beats by dre cheap

Ivica Osim


 

 

Mostarom je u godinama prije rata kružio vic koji je glasio, otprilike, ovako. Mujo spasio dijete iz nabujale Neretve. Na obali ga, kao heroja, dočekuju novinari, kamere, građani a Mujo se stalno okreće okolo. Pitaju ga koga traži a Mujo će: „Onoga što me gurnuo u Neretvu!“ Poput Muje iz mostarskog vica ovih se dana osjeća Ivica Osim, predsjednik Komiteta za normalizaciju NS BiH. U svojoj sedmadesetoj godini života, nakon moždanog udara i teške, dugotrajne rehabilitacije, prihvatio se mukotrpnog posla skidanja suspenzije Saveza koji je već godinama u glibu. No, nešto više od mjesec dana nakon što je imenovan za predsjednika Komiteta, Osim je mnogo manje optimista nego što je to bio na početku. Teško razočaran dubokim podjelama i podmetanjima manje-više anonimnih ljudi koji su zahvaljujući postratnoj tranziciji dobili neočekivanu priliku da određuju sudbinu ovog sporta u BiH, Osim je na korak do ostavke u Komitetu. „Nisam nikako. Zdravlje mi nije baš najbolje, ali lako ću sa tim. Ovo ostalo ide naopako, izgleda da ne valja šta god da napravimo. Nama ništa ne valja“, kaže kada smo ga pitali za ocjenu dosadašnjeg rada Komiteta kojim predsjedava. „Teško je. Znaš kako je, meni moja djeca kažu da dignem ruke od svega ovoga. Kćerka Irma stalno priča sa mnom i govori mi da sve to ostavim. Vidi kako se sekiram i boji se da ne umrem zbog svega ovoga što se dešava. Ne valja. Teško ide, teško je izdržati, ne mogu da shvatim da neko ne može da razmišlja normalno. Gleda samo sebe a ne gleda ništa drugo oko sebe. Pusti reprezentaciju, pusti igrače, pusti sve ostalo, gledam samo sebe. Samo sebe. A sve do sada nisam vjerovao da su ljudi zaista takvi. Ja sam stari partizan, za mene je takvo ponašanje nečuveno, nenormalno.“

 

 

Po povratku iz Züricha, gdje ste razgovarali sa Seppom Blatterom i Michelom Platinijem o dosadašnjim rezultatima rada Komiteta, dočekale su vas neugodne izjave nekolicine delegata Skupštine Saveza. Najdalje je otišao Nijaz Gracić, predsjednik Olimpika, koji je kazao kako “članovi Komiteta rade za svoje interese” te da su amandmani Statuta, koje su prhvatili Blatter i Platini “ustupak Srbima i Hrvatima nauštrb Bošnjaka”.

Gracić je bio i još je u fudbalu, mislio sam da će pozitivnije reagovati. Vodio je klub, bio je predsjednik Sarajeva, nije Sarajevo bezuspješno igralo, evo ih još tu u vrhu. Nisam vjerovao da neko može tako ašićare da opstruira stvari. Sujeta. Sujeta je to, a ja to ne mogu prihvatiti. Znao sam da smo sujetni ljudi, samo što nikome drugom ne dozvoljavamo da bude sujetan. Mislite da Sepp Blatter i Michel Platini ne mogu biti sujetni? Mogu i to puno više od nas. Mi smo ništa u odnosu na njih. E takva dva čovjeka uspiju da progutaju knedlu, sjednu s nama i kažu da može proći ovo što je dogovoreno, da ćemo još svi skupa malo pogurati stvari da idu nabolje. I ti se vratiš iz Švicarske s razgovora s njima i dočekaju te ovakvi koji pričaju po novinama, pitaju se kao što to mi hodamo okolo, ko smo to mi da razgovaramo, ko nam je dao za pravo? Jesam li ja morao tražiti nekakvo pravo što sam otišao razgovarati sa Miloradom Dodikom?

 

Naravno da niste. Razgovora i dogovora nam nedostaje, ne samo u nogometu, nego općenito među političkom elitom.

Mene nije briga što među „našom“ javnosti postoji takva percepcija Dodika. Da ti pravo kažem, Dodik je jedini koji u ovoj državi nešto odlučuje. A ovi „naši“ odavde, niko nema hrabrosti da bilo šta uradi na svoju odgovornost. Nikome nemožeš ništa reći, jer se svi nekoga boje. S Dodikom znaš na čemu si. Bio je na tom sastanku Mile Kovačević (predsjednik FS RS op. a.) i počeo je pričati. I odmah ušutio. Nije čovjek tri rečenice prozborio, jer je shvatio.

