LJEPOTA CINCARA

VRLETI CINCARA: Jedino stanište poludivljih konja u Evropi

U vrletima planine Cincar, na visoravni Kruge, nekoliko kilometara iznad Livna, već više od tri desetljeća u slobodi uživa jedina ergela divljih konja u ovom dijelu svijeta; pješačeći desetak kilometara, probijajući se kroz mećavu i nanose snijega, naši reporteri uspjeli su doprijeti do skrovišta ovih prelijepih, plahovitih životinja koje se ljubomorno skrivaju od ljudskih pogleda, ali i koje su posljednjih godina meta lovokradica koji ih nemilosrdno istrebljuju

JEDINSTVENA ERGELA KOJA NESTAJE U KOBASICAMA!

PIŠE: Nedim Hasić

Oštar i jak vjetar koji se zalijeće sa vrhova Cincara svoj put, brzinom od nekoliko desetaka kilometara na sat, završava na obroncima ove planine, na oštrim stijenama Crvenice koje su se nadvile nad Livnom, tvoreći tako prirodnu zavjetrinu nad ovim gradom. Vjetrovi koji ovuda svakodnevno fijuću, ledeći kosti svima koji se zateknu na brežuljcima planine, nikada nisu dopustili da njome zavlada bujna vegetacija. Zbog toga je oblast Kruzi koja se nadvila za Livnom postala bogati pašnjak promjera stotinjak kvadratnih kilometara. Po njoj se ljeti hoda kao po mekom ćilimu, zimi je, pak, daleko drugačije. Snijeg ovdje za svega sat ili dva zna pasti i do visine od nekoliko stotina centimetara, a oštar zrak pomiješan sa snježnim pahuljama koje velikom brzinom raznosi vjetar tako miriše da je svakome ko iz smogom zarobljenih gradova dođe ovdje prvih desetak minuta teško doći do daha. Zbog takve vegetacije obronci Cincara idealno su stanište jedinom stadu poludivljih konja u ovom dijelu Evrope, možda čak i na cijelom Starom kontinentu. Njih stotinjak svakodnevno tuda tumaraju, kopajući snijeg tragaju za ostacima trave i bježe, plahi kakvi već jesu, od ljudskih pogleda.

SLOBODA NA OBRONCIMA CRVENICE

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća na desetine konja iz livanjskih prigradskih naselja i zaselaka njihovi su vlasnici doveli na obronke Cincara, na visoravan Kruge i tamo ih pustili u divljinu. Zbog masovne upotrebe mehanizacije i strogih zakona o upotrebi ovih plemenitih životinja, mnogi su livanjski domaćini bili prisiljeni da ih ubiju ili prodaju. No, oni su se, teška srca, ipak odlučivali da ih puste u divljinu Cincara kako bi konji tamo mogli nastaviti slobodno živjeti. Visoravan Kruge idealno je stanište za ove životinje. Beskrajni pašnjaci, mnogo vode, ljekovito bilje koje raste na livadama kao stvoreni su za slobodan život ovih ljepotana koji su tu, na obroncima ćudljive planine, našli svoj dom. Ergela poludivljih konja godinama se prirodno uvećavala, nakon što su ih počeli puštati na slobodu pa sve do samog rata bilo ih je više od četiri stotine. “Kako tada, tako i danas, bilo ih je devet familija i svaka od tih familija imala je svoga predvodnika”, priča nam Boško Boća Mihaljević, jedan od rijetkih stanovnika livanjskih predgra|a koji se danas, koliko može, brine o ovim prekrasnim konjima. “Zanimljivo je kako se nikada pripadnici iste familije nisu parili me|u sobom, niti su se miješali u krdima. Mislim da su zbog toga, ali i zbog uslova u kojima žive, oni s godinama postali izvanredno lijepi i zdravi primjerci svoje pasmine.” U ratnim godinama poludivlji livanjski konji skoro da su bili istrijebljeni. Mnogo ih je stradalo zbog ratnih djelovanja, ali ih je najviše završilo u vojničkim kazanima. “Dosta ih je pohvatala i vojska, dosta ih je prodato u druge krajeve zemlje jer su jedino oni mogli služiti u šumama kao ispomoć”, dodaje Mihaljević. U rano jutro Boća nas je poveo na visoravan kako bi pokušali pronaći krdo koje danas broji, po njegovom računu, stotinu i pet grla. Automobilom se penjemo do obronaka Crvenice. Dalje moramo pješke, nekoliko kilometara po dubokom snijegu, drhtureći pod vjetrom koji je temperaturu spustio daleko ispod nule. Prate nas Boćini psi. Oni znaju, čim se krene ka Crvenici, da im je gazda krenuo u potragu za konjima i sami nam pokazuju put. Nosimo sa sobom nekoliko vekni starog kruha, malo šećera i soli. Kažu kako im je, ako im se uspijemo približiti, kocka šećera omiljena poslastica ali istovremeno i znak da nemamo loših nakana. Dok se pod žestokim udarima vjetra i nanosima snijega probijamo planinom, pokušavajući ići ukorak sa ovim iskusnim planinarom, Boško nam priča kako su nakon rata lovokradice postale najveća opasnost za ove životinje. Za njih ove vrleti nisu nepoznanica, moćnim se terenskim vozilima upućuju u potragu za konjima koje onda ubijaju automatskim oružjem. Boško je prošlog ljeta našao nekoliko raskomadanih skeleta, dodaje da se njihovo meso uglavnom prodaje mesarima kako bi se od njih pravile kobasice, ali u posljednje vrijeme ove životinje ubijaju i kako bi njihovim mesom hranili pse koje uzgajaju za borbe, ali i kao mamce za lov na medvjede. “Podnio sam nekoliko prijava policiji, znam za jednog livanjskog ugostitelja, znam i za jednog bivšeg generala HVO-a koji se time bavi, ali nikome ništa. Plati se kazna od stotinjak maraka i nastave dalje po svome.”

