Posljednji roman Roberta Ludluma

ROBERT LUDLUM NA MANJAČI

PIŠE: Nedim Hasić

Branko Bucalo jedan je od najpoznatijih hrvatskih novinara, publicista i prevoditelja. U svojih četrdesetak godina plodnog rada prevodio je i to još uvijek, u 76. godini života, čini, sa engleskog, italijanskog, francuskog i ruskog jezika djela autora poput Jacka Londona, Normana Maillera, Trumana Capotea, Gore Vidala, Oriane Fallaci, Umberta Eca… a za neka od tih djela napisao je predgovore i pogovore. Ovih je dana Branko Bucalo u žiži svjetske javnosti. Njegovo dugogodišnje prijateljstvo sa Robertom Ludlumom, autorom čiji su trileri širom svijeta prodani u više od 200 miliona primjeraka, rezultiralo je nadopisivanjem posljednjeg Ludlumovog romana Ramizov grob. Za roman koji Ludlum, koji je preminuo 2001. godine, nije uspio zbog teške bolesti završiti, a koji je u cijelosti svojom radnjom smješten u BiH, Bucalo je napisao kraj. Narednih mjeseci riječka izdavačka kuća Extrade objavit će roman Ramizov grob na području Evrope, dok autorska prava za Sjedinjene Američke Države ima Ludlumova porodica.

NEOČEKIVANO PRIJATELJSTVO

Branko je Bucalo s Robertom Ludlumom prijateljevao skoro trideset godina. Ludlumov roman Holcraftova pogodba Branko je preveo još 1981. godine i time je, kako kaže, počelo jedno veliko književno ali i ljudsko prijateljstvo koje je kulminiralo Brankovim dopisivanjem posljednjeg dijela Ludlumovog svojevrsnog hommagea Bosni i Hercegovini. Upoznali su se, kaže, sasvim slučajno, u jednoj knjižari u Londonu u kojoj je Ludlum potpisivao primjerke svoje netom izdate knjige. “Pred knjižarom u Oxford Streetu vladala je strahovita gužva, Ludlum je potpisivao neke svoje knjige. Kada je i meni potpisao Put za Omahu, stao sam sa strane i posmatrao šta se zbiva”, pričao nam je početkom ove nedjelje u Zagrebu Branko Bucalo. “Prišla mi je jedna lijepa djevojka i zamolila me da ostanem. Kada je potpisivanje okončano, Ludlum je odabrao njemu tri nepoznate osobe i poveo nas na ručak. U zapećku sam imao metalnu zastavicu sastavljenu od jugoslavenske i američke zastave. To ga je zanimalo. A nakon toga grom iz vedra neba – Ludlumov poziv na večeru u hotelu Bristol. Bezbroj njegovih pitanja i traženje dozvole da razgovor snima. Dopušteno. ‘Koje je vaše nacionalno jelo?’, pitao me je, ali ja, Šibenčanin odrastao u Zagrebu, ne znadoh odgovoriti. Ipak, večera je završila s jednim hercegovačkim vinom.”
Nakon večere započelo je prijateljstvo koje je trajalo sve do Ludlumove smrti nakon duge i teške borbe s rakom koji ga je iscrpljivao, no ipak je iza sebe uspio ostaviti tri nedovršena romana. Tržište nekadašnje Jugoslavije Ludlumu finansijski i nije bilo toliko zanimljivo, no, zbog svoje zainteresiranosti za tu zemlju, a posebice, početkom ‘90-ih godina prošlog stoljeća, za BiH i dešavanja u njoj, veoma mu je bilo važno da su njegovi romani bili prevođeni na jedan od južnoslovenskih jezika. “Jugoslavija je bila prva zemlja u balkanskom svijetu i cijeloj regiji koja se odlučila na tiskanje njegovih djela”, pojašnjava nam Bucalo. “Ludlum je govorio kako se čovjek često unakazuje svojim rođenjem. ‘Svaki je čovjek veliki početak’, govorio je, nastavljajući: ‘Prostori Jugoslavije, osobito Bosne, a tamo se toliko veselih uzdaha pretvorilo u muk’. To me je iznenadilo. ‘Zar poznajete Bosnu?’, upitao sam ga. Odgovorio je niječno i spomenuo četiri knjige o Bosni u srednjem vijeku i neke elemente iz ‘sadašnjosti’. Kazao mi je: ‘Pa o Bosni su pisali Francuzi, Englezi, Nijemci, čak Španjolci. To nisu enciklopedije, dramski epovi već ponekad zbrkana povijest tog vašeg područja. Ja nisam historičar, ja sam samo istiniti, nadam se, pratitelj našeg vremena’, dodao je Ludlum.”

