Nedim Hasić - Del Haske

Dobrodošli na moj blog sa pričicama o i iz života Bosne i Hercegovine i njenih ljudi

28.03.2011.

ŽENE-RATNICE IZ NAŠEG KOMŠILUKA

 

                                          RATNI ZLOČINI ŽENA: OD GOGE ARKANUŠE DO AMAZONKE AZRE

 

Kada su policajci američke savezne države Kentucky u rano jutro sedamnaestog marta iz kuće sa lisicama na rukama izveli 52-godišnju Azru Bašić, njezini susjedi bili su šokirani. Žena koju su poznavali kao Isabellu godinama je gradiću Stanton živjela mirno, držeći se po strani. Mali grad u kojem osim Nestle tvornice i Doma za stare ne postoji ništa što bi izazivalo pažnju posjetitelja petnaestak je godina bio boravište ženi koju Tužiteljstvo BiH traži zbog užasnih zločina počinjenih na početku rata u BiH. „Ona je divna osoba, veoma posvećena poslu“, kazala je nakon hapšenja 88-godišnja Henrietta Kirchner, Bašićkina pacijentica iz Doma za stare koja ju je njegovala dok se oporavljala od loma noge. Azra Bašić uhapšena je zbog optužnice za ratne zločine u kojoj stoji kako je mučila i ubijala Srbe u logorima u Derventi. Interpol ju je 2004. godine locirao u Kentuckyju a Sud BiH objavio je međunarodnu potjernicu za njom u oktobru 2006. godine. SAD su dobile zvaničan zahtjev za njenu ekstradiciju u BiH u februaru 2007. godine. Prema sudskim dokumentima, američke vlasti zatražile su dodatne dokaze za ove zločine, a Tužilaštvo BiH poslalo ih je u februaru i aprilu 2010. godine. Optužnica je raspisana na osnovu istrage Okružnog tužilaštva u Doboju koje je ustvrdilo da je Bašićeva, kao pripadnica 108. Riječke brigade Hrvatske vojske počinila ratni zločin u Derventi između aprila i jula 1992. godine. Bašić bi se prvog aprila pred sudom u Kentuckyju trebela izjasniti o optužbama koje joj se stavljaju na teret.

 

UBISTVO BLAGOJA ĐURAŠA

 

Bivši logoraš iz Dervente Mile Kuzmanović priča da ga je Azra Bašić, dok je bio zarobljen, tukla do besvijesti zbog čega je iz logora izašao kao invalid. „Znala me je tući do iznemoglosti. Gubio sam svijest. Skidala me do gola, a potom nogom udarala po polnom organu. Često je znala govoriti kako će mi odsjeći polni organ. Polomila mi je šest rebara, glavu gotovo smrskala. Iz logora sam izašao gotovo stopostotni invalid“, kazao je Kuzmanović nakon što je objavljeno kako je Bašićeva uhapšena u SAD. Kuzmanović, koji je bio zatočen u logoru u bivšem Domu JNA u Derventi, kaže da je Bašićeva Blagoju Đurašu, nakon što su se nad njim iživljavali ostali čuvari logora, naočigled ostalih logoraša zabola vojnički nož u vrat. „Krv je šikljala na sve strane, nas je tjerala da ližemo tu krv. Potom su hrvatski vojnici predvođeni Azrom igrali oko Đuraševog mrtvog tijela“, prisjeća se Kuzmanović i dodaje da su srpski logoraši u Domu JNA bili izloženi strašnim torturama, koje mnogi nisu izdržali. Kuzmanović je u logor u bivšem Domu JNA u Derventi doveden na Vaskrs 1992. godine nakon što su pripadnici Hrvatske vojske i HOS-a ušli u prigradsko derventsko naselje Čardak u kojem su većinom živjeli Srbi. „Taj dan u logor u bivšem Domu JNA dovedeno je kompletno srpsko stanovništvo ovog naselja. Nisu pošteđena ni djeca ni žene. Odmah su počela maltretiranja, prebijanja, ubistva“, prisjeća se Kuzmanović. On je istakao da se u tome posebno isticala žena po imenu Azra, koja je nosila uniformi Zengi (Zbor narodne garde Hrvatske). „Bila je nižeg rasta, bucmasta. Ne mogu opisati kakve je sve metode primjenjivala samo da bi nama logorašima bilo što teže“, navodi Kuzmanović. Prema njegovim riječima, srpske zarobljenike tukao je ko god je stigao po naređenju Bašićeve, a zatočenici su plakali i molili da ih pobiju kako bi se spasili muka. „U jednoj prostoriji od 30-tak kvadrata bilo nas je više od šezdeset. Prostorija je bila bez svjetlosti, vlažna, puna vode. Onako isprebijanim davali su nam da jedemo so, a onda smo po dva-tri dana bili bez vode“, ispričao je Kuzmanović. On je rekao kako je čuo da je Bašićeva došla iz Rijeke zajedno sa pripadnici riječke zloglasne jedinica koja je u Derventi počinila stravične zločine nad Srbima. Kaže i da je njen suprug nekadašnji brijač iz Dervente Nedžad Bašić, takođe, činio zločine. Predsjednik Udruženja ratnih zarobljenika iz Dervente Drago Knežević istakao je da su za vrijeme rata u Derventi postojala četiri logora u kojima su držani Srbi a kroz njih je prošlo više od 400 ljudi.


ČEKAJUĆI ZOLJU

 

Azra Bašić zasad je druga žena koja je uhapšena u Sjedinjenim Američkim Državama pod optužbom za ratne zločine. U junu 2009. godine uhapšena je Rasema Handanović, zvana Zolja, ratna pripadnica jedinice Zulfikar Armije BiH, koja je godinama pod lažnim identitetom živjela u SAD. Zolja, čije izručenje još uvijek čeka BiH, optužena je za zločine nad hrvatskim civilima u selu Trusina kod Konjica, iz aprila 1993. godine. Prema tvrdnjama preživjelih Hrvata, Rasema Handanović je sama, iz automatske puške, osobno ustrijelila jednu skupinu zarobljenika. Kasnije se pričalo kako je strijeljanje izvršila iz osvete, jer su joj pripadnici HVO-a ubili mladića. „Ta žena je zapovijedala, nju su svi slušali. Poslije napada na selo rekla je da nas preživjele odvedu u jednu kuću, poliju benzinom i zapale, ali među vojnicima nije bilo ljudi koji su to mogli napraviti. Ušli smo u kuću i sjeli. Došao je jedan vojnik, nisam ga poznavala, i tražio da stavimo na stol novac i zlato. Izvadili smo sve što smo imali. Oni su to pokupili. Opet su nas izveli van, a žena je stalno govorila da nas treba zapaliti“, kazala je istražiteljima svjedokinja hrvatske nacionalnosti, koja je detaljno opisala stravičnu scene smaknuća susjeda. Američke i bh. vlasti uložile su silan trud kako bi Rasemi Handanović ušli u trag, budući da je, po svoj prilici, prije odlaska u Ameriku promijenila identitet i osim suprugovog prezimena, uzela je i novo ime. Rasemu Handanović Tužiteljstvo BiH tereti za ubistva više hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Pored Azre Bašić i Raseme Handanović, za ratne zločine porotiv Srba istraživana je i Indira Vrbanjac-Kamerić protiv koje je Okružno tužilaštvo u Doboju sredinom 2007. godine podiglo optužnicu zbog zločina u Bosanskom Brodu. Kasnije je predmet preuzelo Tužiteljstvo BiH ali još uvijek nije poznato koliko je daleko istraga odmakla. “Da je bilo pravne države, ona bi odavno bila na robiji. Ona je bila jedan od komandanata ženskog logora na stadionu Polet (općina Bosanski Brod). Odvodila je žene na liniju, gdje ih je po čitavu noć silovalo stotinu vojnika. Možete li da zamislite kako izgleda žena koju je silovalo dvadeset ljudi za jednu noć?”, kazao je za BIRN bivši logoraš iz Broda. Pored toga, u izvještajima MUP-a Republike Srpske navedeno je da je izvjesna Sabina učestvovala u isljeđivanjima uhapšenika u ovom gradu. U tadašnjem Okružnom zatvoru u Tuzli, Sabina je, kako se tvrdi, počela raditi 1993. godine i navodno je ginekološki pregledala žene koje su određene za razmjenu.

 

ZVALI SU JE GOGA ARKANUŠA

 

Prema do sada dostupnim podacima, za zločine počinjene u gradovima istočnog dijela BiH te u Doboju, Prijedoru i Sarajevu sumnjiči se tridestak žena. Riječ je o Dragani Bojić iz Vlasenice, Beli Nikolić-Jovanović, Jovanki Osović, Veri i Dani Skakavac te Gordani Drašković iz Foče, zatim Jelisavki Petrović, Snežani Kojić iz Višegrada, Dušici Drašković, Radmili Radosavljević iz Višegrada, Tomaniji Kukričar i Tankosavi Krtolica iz Hadžića, Kosi Savić sa Pala, Branki Kostić iz Bosanskog Broda, Slavici Jovanović i Radmili Kalaba-Serbezovski iz Sarajeva, Nadi Balaban iz Prijedora, Nadi Nilolić iz Doboja, Mirjani Šahović iz Banje Luke i Vojki Pejić iz Vareša. Među njima su i zloglasna Monika Simonović iz Brčkog, djevojka osuđenog ratnog zločinca Gorana Jelisića te Indira Kamerić-Vrbljanac. Dragana Bojić u Bratuncu je bila poznata kao Goga Arkanuša. Predratna prodavačica sendviča u kiosku ispred lokalne Osnovne škole u aprilu 1992. godine se priključila Tigrovima. Osumnjičena je da je učestvovala u strijeljanjima ispred džamije u selu Glogova kod Bratunca. Njezin je zadatak bio da nakon strijeljanja ponovno svima strijeljanima ispuca po jedan metak u potiljak. Vera Skakavac sestra je Momira Skakavca kojeg je Sud u Trebinju oslobodio odgovornosti za silovanja u zloglasnoj Karamanovoj kući u Miljevini. Mevla Lepir je u svojoj potresnoj ispovjedi u magazinu Dani kazala kako je Vera Skakavac „bila gazda javne kuće u Miljevini, u koju je dovodila mnoge djevojčice. Saznala sam da je otvorila neki bilijar-cafe u Miljevini. A sjećam se, jabuku s drveta nisam ubrala a da njenoj majci, pokojnoj Mileni, nisam dala…“ Prema tvrdnjama ostalih svjedoka, djevojčice Bektović A., Agulić A. i Spahić A. je uhapsila u Foči i odvela ih u Karamanovu kuću gdje su bile silovane. U Karamanovu kuću je vodila još djevojaka a zajedno sa sestrom Danom je pljačkala domove odvedenih Bošnjaka. U Foči je „djelovala“ i Gordana Drašković koja se predstavljala kao novinarka i ljubavnica na 28 godina osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Kunarca. Jovanka Osović je, po tvrdnjama svjedoka, „pobila kompletne familije Čorbo, Čolo, Pehar...“ a učestvovala je i u ubistvima u selu Trošanj. Također, u Foči je zabilježen i slučaj žene poznate samo po imenu Sanja, koja je nakon rata napustila BiH, a koja je tokom ratnih godina u ovom gradu odvodila žene na silovanje.

 

PRESUDA ZA PLAVŠIĆ

 

Na području Višegrada tokom prvih godina rata bilo je jedanaest logora u kojima su se sa zatvorenicima brutalno razračunavale Jelisavka Petrović, profesorica u Srednjoj školi, zatim Snežana Kojić, pravnica u tamošnjem preduzeću Varda te Dušica Drašković, također profesorica. Sve tri su bile članice užeg rukovodstva SDS-a. U ubistvima Bošnjaka, nekadašnjih uposlenika Fabrike namještaja Varda učestvovala je i Zora Mančić dok je supruga Miće Obradovića bila snajperista u ovom gradu. „Radio sam šesnaestog juna 1992. godine i vraćajući se sa posla kući na drinskoj ćupriji sam vidio strašan prizor. Nikada nisam vidio toliko krvi, razne obuće. Dolaskom u kuću gledao sam kroz zavjesu šta se dešava na ulici. U tom momentu na mene je iz snajpera pucala žena Miće Obradovića ali me nije pogodila“, ispričao je svjedok N.N. U sarajevskom predgrađu Hadžići za ratne zločine osumnjičene su Tomanija Kukričar, koja je danima držala zatvorenu Sadiku Hajruli koju je željela razmijeniti za svoju kćerku Radojku te Tankosava Krtulica. Profesorica fizičkog vaspitanja u školi na Palama, Slavica Jovanović, premlaćivala je logoraše drvenim motkama i vodovodnim cijevima. „Udarali su Fehima Hrvu koji je nepomičan ležao na parketu“, stoji u iskazu jednog od svjedoka. „Nakon toga su ostalim logorašima naredili da se okrenu prema zidu i da ruke sa otvorenim dlanovima stave na zid. Udarali su po prstima željeznim šipkama. Premlaćivanje je trajalo pola sata nakon čega je Slavica Jovanović rekla da je dosta.“ U Doboju je Nada Nikolić upravljala logorom kroz koji je prošlo 1400 zatvorenica. Bila je, kako tvrde svjedoci, saučesnica u sadističkom iživljavanju nad logorašima te u ubistvima Bošnjakinja među kojima i Sejde Hidić, koja je zaklana u logoru kojim je upravljala ova nekadašnja prodavačica u prodavnici varaždinske Koke... Izuzevši presudu haškog Tribunala Biljani Plavšić, do sada nijedna žena pred sudovima u BiH nije procesuirana za ratne zločine iako su žrtve nerijetko detaljno svjedočile o njihovim zvjerstvima. Za ratne zločine počinjene u BiH jedino se sudilo Plavšićevoj, bivšoj predsjednici Republike Srpske, koju je Haški tribunal nakon priznanja krivice 2003. godinen osudio na 11 godina zatvora. Plavšić je puštena na slobodu u oktobru 2009. godine, nakon odsluženja dvije trećine kazne u zatvoru u Švedskoj. Prema zasada dostupnim informacijama, Tužilaštvo BiH vodi istrage protiv 28 žena dok na nižem nivou, samo četiri tužilaštva vode istrage protiv 40-ak žena koje se sumnjiče za ratne zločine. Do sada nije podignuta niti jedna optužnica.

 

MONIKA SIMONOVIĆ, UBICA IZ LOGORA „LUKE“


Osmog maja 1992. godine u Brčkom je otvoren logor Luka kao sabirni centar za Bošnjake i Hrvate. Za komandanta logora je postavljen Goran Jelisić Adolf, kojem u ubistvima asistira tada šesnaestogodišnja Monika Simonović, njen brat Konstantin, te Goran Ćesić. Monika je običavala zatočenika masakrirati razbijenom flašom. Na rane onih koji prežive torturu sipala je so. Nakon likvidacija, komandanti logora su iz hangara u kojim su boravili logorasi izvodili, kako su to govorili, dobrovoljce, zaduzene za skupljanje leseva. Sa takvih poslova, rijetki su se vratili. “Radila je ono što niko ne bi radio u onim godinama. To je djevojčica koja je imala samo ime žensko. To nije bila žena, to je monstrum bio“, kazao je bivši zatočenik Džafer Deronjić. Na suđenju Jelisiću u Haagu Amir Didić je ispričao da su ga Monika i Goran premlaćivali po nekoliko puta dnevno. „Psovali su balijsku majku i govorili da nas sve treba pobiti. Ona je uporno govorila ‘Zašto ga ne ubiješ, zašto se raspravljaš s njim?’, dok me je Goran Jelisić tukao palicom i vatrogasnim crijevom. Oni su mogli raditi šta su htjeli.“ Gorana Jelisića je Haški tribunal 2001. godine osudio na 40 godina zatvora. Monika Simonović nikada nije procesuirana.

