REPORTAŽA SA KUBE

Zemlja tužnih, siromašnih, dugovjecnih ljudi 

 

Rezak zvuk voki-tokija para vreli, ljepljivi nocni zrak u Havani. Na svakom cošku kubanske prijestolnice dvojica su policajaca. U gradu ih ima na hiljade, obicnih, specijalnih, vojnih, privatnih cuvara… Skoro je ponoc i na ulicama nikoga nema, tek se iz dubokog mraka, iz nezamislivo prljavih, bijednih, polusrušenih kuca zacuje tihi glas koji nudi na prodaju cigare ili rum. U Havani je sve na prodaju, cak i tijela djevojcica koje cuce na coškovima ulica, nudeci se za pet ili deset dolara strancima koji jedini ovdje imaju novca. Prostitucije, zvanicno, kao ni homoseksualaca ili oboljelih od AIDS-a nema, no ovdje majke sa trogodišnjom djecom za ledima ulaze u barove dajuci se za desetak dolara. Prostituiraju se cak i na središnjoj gradskoj cesti, grandioznom Maleconu, koji staru Havanu uz more spaja s novim dijelom grada. Deset dolara Kubanci zarade za cijeli mjesec i za bilo šta drugo, osim jedne vrste kruha koja se može kupiti u gradu, nemaju novca. Hrana se još uvijek kupuje na tackice. Veliki brat ovdje zna najbolje koliko svakome treba ulja, brašna ili šecera mjesecno. Nagrada za dobro ponašanje – jedna cigara mjesecno.

 

BRANDOVI: CIGARE, RUM I CHE GUEVARA

 

Salonsko revolucionarstvo Evropljana koji obožavaju nositi majice sa likom Che Guevare, karizma Fidela Castra te Buena Vista Social Club Wima Wendersa stvorili su romanticnu sliku Kube kao egzoticne  zemlje u kojoj uvijek sija sunce, zemlje slobode u kojoj se svaku noc pleše salsa zacinjena opojnim ukusom Daiquirija. Ali takav stereotip razbije se u krhotine poput ogledala na džombavim izlokanim cestama koje sa aerodroma Jose Marti, nazvanog po osloboditelju od španskih kolonizatora, kroz sirotinjska naselja vodi ka prijestolnici. Havana je grad teško zamislivog siromaštva, dvomilionska metropola u kojoj se niko ne smije, a Kuba zemlja cija ekonomija preživljava ponajviše zahvaljujuci izvozu ruma ili cigara. U sredistu Havane, nedaleko od Centralnog parka, je Partagas, jedna od šest tvornica cigara u Havani, odnosno od  60 koliko ih postoji na Kubi. Da, u prizemlju zgrade blještavi je novi salon u kojem se uživa u vrhunskom duhanu i u kojem pakovanje od dvadeset i pet komada Partagas, Cohiba ili Monte Cristo cigara košta izmedu 150 i 300 dolara. Na zidu neizbježna slika Komandanta sa cigarom stisnutom medu zubima, za pultovima na desetine stranaca koji ovdje finansiraju Fidelovu strahovladu kupujuci neke od ukupno 23 komada koliko je dopušteno iznijeti iz