PUTOVANJE U NIŠTA

 

Zaboravljeno selo na kraju BiH i početku Hrvatske

 

Kada Cvijo Grizelj dobro pruži korak, do Bosanskog mu Grahova treba dvadeset i pet kilometara hoda. Nekada mu, dok je bio mlad, nije bilo teško pješačiti satima. Danas ne izlazi nikuda iz avlije, iz kuće u njegovom sela Uništa. Smješteno na samom obodu Dinare, u predgrađu Kijeva, hrvatskog mjesta u kojem je ranih ‘90-ih godina prošlog stoljeća Ratko Mladić započeo svoji “ratnu epopeju”. Najbliža ambulanta i pošta Cviji i njegovoj supruzi Boji upravo je u Grahovu. Uništa su posljednje selo u BiH na granici sa Hrvatskom, dvanaest kilometara daleko od Kijeva, jedva kilometar od zvaničnog graničnog prelaza, ali ipak u Bosni, odvojena od nje strmim i nepristupačnim vijencem Dinare, planine koja je svojom surovošću odredila sudbinu svih njegovih stanovnika. 

 

Kada su prvi Grizelji, Galijoti i Samardžije ovamo, prije skoro dva stoljeća, došli iz Hercegovine, svoje su prve kuće počeli zidati upravo pod obroncima Dinare. Nekoliko dana kasnije, kada su se vratili po stvari i ostale članove porodice, oni koji su ostajali na njihovim dotadašnjim ognjištima pitali su ih kamo su se to zaputili. “A u ništa”, kazao je rezignirano seoski harambaša i selo je tako, bez mnogo dvojbe, dobilo i svoje ime. “Nekako se vrijeme vratilo unazad, opet smo ništa, kao i onda kada su naši stari došli ovamo”, priča Cvijo, jedan od najstarijih žitelja Uništa, sela za koje malo ko zna.

 

Do agresije na BiH i Hrvatsku, u Uništima je živjelo oko pet stotina žitelja, Hrvata i Srba. Kada su srpske snage okupirale ovo područje, iz sela su se ka Sinju i splitskom zaleđu zaputile prve izbjeglice, a posljednji su hrvatski žitelji otišli početkom 1994. godine. “Našu su crkvicu ovdje minirali prvih dana rata, ali Bog sve vidi pa vrati”, kaže nam Boja Grizelj. “Onaj što je to uradio, dva mjeseca kasnije stane na minu. I odbilo mu obje noge. Više joj niko nije prilazio.” Odmah nakon Oluje mještani su se polako počeli vraćati, no samo oni najstariji. Djeca su se odavno rasula po svijetu, Hrvati ka Zagrebu i dalje na zapad, Srbi uglavnom u Banju Luku i Srbiju. Danas najmlađi stanovnik Uništa ima 67 godina, najstariji broji 104 ljeto. Niti jedna kuća u selu nije obnovljena, ovamo malo ko zalazi. Jednom su, kažu nam, u selo prije pretprošlih izbora, u potrazi za glasovima, ovamo stigli predstavnici HDZ-a, prezentirajući im svoj program. “Ah, dijete drago, oni k'o i svi drugi”, priča Savka Grizelj. “Posjedili malo, obećavali svašta, kako će donijeti materijal za obnovu, kako će napraviti put. I kad su otišli, mi se nakon nekoliko dana prestali nadati. Ostali smo skupljati kišnicu, jer ni vode nemamo.” Selo Uništa, teritorijalno i administrativno pripada BiH, no ono praktično živi kao da je u Hrvatskoj, jer sve što im treba dobivaju iz ove zemlje. Penzije i bilo kakva druga novčana pomoć za 24 od prijeratnih petstotinjak stanovnika ne stiže iz BiH, stanovnici preživljavaju od socijalne pomoći koju dobivaju iz Hrvatske, jer ih je mnogo tamo bilo uposleno prije rata. Pomoć je 600 kuna, otprilike 150 maraka, i dovoljna im je za kruh i pokatkad cigarete. Kada hoće u kupovinu u BiH, moraju se zaputiti cestom ka Grahovu, dugačkom 75 kilometara, i preći dva puta granicu. Materijal za obnovu ne mogu kupovati u BiH, jer za njega u Hrvatskoj moraju plaćati carinu, a hranu mogu kupiti samo ako nije skuplja od 300 kuna. U ovo selo država nije uložila niti marke za obnovu, nema prodavnice, vode niti ambulante, a ona je starcima Uništa ipak najpotrebnija. Snabdijevaju se tako što jednom dnevno u selo svrati kombi koji je, ustvari, pokretni dućan i kupe ono što im treba, uglavnom kruh, cigarete i pivo. “Mi smo se nadali obnovi, čak nam je jednom iz ove kninske županije pokazali spisak za obnovu”, priča nam Ivica Grizelj. “Ali kad je to došlo na red, samo su nas hladno prekrižili, jer mi smo u Bosni, nismo Hrvatska. Tako su sva sela u okolini obnovljena, samo je naše ostalo razrušeno, iako ovdje ima i Srba, koji su ostali u svojim kućama. Nama je jasno da vlasti, i jedne i druge, samo čekaju da mi pomremo, jer su djeca odavno odselila odavde. Tada, kad nas ne bude, neće biti ni problema. Više niko neće morati razmišljati kako da nam odvoje novce za obnovu.”

  

Ovog su ljeta, priča nam Jozo Samardžija, rijetki preostali mještani sela Uništa u svojim avlijama i oko kuća ubili gotovo tri stotine zmija. “Nikada ih nije bilo ovoliko kao ove godine. Valjda i one vidjele da nikog nije briga za nas”, priča Jozo, spominjući zanimljivu priču o vukovima koji se znaju, ne bojeći se ljudi, spustiti i do prvih kuća u selu. Kaže kako je vukove “dovezlo” iz Rusije, neposredno po okončanju Oluje, jer su oni domaći, preplašeni granatama i mecima, odlutali ko zna gdje, najvjerovatnije dublje u Bosnu preko Dinare. “Jeba’ ih led, ovi se ne boje nikoga! Vuci su prije bježali od ljudi, tek su se rijetko, kad se osmjele, zalijetali u stada. A ovi se nikog ne boje, vidi te i čeka da te zaskoči. Kolju ovce, zalijeću se u kuće… Kako ćemo se mi branit?!”   

 

 

4 komentara

Komentariši