 

AMIRA KRUPIĆ, AUTORICA KNJIGE „ŽENE RATNI ZLOČINCI“

 

Žene su bile brutalne poput muškaraca

 

Prošle je godine objavljena knjiga Amire Krupić naslovljena sa Žene ratni zločinci. Nastala kao magistarski rad na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Krupićeva je svojom knjigom pokušala tragati za uzrocima kriminogenog ponašanja žena, ustvrdivši kako je kod onih koje su činile zločine „majčinski instinkt nestao u moru umrtvljenih emocija i osobnih ambicija“. Krupić je više od pola godine istraživala izvore za svoj magistarski rad, a temu je odabrala ponukana pričama svjedoka nekih od najbrutalnijih zločina počinjenih tokom agresije na BiH. „Mora se naglasiti odgovornost žena u ratnim zločinima, bilo da su one incijatori, počinitelji ili saučesnici“, kaže Krupić, dodajući. „Ne smije se umanjiti značaj njihovih zločina u odnosu na one koje su poočinili muškarci. Svjedočenja žrtava koje su preživjele torture govore u prilog činjenici koliko su žene bile surove i nehumane prema nedužnim civilima samo zato što nisu bili Srbi.“ Krupić je, kako nam kaže, posebno insistirala na pojašnjenju razloga zbog kojih su se žene na neviđeno brutalan način obračunavale sa svojim žrtvama. „Na kraju sam uspjela shvatiti da razlozi njihovog sadizma leže u problemima iz prošlosti. Da li zato što su 'pogrešno odgajanje', da li zato što su bile žrtve nasilja u porodici ili seksualnog zlostavljanja, uglavnom, sve su svoje frustracije liječile na žrtvama, iskaljujući na njima sav svoj nagomilani bijes.“ Nažlost, iako iznimno važna za historiju ove zemlje, knjiga Almire Krupić iako je to bilo planirano, nikada nije promovirana. Naime, obzirom da je zaposlena u državnoj službi, autorica za promociju  nije dobila dozvolu svojih pretpostavljenih. 

  

 

21.03.2011.

SANKCIJE ZA NS BIH


 

                                                     FIFA i UEFA moraju suspendirati ovakav NS BIH; samo sa starim čelnicima u zatvoru a novim ljudima u Savezu naš nogomet ima nekakvog smisla

 

Delegati Skupštine NS BiH najvjerovatnije će 29. marta odbiti usvajanje novog Statuta kojeg od njih zahtjevaju FIFA i UEFA i takva će odluka značiti suspenziju Saveza nekoliko dana kasnije nakon sjednice Odbora za hitna pitanja UEFA. Dužnosnici svjetske i evropske nogometne asocijacije otada će suspendirati i rasformirati NS BiH ovakav kakav sada imamo te imenovati privremeno rukovodstvo u kojem neće moći raditi nijedan od sadašnjih zvaničnika Saveza. I to je zapravo odlična vijest, budući da je nužno ukidanje ovakvog nakaradnog Saveza, koji godinama funkcionira kao zaseban entitet, sa dužnosnicima koji su u njemu sami sebi svrha. Tužno je što će zbog suspenzije trpjeti reprezentacija BiH i desetine vrijednih trenera koji se mukotrpno bore u našim klubovima, no zemlja u kojoj se igra smiješna liga pretencioznog imena na bijednim, blatnjavim stadionima i ne zaslužuje ništa bolje. Suspenzija Saveza jedini je način da se konačno iz sarajevske Ferhadije istjera gomila pitoresknih likova, „sportskih veličina“, kolekcionara krivičnih prijava i sudskih presuda. Zločinačka organizacija koja godinama uništava naš nogomet sama je sebe dovela u kal iz kojeg je jedini izlaz suspenzija i gradnja iz temelja novog Saveza. Jer dominkovićima, čolakovićima, ušanovićima do sada je bilo najvažnije ostati u foteljama, raspolagati reprezentacijom i novcima od televizijskih prava. Za ostalo ih nije bilo briga. Oni koji danas patetično kukaju o tome kako reprezentacija neće nastaviti kvalifikacije su Savez doveli u minus od šest miliona maraka, oni su krivi što povjerioci traže svoje novce a kamate na dugove dospijevaju iz dana u dan. Oni su krivi što smo zemlja bez ijednog stadiona, što reprezentacija igra na blatnjavoj poljani, što ne postoji sportski centar za pripreme, što se utakmice domaće lige igraju, kladioničarskim rječnikom kazano „tri za tri“. Što se treneri biraju po nacionalnom ključu a djeca već na prvu loptu bježe od ralja samozvanih menadžera i igraju za druge reprezentacije. Njima su važne samo fotelje. Čak i po cijenu međunarodne izolacije. Idemo na brzinu, „na prvu“ pobrojati samo neke od afera koji proteklih petnaest godina potresaju NSBiH. Muniba Ušanovića Sud BiH nepravosnažno osudio na pet godina zatvora zbog utaje poreza i prekoračenja službenih dužnosti. U vrijeme trajanja procesa Savez je Ušanoviću plaćao advokatske troškove u iznosu od 88 hiljada maraka. Meho Kodro otjeran je nakon svega četiri mjeseca na mjestu selektora jer nije htio igrati prijateljsku utakmicu protiv Irana za koju je Savez trebao na ruke inkasirati zvanično 120 dolara. Nakon Kodrine smjene Ušanović panično sazivao novinare kako bi pokušao amortizirati bijes javnosti i medija služeći se svojim oprobanim receptom, obilatom večerom u sarajevskom restoranu Aeroplan, plaćenom, naravno, novcem iz kase NS. Idemo dalje, tužba firme Kentaro od skoro pet miliona eura zbog potpisana dva ugovora o prodaji tv prava, za koje nikada nije razjašnjeno koji je „pravi“ iako se barem zna da je idejni tvorac drugog ugovora pokojni Milan Jelić. U prostorijama Saveza desila se krađa u stilu showa Davida Copperfielda. Kasa teška oko 300 kilograma u kojoj je bila važna dokumentacija ukradena je sa prvog sprata zgrade u centralnoj sarajevskoj ulici Ferhadija. Ima još. Elvir Bolić i Hasan Salihamidžić, tokom gostovanja reprezentacije BiH u Iranu, u hotelskoj sobi zatekli tadašnjeg direktora reprezentacija Ahmeda Pašalića kako sa iranskim domaćinima u plastičnoj vrečici broji novac plaćen za gostovanje. Pašalić je  u deset godina vladavine sa svojim najbližim suradnicima i uz podršku neformalne, moćne grupe sarajevskih „uglednika“ okupljenih oko pokopnog društva Bakije, kroz reprezentaciju transferirao pedesetak nogometaša u inozemne klubove. Da ne zaboravimo još i suspenziju suca Nove Panića kojeg je UEFA doživotno kaznila zbog učestvovanja u namještanju utakmice U-21 reprezentacija Švicarske i Gruzije. Dakle, jasno je da ovakav Savez treba rasfornmirati, ma kakva odluka bila na njegovoj Skupštini. Patimo se u kvalifikacijama već petnaest godina, pričamo o historijskim utakmicama koje gubimo. Sada imamo najveću šansu do sada, jer ako su još jedne izgubljene kvalifikacije cijena boljitka, onda neka propadnu i ove. Možemo imati 11 Džeka u timu, ali samo sa novim ljudima u NS ova igra u Bosni ima nekakvog smisla.

 

17.03.2011.

BOSANCI I HERCEGOVCI U JAPANU

                                           Ostajemo ovdje i ne ostavljamo na cjedilu najbolje ljude na svijetu!

 

Skoro sedam dana trebalo je Zenu Chidi nakon razornog zemljotresa i tsunamija koji je pogodio Japan, da sazna da li su mu roditelji preživjeli katastrofu. Zen Chida, već godinama prvi, najvjerniji japanski saradnik Ivice Osima, njegov prevoditelj i prijatelj, pokušavao je danima saznati bilo kakvu informaciju o roditeljima koji žive na obali, u blizini Sendaija, grada u japanskoj prefekturi Miyagi, koja je najteže pogođena do sada nezabilježenom prirodnom katastrofom. Nekadašnji beogradski student, ratni dopisnik nekoliko japanskih medija iz Mostara i BiH, Zen je bio službeni prevodilac japanskog Nogometnog saveza u vrijeme dok je Ivica obavljao dužnost selektora. „Srećom, svi u mojoj porodici su živi i zdravi, no otac je očajan“, priča Zen. „On je bio učitelj i mnogo njegovih prijatelja, kolega i djece koju je podućavao su živjeli na obali. I sada ne zna ništa za mnoge od njih. Za neke zna da su mrtvi, dok ostalima pokušava saznati bilo što. Teško je, zaista je teško ovih dana u Japanu, ali borimo se.“

 

Zen i Ivica trebali su se sresti u Japanu početkom ovoga mjeseca. Osim je trebao u Tokiju održati predavanja i primiti nagradu tamošnjeg fakulteta koji mu je dodijelio titulu profesora. No, gripa je spriječila porodicu Osim da otputuju u Japan. Srećom, jer bi se našli u središtu pakla u kojem Japanci žive proteklih dana. „Ispalo je da je dobro što se Ivica prehladio jer nismo otišli u Tokyo“, kaže Asima Osim, koja je sa suprugom Ivicom u Japanu živjela pet godina. „No, nije mi nimalo lakše zbog toga. To je jedna prekrasna zemlja, zemlja divnih ljudi koji nisu zaslužili da im se dogodi takva strahota. Oni jesu pripremljeni za zemljotrese jer su skoro svaki dan pogađali Japan, ali je ovo katastrofa kakva se ne pamti. Dok smo živjeli tamo, uvijek sam strahovala od zemljotresa. Čim bi nas pogodio neki jači, odmah sam bježala na sigurno. Za razliku od Ivice i Amara koje ni zemljotres nije mogao prekinuti u gledanju utakmica.“ Suhoparne brojke, iako zastrašujuće, teško da mogu dočarati razmjere katastrofe koja je pogodila ovu azijsku državu. Broj žrtava razornog zemljotresa i tsunamija koji su u prošli petak poharali Japan premašio je deset hiljada a japanska Nacionalna policijska agencija ističe da su u ovaj bilans uračunati potvrđeni smrtni slučajevi i osobe koje se vode kao nestale. Do sada je spašeno oko 25 hiljada ljudi, a od deset hiljada osoba u prefekturi Miyagi, sa kojima su lokalne vlasti bile izgubile svaki kontakt, potvrđeno je da je oko dvije hiljade preživjelo. U više od 2.500 skloništa širom zemlje smješteno je oko pola miliona ljudi, a jedan od glavnih izazova je kako dostaviti osnovne životne namirnice preživjelima, uključujući hranu, ćebad i lijekove. Broj zgrada koje su potpuno ili djelimično uništene u zemljotresu popeo se na 72.945. „Najveći je problem struja“, pojašnjava Zen Chida. „Naš elektroenergetski sistem je podijeljen na istočni i zapadni i različite su snage. Na snazi su redukcije i niko zasada ne zna koliko će to sve trajati. Naravno, bojimo se i šta će se desiti sa nuklearnim elektranama, na snazi je opasnost od radijacije, ali se molimo da ipak nekako izbjegnemo katastrofu kakva je bila u Černobilju.“ Iako su već danima pod užasnom presijom, prije svega zbog straha od radijacije, Japanci katastrofu koja je pogodila njihovu zemlju preživljavaju doslovno sa osmijehom na licu. Niti nakon potresa eksplozija u nuklearnim elektranama ne ostavljaju utisak očajnika. Ne stvaraju metež niti gužvu čekajući pomoć. Njihova tradicija ne dozvoljava im da izgube obraz, bez obzira u kakvim se situacijama nalazili. Na televizijskim snimkama koje kruže svijetom vide se ljudi koji na niskim temperaturama mirno čekaju u redu za hranu, vodu i odjeću i nastoje spasiti ono što se spasiti može. Bez ekscesa i nasilja. „Priče zapadnih medija su previše napuhane. CNN, BBC i ostali na kraju samo unose paniku“, priča Taida Jašarević, bh. umjetnica i profesorica na Fakultetu likovne umjetnosti u Tokyju. „Japanska televizija daje konkretnije i objektivnije informacije. Oni ništa ne špekuliraju, kažu ono što jeste i stoje iza onoga što tvrde. A zapadni mediji sve to napušu, unose paniku i strah među ljude. Odlučila sam da ne gledam šta oni javljaju, pratim samo izvještaje japanskih televizija.“

 

Najskuplji zemljotres u historiji čovječanstva, jer prve procjene govore o štetama u iznosu do 180 milijardi dolara, Taidu je zatekao na fakultetu, tokom predavanja. „Bila sam na poslu, na fakultetu. Zemljotres je bio stvarno jak, bukvalno niko nije mogao ostati na nogama. Bio je najjači koji sam doživjela i zaista sam prestrašena. Srećom, na fakultetu na kojem radim postoji ogroman park i svi smo odmah odjurili van iako smo tek kasnije saznali kako je epicentar bio 450 kilometara od nas“, priča Taida. „Izašli smo van i čekali da vidimo šta će biti dalje. Saobraćaj je bio zaustavljen i oni koji nisu mogli da se vrate kući ostali su na fakultetu. Inače, Japanci su dobro organizovani, imaju iskustva sa zemljotresima i mislim da je, ako se čovjek kojim slučajem nađe u takvoj situaciji, uključujući i ovakve megazemljotrese, najbolje biti u Japanu. Ne znam kakon bi to sve izgledalo negdje drugo, jer su ovi ljudi odlično organizirani, spremni, sa dobrom infrastrukturom...“ Iako je samo na osiguranim zgradama u Japanu, prema prvim procjenama, pričinjena šteta od oko 35 milijardi dolara, iako je vrijednost japanske berze u padu a automobilska i elektronska industrija, najjače japanske izvozne grane, zatvara svoje pogone i trpi velike štete, Japanci, što je nama Evropljanima potpouno neshvatljivo, u makar prividnom miru proživljavaju najteže dane nakon bombardiranja 1945. godine. „Oni su tako smireni, nema panike, nije bilo niti jednog incidenta. Iako nisu radili vozovi, ljudi koji nisu mogli otići kući nisu pravili nikakve incidente. Svi su se snalazili kako su najbolje mogli“, priča profesorica Jašarević. „Danas sam (ponedjeljak, 14. mart op. a) prvi put vidjela kašnjenja u redu voženje. To je izazvalo malo panike, jer mnogi nisu otišli na posao. Radnje su prilično ispražnjene, ljudi se opskrbljavaju hranom, vodom i gasom. Restrikcija struje su najavljene a u Tokiju svaka dva sata kvartovi ostaju bez struje.“ Zemljotres je u klupskom autobusu, dok se s timom vozio na utakmicu prema Tokyju, osjetio i Mostarac Ivica Barbarić, nekadašnji trener Zrinskog i Širokog, koji već skoro dvije godine radi u japanu kao trener drugoligaškog Ehime FC. „Bili smo na putu, oko 200 kilometara od Tokyja kada je bio udar. Nismo ni znali kolike su razmjere katastrofe u prvom trenutku, doista je strašno sve ovo što se desilo. Sada je najveći problem i to je ono što nas najviše brine, šta će se desiti sa nuklearnom elektranom u Fukushimi, kakve će biti posljedice zračenja“, kaže nam Barbarić. U Japanu je od jeseni 2009. godine, kada je tri mjeseca prije kraja sezone, preuzeo ekipu koju je spasio od ispadanja u treći, neprofesionalni rang japanskog nogometa. „Prvenstvo je odmah prekinuto i kako sada stvari stoje, neće se igrati do osmog kola, najmanje mjesec dana. Ono što je najgore za sport jeste to što je kompletna infrastruktura u tim krajevima uništena, posebice u Chibi i Sendaiju. No, to sada nije nimalo važno. Važno je da se stvari koliko-toliko dovedu u normalno stanje, da ovaj narod ovdje izbjegne nuklearnu katastrofu a stadioni i tereni će se izgraditi.“

 

