaka Samokovlije, igrao sporednu ulogu limara Lijača. Katalinski je bio 27-godišnjak kada je iz sarajevskog Željezničara otišao u Nicu. Tamo ga je doveo tadašnji trener Vlatko Marković, danas predjednik NS Hrvatske pa je Škija uz Partizanovog Nenada Bjekovića, postao dio jugoslovenskog trojca koji je obilježio klupsku historiju. U 102 utakmice koliko je odigrao za Nicu postigao je i 28 golova, golemo za obrambenog igrača. Njegovu je francusku igračku priču okončala teška povreda koljena. Ostavio se nogometa, otvorio hotel u kojem su uvijek besplatno boravili sunarodnjaci koje je znao ugostiti samo da bi sa njima razmijenio koju rečenicu. Četiri godine kasnije, preselio je u Frejus gdje je vodio hotel i restoran. Početkom ’90-ih godina prošlog stoljeća vratio se u Sarajevo. U Francuskoj mu je ostala živjeti supruga, sin Adrian, rukometaš i kćerka Laura. Škijin je život, nažalost, bio obilježen porodičnim tragedijama. Život ga, jednostavno, nikada nije mazio. Nakon razvoda od supruge, vratio se u Sarajevo. Kada je počela opsada, četnici su mu na Ilidži brutalno masakrirali brata. Prije šest godina izgubio je kćerku Lauru koja je doživjela srčani udar i pala u duboku komu. Bila je prikopčana na aparate, ljekari su porodici rekli da je stanje izuzetno teško. Nažalost, doživjela je i drugi srčani, a potom i moždani udar, što je i dovelo do smrti. Sahranjena je u Tulonu. Francuzi kažu kako je on evoluirao ulogu libera u modernom nogometu. Kažu kako ju je doveo do savršenstva.  Sjećaju se i da je volio cigarete, posebice Saratogu, jaku kafu, karte za tarot i vožnju u svom Mercedesu. U politiku se nikada nije miješao sve dok se na izborima 2000. godine nie odlučio pridružiti Novoj hrvatskoj inicijativi i postati kandidat za federalni Parlament. „Sjećam se i davnih sedamdesetih godina kada mi je čak i Tito rekao kako ne moram biti član Saveza komunista Jugoslavije. Bio sam sa njim u Bugojnu kada je on tamo došao jednom prilikom u lov, dugo smo razgovarali i ponosan sam što mi je on to dopustio. Bio sam apsolutno apolitičan čovjek sve do unazad nekoliko godina. Vidio sam šta se dešava sa narodom, jednostavno, ove tri stranke koje danas vladaju iskoristile su narod i odbacile ga kao potrošenu krpu. Ostavili su nas u katastrofalno teškoj situaciji, bez ikakve nade. Rekao sam sebi: Škija, moraš se aktivirati, ideš se boriti za ovaj narod. Meni ne treba ništa, situiran sam a i već sam i čovjek u godinama, ali treba mojim prijateljima, mladim ljudima diljem BiH“, pričao je tada u razgovoru za Slobodnu Bosnu. Posljednjih godina radio je u Nogometnom savezu BiH kao koordinator za omladinski nogomet. Teška bolest, rak pluća s kojim se borio četiri godine, uspjela je u onome što nikome nije, uspjela ga je odvojiti definitivno od nogometnog terena koji je u svakom smislu bio Škijin život. Posljednjih nedjelja je bio loše, rano ujutro prošlog četvrtka izgubio je posljednju bitku. Otišao je sjajan nogometaš, veliki čovjek, raja u jedinom pravom smislu te riječi. Šutirao je svoj posljednji „slobodnjak“, ugasio svoju posljednju Saratogu. Ali će ostati upamćena pjesma navijača Nice, Katalinski sortit son canon i čuveno Rokaj Katalinski...

 

13.06.2011.

POSLJEDNJI ČUVAR JEVREJSKO-ŠPANSKOG JEZIKA

 


 

                                              Moris Albahari, najstariji bosanski Sefard, ključar korijena iz Kordobe

 

 

Moris Albahari ima 81. jednu godinu. Ochenta i uno, ponosno će, mada kaže kako bi mu bilo draže da se na njegove godine gleda onako kako Arapi čitaju. S desna na lijevo. Tada bi imao 18. Moris je najstariji Sefard u Bosni i, uz tek nekoliko godina mlađu Seku Karizon, jedini živi Jevrej kojem je jevrejskošpanski maternji jezik. Moris i Seka su jedini koji još uvijek u Bosni govore judeoespanol, jezik predaka koji su u Bosnu i Hercegovinu iz Španije, preko Istanbula, stigli oko 1540. godine. “Mislim da danas nema više od 20 ili 30 ljudi na području bivše Jugoslavije kojima je španski maternji jezik“, kaže Albahari.

                          

ULTIMO SEFARDI

 

Moris se sjeća kako priča o Albaharijevima, bosanskim Sefardima, počinje u Tešnju, gdje je njegov djed Moša trgovao sa Španijom. Drugi svjetski rat i holokaust Albaharijeve je zatekao u Drvaru, gdje je Morisov otac držao trgovine. U junu 1941. godine s porodicom je odveden u sabirni logor za Jevreje u Bihaću, iz kojeg su preživjele transportovali stočnim vagonima ka Jasenovca i dalje ka Aušvicu. „Bili smo u transportu, kad me na prijedorskoj stanici, u vozu, ugledao moj profesor muzike, ustaški bojovnik Zvonko Lipovac. Potrčao je vagonu i rekao mi da probušim dasku i bježim. Nisam htio bez roditelja. Spasio je cijelu moju porodicu.“ Pridružio se partizanima i po oslobađanju Jugoslavije bio je nastavnik letenja, gradio aerodrome, da bi, na kraju, postao prvi direktor sarajevskog aerodroma. Danas, kada je već odavno u penziji, učestvuje u radu međuvjerskih komisija, drži predavanja o neophodnosti tolerancije među ljudima... „Tokom rata, jedna je španjolska televizija posjetila Sarajevo. Snimili su priloge o Jevrejima koji su ovdje došli iz Španije, snimili su i mene. Nazvali su me Ultimo Sefardi, posljednji Sefard. Hvala Bogu, nisam zadnji, ima nas još“, kaže Albahari koji je u Sarajevu, zajedno sa vrijednim istraživačem historije bosanskih Sefarda, Eli Tauberom, Hadžemom Hajdarevićem iz Instituta za jezik i akademikom Davidom Kamhijem promovirao knjigu Jevrejskošpanski jezik u Bosni i Hercegovini, zbornik koji sadrži niz objavljenih i neobjavljenih naučnih i drugih radova o osobenostima ovoga jezika. „Koliko je poznato, ova knjiga predstavlja prvi prikaz jevrejskošpanskog jezika u nekoj od zemalja u kojoj su Jevreji Sefardi živjeli. Ovo je prikaz mnogi radova, magistarskih i doktorskih disertacija ali i tekstova običnih ljudi kojima je jevrejsko španski bio maternji jezik“, kaže Tauber, pojašnjavajući kako se radi o o jeziku koji je nastao pod utjecajima lokalnih sredina u kojima su živjeli Jevreji, te koji osim španskog i hebrejskog sadrži elemente turskog, grčkog, italijanskog... Poslije izgona iz Španije 1492. godine, a nekoliko godina kasnije i iz Portugala, Sefardi su prvo stigli u Istanbul i Solun, gradove u kojima su zateklli Jevreje koji su tu živjeli još od vremena Rima. Nakon naseljavanja na Balkanu, u albanskoj Valoni i makedonskom Skopju i Bitoli, oko 1540. godine dolaze u Sarajevo, Beograd i Niš. „Sefardi sa Iberijskog poluotoka su dolazili iz raznih provincija te su formirali zajednice koje su nazivali po tim dijelovima Španije“, kaže akademik David Kamhi. „Nazivali su ih Kal Aragon, Kal Leon, Kal Gallego, Kal Catalan... Do 1620. godine su govorili svojim dijalektima i pravilnim jezikom koji se zvao espanol ante clasico. Međutim, pošto njihove zajednice nisu bile velike, došlo je do miješanja tog sa drugim jezicima pa je stvoren jedan novi, opći jezik koji nije više imao toliko dijalekata, ali je bio mnogo lakši djeci za učenje.“ Judeoespanol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Prema podacima koji danas postoje, 99 procenata Sefarda je pred rat govorilo španjolski. „U vrijeme nastanka prve Jugoslavije, djeca koja su govorila španolski su bila meta ismijavanja, jer su bili drugačiji. Roditelji su onda insistirali da govore srpsko-hrvatski i jezik se polako gubio“, pojašnjava Kamhi. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanol nestao iz Bosne. Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji. „Mi smo do 1941. godine govorili španjoski, Sarajevo je prije rata bio mali Jerusalem“, sjeća se Albahari. „Sjećam se jedne zabave na kojoj su se dvije djeviojske zaljubile u jednog Austrijanca. I ovako su pričale: Mira es tu senor. (Pogledaj svog gospodina) Druga kaže Quien senor? (Kojeg gospodina) Es tu con đozlukas! (Onog sa đozlucima) E to je španski jezik kojeg smo mi govorili. Kada smo napustili Španiju, nije bilo riječi gafas ili ojios koja označava naočale, a kasnije smo dobili tu tursku riječ đozluke koje smo prilagodili sebi. Često smo pisali o šalama i imamo mnogo zapisa šala na španskobosanskom o tetkama koje su se zvale Rifka i Saruča.“

 

SEFARDI SU ŠPANJOLSKA DIJASPORA

 