zemlje. No, svega sprat iznad, u potpuno istim uslovima kakvi su vladali onda kada je 1845. godine Jaime Partegas osnovao tvornicu, u prljavštini, smradu i na vrelini pedeset stepeni Celzija, rade desetine Kubanaca koji golim rukama, deset sati dnevno, motaju ona cetiri sloja duhana od kojih se sastoji cuvena kubanska cigara. Na prvom je spratu škola, u njoj se radi devet mjeseci prije nego što se prede na drugi sprat, medu „profesionalce“. Te cigare koje motaju ucenici, nekvalitetni duhanski otpad koji su spajale nevješte ruke, pomete se s poda i proslijedi domacim ljudima. One sa drugog sprata prodaju se iskljucivo strancima ili su namijenjene izvozu. Svaki od njih dnevno mora napraviti 110 cigara, u suprotnom, ostaje bez posla. Za taj posao dobiju deset dolara mjesecno. A samo jedna Cohiba koju smotaju, desetak metara niže, u sjajnom salonu Casa del Habano, prodaje se za devet dolara. Stoga je valjda potpuno jasno zbog cega  vlada ne dopušta novinarima slikanje radnika, zato je potrebna dozvola glavne tvornice cigara ili policije. Na nju se ceka mjesecima i gotove se nikad ne izda stranim reporterima. Carlos u Partagasu radi vec šest godina. Ne prica mnogo, osvrce se da ga ne vidi upravnik koji nas ne ispušta iz vida. Kaže kako živi teško, no nema izbora. „Tek pet posto place isplate mi u konvertibilnim pesosima i daju mi još dvije cigare“, povjerava se tiho. Cutimo desetak minuta gledajuci kako vješto mota duhan. „Nije fer, Carlos“, kažemo mu. Težak uzdah para mu grudi, odmahuje rukom i kratko procijedi: „Znam gospodine. Nije fer. No nas niko ništa ne pita.“ Carlosov uzdah je prava slika današnje Kube. Da, nedaleko od Havane su pješcane plaže Varadera, brižno njegovani golf tereni ili Habana Viaje, stari dio grada restauriran u protekle dvije godine. No, te su ulice, kojima kruže delegacije državnika Samita nesvrstanih, doslovce Potemkinova sela, oni se vode dvjema ulicama, kroz muzeje ili Ambos Mundos, hotel u kojem je živio slavni pisac Ernest Hemingway. Stotinjak metara dalje je i Bodeguita del Medio, kafana u kojoj je Ernest docekao vijest o Nobelovoj nagradi, u danima kada je sa omiljenim konobarom izumio mojito, koktel od ruma, limete i nane. „Mojitom je i nazdravio nagradu“, kaže Orlando Laguardia, šezdesetogodišnjak koji tu docekuje goste. U Bodeguiti kvartet svira cuveni Chan Chan, uvodnu numeru Wendersovog filma. Dva bloka dalje, u polusrušenim stanovima bez vode i kanalizacije, Kubanci umiru od gladi, prestrašeni i nemocni  cak i da pruže ruku i isprose pesos za kruh.      