Barbarić zasada, kao i većina naših sugrađana koji žive u Japanu, ne namjerava napustiti ovu zemlju. „Ovdje sam i neću ići iz Japana. Naravno, ukoliko se stvari radikalno ne promijene pa nam ovdašnje vlasti ne kažu kako je najbolje da idemo. Ali se zaista nadam da do toga neće doći, da nećemo morati zbog nuklearne katastrofe ići iz ove zemlje koja nam je svima brzo postala drugi dom.“ Iz Ministarstva vanjskih poslova naše zemlje potvrdili su nam kako je su svi naši državljani, njih sedamdesetak koji žive u Japanu živi i zdravi. Nekolicina ih se odlučila napustiti Tokyo i preći u Kobe, uglavnom zbog straha od radijacije. „I mi smo odlučili da ipak odemo dalje od Tokyja i Fukushime dok se situacija ne stabilizira“, kaže Taida Jašarević. „Prema neprovjerenim informacijama neke kompanije poput Lufthanse su vec obustavile letove za Tokio. Na prvom mjestu mi je dijete, zbog njega sam se najvise odlučila da idem iz Tokyja. U ovom trenutku vraćaju mi se izbjeglicke uspomene i sve me podsjeća na početak rata u Bosni.“ Kako sada stvari stoje, od naših se državljana u Japanu najteže snašao ambasador Pero Matić koji tvrdi kako mu Ministarstvo vanjskih poslova u proteklih nekoliko dana nije uputilo nijednu instrukciju kako da postupa u dramatičnim događajima. „Ovo diplomatsko-konzularno predstavništvo interesira da li su građani BiH i Ambasada BiH zaboravljeni i kome treba da se obrate u ovakvim i sličnim situacijama“, naveo je Matić u svojoj informaciji MVP-u. U Ministarstvu pak kažu da su Matiću davali instrukcije kada su smatrali da je to potrebno, ali očekuju od njega da preuzme odgovornost za obaveze koje je dužan da izvršava. „Ambasador Matić prošao je obaveznu obuku za ambasadora i mora znati osnovne postulate tog posla. Ne smatramo obaveznim da dajemo instrukcije koje su elementarna abeceda u diplomatiji. Poznato je da odluku o evakuaciji bh. državljana donosi Predsjedništvo BiH, a ambasador treba da dostavi akt o tome ako je procijenio da je neophodno, a ne da mu neko odavde telediriguje šta treba da radi“, kazao je za Nezavisne Zoran Perković, pomoćnik ministra vanjskih poslova BiH. Matić je, kako kaže Taida Jašarević i njoj kazao da nema nikakve instrukcije iz Sarajeva te da nema poruku za sve bh. građane koji se nalaze u Japanu. „Rekao mi je da su ga zvali neki naši studenti iz Kobea jer ima mnogo ljudi koji bi voljeli da se vrate i da to žele ali nemjau novaca. Kaže da nema nikakve instrukcije iz BiH o tome ko će preuzeti odgovornost i da li će neko poslati avion za te naše ljude. Mi smo u kontaktu sa ambasadom, ali ne znam da li je ambasada u kontaktu sa vlastima u Sarajevu. Ono što ja znam jeste da su neki naši ljudi već napustili Japan. Neki su odlučili da odu u južni dio Japana, u Osaku, Kanzai ili Kyoto.“ Prema posljednjim informacijama koje u vrijeme zaključivanja ovog broja SB stižu iz Japana, vlasti su zatražile od Nacionalne policijske agencije da pošalje vodeni top u nuklearnu elektranu Fukushima kako bi dopremile vodu u bazene za hlađenje u kojima se nalazi iskorišteno nuklearno gorivo. Radnici na postrojenju pokušavaju da podignu nivo vode u trenutku dok iskorišteno nuklearnog gorivo grije vodu u bazenima za hlađenje i postoji opasnost da počne isparavati. Ranije danas u nuklearnu elektranu Fukušima dopremljen je vojni helikopter kako bi pomogao u ispumpavanju vode iz velikog bazena, ali je morao da se vrati zbog visokog nivoa radijacije. Iako to ne žele, Taida i Ivica iz sata u sat prate vijesti o dešavanjima u Fukushimi. Ukoliko se reaktori stave pod kontrolu, ostaće sa svojim porodicama u Japanu. U suprotnom... „Najviše bi mi bilo žao prijatelja koje ostavljam, na neki način mi se čini kao da ih ostavljamo na cjedilu svi mi koji idemo, svi mi koji srećom imamo gdje otići“, kaže Taida. „Od srca se nadam da će se stanje smiriti i da ćemo se svi mi, i Japanci i Bosanci, ponovo vratiti svojim domovima i nastaviti svoje živote u ovoj prekrasnoj zemlji.“

 

U posljednjih šesnaest godina Vlada Japana za različite projekt u Bosni i Hercegovini donirala je nešto više od 530 miliona dolara. Posljednja takva donacija u BiH je upućena prije nekoliko dana, u vrijeme najgore elementarne nepogode u ovoj zemlji, kada je za deminiranje terena u okolini Lukavca uplaćeno 300 hiljada eura. Japan je zemlja koja je poslijeratnom periodu kroz projekte obnove i rekonstrukcije izdvojila najviše bespovratnih sredstva za BiH. Japan je, početkom januara 1996. priznao BiH, a diplomatski odnosi na nivou ambasadora uspostavljeni su mjesec dana kasnije. Ambasada Japana u Sarajevu zvanično je počela raditi 1998. godine. Najviše novaca Japanci su dali u obnovu infrastrukture, rekonstrukciju visokonaponske mreže, za obnovu javnog transportnog sistema u Sarajevu te slične projekte u Mostaru i Banjoj Luci, zatim za deminiranje, medicinsku opremu, opremu za održavanje puteva, deminiranje prostora gdje su se vraćale izbjeglice... Jedna od donacija japanske Vlade u BiH je i finansiranje studije za projekat koji će pokriti cijelu Bosnu i Hercegovinu, a koji se bavi izradom digitalnih topografskih karata u BiH prema najnovijim svjetskim tehnologijama. Vrijednost projekta koji je finansirala Vlada Japana preko Japanske agencije za međunarodnu suradnju (JICA) bio je dva miliona dolara. Japanska kompanija Fuji u BiH je otvorila firmu koja proizvodi školske table. Pored programa obnove, Japan ulaže i u kulturne projekte. Japanska ambasada često u Sarajevu organizira kulturne događaje, od koji je najpoznatija redovna sedmica japanskog filma a mnoštvo studenata iz BiH dobilo je stipendije i priliku da studira u ovoj zemlji zahvaljujući programima japanskih vlasti i ambasade u BiH.

 

Sarajlija Damir Šagolj, fotoreporter Reutersa, već nekoliko dana je u blizini elektrane u Fukushimi gdje bi, kako kaže, evakucija u slučaju katastrofe u tamošnjoj nuklearnoj elektrani, zbog guste naseljenosti i ostećene infastrukture bila teško izvodiva. „Trebao mi je skoro cijeli dan da dođem do sjevera Japana iz Tokija jer su komunikacije otežane. Ovaj voz brzi ne vozi, autoputevi su zatvoreni, oni su malo i oštećeni, ali su zatvoreni za saobraćaj osim za vozila vatrogasaca i hitne pomoći i ostalih koji nose pomoć, pa mi je trebalo jedan cijeli dan da dođem ovdje do ovoga dijela koji je najviše nastradao. Ovdje je situacija, kako da kažem, ako kažem da je dramatična, to će zvučati jednostavno, ovo je čini mi se puno komplikovanije od dramatičnog jer desio im se prvo zemljotres, pa je zemljotres pokrenuo cunami, pa je cunami pokrenuo požare u kojima je jako puno izgorilo. A onda se sve to desilo i sa ovom nuklearkom, pa je danas i jučer strašno hladno i danas pada pravi snijeg, kao za sarajevsku olimpijadu, one prave fleke, tako da stvarno ne znam šta još da se desi, da napadnu vanzemaljci, situacija je otprilike takva“, kazao je Šagolj u razgovoru za radio Slobodna Evropa. „Na obali koja je nastradala u cunamiju, sve je potpuno uništeno. To su uglavnom gradovi koji žive od ribarstva oni su potpuno uništeni. U gradu u kojem sam ja jučer i danas bio i koji se zove Otsuchi i koji je imao nekih 17.000 stanovnika, 9.500 se vode kao nestali, što je strašno i takvih gradića ima mnogo.“ Šagolj pojašnjava kako je situacija u unutrašnjosti japana nešto bolja, međutim, život je i tamo potpuno paralizovan. „Autoputevi su zatvoreni, benzina nigdje nema. Nema hrane, telefoni ne rade, što je vrlo čudno, samo telefoni sa stranim brojevima rade, ovi japanski rade slabo. Ali nema panike. Ovo da se desi u Evropi ili u našem dijelu Evrope to bi bilo užasno. Nisam vidio u ova četiri dana nikoga da je paničario, nikog da je iz razvaljene samoposluge uzimao hranu, iz razlupanih auta uzimao benzin, da je vrištao, plakao. Japanci su tu moram priznati potpuno fascinantni.“ Humanitarna situacija je izuzetno teška a ono što sviju brine jeste mogućnost evakuacije ljudi u slučaju nuklearne katastrofe. „Ljudima pomaže japanska vojska, pronalaze nestale, sakupljaju leševe po obali. Bolnice su prepune, prekjučer sam bio u jednoj od tih bolnica, spavao sam u njoj jer one imaju struju. Tu su povrijeđeni po hodnicima kao u filmovima ili u snimcima koje gledamo iz ratnih područja. Japanci imaju jednu vrstu ponosa koja im kaže da oni mogu to sve obaviti, međutim, čini mi se da je tragedija takvih razmjera da će se morati uključiti i ljudi iz drugih zemaja i međunarodnih zajednica“, kaže Šagolj, zaključujući: „Ovo je kompleksna i vrlo čudna tragedija koja se sastoji iz tri vezane tragedije. Čak i Černobilj je posljedica ljudske greške i sve te velike priče, svi ti veliki ratovi su posljedica onoga što ljudi rade sami sebi. Ovo što se ovdje dešava ja jedino mogu uporediti sa onim cunamijem prije šest godina u Indoneziji. Taj cunami je bio gori, poginulo je 250.000 ljudi i vjerovatno se neki dijelovi nikada neće oporaviti. Međutim, ovaj nuklerani dio je nešto zbog čega bi ovo moglo svima ostati u groznom sjećanju ako se taj nuklearni dio priče bude razvijao u nekom gorem pravcu.“

 

15.03.2011.

IRFAN PIPE SMAJLAGIĆ

                                                                          Rukometni gonič robova

Hrvatska ga je, ali i svjetska štampa, označila ključnim čovjekom na putu hrvatske rukometne reprezentacije ka zlatnoj medalji na Svjetskom prvenstvu 2003. godine u Portugalu. Irfan Smajlagić Pipe, Banjolučanin ubojite ljevice, najbolje desno krilo u historiji svjetskog rukometa, igrač koji je izmislio šut nazvan suhi list i jedan od najvećih sportaša koje je ikada BiH imala. Već drugu je sezonu trener rukometaša sarajevske Bosne s kojima je prošle nedjelje ostvario najveći uspjeh u historiji ovoga kluba, plasman u drugu fazu Lige prvaka. Kažu kako je Pipe čovjek težak za suradnju, dodaju kako novinare izbjegava i dogovoriti sa njim razgovor izuzetno je teško. No, on svoj silenzio stampa proteklih dana pojašnjava prehladom koja ge ja tri dana zakovala za krevet. „Slaviša Vukičević, moj dobar drug jođš iz dana kada smo zajedno igrali u Francuskoj me je nagovorio da odemo na Koševo gledati Sarajevo protiv Slavije. A na tom stadionu vazda neki vjetar puše, nakon prvog poluvremena sam shvatio da ću se razboljeti. Zato se nikome i ne javljam ovih dana, nisam imao snage ustati iz kreveta“, objašnjava Smajlagić.

 

Druga Smajlagićeva sezona na klupi sarajevske Bosne ovom je klubu donijela najveći rezultat u historiji, plasman u drugi krug Lige prvaka. Tu Bosnu čeka iznimno težak zadatak, žrijeb u sjedištu EHF-a dodijelio im je moćne Čehovske medvjede, najbolju rusku ekipu proteklih godina koju je stvorio veliki Vladimir Maksimov, najtrofejniji rukometni trener svijeta, car sovjetskog i ruskog rukometa. „Nema priče o tome šta smo mi željeli, možemo pričati samo o tome čemu se publika nadala, nekoj možda atraktivnoj ekipi koja će napuniti dvoranu“, kaže Smajlagić, komentirajući žrijeb. „Međutim, što se tiče kvalitete, između Medveda i ostalih ekipa u žrijebu su u pitanju nijanse i kada su naše šanse u pitanju ništa nam ne znači da li igramo protiv Kiela ili Medveda. Oni imaju kvalitetu vrhunske evropske ekipe, prošle godine su u završnici izbacili Montpellier tako da znamo šta nas čeka. Mi svoje šanse ne možemo graditi na tim nijansama, rezultat će ovisiti od momenta inspiracije, njihove forme i zdravstvenog stanja. Nama je drugi krug skupljanje iskustva, spoznaje gdje se nalaziš u odnoasu na vrhunske evropske ekipe. Trenutak da sebe testiraš a i da vidimo kako kao ekipa odgovaramo na te izazove, na jake sustave i igrače. Za nas je to korak ka usavršavanju, taj korak može biti i bolan ali ne smije biti ni euforičan ni tragičan.“ Smajlagić je iz hrvatskog rukometa otišao nakon sukoba sa Linom Červarom, doskorašnjim selektorom tamošnje reprezentacije. Prihvatio je prvo posao u Egiptu, sa njihovom reprezentacijom otišao na Olimpijske igre, igrao na Svjetskom prvenstvu, osvojio Afrički kup. Bosna ga je htjela godinama, flertovali su sa Smajlagićem sve do prije dvije godine kada je Pipe odlučio prihvatiti poziv iz Sarajeva, poziv za stvaranjem evropski prepoznatljivog kluba. No, iako je sretan zbog rezultata u Ligi prvaka, kaže kako je to što je sada napravio sa Bosnom daleko od nekakve konačne trenerske satisfakcije. „Cijeli život se dokazuješ. Posao je takav, ne živi se na minulom radu, svaka utakmica je novo dokazivanje i nova spoznaja. U sebe nisam nikada sumnjao,čak ni kada sam otišao u Egipat. Tamo smo napravili strašan pomak, bili smo prvaci Afrike, direktno se plasirali na Olimpijadu... E pošto je to Afrika, nakon takvih rezultata mijenjaju se okolnosti, mijenjaju se ambicije i dolazi do pada jer se oni zadovolje oni što su napravili. Nemaju kontinuitet kao evropljani a to je teško mijenjati, jer je to stvar mentaliteta. Tamo je teško uspjeti u nakani da funkcioniramo kao evropska ekipa“, priča Smajlagić, koji je prije dolaska u Sarajevo imao finansijski puno primamljivije ponude, prije svega od slovenačkih klubova. No, riječ datu čelnim ljudima Bosne nije htio pogaziti. „Bitno je da spoznaš gdje si i šta hoćeš od sebe i da ideš dalje. Tražiš ambijent gdje možeš raditi, mjesto gdje se traži onaj koji ima ambicije u tom sportskom dijelu. Mjesto gdje možeš biti kreativan i upotrijebiti sve svoje znanje. Bosna je takva. Stvorili smo osnovne preduvjete da možemo parirati Evropi. Dakle, da imaš infrastrukturu u kojoj možeš raditi. Ekonomski ćemo teško parirati Evropi ali ako ne možemo ispoštovati osnovna pravila rada, onda nemamo o čemu pričati. Nemožemo uopće doći u priliku da se borimo sa njima. Uspjeli smo ispoštovati taj segment infrastrukture i kvalitet rada, to sada imamo. Jedino čime se mi možemo suprotstaviti Evropi je rad i na tome možemo graditi rezultat. Sve ostalo je upitno i tako moraju funkcionirati svi klubovi iz ovog regiona.“

 