Knjiga koja je promovirana u Sarajevu priča o nestanku judeoespanola iz Bosne. „Ovaj je jezik fenomen koji i dalje treba istraživati“, kaže Eli Tauber. „Mi želimo pokazati sa koliko su ljubavi Sefardi čuvali i sačuvali taj srednjevjekovni španjolski, taj govor Cervantesa. Oni su to ljubomorno stotinama godina čuvali u BiH i to je vrijednost kojoj bez sumnje treba odati priznanje. Mi Sefardi u Bosni se na neki način smatramo španjolskom dijasporom i stalno imamo jedan jasan, određeni odnos prema Španiji. Čak smo do Drugog svjetskog rata čuvali ključeve od naših kuća u Španiji. Pjesme koje smo pjevali, La Jave de Espana, pokazuju kako je nekada Jevrejima, bez obzira što im se desilo 1492. godine, nama bilo dobro i kako smo Španiju smatrali svojom domovinom. Sačuvali smo taj jezik, zatvorili smo se u neku sredinu u želji da sačuvamo ne samo jezik nego i sefardske poslovice, romanse i kuhinju. Meni je španski s vremena na vrijeme prenosila tetka, majka i baka nisu htjele da mi otkriju kako se to priča, Njih su dvije komunicirale samo između sebe.“ U BiH se ovaj jezik zvao španjol ili đidio (jidio) što je riječ koja je označavala Jevreja. „Judeoespanjol nije iskvareni španjolski jezik kao što neki misle. To je idiom koji je važan dio slavne španske tradicije“, ustvrdit će Kamhi. „To je bio jezik koji je često bio skrivan od nas. Zašto? Da se ne bi razlikovali od ostalih. Poslije samo u školama prihvatio tadašnji srpsko-hrvatski jezik kao i svi moji sunarodnjaci, ali je naš jezik imao duboke korijene u BiH“, zaključuje Albahari. „Nakon ovog zadnjeg rata, bila je gospođa Sara Montiljo koje je govorila španski bolje nego bosanski. Jednom smo prilikom u jevrejskoj općini imali sekciju koja se zvala Vidas Largas, koja se bavila španjolskim jezikom. Vodio ju je pokojni doktor Ishak Papo. Sara je, na španjolskom pričala kako je bila u nekoj radnji u koju je ušlo dvoje ljudi. Pričali su španjolski. Pitala ih je jesu li Jevreji jer pričaju španjolski. Kazali su da nisu, da su katolici. Onda ih je Sara pitala kako to da pričaju španjolski a nisu Jevreji? Jednostavno, taj se jezik uvijek ovdje vezao uz Jevreje i takoje i danas, kada u svom govoru imamo mnogo španskih riječi koje su vremenom postale ipak različite od originalnog značenja.“

13.06.2011.

Ivica Osim


 

 

Mostarom je u godinama prije rata kružio vic koji je glasio, otprilike, ovako. Mujo spasio dijete iz nabujale Neretve. Na obali ga, kao heroja, dočekuju novinari, kamere, građani a Mujo se stalno okreće okolo. Pitaju ga koga traži a Mujo će: „Onoga što me gurnuo u Neretvu!“ Poput Muje iz mostarskog vica ovih se dana osjeća Ivica Osim, predsjednik Komiteta za normalizaciju NS BiH. U svojoj sedmadesetoj godini života, nakon moždanog udara i teške, dugotrajne rehabilitacije, prihvatio se mukotrpnog posla skidanja suspenzije Saveza koji je već godinama u glibu. No, nešto više od mjesec dana nakon što je imenovan za predsjednika Komiteta, Osim je mnogo manje optimista nego što je to bio na početku. Teško razočaran dubokim podjelama i podmetanjima manje-više anonimnih ljudi koji su zahvaljujući postratnoj tranziciji dobili neočekivanu priliku da određuju sudbinu ovog sporta u BiH, Osim je na korak do ostavke u Komitetu. „Nisam nikako. Zdravlje mi nije baš najbolje, ali lako ću sa tim. Ovo ostalo ide naopako, izgleda da ne valja šta god da napravimo. Nama ništa ne valja“, kaže kada smo ga pitali za ocjenu dosadašnjeg rada Komiteta kojim predsjedava. „Teško je. Znaš kako je, meni moja djeca kažu da dignem ruke od svega ovoga. Kćerka Irma stalno priča sa mnom i govori mi da sve to ostavim. Vidi kako se sekiram i boji se da ne umrem zbog svega ovoga što se dešava. Ne valja. Teško ide, teško je izdržati, ne mogu da shvatim da neko ne može da razmišlja normalno. Gleda samo sebe a ne gleda ništa drugo oko sebe. Pusti reprezentaciju, pusti igrače, pusti sve ostalo, gledam samo sebe. Samo sebe. A sve do sada nisam vjerovao da su ljudi zaista takvi. Ja sam stari partizan, za mene je takvo ponašanje nečuveno, nenormalno.“

 

 

Po povratku iz Züricha, gdje ste razgovarali sa Seppom Blatterom i Michelom Platinijem o dosadašnjim rezultatima rada Komiteta, dočekale su vas neugodne izjave nekolicine delegata Skupštine Saveza. Najdalje je otišao Nijaz Gracić, predsjednik Olimpika, koji je kazao kako “članovi Komiteta rade za svoje interese” te da su amandmani Statuta, koje su prhvatili Blatter i Platini “ustupak Srbima i Hrvatima nauštrb Bošnjaka”.

Gracić je bio i još je u fudbalu, mislio sam da će pozitivnije reagovati. Vodio je klub, bio je predsjednik Sarajeva, nije Sarajevo bezuspješno igralo, evo ih još tu u vrhu. Nisam vjerovao da neko može tako ašićare da opstruira stvari. Sujeta. Sujeta je to, a ja to ne mogu prihvatiti. Znao sam da smo sujetni ljudi, samo što nikome drugom ne dozvoljavamo da bude sujetan. Mislite da Sepp Blatter i Michel Platini ne mogu biti sujetni? Mogu i to puno više od nas. Mi smo ništa u odnosu na njih. E takva dva čovjeka uspiju da progutaju knedlu, sjednu s nama i kažu da može proći ovo što je dogovoreno, da ćemo još svi skupa malo pogurati stvari da idu nabolje. I ti se vratiš iz Švicarske s razgovora s njima i dočekaju te ovakvi koji pričaju po novinama, pitaju se kao što to mi hodamo okolo, ko smo to mi da razgovaramo, ko nam je dao za pravo? Jesam li ja morao tražiti nekakvo pravo što sam otišao razgovarati sa Miloradom Dodikom?

 

Naravno da niste. Razgovora i dogovora nam nedostaje, ne samo u nogometu, nego općenito među političkom elitom.

Mene nije briga što među „našom“ javnosti postoji takva percepcija Dodika. Da ti pravo kažem, Dodik je jedini koji u ovoj državi nešto odlučuje. A ovi „naši“ odavde, niko nema hrabrosti da bilo šta uradi na svoju odgovornost. Nikome nemožeš ništa reći, jer se svi nekoga boje. S Dodikom znaš na čemu si. Bio je na tom sastanku Mile Kovačević (predsjednik FS RS op. a.) i počeo je pričati. I odmah ušutio. Nije čovjek tri rečenice prozborio, jer je shvatio.

 

Nakon razgovora sa članovima Komiteta, Dodik je kazao kako za njega jedan predsjednik NS BiH nije sporan, ukoliko se prihvati činjenica da delegate Skupštine NS BiH iz RS bira isključivo Savez tog entiteta.

Pa dobro... Nije samo lopta ono o čemu smo pričali, pričali smo o raznim stvarima. Elokventan je, zna sve što se dešava, prati sve i nije frajer. Voli sport. Dodik ima sličan slučaj u košarci. On to zna, vidi da je ovdje kod nas sve politika. Njemu je više stalo da ima kvalitetnog predsjednika i selektora nego da mu neko bezvezan odlučuje o sportu. On bar to zna, ima neku mjeru kada govori o tim stvarima. Zna isto tako da je to pitanje prestiža. Srbi vole da imaju predsjednika, jer je to onda i njegov prestiž. E, ali kada bi se desilo da bude Srbin predsjednik, što meni uopće nije bitno, onda bi te ovi ovdje optužili da si im i to uzeo. Zato je Irma upravu kada kaže da se ostavim ovih stvari jer nisam svjestan kako će me čaršija gledati nakon svega ovoga. Znam ja dobro kako misli čaršija, ali čaršija ne zna mene. Najmanje sam očekivao da ću takve opstrukcije imati ovdje u Sarajevu. Znam kako stvari funkcioniraju. Ljubomora je to, uvijek se stav formira po navijačkom opredjeljenju, jesi li za Koševo ili si za Grbavicu. Sad, baš sad u ovim trenucima, to ne bi smjelo imati nikakve veze, ali je to, nažalost, tako. Nekoliko dana nakon što je imenovan Komitet Prljača (Edin, direktor Sarajeva op. a.) izjavi kako je Sarajevo gradski klub, najveći bh. klub svih vremena a nema nikoga u tim odborima i komitetima.

 

Ima. Faruk Hadžibegić je u Vašem timu.

Naravno da je Faruk tu, ali je Prljača valjda zaboravio da je Faruk dijete i ime Sarajeva. Izgleda da je došlo vrijeme da ljudi misle da je od njih počela istorija. To i jeste jedan od naših problema. Tako bi valjda bilo kada bi se Slobodna Bosna, kad bi se Senad Avdić ponašao kao da je od njega počelo sve u bosanskom novinarstvu, da se Oslobođenje nikad nije ni štampalo. A ja sam Oslobođenje čitao još kao dijete, gutao onaj njihov sportski prilog. O svim sportovima sam sve znao napamet. A vidi kako je danas...

 

Kada su, kako to tvrdi Nijaz Gracić Sarajevo, Željezničar, Sloboda, Velež... postali bošnjački klubovi? Znam da je bespredmetno o tome raspravljati, sram me je i pitati ali vas moram zamoliti da to prokomentirate?

I mene je sramota na to odgovoriti. Koliko znam, koliko pratim te klubove, uvijek su bili multietnički. Uvijek su to bili bosanskohercegovački klubovi, bez ikakvih specijalnih podjela. Znalo se to uvijek, imali su igrače svih nacionalnosti i uvijek su dobro igrali. Možda baš zbog te različitosti. Nisam dugo znao koje su nacionalnosti neki moji igrači u Želji. Ni dan-danas nemam pojma koje je nacionalnosti Vlado Čapljić. Šta je Vasilije Čiko Radović bio u Sarajevu? Crnogorac? I sad odjednom je sve drugačije. Nevjerovatno. Kao da je bomba pukla među nas sviju. Podjele su strahovite, prestrašne. Prestrašne. Nama, nažalost, ostaje ono Što bi to on, ako ja mogu. Pa su zbog takve sujete spremni da sve pokvare. Nisam ja pretenciozan, nisam siguran da ćemo nešto napraviti. Ali sama činjenica da sam tu ne daje mi za pravo da ne pokušam. Probaš nešto uraditi, odeš negdje, razgovaraš... Šta sad kada se ovo završi, kada budemo trebali neke pare da prodišemo? Pa normalno je da ću otići Nikoli Špiriću, otići ću svakome ko može nešto „šarnut'“. To nije sramota, kada smo već dogurali dotle. Dodik nam je objektivno pomogao. Ušutio je jednu veliku grupu, svima drugima dao do znanja da malo olabave. Razgovarali smo mi i sa Draganom Čovićem. Samo sa ovim našim ne možeš ništa.

 

Koliko su Vam ti razgovori s Čovićem bili korisni?