SA LUDLUMOM PO BOSANSKIM ŠUMAMA I GORAMA

Prijateljstvo Branka Bucala s Ludlumom i njegovom porodicom rezultiralo je i dopisivanjem kraja romana Ramizov grob, knjige koja će svoju svjetsku premijeru doživjeti narednih mjeseci. Iako će možda neobično zazvučati da prevoditelj napiše kraj knjige, u svjetskoj su književnosti takvi slučajevi već poznati. Ludlum je nerijetko dopuštao drugim piscima da rade na njegovim špijunskim trilerima, a nedavno je dopisan i nastavak Kuma Marija Puza, te nastavak američkog bestselera Prohujalo s vihorom. “Prije Robertove smrti 2001. godine, on i njegova u posljednje vrijeme česta koautorica, novinarka i spisateljica Gayle Londs, te rođak i spisatelj Patrick Larkin, došli su, u mom prisustvu na ideju, tada u Los Angelesu, da ja završim knjigu već nazvanu kao Ramizov grob”, sjeća se Bucalo. “Smatrao sam to apsurdnim, čak i vicem, ali već teško bolesni Ludlum zagrizao je na tu ideju kao u lijek za odzdravljenje. I tako se taj ‘da’ i ‘daaaaa’ vukao gotovo dvije i pol godine, dok definitivno nije, rekao bih bezbroj puta, razgovarala sa mnom Eillyn, Ludlumova supruga, koja je sada također ozbiljno bolesna. I tako sam, razrovan svim đavolima ovog svijeta, pristao. Dakle, moja će biti gotovo trećina knjige. Posljednja trećina. Nakon svih mogućih razgovora, pisama, molbi savjeta Ramizov grob je pri kraju, a dosadašnja nadopuna knjige je prihvaćena.”
Bucalo smatra kako je na Ludlumovu odluku da mu dopusti pisanje kraja Ramizova groba presudno uticalo, pored njihovog prijateljstva i ličnog povjerenja, to što je Bucalo poznavao Bosnu, teren na kojem se događa radnja romana. Iz Dubrovnika, kojeg je Ludlum smatrao najljepšim gradom svijeta, 1998. godine su krenuli u Bosni i u našoj zemlji ostali desetak dana posjećujući mjesta na kojima je Ludlum zamislio svoju radnju. “Krenuli smo od Dubrovnika, pa do Mostara, pa posvuda. Zanimalo ga je zašto je Porfirogenet u prvoj polovici desetog stoljeća dao ime Bosni. Kako protumačiti naš ‘let’? Zar govoriti samo o Grmeču, Vrbasu, Uni… Različiti pejsaži, sličnosti koje nisu iste, kao što je govorio veliki američki pisac, niski i brežuljasti krajevi sjeverne Bosne, Igman, Trebević, Ravnjak, Manjača, Vitorog, Plaženice, Travnik, Jajce, Tuzla, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Drvar, Sanski Most, Petrovac, Grmeč, Klekovača, Sarajevo… U osam dana doista umorna i doista zanimljiva i prekrasna putovanja, a tek što nam se dogodilo u Manjači i Osječenici… Pa čuđenja, pa gotovo ukočena znatiželja, pa Das Unzulagliche ist produktiv, odnosno Produktivno je samo ono što je nedostatno, glasi jedna od najdubljih Goetheovih rečenica, koju bi Ludlum, iako skromna poznavanja njemačkog jezika, često ponavljao. Sve što je cijelo, gotovo i savršeno ujedno je i svršeno, dokončano, prošlo. Razvijati se samo može ono što je nepotpuno, tražeći svoju budućnost”, kaže Bucalo. On se prisjeća kako je Ludlum osobito bio zapanjen ljepotom i tajnovitošću sarajevske Baščaršije. “Roman je Ludlum pisao nakon povratka, uz prekide zbog teške bolesti, oko 11 mjeseci. Radnja se, dakako, odvija u Bosni za vrijeme prošlog rata, a posljednji datum koji spominje jest novembar 2000. Možda se knjiga neće svidjeti supernacionalistima raznih etnogeneza, ali radnja je više nego napeta, ludlumovska i politički kalorična, a i američki i neki ini špijuni, obavještajci i profesionalni uljezi imaju svoja literarna imena i zna im se radnja a i tko ih je poslao.”
Početkom ljeta će Ramizov grob biti dostupan čitateljima, a pripremanje romana za izdavanje u završnoj je fazi. “Sada očekujem brzi slijed događaja za koje vjerujem da su potrebni i logični”, kaže Bucalo, zaključujući. “A što se tiče imena Ramiz, Ludlum mi je rekao da ga je uzeo iz jednog kur'anskog ajeta, a tako mu se zvao i jedan muslimanski prijatelj koji je živio blizu njegovog imanja. Ali Ramiz je spoj raznih ličnosti, koje u vatri spoja zrači lukavošću, hrabrošću, besanicom ali i optimizmom. I humanošću.”

