beats by dre cheap

Srebrenica nakon hapšenja Mladića

Džuma, redovna molitva petkom, upravo je okončana u selu Glogova, dvadesetak kilometara od Srebrenice. Tridesetak muškaraca, pod vrelim majskim suncem, brzo se razilazi iz dvorišta džamije ka svojim kućama. Preko ceste koja vodi ka Srebrenici, malo dalje njihove komšpije Srbi okopavaju krompir. Ne žele komentirati vijest o hapšenju Ratka Mladića. Samo odmahuju rukom i nastavljaju dalje. S druge strane ceste, možda pomalo neočekivano, slična reakcija.

„Niste trebali ni danas ni jučer ovdje dolaziti“, pričaju nam dok se obuvaju u džamijskom dvorištu. „Što dolazite, šta mi imamo do toga? Svi u Srebrenicu dođu samo kad se nešto desi. I Tihić, i Bakir i Reis. Svih ostalih dana mi smo ovdje sami, prepušteni sami sebi. Nama ovdje ne znači puno vijest da je Mladić uhapšen. Nemam neke emocije kada čujem da ljudi o tome pričaju. Previše je vremena bio na slobodi da išta mogu očekivati od njegovog suđenja.“ Okupljeni klimaju glavom. Svi su, kažu povratnici. Prvi su se u selo vratili 2001. godine. Sami su popravljali svoje kuće, sami žive od skromnih penzija, obrađujući zemlju. „Nemamo mi ništa od toga što ej on uhapšen. Nema tu pravde, da je ima ne bi se desio genocid. Da ima pravde, svijet bi ga uhapsio još 1995. godine, ne bi ga pustio da se sakriva sve ove godne.“

 „SKLONIO JE KAMERE I POČELA JE KLANICA“

 Abdurahman Babajić, sedamdesetogodišnjak, iz Srebrenice je desetog jula 1995. godine u zbjegu krenuo ka Tuzli. U koloni je sa sinom deset dana tumarao šumama da bi se nekako dokopao Nezuka, sela na liniji razgraničenja ka Tuzli. „Ne pitaj kako je bilo. Lutali smo šumom deset dana, putem koji zdrav čovjek pješke može preći za dan i po.“ U Srebrenici je, u izbjeglištvu, proveo tri godine. U ratu je izgubio starijeg sina, mlađi se srećom sa njim dokopao slobodnih teritorija. „Bili smo gladni, iscrpljeni, postajalo nam je svejedno kako će završiti. Dan prije nego što će Mladić ući u grad, krenuli smo u šumu, jer smo znali da će nas pobiti. Meni su najgore bile zasjede“, priča Abdurahman, dodajući: „Puste jednu grupu od dvadesetak, triddeset ljudi da prođu i oni nekako dojae da možemo i mi. I ponda sačekaju i sve pohvataju: pa na strijeljanje. Iz Srebrenice nas je krenulo 15-16 hiljada, u nezuk je stiglo jedva pet hiljada“ Vijest o hapšenju čuo je dok je odmarao od rada u polju. „Neznam sine. Pravedno ej da su ga uhapsili i da mu se sudi. Najviše zbog onih što su ubijeni, nama koji smo živi njegovo je hapšenje stiglo prekasnio. Mi ti gledamo do čega ćemo špreživjeti. Nas je šestero u kući, živimo od pomoći od 300 maraka.“ Na pitanje kako, vrti glavom i pozdravlja. „Razmisli sam kako je od 300 maraka nahraniti šestero usta. Trebaju o tome misliti ovi u Sarajevu i Banjoj Luci. Ako ikog od njih više zanimamo mi koji smo se vratili ovamo.“ Nekoliko kilometara niže je selo Kravica. Uz cestu zloglasna zemljoradnička zadruga u kojoj je 13. jula 1995. godine strijeljano oko hiljadu zarobljenih Bošnjaka. Oko zgrade nekoliko novinarskih ekipa iz Njemačke i Engleske, snimaju stratište. Preko puta srpske kuće. U naselju tišina. Prelazimo opet preko ceste, želimo pitati jesu li čuli šta se u četvrtak desilo u selu Lazarevo kod Zrenjanina. No, ne stižemo daleko. Upozoreni smo da nismo dobrodošli i da ne postavljamo bilo kakva pitanja. Niko od njih nije, kažu, učestvovao u streljanjima zarobljenika u njihovom selu. A o Mladiću nemaju komentara, ne žele uopće o njemu razgovarati. Cesta koja razdvaja ova dva sela načičkana je policijskim patrolama sve do Potočara. Da li radi pojačanih mjera sigurnosti ili uobičajenih radarskih kontrola, teško je ocijeniti. No, policajaca ima više nego inače. „Od juče popdne u grad dolaze strani novinari, snimaju, javljaju se uživo. Zato je pun grad policije“, komentiraju Srebreničani. U Potočarima, u Memorijalnom centru u kojem je ukopano 3749 posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana, čija su tijela razbacivana po masovnim grobnicama, Hatidža Mehmedović je već cijelo jutro. Moli se između mezara u kojimas u tijela njezinog muža i dva sina. „Starijeg su mi našli u grobnici na farmi Pilica, mlađeg kod škole u Petkovcu. Sama sam, nemam više nikoga“, priča nam. Ratka Mladića vidjela je posljednji put u bazi UNPROFOR-a u Potočarima, gdje se sklonila iz grada koji je pao 11. jula. „Bila sam kod trake koja nas je dijelila od njega. Ušao je nadmen, bahat. Kako se nadmeno ponašao prema nama, takav je bio i sa holandskim vojnicima. Brzo su stigle televizijske kamere i on je imao neki osmijeh na licu dok je govorio, pričao nam da nam se ništa neće desiti, da oni koji hoće mogu ostati, koji neće da idu u autobuse.“ Hatidža priča o Mladiću brzo, sjećajući se svih detalja tog julskog dana, baš kao da su bili prije nekoliko mnedjelja, a ne prije 16 godina. „Onda se desilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa. Vidjelo se da su mu kamere dosadile, naredio je snimateljima da ih ugase i onog je osmijeha nestalo sa lica. Viknuo je: 'Dosta!' I čim su se kamere ugasile, počeli su razdvajati žene od muškaraca. Svi muški, od 13 do 70 godina, su odvojeni u stranu. I tada je počela klaonica.“ Hatidža zastane na trenutak da obriše suze. „Od tog dana kada je sklonio kamere pa sve do danas ne prođe dan a da sebe ne upitam jedno. Pitam se zašto ljdui ubijaju, šta ih na to tjera da strijeljaju komšije, prijatelje? Moja djeca su bili cvjetovi, obojica maloljetni kada su ubijeni, izvedeni iz škole i do danas nisam našla odgovor na to pitanje.“