 

TUŽNI HAPPYAND DJEČAKA ELIANA

 

No, isto onako kako nad Havanom lebdi duh Hemingwaya, tako se u njoj i danas osjeca snažno prisustvo onog drugog Ernesta. Rijec je naravno o Che Guevari, opjevanom komandantu kubanske revolucije, a Comandante Che Guevara uvodna je numera svakog od muzicara koji u ljepljivim nocima zabavljaju turiste u kubanskoj prijestolnici.  Shopping u Havani skoro je pa nemoguca misija, ovdje se jednostavno, pored sitnih suvenira, cigara ili odlicnog ruma, nema šta ni kupiti. Ništa osim majica, zastava ili fotografija. Che na dobrovoljnom radu, Che u akciji sa puškom u ruci, sa Castrom tokom marša… U Havanu je, u društvu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesica, stigao i Budimir Loncar, posljednji šef jugoslovenske diplomatije. Dugogodišnji savjetnik Kofija Annana za Nesvrstane, Loncar je, uz Castra, zapravo jedini živi diplomata koji je prisustvovao i prvom Samitu 1961. godine u Beogradu. Zahvaljujuci upravo Loncaru, iste je godine Guevara nekoliko dana proveo u tadašnjoj zajednickoj državi, tacnije u Rijeci. Duh komandanta kojeg je CIA smaknula u Boliviji cuva grad podno stare Fortaleze, a za njegovu ostavštinu stara se kcerka Aleida, direktorica Fondacije Che Guevara koja ovih dana priprema otvaranje Univerziteta za najtalentiranije kubanske ucenike. Kuca na 47. aveniji, u kojoj je Che kao ministar živio dvije godine, od 1961. do 1963., sjedište je fondacije u kojima strancima zasada nema pristupa. Kao i za sve drugo u Havani, za razgovor ili slikanje potrebna je specijalna dozvola Ministarstva, policije ili pak nekoga treceg. „Razgovore obavljam jednom mjesecno sa svim novinarima jer je tako lakše“, ljubazno nas je ispratila Aleida. „Posebno kada su u pitanju stranci. Trebam tada dobrog prevodioca jer mnogo puta izvrnu moje rijeci i napišu ono što ja nisam niti pomislila.“ Taksista koji nas je u rasklimanoj Ladi vratio u staru Havanu s ponosom prica kako je Guevara uživao voziti se svojim Chevrollet Impallom, jednim od najluksuznijih vozila toga vremena. Strance se ne smije voziti starim automobilima, posebna su vozila, klimatizirana i cista, namijenjena njima, dok se u autobusima, starim ladama, moskvichima ili prastarim chevroletima ili fordovima, muzejskim primjercima americke automobilske industrije, koji se jedva valjaju prljavim ulicama Havane, do posla ili kuce vuce lokalno stanovništvo. Četrdesetak godina nakon Guevarine smrti, Castrova je vlada izmislila novog idola, klinca kojim žele svijetu pokazati kako je na Kubi dobro živjeti. Vamos Bien (Ide nam dobro) porucuje Fidel sa velikih plakata, a Elian Gonzalez je valjda dokaz kako revolucija ovdje i ne mora jesti svoju djecu. Poznat vam je sigurno “slucaj Elian”, prica o djecaku koji se sa majkom prije sedam godina zaputio na dušeku ka Americi i jedini preživio avanturu na 140 kilometara dugackom putu ka boljem životu. Majka mu se utopila u americkim vodama, u Miamiju je živio kod rodbine, no Vrhovni ga je sud odlucio vratiti ocu na Kubu i Castro je to, u najgorim godinama za njega, sredinom ‘90-ih, prikazao kao veliku pobjedu Kube. Patria o Muerte (Domovina ili smrt) vikao je Fidel na cuvenom Maleconu, ispred americke Ambasade, na skupu organiziranom u cast Elianovog povratka u domovinu. Elian danas živi u Cardenasu, stotinjak kilometara daleko od Havane, mjestu jezive bijede, selu kojim krstare konjske zapreke a ljudi preživljavaju od nekoliko dolara mjesecno, prodajuci bilo što, prostituirajuci se ili švercajuci voce i povrce u Havani. Cardenas leži na polovini izlokanog puta ka Santa Clari, mjestu na kojem je sahranjen Che, a Elianova je škola pod stalnom paskom policije i strancima tamo nema pristupa, baš kao što se ne smije ništa slikati u Cheovom muzeju. Elianu, danas dvanaestogodišnjem klincu, svake godine na rodendansko slavlje dolazi Castro, bradom i glavom, a ovdje se, medu lokalnim stanovništvom, kao pojam hrabrosti, još prepricava kako je, prije dvije godine, klinac na pitanje što želi za rodendan, hladno kazao: „Vidjeti rodbinu u Miamiju.“

 

VELIKI, TEŠKI MRAK PADA NA KUBU…

 