ROBERT LUDLUM: “RAMIZOV GROB”

Tako je govorio Ramiz (isječak iz posljednjeg Ludlumovog romana)

Helms u društvu s grupom Bosanaca, muslimana, nije mogao vjerovati svojim očima. Pred njim, petnaestak metara od njega, bila je polusrušena kućica s ogradom, sasvim slična onima koje imaju Indijanci u Čileu. Dobro, polusrušeni desni zid i dio krova, pa na to se već navikao, ali nekako je bila čudesna: starobijelocrvenkasta, s novim prozorima, odnosno okvirima prozora. Nije bio trenutak za razum, već za efektivnu izopćenost brzine razuma, već za vrlo brzo cijeđenje misli…. Španjolski u Bosni, na rubu Manjače, čudnog sjevernog Teksasa u Bosni… A među knjigama i valjda šezdesetak na španjolskom jeziku. Vincente Blasco Ibanen, Pio Baroja, Antonio dr Trueba, Luis Coloma, Jose Maria de Pereda, pa Hose de Perera…Helms nije mogao vjerovati svojim očima. U Afganistanu je nailazio isključivo na muslimansku literaturu, a ovdje, “negdje na Balkanu” naišao na španjolske klasike, od koji je znao najmanje imena, jer mu je baka bila Španjolka. Je li ovo zemlja, ta guševina ljepote i svih prekrasnih prirodnih čuda, koja je toliko služila kao politička svrsishodnost u svijetu, koja je neupućenima živjela u slabo shvaćenoj ponosnoj tišini, gdje su brale bostan političke i klerikalne akcije i protuakcije, tako da je izmicala stoljetnom neshvaćanju i cenzuziranju… a sada, među stabljikama obranih rajčica. Mrtvi su bili s druge strane kuće, unutar malog prekrasnog vrta, puna pomalo ocvala cvijeća i zrelih neubranih voćaka. Prvi među mrtvima, a bilo ih je petero, bio je čovjek niska rasta a visokih godina, s bradom. To je bio Edin Šaramašević, čovjek koji je Španjolsku doveo u Bosnu, profesor na jednom sarajevskom univerzitetu. Na mrtvu licu ostentativno i mirno čuđenje, ako se smijem tako izraziti. Pored njega žena na glavi s velom koji kao da je stavila prije smrti. Ne nisu to bile opsjene. Iz krvavih prstiju virio je nož gotovo crne boje, koji bi se nekom svjetioničaru života predstavio kao nevin. Četiri rane na butinama, jedna u prsima djevojčice od otprilike 14 godina, pa još dvoje izbodene djece, a jedno s mecima u glavi. Kakav trijumf smrti! A ja sam Amerikanac ovdje samo da dojavljujem tuđe smrti, da sebi opisujem čudna svodovlja stropa, da gledam kako pažljivo oblikovani kamen modelira munje i trake svjetla. Muslimanska obitelj, oprostite, poklana. Ovdje nema fiksiranja. Ovo je zemlja grebena, vodopada, potencijalnih pozorišnig kulisa, klanaca, uvala, dramskih kompozicija. Ali i smrt koja izmiče svakom pametnijem fokusiranju, a prisiljena je da tragično deklamira, gestikulira, urliče smrt. Blažena zemlja smrti u kojoj se čeka samo na jedno. Budućnost. Tako je govorio Ramiz. (B. B.)