ZABORAVLJENO SELO U KOJEM JE POČEO RAT

Piše: Nedim Hasić

Sjeća li se više iko ko je bio Niko Brajić? Brajić je prva žrtva agresije na BiH, bio je vozač kola Hitne pomoći kojima je u selu Ravno, mjesto u kojem je počeo rat u BiH, u ranu jesen 1991. godine prevozio ranjenike i bolesne iz svog sela. Ravno, selo koje su granatama iz haubica i minobacača ravnali vojnici zloglasnog Užičkog korpusa bivše JNA, svirepo likvidirajući više od trideset stanovnika, trinaest godina kasnije živi sporim ritmom. Da, crkva i ambulanta odavno su obnovljene, većina kuća također, otvorena je i škola, ali u selu više ne živi skoro tri od prijeratne četiri hiljade njegovih žitelja. Krovovi kuća ovog malog mjesta, koje svojim uskim ulicama i kamenim zidovima podsjeća na neko jadransko ljetovalište, crvene se, obnavlja se i zgrada općine na kojoj su još uvijek obilježja nekadašnje “Herceg-Bosne”, no u Ravnom života skoro i da nema. Mir narušavaju tek vozila rijetkih turista koji su cestom kroz ovo mjesto, pored glasovite pećine Vjetrenica, naumili stići na kupanje u Slano ili Dubrovnik. No, oni se brzo, prašnjavi i ljuti, vraćaju natrag prema Trebinju. “Nama je to nejasno, ovo je najkraći put koji ide do mora, odavde ste za dvadesetak minuta na kupanju, ali hrvatske vlasti vraćaju ljude s granice, jer je to lokalni prolaz, a stranci to ne znaju”, priča Stana, jedna od rijetkih stanovnica Ravnog koja vrelo augustovsko poslijepodne nije provodila radeći u polju.

ŽAL ZA ĆIROM

Makadamskim drumom koji je, kako pričaju mještani, sagrađen još u doba austrijskih careva, mnogi žele do mora, no dvije države, BiH i Hrvatska, još uvijek nisu potpisale sporazum o otvaranju ovog graničnog prelaza. “Isto nam je kao 1976. godine, kada su nam ukinuli prugu”, priča Pero Lučić. “Tada je ovuda prolazio, još od 1901. godine, stari ćiro kojim se iz Ravnog moglo skroz do Beča. I onda su tadašnje vlasti, doslovce preko noći, ukinule prugu kroz Popovo polje. Bio sam dijete ali se sjećam da se tada ljudi, koji su u Ravno došli na vikend, nisu mogli vratiti kući u Mostar ili Sarajevo, jer je voz jednostavno prestao ići.” Mještani koji slušaju Peru s odobravanjem klimaju glavom, dodajući kako je od tada Ravno, ali i čitav taj kraj oslonjen na plodno Popovo polje, lagano počeo odumirati. “Tada je u ovdašnju školu išlo na stotine djece, danas…” Agresija i bombe Užičkog korpusa, u jesen 1991. godine, bili su samo neka vrsta konačne kolektivne eutanazije ovoga sela. Mještani Ravnog danas su uglavnom u Dubrovniku. Tamo rade, tamo i žive, no velika je većina njih obnovila svoje prijeratne kuće u koje se vraćaju uglavnom vikendom ili tokom ljetnih mjeseci. “Možda bi se ljudi i vraćali, ali ovdje nema posla, nema se šta raditi a nema ni para da se obnove kuće”, kazuju nam mještani dodajući da su uglavnom uzimali kredite kako bi makar postavili krov na razrušenim kamenim zidinama. “Puno je godina prošlo, ljudi su se uglavnom snašli, ali vuče ih žal za ovim krajem, dođu makar preko vikenda”, dodaje Pero Lučić. Nešto novca za obnovu darivali su im tek Malteški vitezovi i Luteranski savez.
Iako su se u Ravno prvi mještani počeli vraćati još 1993. godine, ožiljci rata još su itekako vidljivi. “Tu, odmah ispod crkve, u Kijevom dolu, doslovce je zaklano devet staraca koji nisu imali snage bježati pred četnicima”, pričaju nam okupljeni u lokalnom kafiću. Tu se skuplja uglavnom mlađi svijet. Nakon laganog ispijanja kafe, lijeno se spuštaju u polje, na berbu lubenica koje prodaju uglavnom u Sarajevu. “Nema ti boljeg načina za mršanje”, kažu nam s kamiona, smijući se. “Kada guraš po polju lubenice po ovoj žegi, za dan smršaviš kilo ili dva, to ti je najbolja dijeta.”
Nekada je Ravno bilo bogato selo, poznato po svojim trgovcima i glasovitim klesarima, koji su od hercegovačkog kamena “čuda činili”. “Ako nema crvenog BMW-a pred crkvom, znači da je fra Pero negdje otišao poslom”, govori nam starija žena udobno smještena u sjenovito dvorište crkve u Ravnom. Prelijepa građevina obnovljena je prije nekoliko godina, u njoj službuje fra Pero Pavlović, župnik koji je u Ravno stigao iz Bosne, iz Sivše kod Tešnja. I danas, tik uz obnovljenu crkvu, teško oštećenu avionskim bombama, zjape ruševine starog trgovačkog središta. Njegove su zidine opasavale mnogobrojne dućane. Zapaljen je 1945. godine i nikada više nije obnovljen. Tek su smokve i masline, koje se visoko izdižu iznad kamenih zidina, ostale kao uspomena na sretnija i bogatija vremena. Oni koji žive u Ravnom, uglavnom su to stariji ljudi, preživljavaju od poljoprivrede. Odavno već ovdje nema majstora koji su svojim klesarskim umijećem zadivljavali Dubrovčane ili Sarajlije. “Mi smo posebno ponosni na crkvu Svetog Josipa u Sarajevu. Nju su naši majstori radili”, prisjećaju se u selu.