MAGIJA BLISKOG SUSRETA

Nakon sat i po pješačenja, Boškovi su psi nanjušili konje. Dodaje nam dvogled, vidimo ih kako se odmaraju u vrtači udaljenoj oko kilometar od nas. Žurno krećemo ka njima, no kada smo im prišli na oko pola kilometra, primijetili su nas. Svi kao jedan, bježe galopom na drugu stranu visoravni i za svega nekoliko trenutaka, toliko brzo da ih ne uspijevamo ni slikati, nestaju u planini. Boško nas požuruje, kaže da zna kuda su se zaputili. Još skoro sat pješačenja i u daljini jasno raspoznajemo mišićava tijela i divlje grive koje vijore na žestokoj buri. Bježe od nas ponovo, no ovoga puta ne stajemo, nego nastavljamo za njima, vodeći se Boškovim poznavanjem terena i instinktom njegovih pasa. Prošla su četiri sata kako pješačimo, sedam-osam kilometara je iza nas. Upadamo u snijeg, borimo se sa vjetrom, uporni da do|emo do njihovog privremenog skrovišta. Boško najednom doziva pse da se vrate, nama govori da budemo mirni, a on se sam zaputio ka desnom kraju visoravni. Nekoliko stotina koraka i pred njim se pojavljuje prekrasan vranac, predvodnik krda. Mirno čeka Boška, gleda u njega spreman za bijeg, ali kada ga je prepoznao, prilazi mu i nakon kratkog nećkanja uzima komad kruha koji smo mu ponijeli. Nakon toga je sve bilo lakše, oštro hrzanje i udar kopitama o tlo i ostatak se krda pojavljuje za njegovim le|ima. Prilazimo im polako, čuvajući Boškove pse. Konji ih se ne boje, suviše su mali za njih, no njihovo bi ih lajanje moglo rastjerati prije no što im pri|emo. “Pri|ite im mirno i bez naglih pokreta”, govori nam Boća ispod glasa. “Njih bilo šta nepoznato može rastjerati.” Prilaze nam polako, odlazeći na drugu stranu planine, zaustavljajući se tek da uzmu pokoji komad kruha koji im dajemo. Magija traje svega petnaestak minuta. Mirni su dok ih slikamo, kao da pokušavaju prozrijeti šta se to dešava, no sunce zalazi a vjetar počinje puhati još brže, nanoseći snijeg. Svjetlost blica sa fotografskog aparata znak je za bijeg, brzim korakom svi kao jedan polaze na drugi kraj visoravni. Tamo gdje nas već pola sata posmatra ostatak krda, me|u njima i dva prekrasna bijelca, oni koji nisu imali dovoljno hrabrosti da nam pri|u i počaste se slasticama koje smo im ponijeli. Gledamo za njima, no već su nestali u oblaku koji se nadvio nad Cincar i visoravan preko koje sada žurno, bojeći se mećave, moramo natrag ka selu. Spuštamo se šutke, razmišljajući o surovoj planini koja je ovim ljepotanima postala dom po kojem slobodno jure, skrivajući se od ljudi. Ponajprije od lovokradica i ubica koji ne poštuju zakone, koji se zbog brze zarade odlučuju kasapiti životinje od čije ljepote često zna zastati dah. I konji imaju svoje zakone, jednostavni su i nema ih mnogo. Devet porodica, devet predvodnika krda koji raspolažu ženkama, devet predvodnika koji štite ždrijebad da ne bi postali dijelom statistike koja kaže kako se gotovo svakog mjeseca iz BiH u Hrvatsku, a zatim i dalje na zapad švercuje nekoliko stotina konja za čije se meso, ponajprije u Italiji, plaća i po dva eura za kilogram. U Livnu kažu kako je neko prošle godine u Šuici oformio vlastito leglo vukova, koje hrani mesom upravo ovih poludivljih konja, ali i da su oni postali hrana za pse obijesnih vlasnika koji svoje životinje treniraju za borbe na kojima se zara|uje i nekoliko hiljada eura, što je posljednjih godina postala ilegalna, ali i omiljena zabava na prostorima Kupresa i Livna.

Komentariši