Može i Čović dosta pomoći. Interesuje njega fudbal. I to je politika. Šta da ti ova četiri kluba ne odu u Evropu? Sve će to nekada doći na naplatu. Imaš četiri kluba u Sarajevu, što nikada u istoriji nisi imao. I sada trebamo dopustiti da sve to padne? Eto, taj Gracić ima klub, treba mu biti interes da se stvari pokrenu. Ali ne, on se ponaša tako da ga nije briga ni za Sarajevo ni za Željezničar, ni za Savez, ponaša se kao da je ovo samo njegov grad.

 

Možda je zbog svega toga kćerka Irma upravu...

Možda, moram ti reći da se zbog svega što se desilo ovih dana pribojavam za sebe, možda su Irma i Asima u pravu kada kažu da ja to neću moći izgurati. Danas sam sjedio na sastanku (utorak, 17. maj, sjednica IO NS FBIH op. a) i vidiš da ti neki od tih ljudi okreću leđa. A ne znaš zašto. Nema konkretnog razloga. Ustvari ima, nek' komšiji krepa krava. I kada dođeš dotle, onda nemaš kuda dalje, samo se možeš nervirati. Pitaš ih šta im je, tražiš da ne krepaju dvije krave, ako već mora jedna. Ali... Čini mi se kao da ih ništa osim njih samih ne interesuje. Nije mi onda jasno što se uopšte sastajemo.

 

Nakon tog sastanka sam vidio da ste blizu odluke da napustite Komitet, da se, kako ste rekli neki dan, manite ćorava posla...

Bogami, skoro da je tako. Dođe mi da se zahvalim, da kažem da sam probao i da ne može i da odem. Nisam u početku znao šta je, šta me čeka. Ovi su stranci to meni „spapunjali“ preko noći. Kada smo bili u Beču, stranci su izabrali imena ljudi koji će biti u Komitetu, nabrojali su nam ta imena i onda se ova grupa ljudi koji su u Komitetu između sebe dogovorila i izabrala mene za predsjednika. Nisam ja lobirao ni za sebe ni za bilo koga drugoga. Tu su fini ljudi, Duško Bajević, Faruk, Sergej Barbarez... Ne znam šta im bi da mene izaberu? Valjda što sam stariji od njih pa hajde, gurni njega.

 

Jasno je da ste tu najveći autoritet, da bi Vas svako izabrao za predsjednika...

Ma ne bi.

 

Naravno da bi.

Znaš šta je kod nas problem? Što stalno moraš paziti šta kažeš da se neko ne naljuti, da ga ne uvrijediš. A ako ne kažeš, onda se opet naljuti. Bez obzira koliko ja pokušavam da svi budu u istom kontekstu. Meni nije bitno hoću li ja biti prvi a ti drugi. Neka budu oni prvi, ako im to čini zadovoljstvo. Meni to nije teško. Ne moram ja biti predsjednik, šta će mi to? Samo sam sebi belaj natovario na vrat.

 

Govorite to zato što se, između ostalog, u tim Gracićevim izjavama provukla i sramotna teza kako ste ušli u Komitet kako bi sebi obezbijedili fotelju?

To je žalosno. Kakva to pozicija, recimo, treba Dušku Bajeviću? Žalosno je ko to kaže. I to te naljuti. Meni sve to strahovito smeta. Ali jel' mislite da Duško i ja nemamo pravo da radimo ovaj posao? Zar nije normalno da nam se da malo vremena da nešto pokušamo, da vidimo šta možemo? Pošli smo nekim putem koji nije bio loš, dođemo do jedne tačke i sada smo u situaciji da sami sebe uništimo. Da ti kažem, ti što pričaju da je meni zanimljiva fotelja, nemaju pojma da je meni najbolje sjediti kod Dženite na Baščaršiji. Tri puta sam bio u zadnjih deset dana, tamo raja sjedi, prave akšamlije. Meze paradajz i ćevape i piju hladnu šljivu. Ja bih radije sjedio sa njima, pričao o fudbalu i životu nego se bavio ovim sada. Ali moram jer osjećam neku obavezu da pokušam nešto napraviti za ovaj Savez i ovu državu.

 

Možda Vam nekakvu satisfakciju predstavlja činjenica da ste uspjeli konačno na mjesto selektora mlade reprezentacije dovesti izvrsnog, mladog stručnjaka Vladu Jagodića? To bez Komiteta ne bi bilo moguće, jer su različiti interesi uvijek činili da na to mjesto bude izabran podoban a ne stručan.

Da ti kažem nešto, taj put nema nikakvog smisla ako ti na njemu moraš udarati šakom o stol i ubjeđivati nekoga u stvari koje su jednostavne i jasne. Moraš lupati o stol jer neko lobira za nekoga a logika ti nalaže drugačiji izbor. Nemam ja ništa protiv Branimira Tulića. Slušao sam ga često kada komentariše utakmice Lige prvaka. On je dobro informisan, obaviješten. Ali to je isto kao kad znaš napamet ovu pjesmu Dine Merlina sa Eurosonga. Znaš riječi, ali ne znaš pjevati, ne znaš to predstaviti na sceni. E ovdje ti je sve tako, naopako. Koga god pitaš, ne želi se petljati, kaže da nije odgovoran za ono što se dešavalo. A na kraju, kada podvučeš crtu, vidiš da je svima stalo da budu neko i nešto.

 

Zanimljivo da se sada kao sporna predstavlja izmjena Statuta kojom se sve odlu­ke u NS ubu­du­će do­no­se tro­čet­vrtin­skom ve­ći­nom iako su za taj amandman i još nekoliko njih glasali delegati Skupštine još 2010. godine?

Za mene u tome nema ništa sporno. Valjda nekome smeta ta nekakva moja karizma koja ih dovodi u gubitničku poziciju. Meni nije ni na kraj pameti da mijenjam strukturu države ali sve ove kombinacije s brojevima meni nisu bliske. Ne bih prihvatio niti jedan broj koji je djeljiv sa tri. Čim je on djeljiv sa tri, ne valja. Za mene, samo brojevi koji su nedjeljivi sa tri dolaze u obzir. Ima ovdje puno ljudi koji ti vjeruju i bilo bi ružno da ih izdamo. Ako su FIFA i UEFA stali iza mojih leđa, ne bi valjalo sada da ja to sve napustim. Trebaće ta FIFA i UEFA nama nekada. Sumnjam da ćemo mi trebati njima, ali oni nama hoće sigurno. I zato ih ne smijemo razočarati na takav način, ne smijemo im reći da nećemo i nemožemo napraviti ono što žele. A oni su te izabrali zato što misle da nešto možeš pokrenuti. Nažalost, nisam siguran da mogu uraditi sve ono što su oni mislili da mogu, jer je oko nas toliko opozicije, toliko sujete da je sve to skupa nevjerovatno.

 

Sada smo došli u poprilično zanimljivu poziciju. Do sada je percepcija javnosti bila da su delegati iz RS isključivi krivci za stanje u našem nogometu. Zbog toga su svi ostali bili u poprilično komfornoj poziciji, bez odgovornosti. Čini se ipak da su uzroci krize mnogo dublji?

Puno je to kompleksnije nego što izgleda. Tamo gdje bi trebali da budu više iskompleksirani, ta da je nazovem tako muslimanska strana, radi tog nepravednog rata i svega što se tokom njega dešavalo, sada su oni iskompleksirani jer su pokvarili stvar. Tu po meni nema logike. Neću ja nikoga direktno optuživati za rat, ali su žrtve bile ovdje, a ne tamo. E sada se zbog toga što se dešavalo u ratu i na ljude iz RS gleda kao krivce za stanje u fudbalu. E pa stanite malo, uvijek vam je neko kriv za sve loše što se dešava, a nikako da sami sebe pogledaju u oči i upitaju se kolika je naša odgovornost? Ne radimo ništa na uspostavljanju povjerenja, a to je loše. Niko neće, jer postaješ državni neprijatelj ako uspostavljaš kontakte. Nisam znao da će neki mediji, kada ja odem kod Dodika, to napisati tako da će ispasti kao da sam ja neki pametnjaković koji se našao ići njemu na noge. I tu te odmah ova sarajevska strana otpiše. A niko nikome nije branio da razgovara. Kao da se bilo teško sjetiti koji je put za dogovor. Čovjek je bio korektan, njegova je reakcija bila pozitivna. On je poslije tog sastanka presjekao neke stvari i ovi se iz RS više nisu ni javljali. Samo su klimnuli glavom i gotovo. Da sam znao da će takav biti ishod, otišao bih opet. Ljudi trebaju znati da ni Dodiku ne odgovara problem. Bez obzira kakav on bio lider, tako je. Htio to neko priznati ili ne, njega sluša čitav jedan narod. On kada nešto kaže, to i uradi. Ista je situacija i sa Čovićem. Njega ljudi slušaju i sa takvim osobama mi moramo razgovarati.

 

Razgovarali ste i sa Fahrudinom Radončićem?

Nisam ja otišao kod Radončića zato što je političar, makar je i on pobijedio na izborima i bogami dobio puno glasova. Više od nekih koji su trebali da imaju te glasove. I on ima pravo da se kao i ostali ponaša malo bahato. Više sam išao zbog toga da nam pomogne da izaberemo čovjeka koji će javnosti predstaviti rezultate našeg rada na pravi način, da pokaže ljudima transparentno šta smo uradili i gdje nas sve to vodi. Nažalost, danas imamo situaciju da neki mediji više kvare nego što popravljaju sve ono što mi radimo.

 

Kako će te riješiti situaciju u vezi sa Jusufom Pušinom? Bivši predsjednik NS BiH ima ambicije da se vrati u Savez, međutim, čini se da je njegovo ime jedina stvar oko koje nema nikakvih pregovora sa ljudima iz FS RS?

Činjenica je da njega ne vole i da zato imaju milion nekakvih razloga. I to ne samo sportskih. Fudbalski razlozi nisu toliko ni bitni, koliko su važni neki drugi. Ne znam, ali možda bi bilo pošteno da Pušina skine tovar s leđa i sebi i svima nama, da digne ruke od toga i da se ne kandiduje nizašta. Da zaboravi da je bio predsjednik, da se javno odredi i kaže kako nema nikakvih ambicija. Dosta pritisaka koje Savez trpi je, manje-više, zbog njega i to je činjenica. Zašto ja ne bih, recimo, kada bih znao da Sulejman Tihić to može uraditi, otišao kod njega i zamolio ga da utiče na Pušinu da se povuče? Ako bi to Suljo uradio i ako bi ga Pušina poslušao, ja bih to sutra uradio. Situacija je takva da za njega neće ni da čuju, ni Srbi ni Hrvati. Da to uradi, da se povuče iz svega, bio bi moralan, bio bi heroj i to bi i njemu valjalo.

