Ključar Bosne Srebrene

Piše: Nedim Hasić

Prvi sunčani dani proljeća 2000. godine bili su dani drugog povratka Izeta Imamovića u Srebrenicu. Prvi je put iz tog grada morao ići tokom Drugog svjetskog rata, kao mladića zarobile su ga njemačke snage i poslale na prisilni rad u njihovu domovinu. Srećom po njega, ruski su se i američki tenkovi ubrzo približili Berlinu, označavajući tako pad Trećeg Rajha, te se Izet iz njemačkog logora vratio u Srebrenicu da završi školu i okrene novu stranicu u svom životu. Izeta u Srebrenici svi poznaju, kako po prelijepom glasu koji je često znao odzvanjati srebreničkim ulicama i kafanama dok je pjevao svoje omiljene sevdalinke, ali i još više po onome čime se on i njegova porodica ponose već više od decenije. Izet Imamović čuvar je ključeva katoličke kapelice izgrađene na temeljima prije nekoliko stoljeća spaljenog franjevačkog samostana u ovome gradu, građevine koja u svojoj utrobi čuva kosti prvih bosanskih franjevaca, koji su se s početka trinaestog stoljeća ovdje naselili i po čijem je duhovnom staništu njihova provincija i nazvana Bosna Srebrena. Izet Imamović i njegova supruga Zekira među prvim su povratnicima u Srebrenicu. Godine su stisle, Izeta polako izdaje zdravlje, no ključeve kapelice, sagrađene na temeljima franjevačkog samostana i dalje ljubomorno čuva, vadeći ih iz skrovitog kutka svoje kuće samo onda kada u posjetiteljima samostanskih ostataka prepozna dobronamjerne ljude. U Srebrenicu se vratio početkom 2000. godine i sa svojom je suprugom sam obnovio prijeratni dom. Objašnjava kako se pomoć rijetko dobije i od srebreničkih općinskih vlasti, a njegova supruga Zekira s ponosom dodaje kako im je nekadašnji američki ambasador Thomas Miller bio jedan od najdražih gostiju. “Nakon što nas je posjetio u kući i popio kahvu sa nama, poklonila sam njegovoj supruzi pleteni džemper.”
Priča o Izetu Imamoviću, čuvaru ključeva kapelice Svete Marije, počinje s početka 1990. godine, tada je Izetov komšija gradio novu kuću i, kopajući temelje, pronašao ostatke kamene građevine i nekoliko grobova. I ne sluteći kako su to posljednja počivališta prvih bosanskih franjevaca, koja su dotada bila neobilježena, zarasla u draču i u gusto šiblje, Izetov se komšija sam dao u pregledanje iskopina, nadajući se kako se tu možda nalaze skriveni nakit, zlato ili kakva druga dragocjenost. “Sjećam se da su teško podizali nadgrobne kamene ploče, koje su bile debele i na kojima su stajali uklesani natpisi na nama nepoznatom jeziku. A ispod natpisa stajali su uklesani štitovi sa grbovima na njima”, govori Izet. Razočaranje je bilo ogromno kada ispod teških, kamenih ploča nisu pronađeni zlatnici, već očuvani ljudski skeleti, ali vlasnik zemljišta je ipak odlučio prijaviti sve ono što je pronašao na svojoj zemlji.
Nekoliko nedjelja kasnije počela su istraživanja u koja su se uključili i franjevci, koji su bili, razumljivo, najviše zainteresirani za pretragu iskopina. Nedugo potom na iskopinama srebreničkog samostana napravljena je kapelica koja je svečano otvorena baš na sedamstotu godišnjicu dolaska franjevaca u BiH. “Tada me je jedan od fratara upitao da li bih ja čuvao kapelicu i temelje. Rekao sam da bih, a nisam ni znao da me snimaju kamere. Tek navečer upalim televizor, kada vidim sebe kako pričam”, pojašnjava nam Izet koji je tada dobio ključeve kapelice koje čuva sve do danas.
Ključevi kapelice na temeljima samostana bili su među rijetkim stvarima koje su Izet i Zekira sa sobom ponijeli bježeći iz Srebrenice u ljeto 1992. godine. Sa sobom su ponijeli tek nešto garderobe i dokumenta, no ključeve kapelice nisu htjeli ostaviti u kući, bez obzira što su se namjeravali u Srebrenicu vratiti za koju nedjelju. U kući im je ostalo 26 hiljada maraka skrivenih u solunaru šporeta i izgorjele su nakon što je neko ko je u njihovoj kući živio tokom ratnih godina zapalio prvu vatru kako bi se ogrijao. Novac su ostavili, ali su ključeve nosili sa sobom. Njihovo je izbjeglištvo u Tuzli potrajalo osam godina, kažu kako su promijenili nekoliko stanova u kojima su živjeli i kada više nisu imali kuda, odlučili su se na povratak u svoj dom. Njihova je kuća bila opljačkana i uništena, baš kao i kapelica od koje su ostali samo zidovi. Slučajno ili ne, tek istoga ljeta kada je Imamovićima obnovljena kuća Vlada Federacije donirala je sredstva i za obnovu kapelice.
“Nakon što su okončani radovi, fra Marko Oršolić i fra Luka Markešić su me posjetili i dali mi nove ključeve od kapelice i kapije na ogradi koja je postavljena oko ostataka samostana”, s ponosom priča Izet, dodajući kako ga franjevci koji često dolaze u Srebrenicu obići svoje vjernike nikada od njih nisu razdvajali. “Pomažu mi često, donesu paket ili nešto slično. Hvala im na tome.” Njegova supruga Zekira dodaje kako je ponosna što su fra Oršolić i Markešić ključeve kapelice povjerili baš njima. Iako oboje već u poznim godinama, bez nasljednika, nudili su da neko drugi preuzme ključeve i brigu o kapelici. No, franjevci za to nisu htjeli ni čuti. “Kazali su nam kako su kod nas najsigurniji i zbog toga smo veoma ponosni”, kaže Zekira, dok Izet dodaje kako bi volio da se u Srebrenici ozbiljnije istraži franjevačka historija i tragovi njihovog obitavanja na tim prostorima. “Kada sam ja pravio kuću, nalazio sam kosti u zemlji”, kazuje nam, zaključujući: “Priča se kako je nekada ispod samostana postojao tunel kojim se ispod rijeke moglo prijeći na drugu stranu. Nažalost, to nikada nije do kraja istraženo, ali bi to trebalo učiniti kako bi djeca znala hiljadugodišnju historiju ove zemlje.”

Komentariši