 

Nakon razgovora sa članovima Komiteta, Dodik je kazao kako za njega jedan predsjednik NS BiH nije sporan, ukoliko se prihvati činjenica da delegate Skupštine NS BiH iz RS bira isključivo Savez tog entiteta.

Pa dobro... Nije samo lopta ono o čemu smo pričali, pričali smo o raznim stvarima. Elokventan je, zna sve što se dešava, prati sve i nije frajer. Voli sport. Dodik ima sličan slučaj u košarci. On to zna, vidi da je ovdje kod nas sve politika. Njemu je više stalo da ima kvalitetnog predsjednika i selektora nego da mu neko bezvezan odlučuje o sportu. On bar to zna, ima neku mjeru kada govori o tim stvarima. Zna isto tako da je to pitanje prestiža. Srbi vole da imaju predsjednika, jer je to onda i njegov prestiž. E, ali kada bi se desilo da bude Srbin predsjednik, što meni uopće nije bitno, onda bi te ovi ovdje optužili da si im i to uzeo. Zato je Irma upravu kada kaže da se ostavim ovih stvari jer nisam svjestan kako će me čaršija gledati nakon svega ovoga. Znam ja dobro kako misli čaršija, ali čaršija ne zna mene. Najmanje sam očekivao da ću takve opstrukcije imati ovdje u Sarajevu. Znam kako stvari funkcioniraju. Ljubomora je to, uvijek se stav formira po navijačkom opredjeljenju, jesi li za Koševo ili si za Grbavicu. Sad, baš sad u ovim trenucima, to ne bi smjelo imati nikakve veze, ali je to, nažalost, tako. Nekoliko dana nakon što je imenovan Komitet Prljača (Edin, direktor Sarajeva op. a.) izjavi kako je Sarajevo gradski klub, najveći bh. klub svih vremena a nema nikoga u tim odborima i komitetima.

 

Ima. Faruk Hadžibegić je u Vašem timu.

Naravno da je Faruk tu, ali je Prljača valjda zaboravio da je Faruk dijete i ime Sarajeva. Izgleda da je došlo vrijeme da ljudi misle da je od njih počela istorija. To i jeste jedan od naših problema. Tako bi valjda bilo kada bi se Slobodna Bosna, kad bi se Senad Avdić ponašao kao da je od njega počelo sve u bosanskom novinarstvu, da se Oslobođenje nikad nije ni štampalo. A ja sam Oslobođenje čitao još kao dijete, gutao onaj njihov sportski prilog. O svim sportovima sam sve znao napamet. A vidi kako je danas...

 

Kada su, kako to tvrdi Nijaz Gracić Sarajevo, Željezničar, Sloboda, Velež... postali bošnjački klubovi? Znam da je bespredmetno o tome raspravljati, sram me je i pitati ali vas moram zamoliti da to prokomentirate?

I mene je sramota na to odgovoriti. Koliko znam, koliko pratim te klubove, uvijek su bili multietnički. Uvijek su to bili bosanskohercegovački klubovi, bez ikakvih specijalnih podjela. Znalo se to uvijek, imali su igrače svih nacionalnosti i uvijek su dobro igrali. Možda baš zbog te različitosti. Nisam dugo znao koje su nacionalnosti neki moji igrači u Želji. Ni dan-danas nemam pojma koje je nacionalnosti Vlado Čapljić. Šta je Vasilije Čiko Radović bio u Sarajevu? Crnogorac? I sad odjednom je sve drugačije. Nevjerovatno. Kao da je bomba pukla među nas sviju. Podjele su strahovite, prestrašne. Prestrašne. Nama, nažalost, ostaje ono Što bi to on, ako ja mogu. Pa su zbog takve sujete spremni da sve pokvare. Nisam ja pretenciozan, nisam siguran da ćemo nešto napraviti. Ali sama činjenica da sam tu ne daje mi za pravo da ne pokušam. Probaš nešto uraditi, odeš negdje, razgovaraš... Šta sad kada se ovo završi, kada budemo trebali neke pare da prodišemo? Pa normalno je da ću otići Nikoli Špiriću, otići ću svakome ko može nešto „šarnut'“. To nije sramota, kada smo već dogurali dotle. Dodik nam je objektivno pomogao. Ušutio je jednu veliku grupu, svima drugima dao do znanja da malo olabave. Razgovarali smo mi i sa Draganom Čovićem. Samo sa ovim našim ne možeš ništa.

 

Koliko su Vam ti razgovori s Čovićem bili korisni?