                                                                                                                  

Koliko je zaista poolitika stajala iza ključnih odluka u nogometu?

Previše. Taj nam se nesretni Dayton svima uvukao u živote. Jer je podjela gdje god dođeš. Kakav je to život kada stalno moraš voditi računa šta ćeš reći, kad moraš paziti da ne uvrijediš ovoga ili onoga. Znaš, mislim da bi možda bilo dobro napraviti četvrti entitet. Da se u njega sklone svi ovi ostali, koji nisu u torovima, iz miješanih brakova ili ljudi koji misle svojom glavom. Bolje napraviti još jedan entite jer bi njega činio najbolji dio ovog naroda. Jedini pravi dio ovog naroda i jedini koji su nastradali. Teško mi sve ovo pada. Drugačije sam odgojen, odgojen da ne moram nikome objašnjavati zašto se družim sa mojim Hasanom ili Šahinom. Mi bi trebali biti primjer djeci, da rastu drugačije, da vide da se može živjeti drugačije. Meni je sve ovo što radim zadnjih dana razočarenje. Očekivao sam drugačije, da ljudi, poslije sve ove nesreće, više misle svojim glavama. Ali sam bio u krivu. I što je najgore, svi se manje-više ponašaju ultimativno. Ako nećete ovako, nećete nikako. Vrijeme je da prestanemo udarati šakom u stol.

 

Niste optimista da će se Skupština NS BiH 26. maja glasati za promjene i ukidanje suspenzije Saveza?

Idealan scenario bi bio da Skupštine entitetskih Saveza prođu onako kako očekujemo. Da glasaju onako kako treba, kako bi mi ovim strancima javili da smo postigli dogovor. Tada bi oni mogli reagovati i dići suspenziju. Jer stranci znaju kakvi smo mi, znaju da smo sposobni da ih probamo prevariti. A varali smo sami sebe. Evo ti primjera samo sa ovim televizijskim pravima. To je naša nesreća. Nama je taj Kentaro dao pare za televizijska prava kao i Sportfive i istog trena napisao tužbu kojom ti traži milione. Zato što su znali istog trena kada su ti dali pare da si već imao potpisan ugovor. To je tragedija, to da su oni spremni na činjenicu da smo mi lopovi i znaju se nositi s time. Mi mislimo da smo mangupi, ali nismo. Da budem iskren, ne znam kako će se sve odvijati. Volio bih da se sve ovo lijepo završi, da ovi momci dobiju priliku da igraju, da odemo na utakmicu. Ostalo je manje važno.

 

 

 

13.06.2011.

ČUDESNA HISTORIJA BH. SPORTA


                                             „U Sarajevu su gostovali madridski Real, londonski Arsenal, milanski Inter a KK Bosna je bila prvak Evrope; danas je NS BiH suspendovan, a nekadašnji košarkaški gigant gubi utakmice od Čapljine!“

 

Kada je žrijeb pretkola Europa lige prije godinu i pol dana Sarajevu dodijelio Helsinborg, Drago Moldovan je bio ubijeđen kako je tu švedsku nogometnu ekipu već jednom gledao u Sarajevu. Konsultirao se sa prijateljima, „kopao“ po internetu, no svi su mu govorili kako ga sjećanje vara, kako klub u kojem je karijeru okončao Henrik Larsson, vjerovatno najbolji švedski nogometaš u posljednjih dvadeset godina, nikada nije gostovao u bh. prijestolnici. Nekoliko sati preturanja po arhivi i požutjelim novinskim člancima kasnije, Drago je našao dokument koji je kazao kako je imao pravo. „Cijelo veče sam razmišljao, mislio sam da se varam, no znam da sam ih nekada davno gledao u Sarajevu“, sjeća se Moldovan, koji ove godine obilježava rijedak jubilej, pedeset godina izvještavanja sa bh. sportskih terena. „Bilo je to 1948. godine. Helsinborg je igrao prijateljsku utakmicu protiv Sarajeva na tadašnjem stadionu 6. april. Bilo je to igralište na kojem se sada, otprilike, nalazi nova zgrada ambasade SAD. Sarajevo je pobijedilo 2-0, a tu sam utakmicu gledao kao osmogodišnjak.“

 

PRGAVI GEORGE BEST

 

Sve je počelo prije pola stoljeća kada je Drago počeo raditi u tadašnjoj grupaciji zagrebačkog Vjesnika koja je, između ostalih izdanja, štampala i Sportske novosti. „Prvi moj pravi zadatak bilo je praćenje nogometaša tadašnjeg Famosa iz Hrasnice, koji je bio odlična ekipa. Glupo je to porediti, ali tadašnji bi se Famos prošetao kroz ovo što danas zovemo našom Premijer ligom, priča Moldovan. „Sjećam se kao danas 1969. godine, Druge lige Zapad, kada je Famos igrao kvalifikacije sa Zagrebom za ulazak u Prvu saveznu ligu. Bilo je to odlično prvenstvo, u ligi Zapad igrali su još zagrebačka Lokomotiva, Trešnjevka, BSK iz Slavonskog Broda, Zadar, Šibenik... Iz te su lige kasnije u velike klubove otišli igrači poput Krasnodara Rore, Pere Nadoveze... U Famosu su igrali Refik Muftić, Idriz Hošić, Savo Ekmečić, Rade Lučić... Taj Lučić, zvali su ga Šeki, bio je igrač za najveće klubove Jugoslavije i Evrope. Trebao je ići vani, ali mu je neko u Slavonskom Brodu slomio nogu i tako je i okončao karijeru.“ Bilo kome ko je upoznat sa današnjim tiražima novina na prostorima bivše Jugoslavije zazvučat će kao naučna fantastika da su se Sportske novosti štampale i prodavale u skoro 200 hiljada primjeraka. No, bila su to drugačija vremena. Zemlja koja je kao na traci proizvodila evropske i svjetske prvake ulagala je bogatstvo u sport i imala klubove koji su svega nekoliko godina po okončanju Drugog svjetskog rata, svojim kvalitetom odmah pisali sportsku historiju Evrope. Za takav status bh. klubova uveliko su bili zaslužni direktori velikih kompanija koji su nesebično ulagali u sport. Pokojni je Emerik Blum KK Bosnu vezao za Energoinvest, slično je razmišljao i Mile Perković, tadašnji prvi čovjek Šipada, ali i tadašnji istaknuti političari poput Rate Dugonjića, člana CK KPJ i Predsjedništva SFRJ... „Nekoliko je događaja obilježilo historiju sporta u našoj zemlji, a u isto vrijeme i moju karijeru“, sjeća se Moldovan. „Svakako je najveća radost bila izvještavati iz Grenoblea 1979. godine, kada je Bosna postala prvak Evrope. Ali moram reći da sam imao tu privilegiju i čast od prvog dana pratiti jednu fantastičnu generaciju nogometaša Sarajeva koji su 1967. godine donijeli prvu titulu prvaka Jugoslavije u Sarajevo. Bilo je to prvi put da jedna ekipa mimo nekadašnje velike četvorke, dakle, pored Crvene Zvezde, Dinama, Hajduka i Partizana, postane najbolja u državi. Ta titula nije nimalo slučajno došla u BiH, jer su tadašnji igrači Sarajeva, osim što su bili vanserijski nogometaši, bili i izvanredni ljudi. Bajić, Antić, Muzurović, Fazlagić, Musemić... su bili gospoda na terenu.“ Moldovan tvrdi da bi, da nije bilo prevare sa papirićima na kojima je bilo ispisano ime grada domaćina, Sarajevo te godine sasvim sigurno osvojilo i Kup Maršala Tita. „To je ona čuvena priča o izvlačenju imena grada u kojem će se igrati utakmica, kada su u Hajduku na obje ceduljice napisali Split. Predstavnik Sarajeva, čini mi se da se prezivao Šehović, izvukao je ceduljicu, pročitao Split i čestitao ljudima iz Hajduka bez da je porovjerio šta piše na drugoj cedulji. Jednostavno, vjerovao je da neće biti prevare, a bilo je itekako. Sarajevo je tada izgubilo tu finalnu utakmicu, kako zbog gostujućeg terena, ali i zbog umora jer su nekoliko dana ranije imali tešku prvenstvenu utakmicu“ U novembru 1967. godine svjedočio je čuvenim utakmicama Sarajeva i Manchester Uniteda. U Sarajevu je igrano bez golova, a takmičenje su nastavili Englezi pobjedom od 2-1. „Ono što je meni i danas ostalo u sjećanju je nevjerovatna prgavost Georgea Besta. Nesporno veliki igrač, ali je na toj utakmici pokazao kako zna igrati prljavo. Refik Muftić je zaustavio jedan napad Manchestera i Best je ostao ležati na zemlji. Muftić mu je prišao i dao mu ruku da se podigne, a Best ga je sa zemlje udario šakom u lice. Skoro da mu je slomio vilicu. Muftić je bio bijesan nakon utakmice, a Best je dolazio i u svlačionicu da se razračuna sa njim. Nije mu to bilo pametno, jer bi ga Refik, obzirom na njegovu snagu i konstituciju, pomeo.“

 

„ŽELJO“ PROTIV „INTERA“, „SARAJEVO“ S „REALOM“

 

