Prvi i za sada jedini brod proizveden u BiH za turističke namjene trebao je biti porinut u Višegradsko jezero 6. septembra 2006. godine. “Činjenica je da smo probili zadate rokove i da je ‘Vodeni ćiro’, kako je zvanično nazvan, trebao biti porinut 6. septembra. Ali, nemate pojma kako je zapravo komplikovano napraviti brod u Bosni”, kaže Boris Bajić, koordinator turističkog projekta “Vodeni ćiro”, koji zajedno sa nekoliko podrinjskih općina finansira Evropska komisija, te napominje da će se promotivna vožnja Vodenim ćirom sasvim sigurno desiti do kraja ove godine.
Ideja da se turistički sadržaj Podrinja “oplemeni” turističkim brodom koji bi plovio vještačkim Višegradskim jezerom produkt je, kako nam je rekao Bajić, otpora prema tradicionalnoj bosanskoj kuknjavi. “Sa nekoliko prijatelja iz Rudog razgovarao sam o budućnosti ovog dijela BiH, pogotovo ovog grada, Rudog. Kako se u to vrijeme pričalo o obnovi uskotračne pruge i uvođenju popularnog Ćire u turističke svrhe, rekao sam, zašto mi ne bismo Ćiru doveli u Rudo. Pitali su me kako kad je pruga do Rudog četiri metra ispod vode? Odgovorio sam: brodom! I tako je sve počelo”, kaže Bajić.
“Zapravo”, nastavlja Bajić, “ideja, a zatim i sam projekt koji smo ponudili u početku Opštini Rudo a kasnije i Evropskoj komisiji vrlo je jednostavna. Uskotračna pruga kojom vozi turistički Ćiro stigla je iz Srbije do Višegrada, a naš prijedlog bio je da se putovanje nastavi brodom, odnosno da se turisti koji dolaze iskrcaju iz parnog Ćire i ukrcaju u Vodenog ćiru, koji bi plovio nekadašnjom Ćirinom trasom i zaustavljao se na mjestima gdje su prije potapanja bile stanice na kojima se zaustavljao voz Ćiro”. Međutim, da bi se realizovala Bajićeva ideja, trebalo je mnogo para kojih nije bilo. Stoga se za pomoć obratio Evropskoj komisiji. Nakon što je urađen projekat, Evropska komisija je od potrebnih 282 hiljade eura bila spremna u realizaciju projekta uložiti 167 hiljada eura. Početkom januara 2006. godine potpisan je memorandum o realizaciji projekta “Vodeni ćiro”, u čije su se finansiranje, pored Evropske komisije, uključili i Vlada RS, općine Rudo, Goražde, Višegrad…
Pošto je postojao projekat a i novac za njegovu realizaciju bio obezbijeđen, Bajić je vjerovao kako će brzo i lako sve završiti do kraja godine, kada bi Vodeni ćiro trebao zaploviti Višegradskim jezerom. No, pravi su problemi tek počeli. Na samom početku Bajić, koji je diplomirao poslovni mendžment, ali se nikada u životu nije bavio poslovima koji podrazumijevaju bilo kakva plovna sredstva, namjeravao je kupiti polovan brod koji bi jednostavno dopremio i porinuo u Višegradsko jezero. Međutim, vrlo brzo je shvatio da kupovina petnaest metara dugog plovila, namijenjenog isključivo za turističke svrhe koji bi uz to, svojim izgledom, opravdao ime Vodeni ćiro, zapravo nije moguća. “Konsultirao sam mnoge ljude koji se bave tim poslovima i razna brodogradilišta, a kada bi im objasnio kakav brod želim, samo bi se nasmijali”, kaže Bajić koji je nakon toga shvatio da će morati praviti potpuno nov brod. Napraviti brod i registrovati ga u BiH kao turističko, plovno vozilo potpuno je nevjerovatan posao. Zakonska procedura gotovo da i ne postoji, a prema Bajićevim riječima, sve što BiH ima jeste prepisan zakon iz bivše Jugoslavije. “To se zvalo splitski registar brodova kojim su definisana plovila, od gumenjaka do tankera. I BiH je prepisala taj zakon, ali pogrešno. Naime, definicija čamca po splitskom registru glasi da je to plovilo do 15 metara dužine, tri metra širine, ili 15 tona težine. U našem zakonu umjesto ‘ili’ stoji ‘i 15 tona težine’. Saša Đorđević, čovjek koji je projektovao našeg Vodenog ćiru i koji ima studio za projektovanje brodova, rekao mi je da bi se čamac takvih gabarita i težine jednostavno prevrnuo”. Bajić je poslušao savjet projektanta Đorđevića koji je projektovao malo širi i nešto lakši čamac. Sljedeći problem bio je kome povjeriti izgradnju broda. Brodogradilišta u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Mađarskoj mogla su bez problema napraviti Vodenog ćiru u zadatim vremenskim rokovima, ali pojavio se problem cijene i transporta. Na kraju, je “prelomljeno” da se brod pravi u Bosni!