Smajlagića u rukometnim krugovima bije glas strogog trenera, stručnjaka autokrate koji na dva dnevna treninga iz igrača izvlači posljednje atome snage. Zbog takvog je shvatanja rukometa došlo i do sukoba sa bivši igračem Bosne, Ristom Arnaudovskim, koji je na Smajlagića nasrnuo tokom treninga. U dvije godine koliko je u Sarajevu, to je jedina mrlja u Pipetovom radu. No, Smajlagić ne da reći kako je Arnaudovski zbog tog incidenta napustio Sarajevo. „Nisam ja nikoga otjerao, on jednostavno nije zadovoljio kriterije modernog rukometa“, kaže Smajlagić, objašnjavajući zašto su mu još reprezentativci Hrvatske, u doba kada je radio sa njima, dali nadimak Staljin. „Nije problem kako me zovu, problem je percepcije, kako gledamo na stvari koje su nam potrebne kako bi mogli ostati u vrhunskom sportu. A to je stvar kriterija, morate poznavati kriterije da bi znali šta trebate činiti da bi bili ukorak sa Evropom. Problem je što mnogi ne poznaju niti priznaju kriterije koji su veoma visoko postavljeni i mijenjaju se iz godine u godinu. I kada im nametneš nešto što oni ne mogu pratiti, onda dolazi do, da to tako nazovem sukoba prihvaćanja stvarnosti i realnosti. Niko neće da prihvati realnost i da prizna da on nije taj, da ne može pratiti kriterije. A sve je stvar konteksta, hoćeš li igrati sutra protiv vrhunskih klubova ili ćeš ostati osrednji ili loš. Kriteriji se moraju prihvatiti da bi se mogao žrtvovati kako bi postigao nešto u životu. Sve je stvar discipline, hoćete li doći na trening i raditi ili će te tražiti izgovore.“ Smajlagić kaže kako mu je, uz manjak novca u klupskom budžetu i ograničen izbor igrača koje može dovesti u Bosnu najteže boriti se protiv mentaliteta karakterističnog za zemlje bivše Jugoslavije. „Ovo je užasno naporan posao. Imate jedan put za koji znate da je trnovit ali njime morate proći, znate da je on jedini kojim se ide ako se želi nešto postići. Gradite put a tu gradnju vam sa svih strana pokušavaju opstruirati. Nema drugog puta, u sportu nema prevare. Možete nekog prevariti na pet minuta, ali se brzo pokaže da ste varalica. Ja nisam tvrdoglav, samo sam istrajan jer sam svjestan da se samo krvavim radom može napraviti rezuiltat. Istrajnost je ključna u svemu, pod uvjetom da vjerujete u ono što radite. Selekcija igrača je nešto što je užasno teško, naći načina da igrač može mentalno pratiti zahtjeve i kriterije vrhunskog sporta. Onda nailaziš na puno otpora jer te ne shvataju. Ne postoji put kojim se ide do uspjeha a da ne moraš trčati i krvariti. Trideset godina sam u sportu i nisam nikad vidio da je neko uspio na neki drugi način osim ovog na koji ja radim.“

Kada je njegovo ime, prije nekoliko godina, prvi put bilo u kombinaciji za selektora reprezentacije Hrvatske, vladar tamošnjeg rukometa Zoran Gobac kazao je kako je Smajlagić neiskusan za taj posao. No, nakon što je Lino Červar podnio ostavku, Gobac je za njegovog nasljednika instalirao Slavka Golužu, trenera čije je ime u rukometnom svijetu mnogo laksše od Smajlagićevog. Na pomen Gobčevog imena, Pipe se samo nasmije, ne želeći odgovoriti na pitanje vidi li se jednog dana na klupi Hrvatske. „Ne volim odgovarati na hipotetska pitanja“, kaže Smajlagić. „Kada sam se počeo baviti rukometom, htio sam biti najbolji. Nikada se nisam opterećivao time šta će biti. U sportu je teško nešto planirati za narednih mjesec dana, a kamo li na duže staze. Ideš svojim putem i u svakom trenutku daješ najbolje od sebe. Težiš da u svakom trenutku budeš bolji nego što si bio. Svoj rezultat gradiš na radu i istrajnosti. I to uvijek dođe na naplatu, prije ili kasnije. Istrajnost i vjerovanje je karakteristika koju ima mali broj trenera.“ Teško ga je nagovoriti da danas, komentira sukob s Linom Červarom i razloge zbog kojih se povukao iz hrvatskog rukometa. Červar je u svakom svom istupu, nakon što su se razišli, omalovažavao Smajlagića iako se zna kako su Pipetove ideje bile temelj svih Červarovih uspjeha s reprezenatacijom Hrvatske. „Sa Linom sam na zdravo. Bilo je svega i svačega, svako ima neko svoje razmišlanje, teško je ljudima ponavljati šta je istina. Jer kada laž uporno ponavljate onda ona, kako kažu, postane ono u što ljudi vjeruju. Tražiti istinu je prošlo vrijeme, treba ići dalje.“ Kaže kako nije optimista kada su u pitanju španse reprezentacije BiH u kvalifikacijama za EP u Srbiji naredne godine. Sukob selektora Vojislava Rađe sa Mirsadom Terzićem, Damirom Doborcem i Muhamedom Toromanovićem nije, kaže njegova stvar. „Žao mi je samo što se sada momke u javnosti predstavlja kao pijanice, a znam da to nisu. Doborac je kod mene igrao godinu dana, nikad nije pivo popio ni prije nakon utakmice“, kaže Smajlagić. „Bosna je nešto sasvim drugačije od okolnih zemalja, Bosnu se ne može stavljati u kontekst drugih reprezentacija, ni Španije, ni Hrvatske ni bilo koga drugog. Bit cijele priče je kako napraviti neki koncept na osnovu kojeg radite i stvarate. Dok se ne sagleda problematika bh. rukometa biće lutanja. Zavaravanje privremenim rezultatom nije rješenje. Pitanje je da li želimo riješiti problem, napraiti zdravu bazu u kojoj bi se razvijao rukomet ili se privremeno zadovoljavati. To je stvar ljudi koji vode Savez. Država je takva kakva jest, ali i u njoj takvoj mora biti ljudi koji će inicirati, koji će istrajati u tome. Mi smo u klubu htjeli implementirati evropske kriterije, pronaći rješenje na koji se način možemo suprotstaviti najboljima. A rješenje problema nije ovaj način na koji rukomet u BiH sada funkcionira. Rješenje je stvaranje široke baze iz koje se gradi kako bi rukomet mogao opstati. Ne moraš biti na vrhu, ali možeš biti tu okolo, među najboljima, prisutan na velikim takmičenjima. Baza za stvaranje igrača je jedini način da preživimo. A mi nemamo ni baze ni igrača.“

 

Irfan Smajlagić rođen je u Banja Luci 16. oktobra 1960 godine. Igrao je za banjalučki Borac, zagrebački Medveščak, sedam godina je bio u Francuskoj igrajući za Ivry, Nîmes i Livry, poslije i za Zagreb i riječki Zamet. Na OI 1988. osvojio je bronzanu, a 1996. godine zlatnu medalju. Srebrnu medalju osvojio je na SP-u 1995. godine na Islandu, a bronzanu medalju 1994. godine na EP-u u Portugalu. Devedesetih godina bio je najbolje desno krilo na svijetu. „Ne znam, mislim da danas nema desnog krila koji liči na mene“, kaže Smajlagić. „Svaki je igrač druga priča. Teško je naći igrače koji liče jedan na drugoga morfološki ili fizički. Svako ima svoju posebnu priču i ne bi valjalo da su svi isti. Nije ni Mirza Džomba toliko podsjećao na mene, možda je šut ličio, ali nije to ta vrsta udarca.“ Priča kako nikada u životu nije imao uzore, ni i u vrijeme kada je bio igrač niti sada kada jede trenerski kruh. „Nisam uzore prihvatao kao igrač, ne prihvatam ni sada jer je kopija uvijek lošija od originala. Svako ima svoj put i niučemu ne treba tražiti uzore. Trener ne može prenositi nešto što je već viđeno, on mora kreirati. Nemožete na isti način raditi sa igračima Kiela i Bosne. Morate imati spoznanju kvalitete vaših igrača i na osnovu vašeg iskustva postaviti stvari. Neke stvari koje kod trenera nisam volio kao igrač sada izbjegavam koristiti. Možda to nije dobro, ali pokušavam funkcionirati na osnovu nekog svog iskustva“, pojašnjava Smajlagić. „Teško je i generalizirati ko je najbolji igrač svijeta. Nema tog parametra po kojem to možemo odrediti. Jedno vrijeme je Jackson Richardson bio najbolji igrač, igrao je samo obranu i bio je proglašen najboljim igračem svijeta. Ivano Balić je dao jednu notu rukometu koja je ljude dovela u sale da to gledaju, sa njim je ljudima rukomet postao zanimljiv. Sa njim ste shvatili da neki potezi koje do tada niste vidjeli postaju mogući. Dao je ljepotu poteza, ljude je privukao rukometu. To je možda i najveća dobit ovog sporta.“

 

Irfan Smajlagić je 1986. godine, umjesto u sarajevski Željezničar, otišao u zagrebački Medveščak. I tada je, kako kaže, shvatio da je Zagreb grad u kojem će živjeti ostatak svog života. U rodni je grad rijetko svraćao, a rukomet ga je prošle godine prvi put odveo u banjalučki Borik kao trenera Bosne. „Nemam ja sentimente te vrste. Banje Luke se sjećam iz vremena kada sam odrastao a ona danas nije onakva kakvu sam je ostavio. Prošlo je puno godina, trideset godina sam nekoj drugoj areni, prihvataš druga pravila igre. Surovo je to, ali prihvataš život u kojem se boriš za opstanak iz godine u godnu. Nisam ja otišao iz Banja Luke prije godinu-dvije pa da mi fali. Nisam mao vremena za takve emocije jer sam svake godine morao biti u top formi da bih opstao u vrhunskom rukometu i onda ti druge stvari postanu prioriteti u životu. Godine razmišljanja u tom pravcu otjerale su me od te vrste sentimenta prema nekom gradu ili klubu. Moja filozofija je potpuno drugačija, zato mi se i dešava da, kada nakon dvadeset godina života pod jednim kriterijima, dođeš u sredinu koja to ne shvata i ne vlada se takvim uzusima. A što se igre tiče, nisam emocionalan niti sam nostalgičan. Igru doživljavam isključivo kao igru, meni su emocije iste kada igram u Sarajevu i Barceloni. Ista je emocija kada pobijediš u Zavidovićima i u Hamburgu. Emocije osjetim kada nakon dugo vremena vidim svoje prijatelje, ali na terenu je sve drugačije. Suština sporta je pobjeda tako da je svejedno na kojem si terenu.“

 

03.03.2011.

ŽELJKO BUVAČ, „MOZAK“ IZ OMARSKE

 


                         Nekadašnji nogometaš banjalučkog „Borca“ sa Borussijom osvaja Bundesligu

 

 

Ne voli sjediti u prvom redu na klupi za trenera i rezervne igrače. Ne voli pričati za medije niti davati intervjue. Kaže kako govori samo onda kada ima što za reći. Za njega kažu kako je mozak koji stoji iza svih ovogodišnjih uspjeha Jurgena Kloppa, trenera Borussije iz Dortmunda, slijedećeg prvaka Njemačke. Željko Buvač, rodom iz Omarske, nekadašnji igrač banjalučkog Borca iz sjajne predratne generacije ovoga kluba, nogometni je genije. Barem ga tako tituliraju njemački novinari nakon što je Borussija Dortmund prošle nedjelje, pobjedom u Munchenu, pokazala Bayernu ko je ove godine gospodar Bundeslige.

 

GOSPODAR TRENINGA

 

Buvač je od ranog jutra do kasno uvečer na Signal Iduna Parku, stadionu Borussije. On je, kako kažu njemačke kolege, i desna i lijeva ruka Jurgena Kloppa, trenera Dortmunda s kojim surađuje još od 1992. godine kada su obojica igrali u Mainzu. Klopp je isprva bio napadač, kasnije je prebačen u obranu dok je Buvač cijelu svoju karijeru, od Omarske, preko Borca do Mainza i Neukirchena proveo igrajući u veznom redu. U Mainzu je rođeno prijateljstvo koje traje već gotovo dva desetljeća. Kada je Klopp 2001. godine imenovan za trenera Mainza, insistirao je na tome da mu Željko bude pomoćnik, koji je zbog svog nogometnog znanja i trenerskog talenta zaradio nadimak Mozak. „Dobro, moglo je biti i nešto gore“, komentira Željko. Dok je Klopp u centru pažnje njemačke javnosti, kako zbog pobjeda tako i zbog karizmatičnih istupa u medijima i tokom utakmica (u Njemačkoj su ovih dana pravi hit naočari kakve nosi trener Borussije), skoro dva metra visoki, dugokosi Buvač se uvijek drži po strani. No, samo dok nema treninga i utakmica. Elokvetni motivator, perfekcionista koji insistira na svakom pa i najsitnijem detalju tokom treniga, čak i na pravilnom u milimetar tačnom rasporedu čunjeva. „Kada Željko nešto kaže tokom treninga, onda je to zakon“, priča Peter Krawitz, koji je također dio stručnog štaba Borussije. „Željko je inkarnacija nogometnog stručnjaka, svaki dan nešto novo naučim od njega“, kaže Klopp. Svaki dan, prije treninga, sa Buvačem održi sastanak na kojem se dogovore od detaljima treninga. Niti jednu odluku vezanu za tim, kaže, ne donese a da se prije toga ne savjetuje sa Željkom. Klopp je šef stručnog štaba, ali na treningu nogometaši Borussije imaju dva šefa, Klopa i Buvača. „Obojica puno pričaju s nama, razgovaramo o svakom detalju“, kaže branič Dortmunda, Mats Hummels. „Željko ima mnogio taktičkih ideja koje nam pkušava pojasniti na treninzima.“ Gospodar treninga, tako Klopp zove svog asistenta i prijatelja. Zato što Buvač veliku pažnju posvećuje detaljima. Razdaljina između ekipa tokom treninga mora biti tačno određena, vježbe dodavanja se moraju precizno izvršavati. Čak je smislio i nekoliko vlastitih vježbi kako bi na treningu igrače spremio za realne situacije koje se mogu dešavati na travnjaku tokom utakmioca. „Tokom svih treninga ima uvijek jasnu i cijelu sliku. Tako je i tokom naših utakmica kada se brzo dgovara sa Kloppom o razvoju igre i taktičkim solucijama“, pojašnjava Krawietz.

 

OD KAPETANOVIĆA DO TERZIĆA

 

Željko Buvač je rođen 1961. godine u Omarskoj gdje je u istoimenom klubu i počeo u karijeru. Iz Omarske odlazi u Rudar iz Prijedora, a odatle debitira u Prvoj saveznoj ligi tadašnje SFRJ, igrajući za Borac iz Banje Luke. Iz Borca 1991. godine odlazi u Rot-Weiß Erfurt, zatim u Mainz a igračku karijeru je završio 1998. godine u Neukirchenu. Te godine je i počeo trenerski posao upravo u Neukirchenu, da bi 2001. godine prešao u Mainz u kojem je radio sve do 2008. kada sa Kloppom odlazi u Dortmund. U Borussiji su karijere gradili poznati bh. nogometaši, Sead Kapetanović i Sergej Barbarez a Buvač i Klopp su u Dortmund doveli i Nevena Subotića, Bosanca u dresu nogometne reprezentacije Srbije. „Subotić je najveći nogometni talenat s kojim sam radio“, kaže Klopp koji je Subotića trenirao u Mainzu i doveo ga u Dortmund kada su on i Željko preuzeli vođenje prvog tima. Za Željka, s duge strane, dileme nema. Sve do sada, za njega je Edin Džeko bio nesumnjivo najbolji igrač Bundeslige. Subotiću je pomoglo to što je Krajišnik kao i Buvač. Otac Željko i majka Svjetlana sa Nevenom i njegovom sestrom Natalijom su iz Banje Luke izbjegli od rata. Neven je u Bundesligu stigao iz Sjedinjenih Država, gdje se njegova porodica skrasila. Otac mu radi u New Yorku kao nogometni trener, majka u birou a sestra Natalija je bila dio izbornog štaba u predsjedničkoj kampanji Baracka Obame. Nažalost po bh. reprezentaciju, odlučio se nastupati za Srbiju. No, da tradicija Bosnaca u crno-žutom dresu ostane neprekinuta pobrinuo se Admir Terzić, kapiten juniorskog tima Borussije. Nema sumnje kako je sa Kloppom i Buvačem u dobrim rukama te da će brzo, vjerovatno već iduće sezone, kada Subotić Dortmund zamijeni nekim bogatijim klubom, biti u konkurenciji za odbrambenu liniju Borussije. Buvač, s druge strane, ima ugovor do kraja naredne szone i u klubu se nadaju kako će on i Kloppp ugovornu obavezu produžiti. Zašto i ne bi, ove sezone ruše sve rekorde. Pobijedili su Bayern u Munchenu nako punih devetnaest godina i smiješi im se naslov i Liga prvaka. Sve zahvaljujući mukotrpnom radu dueta Klopp-Buvač kojeg Nijemci nazivaju “blizancima na klupi Dortmunda“.   