 U HAAGU ZA MLADIĆA NEMA PRAVDE

 Hatidža živi sama u kući koju je obnovila prije desetak godina. Ne misli da je pravedno to što je Mladić u zatvoru i skorom putu ka Haagu. „Pravda? Za ovaj bol nema pravde? Kakva to pravda može meni vratiti moje sinove, mog muža?“ Kaže da nije, nakon što je čula vijest o hapšenju, osjetila bilo šta. „Cijeli je svijet znao i gledao šta se dešava u Srebrenici tog 11. jula. I cijeli je svijet znao gdje se mladić krio svih ovih godina. Da su ikada bili iskreni u namjeri da ga uhapse, učinili bi to prije petnaest godina. Sada je on samo običan bolesni starac kojem će u Haagu biti bolje nego u kućama u kojima se skrivao. Imaće svoju sobu, lijekove, doktora koji će ga pratiti. Biće mu kao u domu za stare. A ja od svoje penzije jedva da mogu sebi lijekove priuštiti. Nema tu pravde.“ Dan nakon Mladićevog hapšenja, Srebrenica živi kao da se ništa posebno nije deslio. Sati lijeno prolaze pustim ulicama kojima krstare uglavnom novinarske ekipe, tragajući za vijestima. Četvrtak je protekao mirno, bez uzbuđenja. „A šta će se to desiti u Srebrenici, ovo je mrtav grad i sumnjam da bilo kakva vijest ovdje može izazvati neke proteste ili oduševljenje“, kaže Abdulah Purković. Srebreničkog ugostitelja, koji je nedavno izazvao pažnju ovdašnje javnosti kada je emitiran ratni prilog Slobodana Vaskovića, u kojem donedavno novinar FTV govori Abdulahu šta treba pričati nakon pada Srebrenice, nije previše uzbuduila vijest o Mladićevom hapšenju. „Prostrujalo je gradom tiho, s nevjericom“, kaže Abdulah. „Dobio sam e-mail sa tom viješću, a nešto kasnije su ljudi počeli dolaziti i šaputati kako je uhapšen. Niko nije vjerovao, a svi smo nekako... ne znam kako da opišem, razočarani. Prekasno se to sve desilo, prekasno. Još kada sam vidio kako izgleda kada su ga policajci odveli u pritvor. Jedan bolesni deda. Ali, nije me iznenadila a slika Mladića danas. On je ustvari takav, nula od čovjeka. Njega je Bog kaznio, ali ga još uvijek nije kaznio dovoljno. Njemu treba biti kazna da nikada ne umre. Znaš, mene su u ratu u Srebrenici neke žene koje su bolovale od raka, a mi nismo imali lijekova da im pomognemo, molile da ih ubijem. Preklinjale su i mene i mnoge druge ljude da ih ubijemo i da im skratimo muke. Sada želim da i on moli da ga ubiju a da živi dugo. Želim da ga stigne svaka kletvaa, i bosanska i srpska i hrvatska. Jer smo tokom opsade Srebrenice tri godine mi svi u gradu ginuli od njegovih granata. A to se polako zaboravlja.“ Prije šesnaest godina, Abdulah se sa Mladićem suočio nakratko u Potočarima, u holandskoj bazi u kojoj su Srebreničani tražili spas. Izveden je iz kolone i pred kamerama tadašnje SRT naređeno mu je da govori ono što su dželati željeli čuti. Mladića nije nikada zaboravio, iako je, kako kaže, pokušavao to učiniti svih ovih godina. „Gledao sam kako se ponaša prema svojim i holandskim vojnicima. Tog se dana ponašao kao da je čitava zemlja, kao da je cijeli svijet njemu podređen. A ustvari je to jedna velika bijeda od čovjeka“, kaže Abdulah ustajući od stolice. Ide za svojim poslom, nema vremena za mnogo priče. Ali zna isto ono što zna i Hatidža. Za ono što je učinjeno nakon pada Srebrenice, pravde na ovom svijetu nema. „Pravde nema, jer mislim da su haške presude obična smijurija. Da ja silujem ili ubijem nekoga na ulici, pred mojom kućom, dobio bih veću kaznu od onih koji su krivi za smrt hiljada ljudi. A rat im je bio i danas je izgovor za sve. Čovjek je uvjek čovjek i rat ne smije nikom biti izlika za zločine. Sve ti je to obična lakrdija.“

 

Nedim Hasić - Del Haske
http://delhaske.blogger.ba
13/06/2011 13:18