Decenijama je Sarajevo, sjeća se Moldovan, bilo sportski centar nekadašnje Jugoslavije. Košarkaši i odbojkaši Bosne, košarkašice i rukometaši Željezničara... svi su oni osvajali naslove prvaka tadašnje države. „No, tada su se već počeli vrtiti veliki novci u sportu i bilo je teško na okupu držati igrače koje su htjeli drugi timovi. Recimo, Fahrija Dautbegović je iz Kaknja došao u Sarajevo i potpisao predugovor sa Željezničarom. Kada se vraćao kući, doslovce su ga na putu presreli čelnici zagrebačkog Dinama, kako se ono kaže, 'premuntali' su ga i Faćo je otišao u Zagreb da bi postao jedan od najvećih golmana Dinama svih vremena.“ Nije nimalo čudno što su zbog takvih sportaša i klubova u Sarajevu gostovali neki od najvećih timova svijeta. Sarajevo je, osim te prve utakmice protiv Helsinborga, igralo i protiv reprezentacija Rumunije i SSSR-a, sa brazilskim Palmeirasom i argentinskim Independienteom, remiziralo 2-2 sa madridskim Realom 1972. godine. Iste je godine na Koševu gostovao i urugvajski Nacional, lisabonski Sporting, engleski West Bromwich i nijednu od tih utakmica Sarajevo nije izgubilo. Na drugoj strani grada, na Željinu su Grbavicu dolazili londonski Arsenal („Bilo je to 1976. godine, na otvaranju renoviranog stadiona. Bilo je 1-1.“), francuska Nica, brazilski Fluminense. Veliki gost na proslavi pedesetog rođendana kluba bio je milanski Inter. Želju je tada, koji je s Interom odigrao 3-3, pojačao Dragan Džajić. U Sarajevu je protiv Željezničara, 1969. godine, igrao i brazilski Santos s Peleom te Sao Paolo a u obje je utakmice rezultat bio 1-1. „Znaš, sada kada nam je Savez suspendovan a liga nikakva ljudima to možda zvuči čudno, no svim je tim klubovima bila čast doći igrati utakmicu u Bosni. Mi smo tada zaista bili dio Evrope, dobili smo Olimpijadu, gradili terene i stadione. Sport je bio temeljni dio tadašnjeg sistema, a danas je sve drugačije. Sve je palo na pleća nekolicine ljudi koji zbog entuzijazma rade u sportu ili ga finasiraju oni koji su se na čudan način domogli novca pa sada tako 'peglaju' svoju biografiju. Sport je mimo svih zakonskih tokova i zato jedva preživljava“, kaže Moldovan, dodajući kako su sportaši tada bili prije svega 'raja' a tek onda zvijezde. „Uvijek se sjetim pokojnog Svetozara Vujovića. To je jedan od najznačajnijih ljudi u našem sportu. Igrao se derbi Sarajevo-Željezničar i Boško Janković ga je pretrčavao kako je htio. Sveto je isto veče nakon utakmice okončao karijeru. Pitao sam ga zašto, a on mi je rekao: 'Kada ga ne mogu stići i bez faula zaustaviti, nema više svrhe da igram i zauzimam mjesto nekome ko to može.' Ili recimo Mišo Smajlović i Ivica Osim, s kojima sam išao u gimnaziju. S Mišom sam bio u klupi, Ivica je bio generacija iza nas i bio je genije za matematiku. Švabo bi postao to što je danas i da nije bio sportaš, uspio bi u bilo čemu čime se bavio.“ U godinama nakon rata Drago je za SN ispratio sve utakmice nogometne, košarkaške i ostalih utakmica reprezentacije. I danas je oko terena, ali polako svoj posao prepušta mlađima. No, listajući novine, nerijetko se iznenadi i iznervira kada ljudi olako napišu stvari koje bi morali znati, koje predtavljaju historiju sporta ove zemlje. „Neki dan sam pročitao kako je Muhamed Mujić, napadač Veleža, prvi igrač iz BiH koji je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije. Sjajan igrač, ali netočan podatak. Prvi je naš reprezentativac bio Željin Ilijas Pašić, koji je 1954. godine igrao za Jugoslaviju u utakmici protiv Turske. Bila je to generacija sa Bobekom, Zebecom... a Ilijas je dao jedan gol u pobjedi Jugoslavije od 4-1 na Koševu. I na toj sam utakmici bio.“

13.06.2011.

Srebrenica nakon hapšenja Mladića

Džuma, redovna molitva petkom, upravo je okončana u selu Glogova, dvadesetak kilometara od Srebrenice. Tridesetak muškaraca, pod vrelim majskim suncem, brzo se razilazi iz dvorišta džamije ka svojim kućama. Preko ceste koja vodi ka Srebrenici, malo dalje njihove komšpije Srbi okopavaju krompir. Ne žele komentirati vijest o hapšenju Ratka Mladića. Samo odmahuju rukom i nastavljaju dalje. S druge strane ceste, možda pomalo neočekivano, slična reakcija.

„Niste trebali ni danas ni jučer ovdje dolaziti“, pričaju nam dok se obuvaju u džamijskom dvorištu. „Što dolazite, šta mi imamo do toga? Svi u Srebrenicu dođu samo kad se nešto desi. I Tihić, i Bakir i Reis. Svih ostalih dana mi smo ovdje sami, prepušteni sami sebi. Nama ovdje ne znači puno vijest da je Mladić uhapšen. Nemam neke emocije kada čujem da ljudi o tome pričaju. Previše je vremena bio na slobodi da išta mogu očekivati od njegovog suđenja.“ Okupljeni klimaju glavom. Svi su, kažu povratnici. Prvi su se u selo vratili 2001. godine. Sami su popravljali svoje kuće, sami žive od skromnih penzija, obrađujući zemlju. „Nemamo mi ništa od toga što ej on uhapšen. Nema tu pravde, da je ima ne bi se desio genocid. Da ima pravde, svijet bi ga uhapsio još 1995. godine, ne bi ga pustio da se sakriva sve ove godne.“

 „SKLONIO JE KAMERE I POČELA JE KLANICA“

 Abdurahman Babajić, sedamdesetogodišnjak, iz Srebrenice je desetog jula 1995. godine u zbjegu krenuo ka Tuzli. U koloni je sa sinom deset dana tumarao šumama da bi se nekako dokopao Nezuka, sela na liniji razgraničenja ka Tuzli. „Ne pitaj kako je bilo. Lutali smo šumom deset dana, putem koji zdrav čovjek pješke može preći za dan i po.“ U Srebrenici je, u izbjeglištvu, proveo tri godine. U ratu je izgubio starijeg sina, mlađi se srećom sa njim dokopao slobodnih teritorija. „Bili smo gladni, iscrpljeni, postajalo nam je svejedno kako će završiti. Dan prije nego što će Mladić ući u grad, krenuli smo u šumu, jer smo znali da će nas pobiti. Meni su najgore bile zasjede“, priča Abdurahman, dodajući: „Puste jednu grupu od dvadesetak, triddeset ljudi da prođu i oni nekako dojae da možemo i mi. I ponda sačekaju i sve pohvataju: pa na strijeljanje. Iz Srebrenice nas je krenulo 15-16 hiljada, u nezuk je stiglo jedva pet hiljada“ Vijest o hapšenju čuo je dok je odmarao od rada u polju. „Neznam sine. Pravedno ej da su ga uhapsili i da mu se sudi. Najviše zbog onih što su ubijeni, nama koji smo živi njegovo je hapšenje stiglo prekasnio. Mi ti gledamo do čega ćemo špreživjeti. Nas je šestero u kući, živimo od pomoći od 300 maraka.“ Na pitanje kako, vrti glavom i pozdravlja. „Razmisli sam kako je od 300 maraka nahraniti šestero usta. Trebaju o tome misliti ovi u Sarajevu i Banjoj Luci. Ako ikog od njih više zanimamo mi koji smo se vratili ovamo.“ Nekoliko kilometara niže je selo Kravica. Uz cestu zloglasna zemljoradnička zadruga u kojoj je 13. jula 1995. godine strijeljano oko hiljadu zarobljenih Bošnjaka. Oko zgrade nekoliko novinarskih ekipa iz Njemačke i Engleske, snimaju stratište. Preko puta srpske kuće. U naselju tišina. Prelazimo opet preko ceste, želimo pitati jesu li čuli šta se u četvrtak desilo u selu Lazarevo kod Zrenjanina. No, ne stižemo daleko. Upozoreni smo da nismo dobrodošli i da ne postavljamo bilo kakva pitanja. Niko od njih nije, kažu, učestvovao u streljanjima zarobljenika u njihovom selu. A o Mladiću nemaju komentara, ne žele uopće o njemu razgovarati. Cesta koja razdvaja ova dva sela načičkana je policijskim patrolama sve do Potočara. Da li radi pojačanih mjera sigurnosti ili uobičajenih radarskih kontrola, teško je ocijeniti. No, policajaca ima više nego inače. „Od juče popdne u grad dolaze strani novinari, snimaju, javljaju se uživo. Zato je pun grad policije“, komentiraju Srebreničani. U Potočarima, u Memorijalnom centru u kojem je ukopano 3749 posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana, čija su tijela razbacivana po masovnim grobnicama, Hatidža Mehmedović je već cijelo jutro. Moli se između mezara u kojimas u tijela njezinog muža i dva sina. „Starijeg su mi našli u grobnici na farmi Pilica, mlađeg kod škole u Petkovcu. Sama sam, nemam više nikoga“, priča nam. Ratka Mladića vidjela je posljednji put u bazi UNPROFOR-a u Potočarima, gdje se sklonila iz grada koji je pao 11. jula. „Bila sam kod trake koja nas je dijelila od njega. Ušao je nadmen, bahat. Kako se nadmeno ponašao prema nama, takav je bio i sa holandskim vojnicima. Brzo su stigle televizijske kamere i on je imao neki osmijeh na licu dok je govorio, pričao nam da nam se ništa neće desiti, da oni koji hoće mogu ostati, koji neće da idu u autobuse.“ Hatidža priča o Mladiću brzo, sjećajući se svih detalja tog julskog dana, baš kao da su bili prije nekoliko mnedjelja, a ne prije 16 godina. „Onda se desilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa. Vidjelo se da su mu kamere dosadile, naredio je snimateljima da ih ugase i onog je osmijeha nestalo sa lica. Viknuo je: 'Dosta!' I čim su se kamere ugasile, počeli su razdvajati žene od muškaraca. Svi muški, od 13 do 70 godina, su odvojeni u stranu. I tada je počela klaonica.“ Hatidža zastane na trenutak da obriše suze. „Od tog dana kada je sklonio kamere pa sve do danas ne prođe dan a da sebe ne upitam jedno. Pitam se zašto ljdui ubijaju, šta ih na to tjera da strijeljaju komšije, prijatelje? Moja djeca su bili cvjetovi, obojica maloljetni kada su ubijeni, izvedeni iz škole i do danas nisam našla odgovor na to pitanje.“