Đorđević je projektovao brod, a Yaht design studio iz Beograda sačinio je svu tehničku dokumentaciju neophodnu za njegovu izradu. Na osnovu toga raspisan je tender. Tvornica motora u Kopačima, sadašnjem Novom Goraždu, dala je najbolju i najjeftiniju ponudu. “Osim toga, smještena je u blizini samog jezera tako da transport neće predstavljti veliki problem, ni trošak”, kaže Bajić. Tako su radnici fabrike motora u Novom Goraždu, koja je prije rata bila u sastavu namjenske industrije, a nakon poslijeratne privatizacije bavila se proizvodnjom automatskih autopraonica, počeli da prave brod. “Problema je bilo, ali sve je pratio i nadgledao Nikola Popovac, stručnjak koji je svoj radni vijek proveo u riječkom, a zatim u brodogradilištu Tito u Beogradu”, kaže Bajić. Brod će koštati oko 90 hiljada eura, a da je, naprimjer, pravljen u Holandiji, cijena bi mu bila najmanje pola miliona eura. “Vodeni ćiro samo je druga etapa u realizaciji turističkog projekta ‘Ćiro’ brenda. Naime, treća etapa bila bi rekonstrukcija puta, odnosno pruge Ustiprača -Sarajevo. Uvjeren sam da će turistička kombinacija Vodenog ćire i ‘pravog Ćire’ predstavljati svojevrsnu turističku senzaciju, zaintrigirati turiste iz cijelog svijeta i oživjeti ovaj prekrasni a potpuno zapostavljeni dio Bosne i Hercegovine”, kaže Bajić. Uvjeren je kako će se to sasvim sigurno desiti pa već planira pravljenje još šest novih brodova…
Prema riječima Radenka Klisure, tehničkog direktora Fabrike mašina u Goraždu, Vodeni ćiro dugačak je 14,5 metara, širok 4,60 metara, sa gazom od 1,2 metra pri maksimalnom opterećenju. Njegova ukupna nosivost je oko tri tone i moći će primiti oko 35 ljudi zajedno sa posadom. Na zadnjem dijelu broda, na krmi, bit će postavljen parobrodski točak, a na komandnoj kabini dva dimnjaka, tako da će Vodeni ćiro izgledati poput starog parobroda iako će ga pokretati savremeni brodski motor. “To je jednopropelerni čamac s pogonskim motorom u srednjem dijelu čamca, koji je proizvela holandska firma Vetus, jačine 120 konjskih snaga. Čamac ima salon na krmi, te mini-bar s čajnom kuhinjom i dva mokra čvora. Težak je oko 11 tona, a planiramo do kraja novembra završiti sve radove”, kaže Klisura te dodaje kako još uvijek nije riješen problem porinuća Vodenog ćire u Višegradsko jezero. “Vjerovatno ćemo morati izbiti zid fabričke hale da ga izguramo vani, a kako ćemo ga dovući do jezera, to još niko ne zna.”
Da bi neko upravljao turističkim brodom, prema važećim zakonima u BiH, mora imati završenu školu za skipera, tri godine stažiranja i isto toliko radnog iskustva. Bajić je razmišljao o angažmanu profesionalca, što bi mjesečno stajalo između dvije i tri hiljade eura. Ali, Bajić ipak nije morao angažirati Dalmatince da upravljaju Vodenim ćirom jer se u augustu 2006. godine u Rudo iz Splita vratio školovani pomorac “Ponudio nam se Bosanac Mile Miličević, koji je pred početak rata služio vojni rok u Splitu, završio nakon toga školu za skipera, oženio se i ostao u Splitu, a nakon razvoda sa suprugom odlučio je vratiti se u Rudo. Ja sam ga našao i ponudio mu posao”, kaže Bajić, navodeći kako Miličević u početku nije bio siguran da li je Bajićeva ponuda ozbiljna: “Čovjek ni u snu nije mogao vjerovati da će dobiti posao skipera u Rudom!”, kaže Bajić.
Divno,hvala ti.