ŽIVOTNE PRIČE

SPORTISTI IZ BiH U SUSRETU SA SMRCU

 

Ostao je to dan upamcen po zlu u historiji svjetskog sporta. Najmracnije jutro olimpizma, crni peti septembar 1972., kada su u Minhenu palestinski teroristi ubili 11 izraelskih olimpijaca, ostavio je veliku ranu na srcu svjetskog sporta, koja niti danas, tri i pol desetljeca kasnije, nije zacijelila. No, nažalost, tragedije slicne onima poput minhenske, preživljavali su i neki od najuspješnijih bh. sportaša, cije životne storije s pravom nose pecat životne drame.

 

SREBRENIČKI PAKAO

 

Životna prica Hamze Alica, našeg trenutno najboljeg atleticara, bronzanog sa Mediteranskih igara 1995. i balkanskog prvaka u bacanju kugle, mogla bi biti dobar predložak za filmski scenarij. Nakon što je preživio pad Srebrenice u julu 1995., Alic ce desetak godina kasnije, kao izbjeglica, mukotrpno trenirajuci, ostvariti svoje snove i postati zasada jedini bh. sportaš sa ispunjenom normom za odlazak na Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine.

S nepunih šesnaest godina Alic je poceo trenirati na zenickom stadionu Kamberovica polje. Prošle je godine Hamza postigao najbolji bh. rezultat u posljednjih 20 godina bacivši kuglu 20,09 metara. "Rezultat ima veliku vrijednost jer sam prebrodio taj dvadeseti metar, koji je bio moja psihološka barijera. Ispunio sam normu za nastup na OI, ali i svim ostalim velikim takmicenjima na koja bih mogao ici pod uslovom da osiguram materijalna sredstva", kazao je Alic nakon bacanja rekordnog hica.

Alic je roden 1979. u Srebrenici i ratni je pakao proveo u svom rodnom gradu, odakle je morao bježati u ljeto 1995., kada su zlocinacke trupe Ratka Mladica probile linije obrane i ušle u grad u kojem ce pociniti najveci masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Alic je s ocem iz Srebrenice pobjegao nakon što su Mladicevi zlocinci ušli u grad. Deset dana su se, ne znajuci ništa za dva Hamzina brata koji su otišli na drugu stranu, skrivali u šumama oko Srebrenice, da bi se nakon toga odlucili pokušati probiti do slobodne teritorije.

“Prebacivali smo se sedam dana i noci, polugoli, bez hrane i vode”, prica nam Alic, prisjecajuci se najtežih dana u svome životu. Probijajuci se prema Kladnju i Olovu, preživjeli su tri zasjede, a prilikom jedne od njih, poginulo je 25 Hamzinih suputnika. “Bilo je to prilikom trece zasjede. Dvije smo prošli neokrznuti, no na trecu smo nabasali i teško stradali. Sjecam se da su meci prštali pod mojim nogama, fijukali oko glave, no sami me je Bog sacuvao tada da ne poginem”, prisjeca se Alic koji se sa ocem nakon te zasjede uspio konacno dokopati prevoja Karaula. “Lutali smo danima. Kada je pala Srebrenica, krenuli smo prema slobodnoj teriroriji, ali nismo uspjeli. Lutali smo po šumi, vracali se ka Srebrenici pa bježali natrag u šumu, ali smo nekako uspjeli preživjeti. I to stradanje ali i strah jer nisam ništa znao o braci, od kojih je jedan bio zarobljen.” Nakon sedam dana uspjeli su se, gazeci kroz minska polja a da nisu ni znali da su u njima, dokopati linija obrane koje su držale jedinice Armije BiH. “Naši su se iznenadili kada su nas vidjeli, nisu znali ko smo, niti su vjerovali da smo se tuda uopce mogli probiti”, prica nam Alic. “Jednu smo stražu cak probudili kada smo se dokopali rovova. Teško je pricati o tome, to su stvari koje može objasniti samo onaj ko je preživio takvo stradanje. Danas, kada razmišljam o tome, shvatam kako me je samo dragi Bog spasio”, sjeca se Alic dramaticnih ratnih dana.

 

SAOBRACAJNE NESRECE

 

Životnu je dramu prije dvije godine preživljavao i nogometni reprezentativac BiH Saša Papac, danas igrac Glasgow Rangersa. Saša je tada igrao za becku Austriju i pukim je slucajem preživio tešku saobracajnu nesrecu koja se desila u srcu glavnog austrijskog grada, u cetvrtom beckom Bezirku, na Südtirolerplatzu. U sudaru tri automobila najdeblji kraj izvukao je Papac, koji je odmah nakon saobracajne nesrece operiran u beckoj klinici.

Četiri je dana bio u komatoznom stanju, jer su mu, prilikom strahovitog sudara, slomljeni vilica, nos, obje jagodicne kosti i povrijedeno ležiste ociju. “Sjecam se samo onoga što se desilo neposredno prije sudara”, prica nam Papac. “Nakon utakmica reprezentacije s Belgijom i Litvanijom, vratio sam se u Bec. No, zaboravio sam kreditne kartice i supruga, koja je s djecom ostala u Mostaru, poslala mi ih je autobusom, koji je u Bec stizao oko ponoci.” Saša je sa svojim automobilom prolazio ispod podvožnjaka, kada se prvi od tri automobila doslovno zabio u njegov džip. “Poslije se nicega nisam sjecao. Znam da sam vozio sporio i da se airbag otvorio kada je prvi auto udario u mene. No, poslije toga, u moje su se auto zabila još dvojica i tada sam i zaradio teške povrede glave.”