 U HAAGU ZA MLADIĆA NEMA PRAVDE

 Hatidža živi sama u kući koju je obnovila prije desetak godina. Ne misli da je pravedno to što je Mladić u zatvoru i skorom putu ka Haagu. „Pravda? Za ovaj bol nema pravde? Kakva to pravda može meni vratiti moje sinove, mog muža?“ Kaže da nije, nakon što je čula vijest o hapšenju, osjetila bilo šta. „Cijeli je svijet znao i gledao šta se dešava u Srebrenici tog 11. jula. I cijeli je svijet znao gdje se mladić krio svih ovih godina. Da su ikada bili iskreni u namjeri da ga uhapse, učinili bi to prije petnaest godina. Sada je on samo običan bolesni starac kojem će u Haagu biti bolje nego u kućama u kojima se skrivao. Imaće svoju sobu, lijekove, doktora koji će ga pratiti. Biće mu kao u domu za stare. A ja od svoje penzije jedva da mogu sebi lijekove priuštiti. Nema tu pravde.“ Dan nakon Mladićevog hapšenja, Srebrenica živi kao da se ništa posebno nije deslio. Sati lijeno prolaze pustim ulicama kojima krstare uglavnom novinarske ekipe, tragajući za vijestima. Četvrtak je protekao mirno, bez uzbuđenja. „A šta će se to desiti u Srebrenici, ovo je mrtav grad i sumnjam da bilo kakva vijest ovdje može izazvati neke proteste ili oduševljenje“, kaže Abdulah Purković. Srebreničkog ugostitelja, koji je nedavno izazvao pažnju ovdašnje javnosti kada je emitiran ratni prilog Slobodana Vaskovića, u kojem donedavno novinar FTV govori Abdulahu šta treba pričati nakon pada Srebrenice, nije previše uzbuduila vijest o Mladićevom hapšenju. „Prostrujalo je gradom tiho, s nevjericom“, kaže Abdulah. „Dobio sam e-mail sa tom viješću, a nešto kasnije su ljudi počeli dolaziti i šaputati kako je uhapšen. Niko nije vjerovao, a svi smo nekako... ne znam kako da opišem, razočarani. Prekasno se to sve desilo, prekasno. Još kada sam vidio kako izgleda kada su ga policajci odveli u pritvor. Jedan bolesni deda. Ali, nije me iznenadila a slika Mladića danas. On je ustvari takav, nula od čovjeka. Njega je Bog kaznio, ali ga još uvijek nije kaznio dovoljno. Njemu treba biti kazna da nikada ne umre. Znaš, mene su u ratu u Srebrenici neke žene koje su bolovale od raka, a mi nismo imali lijekova da im pomognemo, molile da ih ubijem. Preklinjale su i mene i mnoge druge ljude da ih ubijemo i da im skratimo muke. Sada želim da i on moli da ga ubiju a da živi dugo. Želim da ga stigne svaka kletvaa, i bosanska i srpska i hrvatska. Jer smo tokom opsade Srebrenice tri godine mi svi u gradu ginuli od njegovih granata. A to se polako zaboravlja.“ Prije šesnaest godina, Abdulah se sa Mladićem suočio nakratko u Potočarima, u holandskoj bazi u kojoj su Srebreničani tražili spas. Izveden je iz kolone i pred kamerama tadašnje SRT naređeno mu je da govori ono što su dželati željeli čuti. Mladića nije nikada zaboravio, iako je, kako kaže, pokušavao to učiniti svih ovih godina. „Gledao sam kako se ponaša prema svojim i holandskim vojnicima. Tog se dana ponašao kao da je čitava zemlja, kao da je cijeli svijet njemu podređen. A ustvari je to jedna velika bijeda od čovjeka“, kaže Abdulah ustajući od stolice. Ide za svojim poslom, nema vremena za mnogo priče. Ali zna isto ono što zna i Hatidža. Za ono što je učinjeno nakon pada Srebrenice, pravde na ovom svijetu nema. „Pravde nema, jer mislim da su haške presude obična smijurija. Da ja silujem ili ubijem nekoga na ulici, pred mojom kućom, dobio bih veću kaznu od onih koji su krivi za smrt hiljada ljudi. A rat im je bio i danas je izgovor za sve. Čovjek je uvjek čovjek i rat ne smije nikom biti izlika za zločine. Sve ti je to obična lakrdija.“

 

14.04.2011.

DEJAN MILOŠEVIĆ, GENIJE IZ KOMŠILUKA


 

U poslijeratnim je godinama dodjela Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva nerijetko znala biti povodom za žustre polemike o imenima dobitnika, o tome da li su baš neki poput Emira Nuhanovića, Melihe Alić ili Farisa Gavrankapetanovića zaslužili dobiti svoje zagarantirano mjesto u historiji grada Sarajeva, koji ih je nagradio svojom najvećom počasti. No, kada je ove godine iz gradske Uprave objavljeno kako je dobitnik Šestoaprilske nagrade profesor Dejan Milošević, svjetski priznati fizičar, takvoj se odluci gotovo niko nije usprotivio. Profesor Milošević je istraživač kojeg priznaju u svijetu radi njegovih rezultata iz teorijske fizike, njegovi radovi citirani su više od 2800 puta u različitim svjetskim naučnim publikacijama a osnivač je i voditelj projekta društva Samophys, dinamične i uspješne grupe mladih fizičara okupljenih oko njegovog kabineta na Prirodno-matemtičkom fakultetu u Sarajevu. „Kada je objavljeno da sam dobitnik, to je bilo zaista prijatno iznenađenje. Prije svega sam bio iznenađen što je nagrada uopće dodijeljena za nauku, jer ona se dodjeljuje skupno za uspjehe u svim oblastima, od medicine, kulture, sporta... Nagrada je kruna karijere ali i velika obaveza za daljnji napredak. Posebno se radujem jer je Sarajevo nagradilo i grupu mladih ljudi koje sam okupio na fakultetu iz koje je prošle godine troje doktoriralo. Lijepo je znati da se ipak cijeni rad sa mladim ljudima u ovoj zemlji.“

 

PUKOTINE U VREMENU

 

Dejan Milošević diplomirao je 1981. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu sa prosječnom ocjenom 9,65. Postdiplomski studij a potom i doktorsku disertaciju Atomski procesi u jakom laserskom polju završio je na Univerzitetu u Beogradu 1990. godine. Radio je najprije u Institutu za fiziku PMF-a u Sarajevu, a poslije i kao istraživač u Centru za istraživanje i razvoj u sarajevskom Zraku. Bio je docent i vanredni profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a zatim vanredni te reodvni profesor na svom PMF-u. Godnu dana je proveo na Max Born institutu u Berlinu, kao dobitnik prestižne Alexander von Humboldt stipendije a zbog angažmana u SAD na nekoliko tamošnjih Univerziteta te zapaženih rezultata, Američko fizičko društvo mu je dodijelilo doživotno članstvo dok je i član Američkog optičkog društva. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Tokom studijskih putovanja po svijetu i predavanja koje je držao kolegama, Milošević je imao nebrojeno mnogo ponuda za bolje plaćene poslove nego što je to ovaj u Sarajevu. No, uvijek se vraćao u Bosnu i Hercegovinu iako je često u inozemstvu među kolegama takva njegova odluka nailazila na čuđenje. Kada ga se pita zbog čega, primjerice, nije ostao raditi u Beču gdje je ima ponudu za desetogodišnji angažman, profesor Milošević kaže kratko „Patriotizam“ i nastavlja: „Kada sam odlazio na studijska putovanja, znao sam da je to neophodan dio karijere svakog naučnika, dakle, neki postdoktorski period, dvije ili tri godine rada u nekoj drugoj instituciji. To bi trebalo biti uobičajeno kod nas, ali nažalost nije. Dobio sam postdoktorski angažman u Americi, dobio sam Humboldtovu stipendiju u Njemačkoj i ostao tamo godinu dana. Mogao sam svugdje ostati onoliko koliko sam htio, imamo sam mnogo ponuda za ostanak, moram priznati da sam se malo i lomio ali sam se odlučio na povratak jer sam želio raditi u Sarajevu. Želio sam ovdje napraviti istraživačku grupu i to i radim zadnjih desetak godina. Krenuli smo od temelja i nakon deset godina smo doživjeli da prošle godine troje ljudi iz te grupe doktorira i to je jedna velika satisfakcija za sav uloženi trud.“ Kada je prije šest godina sa kolegama objavio teoriju mjerenja pukotina u vremenu uz pomoć ultrakratkih laserskih impulsa, na osnovu nje je napravljen eksperiment kojeg je u svojoj anketi The New York Times uvrstio među deset najljepših eksperimenata u historiji fizike. „Taj je eksperiment urađen analogijom teorije koju sam napravio“, pojašnjava profesor Milošević. „Riječ je bila o eksperimentu sa dvije pukotine u prostoru a mi smo napravili sličan opit koji je istraživao pukotine, prozore u vremenu i on je privukao dosta pažnje. Naučnici su to istraživali, neki su odlučili i staviti ga u svoje knjige koje se bave kvantnom mehnikom. Privukao je pažnju kao popularan eksperiment jer je pomogao da se neki kvantomehanički efekat objasni i pokaže na jednostavan način. New York Times je radio anketu o deset najljepših ekperimenata od prahistorije do danas i taj eksperiment je kao jedini iz 20. stoljeća ušao u izbor. U suštini, riječ je o opitu kojim se pokušavalo objasniti kako se elektron može ponašati istovremeno i kao talas i kao čestica. Dao sam teorijske osnove za to, a nakon toga je ekperiment ušao u historiju.“ U posljednjih petnaest godina teorijski radovi profesora Miloševića objavljeni su u desetinama publikacija specijaliziranih za modernu fiziku. Otkada je, recimo, objavio rad o teoriji kvantnih orbita u magazinu Science, njegova su razmišljanja o ovoj oblasti fizike citirana u naučnim krugovima više od stotinu puta. „Praktično, svaki dan jedan od radova bude citiran, neko od naučnika u njima nešto uoči i koristi u svojim radovima. To je uobičajeno u svijetu nauke, to je pojasnimo to tako, mjerenje koliko je neki naučnik dobar. Tačno se zna broj citata zna, to je cijela jedna nauka o indeksima objavljivanja i i to je jedan od ključnih uslova za zapošljavanje vani. Recimo, u Web of Science, koji je registar svjetske nauke i u njemu je objavljeno oko stotinu mojih radova.“

 

DEJANOV SAMOPHYS

 