 

 

 

 

 

 

 

 

18.02.2011.

VAHA I ROBI

Ikone pomirenja na Balkanu

Mart je 1992. godine. U Beogradu se igra vječiti nogometni derbi između Partizana i Crvene Zvezde. Kada su nogometaši Partizana istrčali na teren, dočekali su ih povici Zvezdinih navijača. "Pederi, Turci, balije, komunjare..." No, skandiranje je najednom prestalo kada je grupa Tigrova, paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana zauzela svoje pozicije među navijačima Zvezde. S kraja na kraj tribine izvjesili su svoje transparente na kojima je stajalo 20 kilometara do Vukovara, zatim 10 kilometara do Vukovara i konačno Dobrodošli u Vukovar. Stadionom se prolomio aplauz i navijači više nisu bili dvije sukobljene frakcije razjedinjene klupskim neprijateljstvom nego nacionalisti ujedinjeni u zajedničkoj mržnji prema Hrvatima. Beogradski derbi 22. marta pamti se kao manifestacija srpskog nogometnog huliganizma i dan kada su srpske bande preuzele kontrolu nad nogometom i srbijanskim podzemljem, u isto vrijeme čineći neke od najgorih zločina u ratovima nakon raspada Jugoslavije. Februar je šest godina kasnije. Nermin Šabić, nogometni reprezentativac BiH, jedan je od najatraktivnijih nogometaša u Hrvatskoj. Njegov prelazak iz spiltskog Hajduka u Dinamo ostao bi tek krakotrajna tema pisanja sportskih novina da se u sve nije umiješao pokojni predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman. Kada je njegov dolazak u Zagreb već bio dogovoren, Tuđman je tadašnjem predsjedniku zagrebačkog kluba, Zlatku Canjugi, kazao kako je Croatiji „dovoljan jedan Musliman“, Edin Mujčin. Šabić je postao nepodnošljiv višak, politički problem zbog kojeg je tadašnji trener Dinama, Marijan Vlak, iako je ekipu uveo u Ligu prvaka, podnio ostavku.

 

ZVEZDA OD ROBIJA DO ROBIJA

 

Da je tada, prije dvadesetak godina, neko Arkanu kazao kako će Hrvat sjediti na klupi njegovog omiljenog tima, sigurno se ne bi dobro proveo. Arkan je početkom ’90-ih preuzeo kontrolu nad Delijama, kasnije neformalno i nad Zvezdom i počeo voditi sve svoje poslove, od prodaje karata do organiziranja putovanja u inozemstvo te podmićivanja sudija. Arkan je iz navijačkih redova regrutirao članove svoje paravojne formacije kako bi ratovali u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Ratovi na ovim teritorijama bili su za njega prije svega posao, a tek onda politika. Bio je čovjek iz podzemlja, koji je istovremeno radio i za Službu državne bezbednosti, pa su mu mnoga krivična djela bila oproštena. Njegova misija bila je da ujedini navijače koji su počeli da se suprotstavljaju režimu Slobodana Miloševića i da ih povede u rat. Arkan je tada shvatio kako Crvena zvezda Miloševiću može biti ono što je madridski Real bio za španskog diktatora Franca, odnosno reprezentacija Italije, koja je igrala tada u crnim dresovima, za Mussolinija - snaga pomoću koje se može vladati i imati uticaja među širokim narodnim masama. Svoje je vojnike Arkan regrutirao uglavnom sa sjeverne tribine stadiona Marakana, iste one koja je prije nešto više od mjesec dana sa odobravanjem propratila imenovanje Roberta Prosinečkog za trenera Zvezde. Potez koji je prije samo godinu dana bio potpuno nezamisliv u nogometu, iako su se slični transferi između Hrvatske i Srbije već godinama obavljaju kada su u pitanju poslovni ljudi, liječnici, profesori, glumci... „Uf, sada je dobro kako je bilo prije mjesec dana kada je obznanjeno da sam novi trener Zvezde, priča nam Prosinečki o pritisku medija nakon što je prihvatio ponudu kluba s kojim je kao igrač osvojio naslov prvaka Evrope u Bariju 1991. godine. Razgovaramo u turskoj Antalyji, zasad valjda jedinom mjestu u Evropi gdje bez problema, jedni do drugih mogu trenirati i igrati međusobne utakmice Hajduk, Zvezda, Dinamo i Partizan, klubovi nekadašnje velike četvorke jugoslovenskog nogometa. U Antalyji su ih, igrom sudbine, spojili Sandžaklija Emir Dizdarević i Kosovar Kenan Kurteš, čija agencija organizira pripreme ex jugoslovenskih klubova u Turskoj. „Stvari polako dolaze na svoje mjesto, splasnula je euforija i mislim da tako i treba niti. Bilo je euforije, bilo je velikog pritiska medija mjesec dana ali sada je sve splasnulo i samo mi treba mir da se dobro pripremimo, da ono što imam u glavi igrači prenesu na teren.“ Dok se njegovi igrači žure u svlačionicu, Robi žuri do torbe u kojoj je kutija crvenog Marlbora, cigarete u kojoj uživa, čini se, gotovo jednako kao i u lopti. „A nije ti to nikakvo čudo, Robi i cigareta“, kaže nam Branko Stipković, doajen hrvatskog sportskog novinarstva, čovjek koji već 35 godina u Sportskim novostima prati Dinamo. „Kad je imao 17 godina, krio sa na zadnjem sjedištu klupskog autobusa da bi pušio. Nije ni čudo što i sada uživa u cigaretama kada više ne igra“, kaže Stipković, pojašnjavajući kako će selektoru Hrvatske, Slavenu Biliću, biti izuzetno teško nadoknaditi Robijevo odsustvo u svom stručnom štabu. „Jednostavno, Robi ima oko za igru. Njegove opservacije o protivniku su pola obavljenog posla u pripremi utakmice. Ako bude imao sreće, jer znanja i osjećaja mu ne nedostaje, biće veliki trener.“ Robi ne želi mnogo govoriti o reakcijama ljudi nakon što je prihvatio Zvezdinu ponudu,. Kaže kako se o svemu dovoljno pisalo i raspravljalo, sada je vrijeme da se okrene poslu. „Navijači su me uvijek voljeli u Beogradu, vjerujem da ću i sada sarađivati sa navijačima. Oni kao i ja očekuju dobar nogomet i pobjede. Svjestan sam svih reakcija, ali došlo je vrijeme da ljudi ponovo sarađuju i vjerujem da ću im ja kao trener Zvezde u tome pomoći.“ Teško ga je privoljeti na priču o prošlim vremenima, o svemu što se dešavalo na ovim prostorima. “Stvari su se promijenile“, kaže Prosinečki. „Svi se mijenjamo, prošlo je mnogo godina, pa se tako promijenila i Zvezda. Ipak, naravno da je sada mnogo teže. Nekada sam mislio na sebe i svoju formu, a sada kao trener mislim na milion drugih stvari. Ali je jedno ostalo isto. Za mene je i dalje Zvezda najveći klub na ovim prostorima.“ Prosinečki je sa Zvezdom potpisao dvogodišnji ugovor za platu od 230 hiljada eura. Kaže kako se nada da će ugovor odraditi do kraja, iako mnogi sumnjaju da njegov tim ove sezone ima šansu, pored posljednjih godina neprikosnovenog partizana, da osvoji naslov prvaka Srbije. „Daću sve od sebe, sve svoje emocije da uspijem kao trener Zvezde. „U Antalyji smo imali odlične uslove za rad i dobro smo se spremili za nsatavak prvenstva. Što se mene i Zvezde tiče, rad je postao rutina. Mjesec dana sam sa njima i već manje-više znam kako stvari stoje. Radimo dobro, zadovoljan sam momcima i sada mi preostaje samo da kroz pripremne utakmice uđemo u formu pred početak prvenstva.“

 

MUSLIMAN VIŠKA

 

Nekoliko stotina kilometara zapadnije od Beograda, u Zagrebu nema više ni Franje Tuđmana a način na koji je on vodio Dinamo već odavno je historija. Nekada je Nermin Šabić bio „musliman viška u Dinamu“, danas je na klupi hrvatskog prvaka Vahid Halilhodžić, jedan od najvećih nogometaša koji su ikada stasali u našoj zemlji. Iako se Tuđman i Arkan baš i ne mogu stavljati u istu rečenicu, vremena se, srećom, mijenjaju.  Vaha je došao u Zagreb da za 900 hiljada eura, koliko mu je vrijedan ugovor, Dinamo uvede u Ligu prvaka. A to što je uopće postao trener Dinama gazda ovog kluba Zdravko Mamić može zahvaliti Vahidovoj supruzi Dijani koja ga je, nakon što ga je predsjednik Obale Slonovače nakon ispadanja u četvrtfinalu Kupa afričkih nacija potjerao iz te reprezentacije, nagovorila da se vrati poslu. Vahid je bio toliko slomljen zbog otkaza, zbog činjenice da mu se neće ostvariti san da kao selektor ode na Svjetsko prvenstvo, da se ozbiljno bavio mišlju da se prestane baviti trenerskim poslom. Sve ono što se dešavalo sa reprezentacijom Obale Slonovače jako me pogodilo“, priča nam Vahid. „Jer kada uđete u neki projekat i dadnete sve od sebe da uspijete a onda te lagano šutnu onda onda ti se sve to zgadi. Nije mi se zgadio fuidbal, zgadili su mi se ljudi koji su u stanju tako jednostavno da te prekriže kao da si ništa. Vidio sam da trener ne predstavlja ništa.“ U 24 utakmice koliko je vodio Obalu Slonovače Vaha je ubilježio tek jedan poraz, nesrretan poraz u četvrtfinalu Kupa afričkih nacija. Umjesto njega, Obala Slonovače je angažirala precijenjenog, nadmenog Sven Gorana Ericcsona koji u Južnoj Africi nije napravio ništa. Tačnije, uzeo je tri miliona eura za nekoliko mjeseci posla i vratio se u Englesku. „Obalu Slonovače sam preuzeo jer sam svoje traume iz igračkih dana, kada mi nisu dali da igram na SP 1982. godine u Španiji, htio izliječiti na SP u Južnoj Africi. Međutim, desila mi se još i veća trauma. Na prvenstvu Afrike smo morali pobijediti zbog predsjedničkih izbora u Obali Slonovače. Fudbal tamo ima mnogo drugačiju ulogu nego u Evropi. Tamo je fudbal svetinja. Igrači imaju ogroman uticaj na to društvo. Igrači su dole jednom svojim autoritetom prekinuli rat. E onda se dogodio onaj incident kada se pucalo na autobus u kojem je bila reprezentacija Togoa, moji igrači su bili u šoku jer su nam prijetili kidnapovanjem, napadom na kamp... Svi su jedva čekali da pobjegnu odozdo. Onda na bizaran način ispadnemo u četvrfinalu i smijene me. Predsjenik države, koji je dole i selektor i Savez me smijeni i na jedan brutalan način okonča jednu ljudsku i sportsku avanturu.“

 

DŽEMA BIJEDIĆ JE REKAO: „OSTAJEŠ“

 

Vaha je razočaran otišao u Promajnu kod Makarske, u svoju vikendicu u kojoj je prihvatio poziv Zdravka mamića. „Nisam uopće razmišljao o odlasku u Dinamo, nisam nikada ni pomišljao da ću raditi u nekom klubu sa ovih prostora“, priča nam. „Imao sam puno poziva iz Bosne, više puta su tražili da vodim reprezentaciju, ali sam ja imao puno obaveza i nisam se mogao vratiti. Međutim, dogodilon se nešto što niam očekivao. Nagovarali su me dugo da prihvatim Dinamo, ali je ključnu ulogu u tome odigrala porodica. Žena je tražila da nastavim raditi, moji najbliži su vidjeli u kakvom sam stanju po povratku iz Afrike i kazali su mi da je bolje da radim nego da sjedim kući.“ Sjeća se da je, kao igrač veleža u dva navrata bio na pragu odlaska u Dinamo i oba se puta ispriječila politika. „Ljudi koji su tada vodili Velež bili su veoma moćni. Sjećam se da mi je Džemal Bijedić jednog dana rekao ' Mali šta to čujem da hoćeš da ideš? Ne ideš ti nigdje, ostaješ ovdje a daće ti sve što tražiš.'  Tako je bilo u to vrijeme, ostao sam.“ Ideja o nekoj novoj nogometnih klubova sa prostora bivše države mu se nimalo ne sviđa. Kada ga pitamo zašto, kaže kako je to zbog loših, traumatičnih iskustava koje nosi iz igračkih dana. I danas tvrdi kako mu je Miljan Miljanić nanio veliku nepravdu kada ga je na SP u Španiji ostavio da sjedi na klupi iako je u to vrijeme, kako kaže, bio najbolji napadač Jugoslavije i iako je zbog tog SP ostao godinu dana duže u Veležu no što je planirao. „Ne znam je li radila politička kuhinja u reprezentaciji, ali znam da je moje prezime bilo predugo, da se teško izgovaralo, posebno u Beogradu. Zagreb nije puno odlučivao o tome ko će igrati u reprezentaciji a ko ne“, kaže nam, pojašnjavajući: „U moje je vrijeme ključni čovjek bio Miljan Miljanić. Ne želim sada bacati kamenje na te ljude ali je moje prezime njima bilo malo dugačko. Možda nije moglo stati na semafor. To sam jednom i rekao jednom novinaru a on se smijao. A ja se nisam smijao jer je to nažalost bila istina, znam da sam jedno vrijeme bio najbolji igrač Jugoslavije, a sjedio sam na klupi za rezerve u reprezentaciji. Dobro, to su prosla vremena, ali neigranje na SP u Španiji nikada necu zaboraviti.“ Kaže kako smu se kasnije pokojni Čiča Miljanić izvinjavao, no to mu nije puino značilo. Ni tada ni danas. Kasnije mi se izvinio, rekao mi je da je iz taktičkih razloga stavio u ekipu Papeta Sušića kao centarfora, iako sam ja u kvalifikacijama igrao na toj poziciji. Čak sam godinu dana duže ostao u Veležu, nisam otišao vani zbog tih kvalifikacija i zbog SP. Tražili su da ostanem i normalno da sam sve to teško primio jer sam igrao utakmice u kvalifikacijama, bio najbolji strijelac i na SP sam otišao sa željom da budem među najboljim strijelcima. Takav tip igrača kakav sam ja bio nedostajao je timu, pape Sušić, Pižon Petrović i Ivica Šurjak su bili više pakeri a ne strijelci. Dogodilo se drugačije.“ Miljaniću nikada nije oprostio i danas zbog tih iskustava ne želi razmiišljati o nekom novom regionalnom prvenstvu. „Jugoslavija je uvijek imala velikih igrača, ali nikad nije bila velika ekipa. Imali smo izvanredne pojedince, ali nismo imali dobru ekipu. Velika je razlika imati dobre igrače i dobru ekipu. Sada znam i zašto, jer nikad nije bio dobar ambijent u ekipi. Ovaj rat koji  nam se dogodio najbolje je pokazao kakvi su zapravo odnosi vladali u jugoslovenskom nogometu ali i društvu.“

 

 

 

 

 

 

     

11.02.2011.