U Havani žive vjerovatno najtužniji ljudi na svijetu. Svjesni potpunog beznada u koje su utopljeni godinama, vuku se ulicama išcekujuci trenutak kada ce Castro otici sa ovog svijeta. Mnogi se ovdje boje nove revolucije, krvi na ulicama prijestolnice, no cini se kako ce tranzicija vlasti ipak proteci mirno, jer Kubanci nemaju ni volje ni snage boriti se ponovno za bilo što. Njihovu ce zemlju kupiti bogata imigracija iz Miamija koja desetljecima spremno ceka Castrovo preseljenje u pakao. Iz svojih ce redova, medu onih milion i pol Kubanaca koji žive u Sjedinjenim Državama, regrutirati novog diktatora koji ce imati samo jedan cilj – izvuci što više novca sa otoka na kojem sunce sija istom snagom cijele godine, sa otoka koji danas preživljava tek zahvaljujuci nafti koju iz Venecuele besplatno salje Hugo Chavez, pomoci iz Kine (autobusima i mašinama) te dolarima koje ovdje svake godine ostavi dva i po miliona turista. Poceci ‘90-ih godina prošlog stoljeca bili su kriticno razdoblje Castrove diktature. Nakon raspada istocnog bloka nestalo je izdašne sovjetske pomoci i Kubanci su poceli umirati od gladi. Castrova je klika tada dopustila sitne privatne poslove, a pravi je turizam polako poceo mijenjati onaj ideološki. Tada je uveden i takozvani konvertibilni pesos, koji vrijedi kao dolar i koristiti ga mogu iskljucivo stranci. Kubancima je ostao onaj stari bezvrijedni, konvertibilne pesose, dolare ili eure ne smiju cak ni uzeti u restoranima ili taksijima. Prosjecna placa je oko 260 pesosa, od toga im se šest procenata isplati u konvertibilnim novcanicama, što sve skupa iznosi dvanaestak dolara mjesecno. No, bijeda i neizvjesnost nije ono što ih najviše mori. Kuba je stroga policijska država, kakva valjda nije bila ni Rumunija pod Nikolajem Causescuom i svakoga ko sa strancima ozbiljnije komunicira, policija, tajna ili ona uniformirana, istoga trena privodi i zadržava nekoliko sati na ispitivanju. Prvoga dana po dolasku na Kubu, sreli smo Jesusa, stogodišnjaka koji sa Hemingwayevom bradom i cigarom pozira strancima, proseci koji pesos. Stari se revolucionar sjetio Tita, Bosne i Jugoslavije i dobio je sav novac koji smo u tom trenu imali u džepovima. No, odmah su nam, iz obližnjeg parka, prišla dva agenta koji su do tada nezainteresirano pijuckali sok i priveli ga. Pokušali smo spasiti Jesusa, kazujuci kako smo ga samo slikali, no odgurnuli su nas i utrpali ga u bijelu policijsku Ladu. Tu su noc agenti proveli stojec ispred našeg hotela, a nešto kasnije, konobar koji nam je spremao mojite u baru, shvatio je da se raspitujemo za Fidelovu sliku na zidu. Ne znajuci u cemu je problem, u cudu smo gledali zašto nam tamnoputi mladic sa susjednog stola prstom pokazuje da šutimo, no brzo smo shvatili kako je barmen pozvao policiju. Trenutak kasnije smo dobili cjelovecernju diskretnu policijsku pratnju, zbog koje je i šok, kada smo shvatili da nam je hotelska soba i sve stvari u njoj temeljito pretresene vec nekoliko sati po dolasku, bio manji.

Sredinom ‘60-ih godina prošlog stoljeca Kubanci su živjeli i umirali sa nadom u život u boljoj zemlji. Danas preživljavaju ponizno se stavljajuci na raspolaganje licemjernoj evropskoj srednjoj klasi kojoj je Kuba nova omiljena destinacija. Za jedva hiljadu dolara desetak dana žive poput kraljeva, u hotelima sa cetiri ili pet zvjezdica, ostavljajuci „velikodušno“ u svojim sobama poluprazne boce šampona, sapuna, mirise ili iznošene majice kao poklon sobaricama kojima je to pravo bogatstvo. „Moj otac stalno prica kako se ovdje živjelo bolje nego u Americi, on je sa Frankom Sinatrom svirao i pjevao u barovima“, kaže nam 26-godišnja sobarice Jaite. „Danas ja ne mogu svojoj djeci svake godine kupiti novu obucu.“ Stariji u Havani još žive u revolucionarnom zanosu. Liz penzionerske dane provodi proseci u parku, no na spomen Bosne i Jugoslavije skace vicuci: “Hvala vam za partizansku borbu i radost koju ste dali narodu Kube.“ Mladi je gledaju s podsmijehom, njima je, s obzirom da su gotovi svi fakultetski obrazovani (na Kubi nema nepismenih), vec odavno jasno o kakvoj je borbi, zapravo, bila rijec. Neko je jednom davno rekao da covjek vegetira i umire onda kada mu se oduzme nada. A nada vec odavno ne stanuje na Kubi.