Profesor Milošević ipak je najviše ponosan na svoj rad sa studentima. Prije desetak godina na svom je fakultetu oformio grupu talentiranih fizičara koje je okupio pod imenom Samophys. Ova je udruga mladim ljudima dala priliku da razviju poseban odnos prema poslu i nauci. Iako je jedan od vodećih teorijskih fizičara svijeta, pomoć mladim generacijama smatra najvećim uspjehom u svojoj karijeri. „Kada sam počinjao sa Samophysom, birao sam najbolje studente sa završnih godina i predlagao im da učestvuju u nekim projektima, da se zaposle na fakultetu kao asistenti, da rade i istražuju u ovoj oblasti“, kaže Milošević. „Ideja je bila da se napravi neka, da je tako nazovemo, sarajevska škola fizike. U principu, mogao sam sjediti sam i ne razmišljati o bilo čemu drugom, raditi svoje projekte i možda bi mi tako bilo lakše. Nije jednostavno uvesti mlade ljude u svijet nauke, potroši se mnogo više vremena u odnosu na neke projekte koje bih radio sam. Na zapadu imate vođe grupa koji raspolažu ogromnim novcima za projekte. Tako sam i ja postao doktor, vođe grupa raspišu konkurs, proberu najbolje među prijavljenima, plate im sve troškove i ljudi rade za njega. Razlika je u tome što sam ja morao krenuti ispočetka, bez novaca. Puno je teže, puno je komplikovanije ali je i zadovoljstvo ogromno kada vidite da ste uspjeli u svom naumu.“ Novaca za grupu i projekte koje rade uglavnom nema. Milošević je jednom od sarajevske kantonalne vlasti i tri puta od federalnog ministarstva dobio novac za projekte i zbog toga je u stalnom kontaktu sa inozemnim kolegama i institucijama u kojima na osnovu svog imena i nadarenosti studenata koje okuplja dobija novac za rad i stipendije. „Biti fizičar u BiH je svakako prije svega stvar zaljubljenosti u nauku. Iako fizika u našoj zemlji ima dugu tradiciju, prije rata se nije nešto posebno cijenila, ali su i tada ljudi radili iz entuzijazma, baš kako i ja danas radim svoj posao. Ušli smo u reformu obrazovanja a nismo se dobro pripremili za nju. Ako radite reformu samo radi reforme, onda to nije dobro. Obrazovanje kakvo smo imali prije rata meni je značilo mnogo, jer sam tek mnogo godina kasnije, kada sam bio na studijskim putovanjima, shvatio kako je naš obrazovni sistem bio mnogo kvalitetniji od mnogih kakvi su bili u drugim državama“, tvrdi Milošević. „Ulaganja u nauku su premala i to stalno ističem. Država nema ministarstvo nauke. Obično se kaže kako se u nauku ulaže 0,08 posto od ukupnog društrvenog dohotka, u svijetu je to tri posto. Dakle, sredstva za nauku su minimalna i dok se to ne promijeni, teško se u našoj nauci može nešto uraditi. Do tada ostajemo na pokušajima pojedinaca i njihovom entuzijazmu, na onome što sami pokušavaju uraditi jer to vole i time se žele baviti.“ Pored rada na fakultetu, profesor Milošević je čest gost na svjetskim Univerzitetima i redovan predavač na simpozijumima fizičara. Njegovi su uzori Richard Feynman, čije interpretacije kvantne mehanike primjenjuje na oblast fizike kojom se bavi te Paul Korkut, „jedan od njih koji ima osjećaj kako objasniti stvari u fizici, čuven po svom modelu ponovnog sudara“. Svaki mjesec, kaže, pročita pedestak specijaliziranih magazina o fizici kako bi bio u toku sa recentnim istraživanjima i dometima ove nauke. „Nauka ne staje, stalno dolazi nešto novo. Ponekada dolazi do zasićenja, ali se stalno nešto otkriva i to je ono što je najlješpe, ta interakcija teoretičara i ekperimentalaca. Uživam u tome, predvidim svojom teorijom nešto novo i onda čekam kako će neko u svijetu to dokazati i prikazati u svom ekperimentu“, kaže Milošević. „Često imam priliku razgovarati sa dobitnicima Nobelove nagrade, oni postave pitanja na predavanjima koja držim po svijetu. Recimo Ahmed Zewail, koji je 1999. godine dobio Nobela za hemiju je pitao oko jednog procesa koji sam dobio sa magnetim poljem. Njegovo pitanje nije bilo baš previše, da kažem, pametno ali dobro, on je hemičar pa sam mu to nekako objasnio. Morate ipak znati da je rijetko ko u nauci impresioniran činjenicom da je neko nobelovac pa da mu ne smije prići i pitati nešto što ga zanima. Oni nisu celebrity, to su naučnici koji normalno razgovaraju, kao mi u običnom životu i žele on što znaju prenijeti svima koje to zanima.“

 

 

 

01.04.2011.

SUSPENZIJA NS BIH

                                                           Loš vic Ilji i Sulji

 

Kada je u utorak oko 14 sati zakucan posljedni čavlić u sanduk u kojem je do 29. marta bio bh. nogomet, Sulejman Čolaković je uz pratnu zaštitara i policajaca napustio salu hotela Holliday Inn u kojem se održavala vanredna skupština NS BiH. „Sram te bilo Suljo! Kako imaš obraza izaći ovdje i lagati ovaj narod, đubre jedno!“, vikali su mu dok se bahato probijao kroz gomilu novinara koji su ga opkolili pokušavajući saznati osjeća li se imalo odgovornim za odluku o odbijanju Statuta koju su donijeli delegati Skupštine Saveza. Čolaković je pokušao razgovarati s novinarima, no bahat kakav već jeste, nakon povika o njegovom lopovluku i mešetarenju, vratio se u salu i tražio pomoć policajaca kako bi bezbjedno napustio hotel. „Sram te bilo Suljo, ti sebe zoveš predsjednikom! Sve sada svaljuješ na Srbe a nisu samo oni krivi, ti si najveći krivac za ovo sto še dešava, za smrt našeg fudbala“, vikali su za njim delegati koji su glasali u skladu sa ultimatumom pristiglim iz UEFA i FIFA. Nekoliko trenutaka ranije, sporednim izlazom pobjegli su delegati iz Republike Srpske i, kako ih Čolaković zove, „hrvatske komponente“ koji su glasanjem protiv izmijenjenog Statuta označili početak suspenzije NS BiH.

 

SJEDNICO OKA MOGA

 

Sjednica Skupštine protekla je uglavnom u komornoj atmosferi, a sukobi, naguravanja i prijetnje uslijedili su tek na kraju, u vrijeme dok su srspki i hrvatski delegati doslovce bježali kroz hotelske salone. „Ova sjednica je vanredna zato što nije redovna“, kočoperio se Čolaković na početku, pojašnjavajući delegatima razloge okupljanja, pokušavajući sebe postaviti u ulogu mirotvorca koji poziva sve prisutne da poslušaju njegove pozive i glasaju razumno, protiv suspenzije. No, njegovi „vapaji“ nisu impresionirali prisutne, čak ni prijetnje da iako FIFA i UEFA „uvažaje“ ustrojstvo BiH ipak „obećaje“ suspenziju u slučaju neusvajanja izmjena Statuta. Poslušala su ga tek 22 delegata, ostali su bili protiv ili suzdržani a zapravo je suštinu onoga što se događalo u utorak sažeo Nijaz Gracić, predsjednik sarajevskog Olimpica i delegat NS sarajevskog Kantona. „Iako sam za to da prihvatimo ono što nam nalažu, u velikoj sam dilemi za što zapravo glasamo. Rasprava nas vodi u politiku, u konfrontacije a niko od nas ne priča o igračima i trenerima koji zbog vas najviše trpe“, kazao je Gracić i nastavio: „Prihvatanje novog Statuta znači da prihvatamo vašu vladavinu u narednim godinama a to je propast za naš nogomet. To znači produženje mandata ovim ljudima koji su nas doveli do dna. Mi konačno moramo podvući crtu. Da li je bilo ko od delegata vidio stavke iz budžeta NS BiH, kakve koristi od tog budžeta imaju naši klubovi? Ono što ovi ljudi rade, rade samo za sebe a sve je to ogledalo politike koja je decenijama duboko u nogometu i koja nas je dovela do ovoga što imamo sada. Sve što znate jeste da sebi pripisujete uspjehe reprezentacije, a vi sa tim nemate ništa. Ono što napravi reprezentacija je isključivo plod rada selektora, stručnog štaba i igrača. Vi samo usvojite budžet koji zadovoljava isključivo vaše potrebe i ništa više.“ Nakon Gracićevog istupa i optužbi koje su Čolaković, Iljo Dominković i Bogdan Čeko hladno ignorirali, pristupilo se glasanju koje je rezultiralo odbijanjem izmjena Statuta. Odmah nakon glasanja, srpski i hrvatski delegati napustili su salu, a neki od bošnjačkih delegata pokušali su se razračunati s Čolakovićem koji je usplahireno tražio pomoć zaštitara. „Vi ste kriminalna organizacija, sram vas i stid bilo, krijete se iza Saveza, iza Statuta i strah vas je da se pojedinačno digne ruka, da se vidi ko je glsao protiv“, vikao je Behudin Trbojević, predsjednik NS Srednjebosanskog kantona koji se sa Čolakovićem htio i fizički razračunati. „Ne mogu da shvatim da i dalje imamo ljude u Savezu koji su debelo ogrezli u kriminal“, pričao nam je kasnije Trbojević. „Trebate znati da su, nakon što je Slobodna Bosna prenijela moje izjave o toj sportsko-zločinačkoj organizaciji, pokrenuli discipolinski postupak protiv mene. E, onda su brže-bolje taj postupak obustavili jer sam došao do dokumenata koji dokazuju sve ono što sam pričao o tim kriminalcima, o potpisivanju duplih ugovora o tv pravima i slično. Onda su odustali od prijave, da stvari ne bi otišle predaleko. Za sve ovo što se dešava u našem nogometu najveći krivci su Sulejman Čolaković, Iljo Dominković i Huso Golać, jer su oni dozvolili da se mešetari u NS Federacije, da se peru pare a onda u javnosti za sve loše što se dešava optužuju delegate iz Republike Strpske.“

 

„NAŠI SU SE DOBRO POKAZALI“

 