ANTALYA-ZIMSKA NOGOMETNA ĆABA

 

            Najfrekventniji sportski centar svijeta vode dva Bošnjaka, Emir Dizdarević i Kenan Kurteš

 

Devet je sati ujutro i kroz predvorje luksuznog Topkapi palacea žure desetine nogometaša. Pored jednog od dvadesetak bazena pješčanom stazom neki se spuštaju do savršeno podšišanog nogometnog terena. Drugi ulaze u autobus koji ih vodi do desetak kilometara udaljenog sportskog centra. Deset travnatih terena, mali stadion i dva terena sa umjetnom travom na kojima treniraju samo ekipe iz Rusije. „Oni igraju utakmice svog prvenstva na tim terenima, zato i treniraju na plastičnoj travi“, pričaju nam Adnan i Edis Dizdarević. Obojica su iz Novog Pazara, Adnanov brat Emir jedna je od najpoznatijih i najmoćnijih osoba u Antalyji. Emir je suvlasnik agencije koja u Antalyju tokom zime organizira pripreme nogometnih ekipa iz istočne Evrope a Adnan i Edis mu tri mjeseca pomažu u poslu. Domaćini su i nogometašima banjalučkog Borca koji su u Antalyji već pet dana. „Savršeno mjesto za pripreme. Savršeno. Čovjek ne može nizašto naći primjedbu. Sve što nam treba imamo“, kažu nam, dok gledamo trening sa njihovim domaćinima Dizdarevićima, Vlado Jagodić i Darko Ljubojević, trener i sportski direktor Banjolučana.

 

UGOĐAJ RUSKIH CAREVA

 

Nogometaši banjalučkog Borca i zeničkog Čelika smješteni su, sa još dvadesetak srbijanskih, hrvatskih, rumunskih, ukrajinskih ekipa u luksuznom zdanju hotela Kremlin, replike moskovskog Kremlja koji zajedno sa Topkapi palaceom, kopijom istanbulske sultanske palače, broji tri hiljade kreveta. Unutrašnjost hotela, sa predvorjem, šankom i prodavnicama minijaturna je izvedba Crvenog trga ukrašenog kopijama antiknog namještaja ruskih careva i velikim izborom u hotelskim dućanima. U predvorju se miješaju trenerke ekipa sa svih strana svijeta. „Pazi, odavde ne moraš nigdje da izlaziš, nigde. Sve imaš, bazene, teretanu, internet... Raj na zemlji“, pojašnjava za šankom nogometaš srbijanske Jagodine igraču ukrajinske Tavrije. Igrači Rudara iz Pljevalja i Zete iz Golubovaca potvrdno klimaju glavom, okrećući se istovremeno za zgodnim bjeloruskim odbojkašicama koje su tu također na pripremama. „Ovo je zaista najbolje mjesto na svijetu za pripreme ekipa“, kaže nam Nermin Šabić, direktor zeničkog Čelika. „Doslovce iz sobe izađete na teren, imamo na raspolaganju pet terena i mali stadion, vrijeme je odlično. Mi smo prošle godine bili u Puli i uspjeli smo samo jednom izaći na teren. Kada pdne kiša, zabranjeno ga je koristiti. Ovdje toga nema, jače su ekipe s kojima igramo utakmice a i jeftinije je nego u Hrvatskoj.“ Sve ove ekipe iz istočne Evrope u Antalyju je sa svojim poslovnim partnerom, Kosovarom Kenanom Kurtešom doveo Emir Dizdarević, rodom iz Bijelog Polja. Emir je nakon okončanih studija u Sarajevu 1992. godine doselio prvo u obližnju Alanyu a prije desetak godina stalno se nastanio u Antalyji kada je razvio posao sa pripremama ekipa. „Ima puno jačih agencija od naše ovdje, ali smo mi najjači igrači kada su u pitanju ekipe sa istoka Evrope“, priča Emir. „Već godinama imamo izvanredne odnose sa svim klubovima u regiji i pokušavamo ih dovesti ovdje po najboljim cijenama koje možemo ponuditi. Sretni smo što nam ove godine dolaze i ekipe iz Bosne, a dragi gosti su nam bili igrači Sloge iz Gornjeg Vakufa. Oni su tu bili prije dvije godine, bile su im to prve pripreme u životu i bili su nam najdraži, pazili smo ih kao da su madridski Real. Svake godine, priča Emir, kroz Antalyju prođe oko 1400 sportskih ekipa, a tokom februara u hotelima na rivijeri, kojom vožnja autobusom traje sedam sati, boravi oko 500 nogometnih klubova. Prije desetak godina, oko Antalyje su bile močvare no sada se na kilometre duge pješčane plaže naslanjaju kompleksi sa sportskim terenima koje koriste gotovo svi klubovi svijeta. „Cijene su ono što Tursku izdvaja od konkurencije“, priča nam Kenan Kurteš, koji je sa Emirom suvlasnik agencije Cooltour. „Po osobi, to je od 35 do 150 eura dnevno, ovisno o hotelu u kojem borave. U tu cijenu uključen je all inclusive smještaj u hotelu, prevoz i korištenje terena te garantiranih pet prijateljskih utakmica. Takvu ponudu zasad ne možete imati nigdje u Evropi.“ Kenan je rođen u Prištini, tamo je radio kao novinar TV Priština sve do 1999. godine kada je odselio u Tursku. Prvo u Izmir gdje je bio urednik na EGTV a onda u Antalyu gdje sa Emirom vodi posao sa sportašima. Kremlin palace njihova je baza, ovaj je hotel sinonim uspjeha turskog turizma. Jer, dok primjerice na Jadranu tokom zime hoteli ne rade, Antalya u zimskim mjesecima od turizma zaradi milijardu eura. Tu ne borave samo sportaši, bogati penzioneri iz zapadne Evrope ovdje na more zaista idu zimi. Zakupe apartmane na tri mjeseca, jer im je jeftinije živjeti tu u hotelu nego naprimjer u Njemačkoj.

 

VELIKA ČETVORKA NA OKUPU

 

U proteklih desetak godina Emir i Kenan u Antalyju su doveli čak i klub iz Sjeverne Koreje. Japanci, Ukrajinci, Srbijanci, Rumuni, Hrvati... njihovi su vjerni gosti koji se svake godine vraćaju u Antalyju u njihovom aranžmanu. No, razgovarati sa njima dvojicom gotovo je pa nemoguća misija. Svaku rečenicu prekida poziv na mobitel, na blackberry stižu mailovi, razne molbe i pitanja. Emir organizira ulazak novinara na press konferencije zagrebačkog Dinama, sređuje avionske karte igračima koji se iz raznih razloga vraćaju kući ranije sa priprema, pomaže direktoru Hajduka pronaći smještaj za prijatelje iz Splita. „Ludilo, jer drugačije to ne možemo nazvati, traje tri mjeseca i Kenan i ja skoro da ne spavamo. Ali smo ponosni jer smo u ovom poslu stekli toliko prijatelja da se zaista osjećamo prebogatim osobama.“ Dok Emir obilazi ekipe na terenima i hotelima, sa dva mobitela u ruci i punjačem, jer mu baterija traje tek nekoliko sati, Kenan dogovara dolazak Kineza, Japanaca, Rusa, Crnogoraca. Pomaže i to što govori pet jezika, turski mu je već godinama kao maternji. „Naša agencija ima pedesetak klubova koji su nam stalni klijenti, organiziramo tokom zime oko 150 utakmica i dolazak nekoliko hiljada ljudi“, kaže Kenan. Turci su takozvani nogometni turizam smislili kako bi svoje hotele popunili tokom zimskih mjeseci. Isprva ih je vodila ideja da postanu konkurencija Španiji i Grčkoj, sada su oni vodeći u tom poslu. Antalya je već deestak godina omiljeno odredište za turiste iz Evrope, Rusije, bivših država SSSR-a te skandinavskih zemalja. Ovdje svake godine ljetuje tri miliona Nijemaca i Rusa te oko pola miliona Ukrajinaca. Ove godine očekuju još bolje rezultate. „Zbog dešavanja u Egiptu i Tunisu zapadne gencije su gotovo sve svoje turiste koji su planirali ljetovati u tim zemljama preusmjerili u Tursku“, pojašnjava Kenan. Rusima je ipak podređeno najviše stvari u Antalyji. na ulicama i prodavnicama su natpisi na ruskom, najbolji su potrošači jer novac koji oni ostave u shoppingu čini 50 posto prihoda u toj regiji. Kupuju kao sumanuti sve što stignu, posebice nakit i odjeću. Zbog njih je, recimo, u luksuznom Rixos resortu, u koji smo, , nakon temeljitog pregleda zaštitara, mogli ući samo zahvaljujući poznanstvu s Emirom Dizdarevićem, otvorena draguljarnica Lydion u kojoj se prodaje nakit vrijedan i do pola miliona eura. Rixos je četrdesetak kilometara vožnje od Antalyje, u Beleku gdje se priprema nekadašnja velika četvorka jugoslovenskog nogometa. Rixos premium resort dom je nogometaša zagrebačkog Dinama, predvođenih Vahidom Halilhodžićem. Desetak kilometara dalje je Calista u kojoj se sprema beogradska Crvena Zvezda a koji kilometar dalje su treninzi i pripremne utakmice Partizana i splitskog Hajduka. Tokom ljeta najjeftinije noćenje u Rixosu stoji 200 eura. Dinamo po osobi plaća 150 eura, zašto nogometaši hrvatskih prvaka, osim terena, autobusa i pripremnih utakmica, dobiju spavanje u sobi od 40 kvadratnih metara, wellness koji se prostire na čak 4500 kvadratnih metara, četiri hotelska restorana, golf terene i shoping ulicu u kojoj se nalaze proizvodi vodećih svjetskih brandova, kafići, pubovi, disco... Sve su to sadržaji resorta opasanog visokom ogradom, rampom i fizičkom zaštitom u kojem se može iznajmiti i limuzina s vozačem, privatni avion dok su u ponudi rent a car agencije Ferrari, Porsche i slični egzotični automobili. Zbog toga su ovdje na pripreme dolazili njemački Werder i Hertha, ukrajinski Shaktar, moskovski CSKA, a Emir i Kenan sada proširuju svoj posao i počinju surađivati i sa reprezentacijama. „Idućeg mjeseca organiziramo prijateljske utakmice reprezentacija Bolivije i Estonije, okrećemo se i tom tržištu jer smo zhavlajjući trudu svih ovih godina došli na dobar glas“, priča Emir. „Jedina smo agencija koja ima UEFA licencu za organiziranje utakmica, tako da na nas svi gledaju ozbiljno i upotpunosti nam povjere organiziranje svih aktivnosti. Utakmice će se igrati na terenu Merdan stadiona, gdje je igrala i reprezentacija BiH protiv Poljske zanimljivo je da smo organizirali gostovanje Partizana kada je igrao utakmice Lige prvaka i Kupa UEFA u Turskoj. Nakon tog smo dobili dosta ponuda ostalih klubova za istim poslom.“

 

OSTAVŠTINA TURGUTA ÖZALA

 

Hotelijerski bum u Turskoj kreiran je sredinom '80-ih godina prošlog stoljeća a najveće zasluge za razvoj svjetlosnom brzinom ima bivši predsjednik i premijer Turgut Özal kojega hotelijeri u Antalyji stavljaju u istu ravan s Kemalom Ataturkom. Sve je počelo kada je Vlada na čelu s Özalom stvorila preduvjete za ulaganje u turizam. Turska je subvencionirala kredite za turističke projekte koje su većinom pokretali sami Turci, ali posljednjih godina investitori su sve više Rusi, Ukrajinci, Kazahstanci, Nijemci... Turcima se to nimalo ne sviđa pa su uveli pravilo po kojem inozemni investitor može imati najviše deset procenata vlasničkog udjela u turističkim projektima. Vlada je davala besplatne koncesije na zemljište, a zauzvrat uzimala jedan posto prihoda hotelijera, a bilo je i drugih subvencija i stimulacija. Kad se uvidjelo da bi obala mogla postati prenapučena hotelima, besplatno zemljište je ukinuto i danas od hotela država ubire pristojan porez. Prema stopi povrata na ulaganja Turska je trenutačno vodeća na svijetu. Turizam generira četrdeset drugih zanimanja i zarađeni novac ne ostaje u hotelima već ide dalje dobavljačima i svim pružateljima usluga. Svi u Antalyji žive od turizma a tome je doprinijela i činjenica da stopa poreza u ovoj zemlji iznosi niskih osam procenata. Pored toga, država zimi umjesto hotelijera plaća radnicima porez i doprinose. U vrijeme vladavine Turguta Özala, koji je otvorio zemlju kapitalizmu i stranom kapitalu, prosječna godišnja stopa gospodarskog rasta iznosila je 5,2 posto. Njegova ideja je bila da Tursku zrakom poveže sa svakom svjetskom metropolom i zato Turska danas ima razvijenu mrežu redovnih avionskih linija. Antalya bilježi devet miliiona noćenja godišnje, a to su sve gosti koji u grad stižu avionima. Ukupna zarada od turizma godišnje iznosi deset milijardi eura. Prosječna cijena hotela koji se grade na ovoj rivijeri iznosi oko 30 miliona eura i gradnja se ne zaustavlja ni tokom zimskih mjeseci. „Danas Turska ima jedan drugačiji problem, ali ne sumnjam da će i to znati riješiti“, priča Kenan Kurteš. „Naime toliko brzo su gradili hotele da u isto vrijeme nisu stizali educirati kadar koji će raditi u tim hotelima. Jedan je podatak zaista fascinantan. Samo Antalya ima oko 300 hotela sa pet zvjezdica što je više nego u cijeloj Španiji, koja je možda najveća turistička sila, ali turskim hotelima nedostaje kvaliteta. Ipak, to je zemlja koja svoj prosperitet duguje strateškim projektima edukacije mladih, tako da ne sumnjam da će veoma brzo riješiti i taj problem koji im se pojavio posljednjih godina.“ Antalya se ponosi i hotelom koji je drugi najskuplji na svijetu, odmah nakon hotela u Dubaiju. Riječ je o Mardan palaceu čija je gradnja stajala vrtoglavih milijardu i 200 miliona eura. Investitor je ruski tajkun azerbejdžanskih korijena Telman Ismailov koji se zbog tog ulaganja sukobio sa svojim doskorašnjim prijateljem, ruskim premijerom Vladimirom Putinom. Putin je, naime, bio bijesan zbog toga što je Ismailov hotel odlučio graditi u Turskoj a ne u Rusiji. Telmanov sin Sakhran potpredsjednik je Tereka iz Groznog, čečenskog nogometnog kluba koji se ovih dana također priprema u Antalyji i čiji je trener nedavno postao čuveni Holanđanin Ruud Gulit. Mardan, kojeg je Ismailov nazvao po svom ocu je hotel sa sedam zvjezdica a u njegovom sklopu je i stadion na kojem je naša nogometna reprezentacija nedavno igrala prijateljsku utakmicu sa Poljacima. UEFA im je besplatno dala projekat stadiona sa desetak hiljada sjedećih mjesta čija je gradnja koštala sedam miliona eura. Mardan ima svoje ogromno golf igralište a trenutno se pored Palacea gradi takozvani nogometni hotel koji će koristiti isključivo sportaši. „Hotel će biti povezan sa terenom i u sebi će imati sve što je potrebno za pripreme“, zaključuje Kurteš. „Sobe za masažu, teretane, kuhinju koja će kuhati jela isključivo po receptima nutricionista. Biće to raj za sportaše, nešto što ne postoji niti u jednoj zemlji na svijetu.“

 

07.02.2011.

IVICA KOSTELIĆ, najbolji skijaš svijeta


Ne znam zašto su mog oca Antu otjerali iz Sarajeva


Ovih je dana najtraženija i najspominjanija osoba u Hrvatskoj. Ivica Kostelić ubjedljivo vodi na tablici Svjetskog kupa, sa skoro 500 bodova više od drugoplasiranog Silvana Zurbriggena. Januar je bio mjesec iz bajke za Ivicu, okončao ga je pobjedom u Chamonixu, ukupno devetnaestom u karijeri. Osvojio je 999 bodova u svega 28 dana, stoga nije nimalo čudno što Didier Cuche, Axel Lund Svindal i ostali konkurenti smatraju kako je ovosezonska trka za Veliki globus završena, te da će taj trofej na kraju sasvim sigurno ostati u Ivičinim rukama. „Teško je reći, prednost izgleda velika ali je dostižna. Do kraja Svjetskog kupa ima još trinaest utrka i veliki broj bodova je u igri. Svindal mi se može opasno približiti s par dobrih nastupa u brzim disciplinama. Zbog toga ne bih rekao da je sve gotovo ima još dva mjeseca do kraja i svašta se može dogoditi. Ići ćemo kao i dosada iz utrke u utrku i nikako ne razmišljamo da je već gotovo, naprotiv pokušat ćemo osvajati bodove kao i do sada“, kaže trenutno najbolji skijaš svijeta na početku razgovora za Slobodnu Bosnu.