VJETRENICA

Prašnjavim makadamskim drumom, šest kilometara dugačkim, kojim se iz Popovog polja, kroz Ravno, može doći do plaža Slanog ili Dubrovnika, stiže se do pećine Vjetrenice. Sporu vožnju prekidaju tek mnogobrojni, ogromni skakavci, koji su ovoga ljeta preplavili Popovo polje. “Il’ donose nekakav belaj, il’ su od njega pobjegli”, tumače nam mještani. Nisu Nijemci, Česi, Holanđani i ostali turisti – moderni nomadi uskom cestom koja vijuga iznad polja samo kratili putovanje do Jadranske obale, voze se njome kako bi stigli i do Vjetrenice, pećine koja je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući Andriji Lučiću, otvorila svoja vrata turistima, ali i mnogobrojnim speleolozima koji, nakon petnaestak godina stanke uzrokovane agresijom na BiH, ponovo otkrivaju sve njene tajne. Kada su endemske vrste u pitanju, po njima je Vjetrenica jedinstvena u Evropi i na drugom mjestu u svijetu. Naime, do sada je u njenim odajama, jezerima i zapećcima otkriveno čak 55 endemskih vrsta. Druga je na svijetu po raznovrsnosti faune. Najpoznatija endemska vrsta svakako je čovječija ribica, stvorenje čija je put identična ljudskoj. No, u Vjetrenici, pećini koju u svojim spisima spominje još Plinije, 77. godine, u svojoj utrobi krije još mnogo tajnovitih, privlačnih detalja. U njoj je, primjerice, pronađen skelet leoparda, na dubini od 1.700 metara, i priča o njemu oduševljava mnogobrojne posjetitelje. Otkrili su ga speleolozi iz Welsa, pronašavši pored njega još i mnoge skelete medvjeda i manjih životinja. Prema nekim speleološkim vjerovanjima, drugi se kraj Vjetrenice proteže sve do otoka Šipana u Jadranskom moru! Do takvih je pretpostavki, naime, stigao češki istraživač Karlo Apsolon, koji je Vjetrenicu otkrio 1912. godine i vraćao joj se u nekoliko narednih ljeta. “Vjetrenica bi mogla biti osnova razvitka ovog kraja, ali mislim da niko, osim ljudi koji žive u Ravnom, u to nije uvjeren”, kaže nam Andrija Lučić, čovjek koji turiste upoznaje sa ljepotama misteriozne utrobe na obroncima polja. Njegov brat Ivo Lučić u Zagrebu je objavio i monografiju o Vjetrenici, no pokušaji braće Lučić da Vjetrenicu i njene ljepote približe ljudima za sada su donkihotovski. “Općina nije zainteresirana da finansira izgradnju puta i daljnja istraživanja pećine”, pojašnjava Lučić, koji odnedavno, kao turistički vodič, više nije čak ni na platnom spisku općine. Nakon što su početkom ljeta visoki državni dužnosnici, praćeni stranim diplomata akreditiranim u BiH, posjetili Vjetrenicu, federalno Ministarstvo kulture obećalo je izdvojiti 45 hiljada maraka za obnovu rasvjete u pećini. Sve je, do danas, ostalo na obećanju. “Mi samo želimo obnoviti rasvjetu, koja je postavljena tokom ‘60-ih godina i uništena u ratu, te srediti put kojim bi ljudi dolazili ovamo”, zaključuje Andrija Lučić koji kaže da se on, kao i ostali mještani, nada kako će eventualni dolazak turista u Vjetrenicu, koja bi trebala biti uređena po uzoru na Postojinsku jamu, oživjeti ovaj kraj. Tako bi, pored bogate ljetine, Ravnjani mogli, nakon trinaest godina u kojima su se, s pravom osjećali zaboravljenima, mogli novi početak naći na ulazu u Vjetrenicu. I od njene ljepote itekako dobro živjeti.