Glasanje na vanrednoj sjednici Skupštine NS BiH označilo je kulminaciju procesa koji je počeo u junu prošle godine kada je, dva dana uoči redovne sjednice Skupštine delegatima stiglo posljednje upozorenje iz FIFA i UEFA. Thierry Regennas i Theodore Theodoridis u svom su pismu pozvali da se ne prihvati preporuku članova IO Nogometnog saveza koji su se izjasnili protiv ukidanja tročlanog Predsjedništva i protive se izboru jednog predsjednika. Najvažnija stavka ovog pisma bila je da su predstavnici FIFA i UEFA, ukoliko se ne prihvati njihovo, zaprijetili kaznama, odnosno, suspenzijom NS BIH koja bi značila i zabranju igranja klubovima, reprezentaciji pa čak i transfere igrača iz BiH u inozemstvo. Pred početak Skupštine delegatima se obratio Allan Hansen, član Izvršnog komiteta UEFA koji im je jasno poručio da nema rasprave o onome što ova kuća traži. „Statut je kičma svakog Saveza. Od Seppa Blattera i Michela platinija smo dobili obavezu da vam prenesem njihov zajednički stav. Ovim promjenama želimo omogućiti Savezu da bolje radi. Savez je suočen sa situacijom uzmi ili ostavi. Svjestan sam kako je došlo do situacije sa ovakvim predjedništvom. Danas ste na raskršću na koje morate donijeti odluke i krenuti prema boljem. Stoga vas molim da glasate za promjenu Statuta, kako bi pokazali da brinete o budućnosti nogometa u BiH.“ Nakon Hansenovog obraćanja jednoglasno je usvojeno sedam tačaka dnevnog reda, a tada se počelo glasati o izmjenama Statuta. Članovi IO, Josip Bevanda i Živko Marjanac tražili su da se u nacrt Statuta ugrade tri amandmana prema kojima bi ostalo Predsjedništvo, te dva o kvorumu i načinu odlučivanja. Predstavnici FIFA-e razmišljali su da prihvate dva člana, ona o kvorumu i odlučivanju, no insistirali su na tome da Savez ubuduće ima samo jednog predsjednika. Kada su većinom glasova odbijeni, napustili su hotel Park u sarajevskom predgrađu Vogošča u kojem se održavala Skupština. Potom je uslijedila svađa, rasprava, napadi na Sulejmana Čolakovića... Oni koji su glasali protiv prijedloga novog Statuta tvrdili su tada i pri tom su stavu ostali i do danas kako nije problem samo u tome hoće li NS imati jednog ili tri predsjednika. Po njima, glavni problem je u načinu na koji se odlučuje o krucijalnim odlukama, što automatski implicira nadglasavanje predstavnika nekog od tri konstitutivna naroda. Sve je tada na kraju začinio Milorad Dodik, koji je, komentirajući dešavanja na Skupštini, kazao: „Naši delegati su se dobro ponašali, najbolje je za sve da delegati iz Republike Srpske napuste državni Savez. Imamo mi Savez RS i iako nigdje ne možemo igrati barem znamo na čemu smo. Ne može politika kroz NS BiH ukidati neke institucije.“

 

SUSPENZIJA ZA NOVI POČETAK

 

Kako sada stvari stoje, Savez kakav je do sada postojao biće rasformiran a UEFA i FIFA će imenovati privremeno rukovodstvo u kojem neće moći raditi nijedan od dosadašnjih zvaničnika NS. Plan je da potom bude oformljen novi Savez, koji će biti upotpunosti usklađen sa statutima FIFA i UEFA. Ono što je loše u ovakvom raspletu događaja je da u periodu dok se ne formira novi Savez sa novim rukovodstvom, sve nogometne reprezentacije BiH, kao i svi klubovi, neće imati pravo nastupa u takmičenjima pod ingerencijom FIFA i UEFA. Kako tvrde upućeni, međunarodne nogometne asocijacije već imaju spremna imena ljudi koji bi se nalazili u privremenom rukovodstvu, te ljude koji bi nakon implemetacije uslova preuzeli vođenje bh. Saveza. Koliko god to teško bilo priznati, posebice zbog reprezentacije koja je na dobrom putu da se plasira na EP, suspenzija Saveza zapravo je odlična vijest, budući da je nužno ukidanje ovakvog nakaradnog NS, koji godinama funkcionira kao zaseban entitet, sa dužnosnicima koji su u njemu sami sebi svrha. Tužno je što će zbog suspenzije trpjeti reprezentacija BiH i desetine vrijednih trenera koji se mukotrpno bore u našim klubovima, no zemlja u kojoj se igra smiješna liga pretencioznog imena na bijednim, blatnjavim stadionima i ne zaslužuje ništa bolje. Suspenzija Saveza jedini je način da se konačno iz sarajevske Ferhadije istjera gomila pitoresknih likova, samo sebi dovoljnih „sportskih veličina“ koji godinama uništavaju naš nogomet. Sami su sebe doveli u kal iz kojeg je jedini izlaz suspenzija i gradnja iz temelja. „Možda je ovo i dobar trenutak, možda sa nekim novim ljudima bude bolje ovom Savezu“, kaže nam Bogdan Čeko, jedini član Predsjedništva NS koji je koliko-toliko pošteno obavljao svoj posao. „Trebamo krenuti u neku novu varijantu koja ima smisla, jer ovako više ne može. Volio bih da Savez bude Savez, a ne ovo što sada imamo. Volio bih da su delegati donijeli dtrugačiju odluku, da smo izbjegli nametanje mentora, ali možda je i dobro da se sve ovako zavšilo, da konačno napravimo nešto što će biti bolje.“ Iako se priklonio većini i glasao protiv izmjena, Slobodan Tešić, delegat FS RS iz Brčkog, naglašava kako bi rezultat skupštinskog zajedanja mogao značiti novi početak za bh. nogomet. „Na visokim funckijama su ljudi koji žive od fudbala, imamo ljude kojima je fudbal zanimanje i ako im to uzmete, onda su na ulici, neće raditi ništa i takvi su najpodobniji da podržavaju sve ono što njima lično treba. Reprezentacija je odigrala fenomenalnu utakmicu i to nam mora biti inicijalna kapisla da napravimo nešto za budućnost ovog sporta“, kazao nam je Tešić. „Svako je radio za svoj interes i danas se pokazalo da ovi ljudi nisu dorasli funkcijama koje su dobili. Srušili su FS BiH. Ako Čolaković priča da je na desetine puta pregovarao sa UEAFA i FIFA i nije ništa uradio, onda i ne treba da sjedi ovdje. Dok god BiH ne nađe model po kojem će najbolji ljudi raditi svoj pasao, dok najbolje ne dovedemo na najbolja mjesta, dok god nam bude trajalo vrijeme podobnih, ovo će nam se dešavati. Predsjedništvo i IO koji su bili birani po podobnosti srušili su fudbal u Bosni. Deset godina od ujedinjenja Saveza se borim da podobni odu, jer su oni dobri samo u trenutku u kojem dižu ruku, a sve ostalo je nesreća za fudbal i za BiH. Nažalost i u politici imamo podobne i zato ova zemlja ne ide naprijed.“

 


 SAŠA PAPAC, (BIVŠI) REPREZENTATIVAC BIH

 

Odzaka ove bulumente može nam samo dobro donijeti

 

Vijest o rezultatu glasanja na vanrednoj Skupštini NS BiH Saša Papac čuo je u trening kampu Glasgow Rangersa. Odbijanje delegata Skupštine da prihvate izumjene Statuta pokvarilo mu je, kako kaže ručak, jer se ipak nadao boljim vijestima. „Ipak, jasno je da je ovakav razvoj događaja bio očekivan. Ko god je malo pozornije pratio dešavanja u našem nogometu znao je da ćemo imati ovakve rezultate glasanja“, kazao nam je Papac. „Mada mislim da ovu Skupštinu i ono što se na njoj dešavalo ne treba posmatrati isključivo u crnim tonovima, može se iz ovoga puno toga dobrog izroditi.“ Igrač Glasgow Rangersa, koji je nakon tjeranja Mehe Kodre definitivno odlučio ne igrati za svoju zemlju sve dok NS BiH vode Sulejman Čolaković i Iljo Dominković, smatra kako je ovo idealna prilika de se u našem nogometu konačno stvari pokrenu nabolje. „Nadam se da će doći novi ljudi, neopterećeni, sposobni, profesionalni. Ovo je idealna prilika za to. Treba jednom shvatiti kako nije bitna nacija, nego profesionalnost i sposobnost da se dobro i pošteno radi svoj posao“, kaže nam Saša Papac, dodajući kako bi dolazak novih ljudi u Savez mogao značiti i njegov povratak u reprezentaciju. „Mnogo puta sam kazao, vratiću se kada odu Iljo i Suljo. Mi smo potpisali pismo bojkota tražeći promjene u Savezu i tada su nas molili da se vratimo. Sjeli smo s tim ljduima, dogovorili se da oni rade svoj posao, da se ne miješaju u rad selektora, što su tada prihvatili. I onda nas Čolaković i ostali koji mjesec kasnije slažu i otjeraju Kodru. Tada mi je prekipjelo i rekao sam da s tim ljudima više ne želim imati nikakve veze. I zaista se nadam da će sada na ključna mjesta u našem Savezu doći novi ljudi. Tada bih se ja vratio u reprezentaciju. Naravnom pod uslovom da trebam selektoru Sušiću. Ukoliko misli da mu mogu pomoći, ukoliko me pozove da opet budem dio svoje reprezentacije, odmah bi došao.“

 

MEHO KODRO I SAFET SUŠIĆ, SELEKTORI

 

Mi smo uvijek u posljednjem vagonu

 

Bivšeg i sadašnjeg selektora nogometne reprezentacije BiH, Mehu Kodru i Safeta Sušića, nisu iznenadili rezultati glasanja delegata vanredne sjednice Skupštine NS BiH. „Kod nas je uvijek neki cirkus, ne samo u sportu nego i državi i više mi se gadi gledati i slušati sve što nam se dešava“, kazao nam je Kodro koji je s pažnjom pratio šta se dešava u Sarajevu. „To što rade ljudi u NS BiH je zaista krah, kako se kaže, dno dna. Pa pobogu, svijet ide dalje svojim tokom, napreduje iz dana u dan a mi smo uvijek u nekakvom zadnjem vagonu. Uvijek kaskamo, uvijek zaostajemo u svemu, ne samo u sportu i zato me ovakve vijesti i nisu iznenadile“, kaže trener juniora Real Sociedada. Iznenađen nije bio ni Safet Sušić kojem je Skupština NS pokvarila dobro raspoloženje nakon pobjede nad Rumunima. „Nadao sam se drugačijem, no noć prije sam na televiziji gledao emisiju povodom Skupštine i nakon nje mi je bilo jasno šta će se dešavati. Zato nisam ni razočaran, potišten jesam jer ne znam šta će se dešavati sa timom. Tužan sam zbog igrača koji su dali sve od sebe da pobijede ne samo Rumune nego i sve ostalo što nam se dešava, ali sada izgleda da nam sve to skupa nije mnogo vrijedilo.“ Kodro smatra kako je sada najbolji trenutak za smjene postojeće garniture u Savezu jer suspenzija znači konačnu potvrdu njihovog javašluka posljednjih godina. „Sada svi skupa moramo biti pametni i izvući korist iz svega ovoga“, zaključit će Kodro, kojeg je sa mjesta selektora BiH otjerao Sulejman Čolaković. „Ljudi koji sada vode savez su bez obraza, bez morala i oni moraju otići na ovaj ili onaj način. Jasno je da je suspenzija bila jedini način da ih se otjera. FIFA i UEFA su organizacije koje vode mudri i sposobni ljudi, oni će nam pomoći da se ustzrojimo o počnemo raditi na pravi način. Samo je pitanje želimo li to mi sami, imamo li volje prihvatiti postulate ponašanja kakvi vrijede u civiliziranom svijetu ili ćemo se dalje sami nastaviti uništavati.“


Noviji postovi | Stariji postovi

Nedim Hasić - Del Haske
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
277023

Powered by Blogger.ba