beats by dre cheap

DEJAN MILOŠEVIĆ, GENIJE IZ KOMŠILUKA


 

U poslijeratnim je godinama dodjela Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva nerijetko znala biti povodom za žustre polemike o imenima dobitnika, o tome da li su baš neki poput Emira Nuhanovića, Melihe Alić ili Farisa Gavrankapetanovića zaslužili dobiti svoje zagarantirano mjesto u historiji grada Sarajeva, koji ih je nagradio svojom najvećom počasti. No, kada je ove godine iz gradske Uprave objavljeno kako je dobitnik Šestoaprilske nagrade profesor Dejan Milošević, svjetski priznati fizičar, takvoj se odluci gotovo niko nije usprotivio. Profesor Milošević je istraživač kojeg priznaju u svijetu radi njegovih rezultata iz teorijske fizike, njegovi radovi citirani su više od 2800 puta u različitim svjetskim naučnim publikacijama a osnivač je i voditelj projekta društva Samophys, dinamične i uspješne grupe mladih fizičara okupljenih oko njegovog kabineta na Prirodno-matemtičkom fakultetu u Sarajevu. „Kada je objavljeno da sam dobitnik, to je bilo zaista prijatno iznenađenje. Prije svega sam bio iznenađen što je nagrada uopće dodijeljena za nauku, jer ona se dodjeljuje skupno za uspjehe u svim oblastima, od medicine, kulture, sporta... Nagrada je kruna karijere ali i velika obaveza za daljnji napredak. Posebno se radujem jer je Sarajevo nagradilo i grupu mladih ljudi koje sam okupio na fakultetu iz koje je prošle godine troje doktoriralo. Lijepo je znati da se ipak cijeni rad sa mladim ljudima u ovoj zemlji.“

 

PUKOTINE U VREMENU

 

Dejan Milošević diplomirao je 1981. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu sa prosječnom ocjenom 9,65. Postdiplomski studij a potom i doktorsku disertaciju Atomski procesi u jakom laserskom polju završio je na Univerzitetu u Beogradu 1990. godine. Radio je najprije u Institutu za fiziku PMF-a u Sarajevu, a poslije i kao istraživač u Centru za istraživanje i razvoj u sarajevskom Zraku. Bio je docent i vanredni profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a zatim vanredni te reodvni profesor na svom PMF-u. Godnu dana je proveo na Max Born institutu u Berlinu, kao dobitnik prestižne Alexander von Humboldt stipendije a zbog angažmana u SAD na nekoliko tamošnjih Univerziteta te zapaženih rezultata, Američko fizičko društvo mu je dodijelilo doživotno članstvo dok je i član Američkog optičkog društva. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Tokom studijskih putovanja po svijetu i predavanja koje je držao kolegama, Milošević je imao nebrojeno mnogo ponuda za bolje plaćene poslove nego što je to ovaj u Sarajevu. No, uvijek se vraćao u Bosnu i Hercegovinu iako je često u inozemstvu među kolegama takva njegova odluka nailazila na čuđenje. Kada ga se pita zbog čega, primjerice, nije ostao raditi u Beču gdje je ima ponudu za desetogodišnji angažman, profesor Milošević kaže kratko „Patriotizam“ i nastavlja: „Kada sam odlazio na studijska putovanja, znao sam da je to neophodan dio karijere svakog naučnika, dakle, neki postdoktorski period, dvije ili tri godine rada u nekoj drugoj instituciji. To bi trebalo biti uobičajeno kod nas, ali nažalost nije. Dobio sam postdoktorski angažman u Americi, dobio sam Humboldtovu stipendiju u Njemačkoj i ostao tamo godinu dana. Mogao sam svugdje ostati onoliko koliko sam htio, imamo sam mnogo ponuda za ostanak, moram priznati da sam se malo i lomio ali sam se odlučio na povratak jer sam želio raditi u Sarajevu. Želio sam ovdje napraviti istraživačku grupu i to i radim zadnjih desetak godina. Krenuli smo od temelja i nakon deset godina smo doživjeli da prošle godine troje ljudi iz te grupe doktorira i to je jedna velika satisfakcija za sav uloženi trud.“ Kada je prije šest godina sa kolegama objavio teoriju mjerenja pukotina u vremenu uz pomoć ultrakratkih laserskih impulsa, na osnovu nje je napravljen eksperiment kojeg je u svojoj anketi The New York Times uvrstio među deset najljepših eksperimenata u historiji fizike. „Taj je eksperiment urađen analogijom teorije koju sam napravio“, pojašnjava profesor Milošević. „Riječ je bila o eksperimentu sa dvije pukotine u prostoru a mi smo napravili sličan opit koji je istraživao pukotine, prozore u vremenu i on je privukao dosta pažnje. Naučnici su to istraživali, neki su odlučili i staviti ga u svoje knjige koje se bave kvantnom mehnikom. Privukao je pažnju kao popularan eksperiment jer je pomogao da se neki kvantomehanički efekat objasni i pokaže na jednostavan način. New York Times je radio anketu o deset najljepših ekperimenata od prahistorije do danas i taj eksperiment je kao jedini iz 20. stoljeća ušao u izbor. U suštini, riječ je o opitu kojim se pokušavalo objasniti kako se elektron može ponašati istovremeno i kao talas i kao čestica. Dao sam teorijske osnove za to, a nakon toga je ekperiment ušao u historiju.“ U posljednjih petnaest godina teorijski radovi profesora Miloševića objavljeni su u desetinama publikacija specijaliziranih za modernu fiziku. Otkada je, recimo, objavio rad o teoriji kvantnih orbita u magazinu Science, njegova su razmišljanja o ovoj oblasti fizike citirana u naučnim krugovima više od stotinu puta. „Praktično, svaki dan jedan od radova bude citiran, neko od naučnika u njima nešto uoči i koristi u svojim radovima. To je uobičajeno u svijetu nauke, to je pojasnimo to tako, mjerenje koliko je neki naučnik dobar. Tačno se zna broj citata zna, to je cijela jedna nauka o indeksima objavljivanja i i to je jedan od ključnih uslova za zapošljavanje vani. Recimo, u Web of Science, koji je registar svjetske nauke i u njemu je objavljeno oko stotinu mojih radova.“