Može i Čović dosta pomoći. Interesuje njega fudbal. I to je politika. Šta da ti ova četiri kluba ne odu u Evropu? Sve će to nekada doći na naplatu. Imaš četiri kluba u Sarajevu, što nikada u istoriji nisi imao. I sada trebamo dopustiti da sve to padne? Eto, taj Gracić ima klub, treba mu biti interes da se stvari pokrenu. Ali ne, on se ponaša tako da ga nije briga ni za Sarajevo ni za Željezničar, ni za Savez, ponaša se kao da je ovo samo njegov grad.

 

Možda je zbog svega toga kćerka Irma upravu...

Možda, moram ti reći da se zbog svega što se desilo ovih dana pribojavam za sebe, možda su Irma i Asima u pravu kada kažu da ja to neću moći izgurati. Danas sam sjedio na sastanku (utorak, 17. maj, sjednica IO NS FBIH op. a) i vidiš da ti neki od tih ljudi okreću leđa. A ne znaš zašto. Nema konkretnog razloga. Ustvari ima, nek' komšiji krepa krava. I kada dođeš dotle, onda nemaš kuda dalje, samo se možeš nervirati. Pitaš ih šta im je, tražiš da ne krepaju dvije krave, ako već mora jedna. Ali... Čini mi se kao da ih ništa osim njih samih ne interesuje. Nije mi onda jasno što se uopšte sastajemo.

 

Nakon tog sastanka sam vidio da ste blizu odluke da napustite Komitet, da se, kako ste rekli neki dan, manite ćorava posla...

Bogami, skoro da je tako. Dođe mi da se zahvalim, da kažem da sam probao i da ne može i da odem. Nisam u početku znao šta je, šta me čeka. Ovi su stranci to meni „spapunjali“ preko noći. Kada smo bili u Beču, stranci su izabrali imena ljudi koji će biti u Komitetu, nabrojali su nam ta imena i onda se ova grupa ljudi koji su u Komitetu između sebe dogovorila i izabrala mene za predsjednika. Nisam ja lobirao ni za sebe ni za bilo koga drugoga. Tu su fini ljudi, Duško Bajević, Faruk, Sergej Barbarez... Ne znam šta im bi da mene izaberu? Valjda što sam stariji od njih pa hajde, gurni njega.

 

Jasno je da ste tu najveći autoritet, da bi Vas svako izabrao za predsjednika...

Ma ne bi.

 

Naravno da bi.

Znaš šta je kod nas problem? Što stalno moraš paziti šta kažeš da se neko ne naljuti, da ga ne uvrijediš. A ako ne kažeš, onda se opet naljuti. Bez obzira koliko ja pokušavam da svi budu u istom kontekstu. Meni nije bitno hoću li ja biti prvi a ti drugi. Neka budu oni prvi, ako im to čini zadovoljstvo. Meni to nije teško. Ne moram ja biti predsjednik, šta će mi to? Samo sam sebi belaj natovario na vrat.

 

Govorite to zato što se, između ostalog, u tim Gracićevim izjavama provukla i sramotna teza kako ste ušli u Komitet kako bi sebi obezbijedili fotelju?

To je žalosno. Kakva to pozicija, recimo, treba Dušku Bajeviću? Žalosno je ko to kaže. I to te naljuti. Meni sve to strahovito smeta. Ali jel' mislite da Duško i ja nemamo pravo da radimo ovaj posao? Zar nije normalno da nam se da malo vremena da nešto pokušamo, da vidimo šta možemo? Pošli smo nekim putem koji nije bio loš, dođemo do jedne tačke i sada smo u situaciji da sami sebe uništimo. Da ti kažem, ti što pričaju da je meni zanimljiva fotelja, nemaju pojma da je meni najbolje sjediti kod Dženite na Baščaršiji. Tri puta sam bio u zadnjih deset dana, tamo raja sjedi, prave akšamlije. Meze paradajz i ćevape i piju hladnu šljivu. Ja bih radije sjedio sa njima, pričao o fudbalu i životu nego se bavio ovim sada. Ali moram jer osjećam neku obavezu da pokušam nešto napraviti za ovaj Savez i ovu državu.

 

Možda Vam nekakvu satisfakciju predstavlja činjenica da ste uspjeli konačno na mjesto selektora mlade reprezentacije dovesti izvrsnog, mladog stručnjaka Vladu Jagodića? To bez Komiteta ne bi bilo moguće, jer su različiti interesi uvijek činili da na to mjesto bude izabran podoban a ne stručan.