Odmah nakon sjajnog nastupa u Chamonixu, gdje su se po prvi put u historiji hrvatskog skijanja na postolju našla dva hrvatska skijaša, Ivica Kostelić i Natko Zrnčić-Dim, Ivica je otišao u Daruvar, „na rekuperaciju“ i „galvanizaciju“, kako bi to pojasnio Miroslav Ćiro Blažević. Jasno je kako je Ivica već godinama jedan od najkonkurentnijih svjetskih skijaša, no takav niz uspjeha kakav je zabilježio u proteklih četrdesetak dana bilo je možda preoptimistično očekivati pred početak sezone. Skroman i u pobjedničkom raspoloženju, Ivica kaže kako trka za Veliki globus sasvim sigurno nije okončana, no da je prvo mjesto na tabeli najboljih svjetskih skijaša došlo kao logičan slijed dobrih priprema i ogromnog truda uloženog proteklog ljeta. „Rezultati su sigurno došli kao nagrada za ogroman trud i to ne samo ove godine već svih ovih godina za bezbroj treninga u svim mogućima uvjetima ali su se poklopile i dobre okolnosti“, kaže nam Ivica koji se u Daruvarskim toplicama tamošnjim toplicama odmara koncentrirajući se na završne trke sezone. Kada kažemo da je Ivica na odmoru, to je veoma daleko od onoga što se obično podrazumijeva kada se priča o odmaranju. Ivičin “odmor” u Daruvaru znači pet kilometara plivanja ujutro u bazenu s termalnom vodom, ručak, sat vremena odmora te onda vožnja duga 50 kilometara na biciklu. Nakon svega slijedi vježba sa ocem Antom i Božidarom Egićem, doktorom koji ga prati tokom priprema u tolicama. No, zahvaljujući takvom drillu Ivica je ove sezone doslovno pomeo svoju skijašku konkurenciju. „Nakon Münchena (pobjeda u paralelnom slalomu, 02.01. op. a) ušao sam u pobjednički ritam koji je držao cijeli siječanj i to sam dobro iskoristio. Hvala Bogu najvažnije od svega poslužilo me je zdravlje. Dugi niz godina sam u vrhu svjetskog skijanja i uvijek me nešto spriječilo da u kontinuitetu ostvarim vrhunske rezultate, uglavnom je to bila ozljeda kojih ove godine, hvala Bogu nije bilo. Mogli bi još spominjati skije, ekipu, dugogodišnje iskustvo i bezbroj drugih sitnih razloga bez kojih mislim da ni moji rezultati ne bi bili vrhunski.“ Kada je prije desetak dana pobjedom u kombinaciji i drugim mjestom u slalomu zaokružio vikend iz snova u Kitzbühelu, Ivica je kazao kako je Bog nagradio pakao kroz koji je prošlog ljeta prolazio pripremajući se za novu sezonu. Skoro četrdeset dana proveo je s ocem u, kako je kazao, glečerskom paklu, u magli, u nemogućim uslovima za rada. I takav način priprema s ocem Antom traje već godinama, istu je „torturu“ prolazila i njegova sestra Janica. Ali, Ivica kaže kako ne žali ni za čim, svjestan da je jedino takav, kravi rad mogao dovesti do rezultata. A još uvijek ima mnogo motiva na stazama. „Motiv jednostavno nije potreban jer skijanje je moj život i moja ljubav i bavit ću se skijanjem sve dok unutar brojnim teškoćama i nedaćama budem uživao u tome kao što sada uživam. U dosadašnjoj skijaškoj karijeri bio sam u više navrata teško ozlijeđen i dugo se oporavljao ali jednostavno nikada mi nije palo na pamet da razmišljam o prekidu skijaške karijere.“ U ovom trenutku Ivica je pred osvajanjem Svjetskog kupa, no pred njim je još jedan veliki izazov. Sedmog februara u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu počinje Svjetsko prvenstvo na kojem se sprema ponoviti uspjeh iz St. Moritza kada je u slalomu 2003. godine osvojio zlatnu medalju. „Teško je reći da li ću to uspjeti ponoviti, puno će toga zavisiti od prvenstveno zdravstvenog stanja i koliko ću uspjeti zadržati formu. Ove sezone smo dosta vremena i truda podredili formi, nastupu u Svjetskom kupu i to se pokazalo za sada kao dobra odluka. Nadam se da ću uspjeti obnoviti energiju i malo se odmoriti za nastupe u Garmisch-Partenkirchenu. Svjetsko prvenstvo je ipak Svjetsko prvenstvo iako u skijaškom svijetu titula ukupnog pobjednika u Svjetskom kupu ima čak veću težinu. Siguran sam da ću kao i do sada u datom trenutku dati sve od sebe a za rezultate ćemo vidjeti. Teško je prognozirati, konkurencija u muškom skijanju je užasno velika i široka i najmanje petnaestak svjetskih skijaša u svakoj disciplini može biti i pobjednik.“

 

Priča o uspjehu Ivice i Janice Kostelić zapravo je priča o snu i upornosti njihovog oca Ante, nekada također skijaša, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća i sam bio talentiran skijaš sa zapaženim rezultatima. Ante je odredio tok Ivičine karijere, kreirajući način na koji će se ona razvijati. Ivica kaže kako mu je veoma teško posjasniti koliko je, zapravo, Ante važan za sve njegove i uspjehe njegove sestre Janice u posljednjih nekoliko godina. „Vrlo teško i kompleksno pitanje a na njega bi najlakše mogao odgovoriti otac Ante, jer to je naš otac i mislim da je time sve rećeno. Sve ostalo bi bilo suvišno a i ne bi tako kratko trajalo”, kaže nam Ivica. Ipak, prije no što se posvetio radu sa svojom talentiranom djecom, Ante Kostelić je imao uspješnu rukometnu karijeru, čiji je najveći i najuspješniji dio obilježila saradnja sa nekadašnjim selektorom rukometne reprezentacije BIH, danas trenerom njemačkog Gummersbacha, Seadom Hasanefendićem. Početkom 1970. godine, Hasanefendić je potpisao ugovor sa AS Cannesom, rukometnim klubom sa Azurne obale, koji je te godine tavorio u četvrtoj ligi i u kojem je Hasanefendić postao istovremeno igrač i trener. “U klubu su tada htjeli angažirati još jednog našeg rukometaša, Savnika, koji je poslije bio izvrstan trener, ali je nažalost poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kataru”, prisjeća se Hasanefendić. “Međutim, nakon što sam im objasnio kako je Ante dobar rukometaš, odlučili su ga angažirati i brzo se pokazalo kako se nisu nimalo pokajali.” U Cannes je Kostelić stigao iz Osijeka, grada u kojem je rođena i njegova supruga Marica, nekada također uspješna rukometašica. U svega četiri sezone, klub u kojem je Ante Kostelić izvanredno igrao pivota, ušao je iz četvrte u prvu francusku ligu. Bio je to dotada nezabilježen uspjeh u toj zemlji, a zbog toga su Hasanefendić i Kostelić 1974. godine proglašeni počasnim građanima Cannesa. “Bile su to možda i najljepše godine u mom životu”, priča Hasanefendić. “Mi smo tada počeli sa treninzima dva puta na dan, bilo je to nešto što je u tadašnjem rukometu bila potpuna nepoznanica i moram reći kako je Kostelić imao velikog udjela u tome, jer je uvijek bio čovjek kojemu je fizička sprema bila na prvom mjestu.” Kostelić će u Cannesu ostati zapamćen i kao čovjek koji je u utakmici Cannes - Nica, okončanoj rezultatom 24:18, dao za svoj klub svih 24 gola! U zimskim pauzama između prvenstava, Kostelić je dane provodio na skijama, na snijeg je bezuspješno pokušavao odvesti i svog prijatelja Hasanefendića. “Nagovorio me je jednom pa sam i ja pokušao”, kaže kroz smijeh Hasanefendić. “Prvi put sam stao na skije i tako pao da mi više nisu skije padale na pamet.” Krajem 1974. godine, rukometni su im se putevi razišli, ali su Hasanefendić i Kostelić i danas ostali izuzetni bliski prijatelji. Nekoliko godina poslije, Kostelić je sa ŽRK Osijek, koji je predvodila Kaja Ileš, osvojio Kup pobjednika kupova, dok je Hasanefendić nastavio uspješnu trenersku karijeru. “To su prijateljstva koja traju vječno, mislim da takvih druženja danas više nema. Mi smo veliki prijatelji i zaista mi je zadovoljstvo to reći i sve ono što danas postiže sa svojom djecom kruna je njegovog upornog dugogodišnjeg rada. On je to zaista zaslužio, i njegova djeca su to zaslužila.”

 

Bh. javnosti malo je poznato da je Ante Kostelić na preporuku svog prijatelja Seada Hasanefendića, koji je tada otišao trenirati šabačku Metaloplastiku, i uz posredstvo „hodajuće rukometne enciklopedije“ Čede Kezunovića stigao u sarajevski rukometni klub Željezničar. Bilo je to u prvoj polovini 80-ih godina prošlog stoljeća, a njegov tadašnji pomoćnik Zlatko Hrnjić, danas sekretar Skijaškog saveza BiH, kaže kako ga je već nakon prvih treninga fascinirao Kostelićev način rada. “Tada sam to vidio i tvrdim i danas da nema boljeg stručnjaka za fizičku pripremu sportaša”, priča Hrnjić dodajući: “Sav njegov uspjeh temelji se na fizičkoj pripremi, uostalom, on je to dokazao i u radu sa svojom djecom. Hrnjić dodaje kako je Kostelić bio i ostao osoba inficirana sportom, bilo je to sve o čemu je uvijek razmišljao, stoga ga, kako kaže, uopće nije iznenadio uspjeh Antine djece. “On je radio po čitav dan, treniralo se žestoko dva puta dnevno i sve o čemu je pričao bio je sport. Za njega nije bilo isprika, igrači se nisu mogli vaditi na treningu kako imaju ispit ili porodičnih problema, njega to uopšte nije zanimalo, stalno ih je tjerao da rade, jer je znao da se samo žestokim radom može uspjeti.” O očevim danima u Sarajevu Ivica malo zna, uglavnom ono što mu je Ante pričao. „Razgovarali smo o tome nekoliko puta, otac je ponosan i na taj dio svoje karijere“, kaže nam Ivica. „Koliko se sjećam iz onoga što smo pričali o Sarajevu, tata je u Željezničaru radio 1980. godine i u sarajevu je proveo sedam mjeseci. Bio je uspješan, sa ekipom je odigrao sedm utakmica, zabilježio šest pobjeda i jedan poraz. Nakon toga je dobio otkaz iako meni nije jasno zbog čega, ako rezultati govore kako je bio veoma uspješan. Šta se dešavalo, zašto su ga se odrekli ne znam tačno i ne bih htio špekulirati. Kako god, nakon te epizode u Željezničaru, više se nije vraćao u Sarajevo.“ No jeste u BiH, sa svojom je djecom, u vrijeme dok ih je pripremao u pohod na osvajanje svijeta skijanja, dolazio na pripreme u našu zemlju. „Bilo je to 1986. i 1987. godine, tada smo tata, Janica i ja dolazili skijati na Vlašić. Ostali smo dvanaest dana i bilo nam je prekrasno. Godinu dana kasnije tata i ja smo došli skijati na Bjelašnicu. Obje planine su prekrasne, zasita smo uživali na snijegu, bilo je to veoma dobro skijanje. Nažalost, nakon toga nisam više imao priliku dolaziti u Sarajevo i u Bosnu, ali se nadam da će se i to promijeniti, da ću imati priliku doći obići vaše planine koje su zaista izvanredne i na kojima je dobro skijati.“ Nasmijao se kada smo mu kazali da trenutnio nema konkurencije u svijetu skijanja, da bi ga, kako skija ovih dana, mogla pobijediti samo sestra Janica. Janica je moj najbolji savjetnik i iznimno puno mi pomaže savjetima o stazi i neposredno prije utrke. Dodatno mi osim dobrom riječju povećava samopouzdanje i sigurnost. Stvarno mi jako puno pomaže svojim prisustvom.“

 

01.02.2011.

Oćevije, selo posljednjih bosanskih kovača

Kada se uzanim putem prođe sjeverno od Vareša, lijevom se stranom ceste pođe za kraljevski grad Bobovac. Desno kroz čuvenu pećinu Stijene, prije četrdesetak godina proširenu kako bi kroz nju mogli prolaziti i automobili. Prije godinu-dvije dana u njoj su otkriveni fascinantni artefakti o životu pećinskog čovjeka na ovim prostorima, njegov pribor za rad, lov i kuhanje ali i lobanje i ostaci kostiju pećinskog medvjeda. Izašavši iz pećine penjemo se na planinu Zvijezda, dvadesetak kilometara kroz gustu borovu šumu, otpola i izlokanim makadamskim putem. Cilj s nam majdani u Oćevijama, selu čuvenih vareških kovača. Na ulazu u Oćevije stoji obnovljena škola. I u njoj samo jedna učenica. Zbog male Mihaele Jozeljić svaki dan učiteljica potegne iz Vareša kako bi Mihaela naučila sve ono što se u prvim razredima osnovne škole uči. Kamo će dalje na školovanje ne zna ni ona. Njen brat Dražen zna šta će raditi do kraja života. Dražen je najmlađi i kako sada stvari stoje, posljednji kovač u Oćevijama. Sa Draženom će se, ukoliko se njegovim stopama ne odluče krenuti i njegovi potomci, ugasiti tradicija duža od pet stoljeća, tradicija vareških kovačija i njihovih majdana.


Kovačije, kako ih zovu u Oćevijama, stoljećima su stara tradicija a podaci kažu kako se u Varešu željezo obrađuje već hiljadama godina. Varešaci su ga izrađivali za rimske legionare a o njihovim je alatkama austrougarski geolog Fridrich Katzer pisao kao o „biseru gvozdenog obrta u Evropi“. Svojim su proizvodima vareški kovači snabdjevali Mletačku Republiku ali i vojnike Otomanskog carstva. Stoga je Vareš, kako se tvrdi u nekim zapisima, zbog majstorluka svojih kovača bio oslobođen danka u krvi. Kako prije nekoliko stoljeća, tako i danas potomci porodice Jozeljić u svojoj kovačiji i dalje obrađuju željezo na isti način na koji su to radili njihovi preci. Stara kovačija naslonjena je na slap, čija voda pokreće vodenicu i nekoliko stotina kilograma težak čekić u kovačnici kojim se ravnaju vreli komadi željeza. Najčuveniji njihovi proizvodi su sač i peka. „Ovo što sada gledate u našoj radionici isto je kao i prije nekoliko stotina godina“, priča Mijo Jozeljić. „Tradicija kovačije se u našoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Koliko znam i kako su meni pričali stari, Jozeljići ovdje rade već 500 godina. I uvijek smo svi bili kovači, niko se nije bavio drugim poslom.“ Pored Mije i njegovog sina Dražena, u kovačiji radi i njihov stric Ante. Njih su trojica posljednji od Jozeljića koji su ostali baviti se ovim teškim poslom. I novaca je sve manje, Dražen i Mijo u proljeće i ljeto moraju ići sve dalje od Vareša, nekada čak i do Dalmacije kako bi prodali svoje peke i alatke. „Naša peka ili sač koštaju oko sto maraka i sve ih je teže prodati, iako su u kompletu i iako su tako izrađeni da će nadživjeti svakoga ko ih kupi. Danas je na tržištu puno nekvalitetnih proizvoda, ali ljudi uzimaju jer nemaju para. Naša je motika deset maraka, a nekada je bila jedna motika-jedna dnevnica“, pričaju nam Jozeljići. Iz njihove radionice izlaze potkovice, lopate, motike, raonici, ašovi, trnokopi. Motike imaju svoja imena, nadjenuta po mjestima u kojima su se najviše prodavala. I to ne samo u Bosni, nego i u zemljama bivše Jugoslavije, ali i u Albaniji, Turskoj, Egiptu... pa sve do Indije. Ipak, peke i sačevi su i inače glavni proizvodi trojice Jozeljića. Njihove majstorske ruke vrelo željezo kuju prvo pod velikim, drvenim čekićem kojeg pokreće voda sa slapa, ispod njihove vodenice. I svi su u dlaku istih dimenzija i kvaliteta, kao da dolaze sa kakve pokretne trake. „Samo za jednu motiku moraš dvanaest puta grijati željezo“, pojašnjavaju nam. „Prvo se uzme komad željeza, pa se ono iskuje u oblik koji nam treba. Starom ručnom mašinom izbušimo rupe i onda na kraju slijedi fina obrada“, kažu Jozeljići koji u proljetnim danima, kada najviše pripremaju svoje proizvode, u kovačiji provode i po 12 sati. A proces proizvodnje isti je već stoljećima. Kovačnica je naslonjena na slap čija voda pokreće teški bat, nasađen na drvenu polugu, kojim se ravna komad željeza. Bat ima nekoliko brzina, voda teče brže ili sporije pa tako Mijo i Dražen usmjeravaju ritam svojih kovačkih čekića prema brzini vodom pogonjenog bata. Kraj njihove kovačnice je izgrađena i mala električna centrala koju također pokreće slap. „Postavili su je početkom '50-ih godina prošlog stoljeća. Tada je cijeli ovaj kraj imao struju. Ali tada je bilo i ljudi, škola je bila puna djece. Danas ovdje nema više od 70 ljudi. Razišli se, ima nas svuda, čak i po Australiji“, priča Mijo, koji se već ratne 1994. godine vratio u svoju Oćeviju.

