Kako je nastajao bh. rukomet
Rukomet je, nakon moralnog i rezultatskog sloma bosanskohercegovačkog nogometa i (nadati se) kratkotrajnog posrtanja najuspješnijih ovdašnjih nacionalnih sportaša – košarkaša, postao apsolutni kolektivni sport broj jedan u Bosni i Hercegovini! Moglo bi se reći da su “rukometnu groznicu” podstakli prije svega rukometaši sarajevske Bosne sjajnim igrama u ovogodišnjoj rukometnoj Lige prvaka, te ulaskom među osam najboljih timova u Kupu kupova. Ekipa predvođena trenerom Halidom Demirovićem i kapitenom Enidom Tahirovićem ima izvrsnu priliku da stigne tamo gdje je Izviđač iz Ljubuškog prije dvije godine postavio ljestvicu najvećih uspjeha klupskog sporta u BiH – plasman među četiri najuspješnije ekipe u Kupu kupova, pa čak i da se popne na sami vrh ovog elitnog takmičenja.
Sa okončanjem uspješne sezone klupskih takmičenja u Evropi, kojoj su uz “Bosnu” doprinijeli i nastupi banjalučkog Borca, Konjuha iz Živinica i dobojske Sloge, otpočela je reprezentativna “operacija Evropsko prvenstvo”. Tokom ovog mjeseca rukometna reprezentacija BiH u obračunu sa selekcijama Belgije i Švedske pokušat će osigurati prvi odlazak na neko veliko svjetsko takmičenje. Stručnjaci upozoravaju kako su izgledi da rukometaši BiH eliminiraju Šveđane i praktično i teoretski mali, jer je riječ o naciji sa impresivnom rukometnom tradicijom i poviješću; no ako bi u srazu sa Šveđanima presuđivali povijest i tradicija, i BiH ima snažne adute! Okosnicu današnje reprezentacije BiH u stručnom, organizacijskom, pa i igračkom dijelu čine ljudi i sportaši iz sarajevske “Bosne” čiji su temelji postavljeni prije nepunih šest decenija. Ovo je priča o historiji rukometa u Sarajevu i Bosni i Hercegovini
VELIKI RUKOMET I VELIKI RUKOMETAŠI
Prošlo je skoro šezdeset godina kako je tadašnji RK Milicionar, preteča današnje Bosne, svojim igrama i pobjedama na turniru evropskih rukometnih prvaka skretao na sebe pažnju tadašnjoj sportskoj javnosti Jugoslavije. Milicionar je početkom ‘50-ih godina prošlog stoljeća bio klub velikog rukometa, koji se igrao na velikom, nogometnom igralištu i bio je, kako se sjećaju oni koji su ga igrali, sport samo za odabrane, za sportiste koji su mu mogli odgovoriti mentalno, “idejno”, a naročito fizički. Veliki je rukomet nastao u Njemačkoj u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kao sport kojim se održavala vojnička kondicija i dugo je godina bio službeni sport njemačke vojske. U nekadašnju je Jugoslaviju uvezen desetak godina kasnije, a u BiH tri godine nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je u našoj zemlji bio popularan, govori činjenica da je RK Milicionar svega dvije godine po osnivanju postao prvak nekadašnje zajedničke države, a naslov su osvajali tri godine zaredom. Stoga nije bilo nikakvo čudo što su kostur tadašnje jugoslovenske reprezentacije činili sarajevski rukometaši. Osmorica ih je bilo iz Milicionara, a trojica iz Zagreba i to je bila jugoslovenska reprezentacija koja je 1951. godine pobijedila Belgiju u Liježu sa 24:8. Ova utakmica, te dvije koje su uslijedile sa Flandrijom bile su uvertira za turnir evropskih prvaka u belgijskom gradu Eupenu, smještenom na samoj granici s Njemačkom. Naši su rukometaši tada dočekani potcjenjivački, bili su smješteni u omladinski dom sa krevetima dužine metar i po. No, to im nije smetalo da u prvoj utakmici turnira pobijede Grasshopers, švicarske prvake. Gledatelji i izvještači su tada, oduševljeni brzom i modernom igrom, svjedočili kako nikada nisu vidjeli bolju ekipu. Poslije meča sa Švicarcima naši su rukometaši bili prebačeni u najbolji hotel, nakon čega su pomeli austrijske prvake, Polizeisportverein sa 8:5 i Helas iz Švedske sa 4:3. Sjajan uspjeh, po povratku u Sarajevo, hiljade građana Sarajeva je pozdravilo dočekom na platou ispred današnje željezničke stanice. Treba kazati kako fenomen ove sportske ekipe nikada do kraja nije razjašnjen, niti se o njemu, kada je u pitanju historija bh. rukometa, posljednjih godina mnogo govorilo. Bila je to grupa talentiranih momaka koji su, osim u rukometu, bili iznimno nadareni u mnogim drugim sportovima, ali i u umjetnosti, biznisu, medicini…. Među njima je bilo nekoliko prvaka BiH u sprintu, skoku udalj, skokovima u vodu, stonom tenisu, trčanju… Štafeta 4×100, u sastavu Ivica Pauković, Mujo Baralić, Mirko Kamenjašević, Drago Karaman, držala je republički rekord više od osam godina. Najbolju rukometnu ekipu u Evropi tada su sačinjavali Slavko Vrebac, Ivica Pauković, Srećko Šimić, Džesi Korado, Bruno Palestra, Rafael Brčić, Petar Čivić, Drago Dopuđa, Borko Đulepa, Drago Karaman i Boro Spasojević.