Da ti kažem nešto, taj put nema nikakvog smisla ako ti na njemu moraš udarati šakom o stol i ubjeđivati nekoga u stvari koje su jednostavne i jasne. Moraš lupati o stol jer neko lobira za nekoga a logika ti nalaže drugačiji izbor. Nemam ja ništa protiv Branimira Tulića. Slušao sam ga često kada komentariše utakmice Lige prvaka. On je dobro informisan, obaviješten. Ali to je isto kao kad znaš napamet ovu pjesmu Dine Merlina sa Eurosonga. Znaš riječi, ali ne znaš pjevati, ne znaš to predstaviti na sceni. E ovdje ti je sve tako, naopako. Koga god pitaš, ne želi se petljati, kaže da nije odgovoran za ono što se dešavalo. A na kraju, kada podvučeš crtu, vidiš da je svima stalo da budu neko i nešto.

 

Zanimljivo da se sada kao sporna predstavlja izmjena Statuta kojom se sve odlu­ke u NS ubu­du­će do­no­se tro­čet­vrtin­skom ve­ći­nom iako su za taj amandman i još nekoliko njih glasali delegati Skupštine još 2010. godine?

Za mene u tome nema ništa sporno. Valjda nekome smeta ta nekakva moja karizma koja ih dovodi u gubitničku poziciju. Meni nije ni na kraj pameti da mijenjam strukturu države ali sve ove kombinacije s brojevima meni nisu bliske. Ne bih prihvatio niti jedan broj koji je djeljiv sa tri. Čim je on djeljiv sa tri, ne valja. Za mene, samo brojevi koji su nedjeljivi sa tri dolaze u obzir. Ima ovdje puno ljudi koji ti vjeruju i bilo bi ružno da ih izdamo. Ako su FIFA i UEFA stali iza mojih leđa, ne bi valjalo sada da ja to sve napustim. Trebaće ta FIFA i UEFA nama nekada. Sumnjam da ćemo mi trebati njima, ali oni nama hoće sigurno. I zato ih ne smijemo razočarati na takav način, ne smijemo im reći da nećemo i nemožemo napraviti ono što žele. A oni su te izabrali zato što misle da nešto možeš pokrenuti. Nažalost, nisam siguran da mogu uraditi sve ono što su oni mislili da mogu, jer je oko nas toliko opozicije, toliko sujete da je sve to skupa nevjerovatno.

 

Sada smo došli u poprilično zanimljivu poziciju. Do sada je percepcija javnosti bila da su delegati iz RS isključivi krivci za stanje u našem nogometu. Zbog toga su svi ostali bili u poprilično komfornoj poziciji, bez odgovornosti. Čini se ipak da su uzroci krize mnogo dublji?

Puno je to kompleksnije nego što izgleda. Tamo gdje bi trebali da budu više iskompleksirani, ta da je nazovem tako muslimanska strana, radi tog nepravednog rata i svega što se tokom njega dešavalo, sada su oni iskompleksirani jer su pokvarili stvar. Tu po meni nema logike. Neću ja nikoga direktno optuživati za rat, ali su žrtve bile ovdje, a ne tamo. E sada se zbog toga što se dešavalo u ratu i na ljude iz RS gleda kao krivce za stanje u fudbalu. E pa stanite malo, uvijek vam je neko kriv za sve loše što se dešava, a nikako da sami sebe pogledaju u oči i upitaju se kolika je naša odgovornost? Ne radimo ništa na uspostavljanju povjerenja, a to je loše. Niko neće, jer postaješ državni neprijatelj ako uspostavljaš kontakte. Nisam znao da će neki mediji, kada ja odem kod Dodika, to napisati tako da će ispasti kao da sam ja neki pametnjaković koji se našao ići njemu na noge. I tu te odmah ova sarajevska strana otpiše. A niko nikome nije branio da razgovara. Kao da se bilo teško sjetiti koji je put za dogovor. Čovjek je bio korektan, njegova je reakcija bila pozitivna. On je poslije tog sastanka presjekao neke stvari i ovi se iz RS više nisu ni javljali. Samo su klimnuli glavom i gotovo. Da sam znao da će takav biti ishod, otišao bih opet. Ljudi trebaju znati da ni Dodiku ne odgovara problem. Bez obzira kakav on bio lider, tako je. Htio to neko priznati ili ne, njega sluša čitav jedan narod. On kada nešto kaže, to i uradi. Ista je situacija i sa Čovićem. Njega ljudi slušaju i sa takvim osobama mi moramo razgovarati.

 

Razgovarali ste i sa Fahrudinom Radončićem?