 

DEJANOV SAMOPHYS

 

Profesor Milošević ipak je najviše ponosan na svoj rad sa studentima. Prije desetak godina na svom je fakultetu oformio grupu talentiranih fizičara koje je okupio pod imenom Samophys. Ova je udruga mladim ljudima dala priliku da razviju poseban odnos prema poslu i nauci. Iako je jedan od vodećih teorijskih fizičara svijeta, pomoć mladim generacijama smatra najvećim uspjehom u svojoj karijeri. „Kada sam počinjao sa Samophysom, birao sam najbolje studente sa završnih godina i predlagao im da učestvuju u nekim projektima, da se zaposle na fakultetu kao asistenti, da rade i istražuju u ovoj oblasti“, kaže Milošević. „Ideja je bila da se napravi neka, da je tako nazovemo, sarajevska škola fizike. U principu, mogao sam sjediti sam i ne razmišljati o bilo čemu drugom, raditi svoje projekte i možda bi mi tako bilo lakše. Nije jednostavno uvesti mlade ljude u svijet nauke, potroši se mnogo više vremena u odnosu na neke projekte koje bih radio sam. Na zapadu imate vođe grupa koji raspolažu ogromnim novcima za projekte. Tako sam i ja postao doktor, vođe grupa raspišu konkurs, proberu najbolje među prijavljenima, plate im sve troškove i ljudi rade za njega. Razlika je u tome što sam ja morao krenuti ispočetka, bez novaca. Puno je teže, puno je komplikovanije ali je i zadovoljstvo ogromno kada vidite da ste uspjeli u svom naumu.“ Novaca za grupu i projekte koje rade uglavnom nema. Milošević je jednom od sarajevske kantonalne vlasti i tri puta od federalnog ministarstva dobio novac za projekte i zbog toga je u stalnom kontaktu sa inozemnim kolegama i institucijama u kojima na osnovu svog imena i nadarenosti studenata koje okuplja dobija novac za rad i stipendije. „Biti fizičar u BiH je svakako prije svega stvar zaljubljenosti u nauku. Iako fizika u našoj zemlji ima dugu tradiciju, prije rata se nije nešto posebno cijenila, ali su i tada ljudi radili iz entuzijazma, baš kako i ja danas radim svoj posao. Ušli smo u reformu obrazovanja a nismo se dobro pripremili za nju. Ako radite reformu samo radi reforme, onda to nije dobro. Obrazovanje kakvo smo imali prije rata meni je značilo mnogo, jer sam tek mnogo godina kasnije, kada sam bio na studijskim putovanjima, shvatio kako je naš obrazovni sistem bio mnogo kvalitetniji od mnogih kakvi su bili u drugim državama“, tvrdi Milošević. „Ulaganja u nauku su premala i to stalno ističem. Država nema ministarstvo nauke. Obično se kaže kako se u nauku ulaže 0,08 posto od ukupnog društrvenog dohotka, u svijetu je to tri posto. Dakle, sredstva za nauku su minimalna i dok se to ne promijeni, teško se u našoj nauci može nešto uraditi. Do tada ostajemo na pokušajima pojedinaca i njihovom entuzijazmu, na onome što sami pokušavaju uraditi jer to vole i time se žele baviti.“ Pored rada na fakultetu, profesor Milošević je čest gost na svjetskim Univerzitetima i redovan predavač na simpozijumima fizičara. Njegovi su uzori Richard Feynman, čije interpretacije kvantne mehanike primjenjuje na oblast fizike kojom se bavi te Paul Korkut, „jedan od njih koji ima osjećaj kako objasniti stvari u fizici, čuven po svom modelu ponovnog sudara“. Svaki mjesec, kaže, pročita pedestak specijaliziranih magazina o fizici kako bi bio u toku sa recentnim istraživanjima i dometima ove nauke. „Nauka ne staje, stalno dolazi nešto novo. Ponekada dolazi do zasićenja, ali se stalno nešto otkriva i to je ono što je najlješpe, ta interakcija teoretičara i ekperimentalaca. Uživam u tome, predvidim svojom teorijom nešto novo i onda čekam kako će neko u svijetu to dokazati i prikazati u svom ekperimentu“, kaže Milošević. „Često imam priliku razgovarati sa dobitnicima Nobelove nagrade, oni postave pitanja na predavanjima koja držim po svijetu. Recimo Ahmed Zewail, koji je 1999. godine dobio Nobela za hemiju je pitao oko jednog procesa koji sam dobio sa magnetim poljem. Njegovo pitanje nije bilo baš previše, da kažem, pametno ali dobro, on je hemičar pa sam mu to nekako objasnio. Morate ipak znati da je rijetko ko u nauci impresioniran činjenicom da je neko nobelovac pa da mu ne smije prići i pitati nešto što ga zanima. Oni nisu celebrity, to su naučnici koji normalno razgovaraju, kao mi u običnom životu i žele on što znaju prenijeti svima koje to zanima.“

 

 

 

Nedim Hasić - Del Haske
http://delhaske.blogger.ba
14/04/2011 13:15