Prema dostupnim historijskim podacima, Oćevija se prvi put spominje 1485. godine, o čemu svjedoči i tabla postavljena na ulazu u ovo selo. O tome je li u kraju bilo iskopavanja željezne rude, mišljenja su podijeljena, mada su u okolini, na lokalitetu Bukvice, pronađeni tragovi starih rudarskih jama. Nakon što je Austro-ugarska monarhija uspostavila svoju vlast u našoj zemlji, majdani se zatvaraju a u Varešu se 1891. godine pravi prva željezara. Jedini majdani koji su nastavili raditi bili su oni u Oćeviji. Između 1862. i 1867. godine u cijeloj Bosni je bilo 127 majdana, a od toga u Varešu 15 s 90 radnika a u Oćeviji sedam majdana s 28 radnika. „Danas je ovaj zanat gotovo izumro, ima nas još amo nekoliko koji smo nastavili raditi na stari, srednjevjekovni način“, pričaju Jozeljići. Država nikada nije poduzela korake da se kovačija zaštiti, da im se na neki način obezbijedi zdravstveno ili penziono osiguranje. „Sada je malo bolje, donedavno smo plaćali isti porez kao vlasnici superxafsa, sada su nam to promijenili, pa možemo nekako izdržati“, kažu. Prošlog ljeta posjetili su ih predstavnici UNESCO-a, koji su im kazali kako će učiniti sve što je u njihovoj moći da se njihova kovačija i zanat stave pod zaštitu ove institucije kao kulturno-historijski spomenik. Njihovu kovačiju su i lokalni turistički radnici uvrstili u svoju ponudu, iako stranci već godinama dolaze u Oćeviju, diveći se njihovom zanatu. „Slali smo peke i sačeve čak i u Australiju, tamo su ih ljudi kupovali, ali moramo naći neki drugi način da ih prodajemo. Na kraju nam je skuplja poštarina od sača“, priča Mijo. „Evo, spremili smo dvadesetak tava, ručno rađenih sa kovanom drškom. Ljetos je u selo sa prijateljima dolazio neki Nijemac, gledao šta radimo i svidjelo mu se. Kupio je dosta stvari, a naručio je da mu izradimo tave. Sad samo da smislimo kako ćemo mu ih poslati u Njemačku“, pojašnjava, pokazujući nam na tave teške nekoliko kilograma. Iz Općine su obećali kako će put koji od Vareša vodi prema selu ovoga ljeta biti upotpunosti asfaltiran, tako da bi turisti koji idu u posjetu Bobovcu mogli svratiti i u Oćeviju. A put znači i nadu da se ovaj zanat i kovačija, stari pet stotina godina, neće ugasiti sa Draženom, najmlađim od Jozeljića. „Dolaze ljudi, gledaju šta radimo, pitaju kako se radi, čude se kovačiji. Ali niko ne želi više da se bavi ovim poslom. Ljudi idu dalje pos vijetu, traže kruha sebi i svojim porodicama. Ali mi se ne damo, radićemo ovo jer ništa drugo ne znamo, niti želimo raditi“, kažu nam Jozeljići, ispraćajući nas i Ovećija. „Ali se i nadamo da će možda država učiniti nešto da se kovačije zaštite, makar i za turiste jer znamo da ljudi koji dođu ovdje uživati u prirodi i čistom zraku, odu kući oduševljeni i ispunjeni nakon posjeta kvačiji. A to se, priznaćete, teško može ičim platiti.“

 

 

 

 

19.01.2011.

Edin Džeko, kratka priča o velikom uspjehu


Godinama je Midhat Džeko imao neobičnu opsesiju. Na svakoj je utakmici Željezničara pogledom pretraživao zapadnu tribinu stadiona Grbavica kako bi našao nekoga ko je Edinu Džeki vikao Klocu, izlazi napolje. Čak i kada je Edin postao ime u svijetu nogometa, kada je svojim golovima nosio Wolfsburg do prvog naslova njemačkih prvaka u historiji ovoga kluba, Midhata je više od onoga što se zbivalo na travnjaku Grbavice zanimalo ko je to talentiranog dječaka tjerao iz kluba u kojem je maštao o prvim golovima. Midhat više ne mora tražiti lice s tribina kako bi ga spojio s glasom koji ga je godinama proganjao. Njegov je sin protekle nedjelje postao najskuplji igrač u historiji eks-jugoslovenskog nogometa, a danas Englezi riječi kloc daju sasvim novo značenje, pokušavajući je prevesti na sve moguće načine. „Ovo je lekcija svim onima koji nisu vjerovali u Edina, nazivajući ga klocem. Nadam se da se to više neće ponavljati, jer mi imamo toliko talentovanih dječaka kojima moramo pomoći, a ne da im uništavamo samopouzdanje i vjeru u sebe kada im je najpotrebnije“, pričao nam je Midhat dok smo u Wolfsburgu slavili prvi naslov prvaka Njemačke.

 

Edin je iz Sarajeva otišao uz podsmijeh a vratio se kao zvijezda. Kada dođe na Grbavicu prvo što uradi jeste da sjedne na klupu za rezervne igrače. Kaže kako je klupa odredila njegovu sudbinu u Želji, klubu u kojem su talenat prepoznali jedino Jusuf Šehović, njegov prvi trener te Milomir Odović i Amar Osim, koji je odlučio da klub sa dječakom koji je neobično brzo izrastao za glavu više od svojih vršnjaka, potpiše prvi stipendijski ugovor, za 300 maraka. Edin je od tih novaca kupio nove patike i majicu. „Meni su se ljudi smijali, govorili kako sam 'kloc' kome je i klupa previše. Ali život se nekad čudno poigra s nama, sve se okrene u samo godinu dana“, pričao nam je Edin sjećajući se svojih početaka u Sarajevu. U rukovodstvu Želje kazali su kako su dobili na bingu kada im je, kao obeštećenje, iz Češke uplaćeno pedeset hiljada maraka. Dvije godine kasnije, Teplice su postale bogatije za osam miliona maraka - toliko je Wolfsburg platio za Džekin dolazak u grad Volkswagena. “Kada sam otišao iz Teplica, predsjednik kluba mi je kazao kako se osjeća kao da je dobio na lotu, takav se novac zaradi samo jednom u životu.” Edin je svoj nogometni put počeo 1996., sedam godina kasnije, kao sedamnaestogodišnjak, prekomandovan je u prvi tim Želje. Iako je sa jedva 17 godina igrao utakmicu Kupa UEFA protiv škotskog Heartsa, za dvije sezone, koliko je profesionalno igrao na Grbavici, nikada nije dobio pravu priliku da dokaže koliko vrijedi. Kada se počelo pričati o njegovom odlasku, mnogi su govorili kako Džeko nikada neće potpisati ugovor sa klubom iz zapadnog dijela Evrope, te da je pedeset hiljada maraka maksimalan iznos novca koji klub može dobiti na ime obeštećenja. “Ljudi u Željezničaru nikada nisu vjerovali u mene. Igrao sam dvije sezone za prvi tim i nikada nisam osjetio da trener i stručni tim vjeruju u mene. Bio sam dijete kada sam ušao u prvi tim i znao sam nekada odigrati dobru utakmicu, znao sam nekada i podbaciti, ali mi nikad nisu pružili priliku da pokažem sve što znam, nikada nisu sjeli sa mnom i rekli: 'Dobro, dečko, odigrao si loše, ali nije kraj svijeta, biće bolje.' Znao sam ući u igru na petnaestak minuta i odmah čuti prozivanja sa tribina, razne uvrede i poniženja, a niko ne može napraviti ništa za desetak ili petnaest minuta na terenu. Niko, pa ni najveći napadači na svijetu, a kamoli ja sa 18 godina. Niti jednu utakmicu, zbog pritiska koji sam osjećao od prvog dana, nisam odigrao onako kako znam da mogu, nikada nisam bio opušten. Uvijek sam razmišljao šta će reći navijači ili struka. Kada sam otišao vani, shvatio sam da nije važno šta ko kaže za mene, važno je samo ono što napravim na terenu”, priča Džeko. Češki stručnjak Jirži Plišek, koji je po nikada do kraja razjašnjenim okolnostima naprasno smijenjen s mjesta šefa stručnog štaba Željezničara, insistirao je da Džeko povede sa sobom u Češku. Plišek mu je dogovorio transfer u tamošnjim Teplicama. Prvu sezonu u Češkoj Edin je proveo na kaljenju u drugoligašu Usti nad Labem, da bi sezonu prije odlaska u Bundesligu, koju je odigrao u Teplicama, bio proglašen najboljim stranim nogometašem češkog prvenstva, zbog trinaest postignutih golova i dvadesetak asistencija. “Nisam se mnogo dvoumio kada sam trebao ići u Češku, nisam imao nikakvih predrasuda kada je u pitanju igranje u toj zemlji. Budimo realni, Češka je, u poređenju s BiH, zemlja idealna kako za život tako i za igranje nogometa. Čim sam otišao tamo, bio sam svjestan kako sam napravio pravi potez. Jirži Plišek je najzaslužniji za ovo što sam postao. Mislim da sam izabrao idealan put za svoj razvoj odlaskom u Češku. Tamo se igra odličan nogomet, naravno, ne na nivou najjačih liga Evrope, ali mislim da je to zbog svega što je dovoljno i potrebno mladom igraču. Pogotovo kada su napadači u pitanju, jer se igra tamošnjih klubova zasniva na jakoj, discipliniranoj odbrani i ko se tamo razvije u dobrog napadača, ima sve preduslove da napravi svjetsku karijeru”, kaže Edin

 

Za samo godinu dana igranja u Teplicama Edin je postao jedan od najtraženijih mladih napadača Evrope. Odlazak u Češku koji je u početku bio mladalačka avantura okončan je potpisom ugovora sa Wolfsburgom, koji je njegovu naklonost osigurao u “mrtvoj trci” sa Werderom. Obeštećenje Teplicama iznosilo je četiri miliona eura, a klub iz grada Volkswagena dobio je napadača na kojem je trener Felix Magath, kako je sam kazao, temeljio budućnost ovog kluba. Džeko kaže kako nije imao pojma da se za njega otimaju dva velika njemačka kluba, no kada je na stol stigla konkretna ponuda iz Vučjeg grada, nije dvojio ni trena treba li je prihvatiti ili ne. Najteži korak u njegovoj karijeri, kaže, bilo je odlučiti se na odlazak, znao je da u BiH nema mjesta za napredak i u dogovoru s roditeljima, posebice s ocem, prelomio je i odlučio zaputiti se na zapad. Kada je stigao u Njemačku, nije vjerovao da će odmah steći status prvotimca. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, počeo je igrati sve bolje, davati golove i asistirati u pobjedama. Tada je dobio potvrdu za ono što je odavno znao. “Bosna je najgora zemlja na svijetu za mladog sportaša, ne samo nogometaša! Jednostavno, u klubu ti kažu da si premlad, da trebaš čekati, a vani su stvari dijametralno suprotne. U Češkoj i u Njemačkoj je sve podređeno mladim igračima, njih se podržava u svemu, ulaže se u njihov razvoj, mnogo se radi sa njima. Tamo mladi ljudi u svemu, ne samo u sportu, dobiju poštenu priliku da se dokažu. Takvu sam šansu dobio i ja i hvala Bogu da sam je iskoristio.” Edin je koracima od sedam milja gradio karijeru ali je priča o njemu i fakat da se sudbina zna često poigrati s ljudima, kojima se život u godinu dana okrene iz temelja. Danas, kada je otišao u Englesku, mnogi se utrkuju u pričama kako su mu baš oni svojim poznanstvima omogućili transfer, kako su znali da će uspjeti čim su ga vidjeli na terenu. Neki će kazati kako se promijenio, kako nije ista osoba ko prije odlaska u Njemačku. No, Edin je i dalje osoba privržena svojoj porodici, prijateljima i nekolicini ljudi koji su mu pomagali u životu. Imao je šest godina kada je počeo rat, porodična kuća u sarajevskom naselju Briješće bila je uništena i sa porodicom je preselio u stan u naselju Otoka. Dvanaestero ih se guralo u stanu od četrdesetak kvadrata. “Bilo je teško, bojali smo se, svakog dana smo bili pod stresom. Igrači obično počinju igrati nogomet na ulici, ali ja to nisam mogao. Ali kad je rat završio bio sam mnogo jači, psihički. Nakon rata sam mogao igrati s drugovima u parku, a onda me je otac odveo u Željezničar, pričao nam je nedavno. U to se vrijeme oko njega odigravao jedan drugačiji rat, onaj o njegovom odlasku iz Wolfsburga, rat medija, menadžera, klubova. Ples miliona učinio je svoje, naravno da Edin danas nije isti onaj dječak kakav je bio kada je iz Teplica stigao u Njemačku. Oprezniji je, suzdržaniji, zna da novac od ljudi kakav je on stvara lake mete, pogotovo u Engleskoj. No, u njemu i dalje ima ljudskosti, ambasador je UNICEF-a, učestvuje u humanitarnim akcijama, donira novac za liječenje bolesnih. I ne priča o tome. Dosta za dječaka kojeg su nekada smatrali lošim vicem na nogometnom terenu. Kada je tek stigao u Wolfsburg, SB je odlučila o njemu i njegovom tadašnjem suigraču Zvjezdanu Misimoviću napraviti reportažu. Stigli smo kasno uveče i u hotelu nas je čekalo neugodno iznenađenje. Naša je rezervacija „nekako zagubljena“ a sve su hotelske sobe u gradu bile zauzete zbog sajma automobilske industrije. Kazali smo mu da ćemo krenuti dalje tražiti sobu u gradovima u okolici te da ćemo se s njim naći sutra na piću. Samo se nasmijao i kazao: „Nećete vi nigdje, idete kod mene kući“. Dao nam je ključ od stana i otišao spavati kod prijatelja. To su stvari koje se ne zaboravljaju i koje puno govore o karakteru čovjeka. A i tada je bio milioner i jedan intervju manje ili više nije mu značio ništa. No, novinari iz BiH su uvijek imali prioritet i uvijek je imao vremena za nas. Danas Edin kaže kako je njegov transfer u Englesku uspjeh i pobjeda Bosne i Hercegovine. Nažalost, BiH nema ništa s tim. I njega je ovo društvo mediokriteta, kao i hiljade drugih mladih, pametnih ljudi tjeralo od sebe, ne dajući im ni promil nade da svojim radom i upornošću mogu uspjeti u životu. Manchester City je samo Edinova pobjeda, nagrada za hrabrost za njega i njegovu porodicu. I ništa i ničije više.


Noviji postovi | Stariji postovi

Nedim Hasić - Del Haske
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

e-mail adresa
bordoboja@yahoo.com

moji omiljeni linkovi
www.guardian.co.uk
www.hordezla.org
www.slobodna-bosna.ba

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
279363

Powered by Blogger.ba