Nisam ja otišao kod Radončića zato što je političar, makar je i on pobijedio na izborima i bogami dobio puno glasova. Više od nekih koji su trebali da imaju te glasove. I on ima pravo da se kao i ostali ponaša malo bahato. Više sam išao zbog toga da nam pomogne da izaberemo čovjeka koji će javnosti predstaviti rezultate našeg rada na pravi način, da pokaže ljudima transparentno šta smo uradili i gdje nas sve to vodi. Nažalost, danas imamo situaciju da neki mediji više kvare nego što popravljaju sve ono što mi radimo.

 

Kako će te riješiti situaciju u vezi sa Jusufom Pušinom? Bivši predsjednik NS BiH ima ambicije da se vrati u Savez, međutim, čini se da je njegovo ime jedina stvar oko koje nema nikakvih pregovora sa ljudima iz FS RS?

Činjenica je da njega ne vole i da zato imaju milion nekakvih razloga. I to ne samo sportskih. Fudbalski razlozi nisu toliko ni bitni, koliko su važni neki drugi. Ne znam, ali možda bi bilo pošteno da Pušina skine tovar s leđa i sebi i svima nama, da digne ruke od toga i da se ne kandiduje nizašta. Da zaboravi da je bio predsjednik, da se javno odredi i kaže kako nema nikakvih ambicija. Dosta pritisaka koje Savez trpi je, manje-više, zbog njega i to je činjenica. Zašto ja ne bih, recimo, kada bih znao da Sulejman Tihić to može uraditi, otišao kod njega i zamolio ga da utiče na Pušinu da se povuče? Ako bi to Suljo uradio i ako bi ga Pušina poslušao, ja bih to sutra uradio. Situacija je takva da za njega neće ni da čuju, ni Srbi ni Hrvati. Da to uradi, da se povuče iz svega, bio bi moralan, bio bi heroj i to bi i njemu valjalo.

                                                                                                                  

Koliko je zaista poolitika stajala iza ključnih odluka u nogometu?

Previše. Taj nam se nesretni Dayton svima uvukao u živote. Jer je podjela gdje god dođeš. Kakav je to život kada stalno moraš voditi računa šta ćeš reći, kad moraš paziti da ne uvrijediš ovoga ili onoga. Znaš, mislim da bi možda bilo dobro napraviti četvrti entitet. Da se u njega sklone svi ovi ostali, koji nisu u torovima, iz miješanih brakova ili ljudi koji misle svojom glavom. Bolje napraviti još jedan entite jer bi njega činio najbolji dio ovog naroda. Jedini pravi dio ovog naroda i jedini koji su nastradali. Teško mi sve ovo pada. Drugačije sam odgojen, odgojen da ne moram nikome objašnjavati zašto se družim sa mojim Hasanom ili Šahinom. Mi bi trebali biti primjer djeci, da rastu drugačije, da vide da se može živjeti drugačije. Meni je sve ovo što radim zadnjih dana razočarenje. Očekivao sam drugačije, da ljudi, poslije sve ove nesreće, više misle svojim glavama. Ali sam bio u krivu. I što je najgore, svi se manje-više ponašaju ultimativno. Ako nećete ovako, nećete nikako. Vrijeme je da prestanemo udarati šakom u stol.

 

Niste optimista da će se Skupština NS BiH 26. maja glasati za promjene i ukidanje suspenzije Saveza?

Idealan scenario bi bio da Skupštine entitetskih Saveza prođu onako kako očekujemo. Da glasaju onako kako treba, kako bi mi ovim strancima javili da smo postigli dogovor. Tada bi oni mogli reagovati i dići suspenziju. Jer stranci znaju kakvi smo mi, znaju da smo sposobni da ih probamo prevariti. A varali smo sami sebe. Evo ti primjera samo sa ovim televizijskim pravima. To je naša nesreća. Nama je taj Kentaro dao pare za televizijska prava kao i Sportfive i istog trena napisao tužbu kojom ti traži milione. Zato što su znali istog trena kada su ti dali pare da si već imao potpisan ugovor. To je tragedija, to da su oni spremni na činjenicu da smo mi lopovi i znaju se nositi s time. Mi mislimo da smo mangupi, ali nismo. Da budem iskren, ne znam kako će se sve odvijati. Volio bih da se sve ovo lijepo završi, da ovi momci dobiju priliku da igraju, da odemo na utakmicu. Ostalo je manje važno.

 

 

 

Nedim Hasić - Del Haske
http://delhaske.blogger.ba
13/06/2011 13:27