BORO SPASOJEVIĆ, LEGENDA
Rijetki su rukometaši ovoga tima koji su danas među živima. U Sarajevu žive Boro Spasojević, ugledni arhitekta, te Srećko Šimić, član Akademije nauka BiH i svjetski priznati ginekolog. Godinu dana nakon što će Milicionar osvojiti svoj prvi naslov prvaka, tadašnji sportski novinar Oslobođenja, i dan-danas najutjecajniji novinar u historiji ovdašnje štampe Džavid Husić, rezimirajući sportske rezultate u 1951. godini, napisat će “kako su sportisti iz BiH osvojili jedno ekipno i tri pojedinačna prvenstva države”, te dodati kako je “u odličnom i ujednačenom kolektivu Milicionara ipak 20-godišnji Boro Spasojević napredovao najviše”.
Danas, pedeset i pet godina kasnije, Spasojević se sjeća utakmica na nekadašnjem stadionu Skenderija, te bivšem igralištu Slavije na kojem je danas Tehnička škola na Marijin Dvoru. “Klub je osnovan 1949. godine, a već godinu dana kasnije postali smo prvaci. Trajali smo dugo, 1963. godine smo osvojili i Kup u malom rukometu”, sjeća se Spasojević. Pojašnjava kako se u Sarajevu veliki rukomet igrao sve do 1958. godine, kada je dekretom naloženo da se počne igrati “mali”, a nekako tih godina mijenja se i ime kluba, koji postaje Bosna. Tadašnji predsjednik bio je general milicije Šukrija Bijedić, a značajnu ulogu u osnivanju imali su i Borko Đulepa, te trener Iris Dolenec, koji je u Sarajevo stigao iz Zagreba. “Napredovali smo tada nevjerovatno, čak brže nego pruga Šamac-Sarajevo! Ali se, bogami, i treniralo, radili smo dva puta dnevno, a nije nam bilo teško ni iz grada trčati do Vogošće i natrag”, prisjeća se Spasojević. Igralo se tada na nogometnom igralištu, a go je bio širok više od sedam metara. Tadašnji su rukometaši Milicionara imali i uigranu kombinaciju zvanu otrov, jer su oni prvi na svijetu izmislili današnjeg pivota, igrača na crti, koji je lopte dobivene od bekova spremao s lakoćom u go. “Prvi je pivot na svijetu bio Jovo Dimitrijević, koji je poslije postao popularni radijski komentator. Bio je snažan i izvanredan tehničar, ali spor, pa je tako stalno ostajao na protivničkoj crti”, kaže Spasojević. Dodaje kako mu je žao što danas rukometaši više ne šutiraju iz slobodnih udaraca. “Kakvih smo se mi nadavali golova sa petnaest-dvadeset metara daljine!! Danas to više niko, nažalost, ne radi.”
SREĆKO ŠIMIĆ, RUKOMETAŠ – AKADEMIK
S druge strane, doktor Srećko Šimić, ginekolog koji je u posljednjih pola stoljeća porodio desetine hiljada Sarajki, prisjeća se kako su njegovi suigrači uglavnom igrali košarku, da bi se kasnije prebacili na tada zvani veliki rukomet. “Tek kada su iz Tuzle došli Mirko Kamenjašević, Drago Karaman ili Bebi Baralić, tada su nas nagovorili da se počnemo baviti i rukometom”, kaže akademik Šimić. “Džesi Korado je došao iz Italije, bio je komunista i nije htio ostati živjeti u Italiji, nego je došao u Jugoslaviju. Košarku smo igrali s malo uspjeha u Saveznoj ligi, a kada je iz Zagreba stigao trener Dolenec, primijetio je kako smo svi dobro građeni, bili smo prave atlete i natjerao nas je da igramo rukomet. Tako smo, recimo, pola sezone igrali košarku, a pola sezone rukomet, da bi se na kraju potpuno posvetili toj igri.” Doktor Šimić se prisjeća kako je tih godina najveće zadovoljstvo, ali i privilegija bilo otputovati van granica tadašnje Jugoslavije, što je mnogima u ratom razorenoj zemlji još godinama kasnije ostao samo san. Posebno su uzbudljiva i zanimljiva bila putovanja u Beč, kako zbog rukometnih utakmica, ali još više i zbog shoppinga. “Nas su smatrali nekakvom diplomatskom elitom, nije svako tada mogao izaći iz zemlje”, pojašnjava nam Šimić. “Igrali smo često u Beču, u Grazu, u Leobenu i tada smo bili najbolji ne samo u Jugoslaviji, nego u Evropi. Mi smo bili nazvani kaznena ekpedicija: svako ko je igrao protiv nas bio je smrljven. Priznajem, mi smo ta putovanja koristili da bismo se malo bavili i švercom. Donosili smo raji ručne satove, garderobu…” No, najvažniji “artikli” bili su radio aparati i svilene ženske čarape! “Radio prijemnika nije bilo ni za lijeka i kod nas se znao čitav komšiluk iskupiti kako bi slušali prijenose. A čarape su bile važ
prekrasan tekst .
sve je to istinito.