Kako je pokazala policijska istraga, automobili koji su udarili u Sašin džip trkali su se beckim ulicama i vozili su više od 130 kilometara na sat. “Ja sam prošao najgore, jer sam vozio sporo”, sa smijehom kaže Papac, koji i danas osjeca zdravstvene posljedice. “Nakon operacije sam morao ostati petnaest dana u bolnici, a ljekari tvrde da cu morati ici na plasticnu operaciju nosa. Nisu sigurni, ali mislim da su ceste glavobolje koje imam posljedica sudara, no sretan sam, jer je malo nedostajalo da ne preživim”, kaže Papac, ciji advokat još uvijek u Becu vodi slucaj tužbe protiv “autoubica”.

No, neki nisu bili tako sretni poput Papca. Stariji ljubitelji nogometa u bivšoj SFRJ itekako dobro pamte briljantnog Edhema Šljivu, cija je karijera jedna od najzlatnijih u historiji bh. nogometa. Osnovna pokretacka snaga i graditelj igre Sarajeva, Liegea, Nice i Kolna, atmosferu prvoligaških utakmica u bivšoj državi osjetio je krajem ‘60-ih godina, kada je igrao sa ostatkom generacije Sarajeva koja je u sezoni 1966./1967. osvojila šampionat Jugoslavije. Ubrzo nakon osvajanja te titule, neki od igraca su se rasuli po svijetu, a Šljivo je kao 18-godišnjak dobio priliku koju je znao iskoristiti. Devet sezona u Sarajevu, veliki broj utakmica u tri evropske ekipe u kojima je produžio igracki staž i cetrnaest nastupa u reprezentaciji Jugoslavije, ukratko su bilans njegovih nastupa na “zelenim terenima”.

Nažalost, gotovo 20-godišnja karijera Edhema Šljive tragicno se završava 17. decembra 1986. kada u okolini Liegea doživljava tešku saobracajnu nezgodu. “Na putu prema Briselu sletio sam s puta, jer je bilo nevrijeme, i udario u jedan stub. Slomio sam obje noge (cjevanice i clanke), drugi i treci pršljen na vratu, bio sam paralizovan i stvarno u teškom stanju”, sjeca se Šljivo. Ljekari, cija je borba za život Edhema Šljive trajala 40 dana, tada su govorili da ga je samo to što je bio sportista u formi održalo u životu. “Danas je dobro u odnosu na to kako je bilo i jako sam zadovoljan. Šta je tu je, život ide dalje”, veli nam nogometna legenda Edhem Šljivo.

 

HRABRO SRCE

 

No, u historiji bh. sporta bilo je i sportaša koji su svojim hrabrim djelima ostali upisani zlatnim slovima. Nekadašnji nogometni golman, dužnosnik NS BiH i UEFA-e, danas urednik sportske redakcije televizije OBN Sabahudin Vugdalic prije tridesetak godina proglašen je najhrabrijim covjekom na svijetu a zbog te nagrade i danas je angažiran u UN-u na projektima pomoci gladnoj djeci svijeta.

Zbog njegove ga je hrabrosti na stadionu JNA u Beogradu odlikovao i tadašnji jugoslovenski predjednik Josip Broz Tito. Tada vojnik JNA, Vugdalic je na planini Ivan, iz automobila novosadske registracije, koji se survao u nekoliko desetaka metara duboku provaliju, spasio ženu i njenu malodobnu kcerku. “Išao sam na dopust iz Zadra u Sarajevo i autobus je stao. Vidjeli smo da se auto survao, no niko se nije smio spustiti u provaliju da vidi šta je sa ljudima. Nisam mnogo razmišljao, izvukao sam na rukama ženu i dijete, no otac je, nažalost, vec bio mrtav”, prisjeca se Saša Vugdalic. Teško ozlijedene osobe smjestio je u najbliži auto i krenuo ka Konjicu. “Vlasnik auta je mislio da ga kradem pa je poceo vikati za mnom, ali se ja nisam obazirao. Policija nas je stigla pred bolnicom u Konjicu i mislili su me i hapsiti, dok nisu shvatili gdje idem. Auto sam poslije sam vratio na Ivan.”

Pet godina kasnije, Saša ce svojom hrabrošcu zaraditi nagradu Svjetski podvig godine za najhrabrijeg covjeka na svijetu! U Švicarskoj je, na cesti izmedu Zuricha i Winterthura, iz zapaljenog Forda Escorta spasio ženu i njene dvije kcerke: jedna je imala pet godina, a druga 18 mjeseci. “Bio sam, kao golman, na pripremama mlade reprezentacije Jugoslavije, ali sam povrijedio nogu i morali su mi staviti gips. Sa doktorom Živkovicem sam krenuo u bolnicu na pregled, kada smo na putu vidjeli pravu dramu. Taj se auto slupao i poceo goriti, i niko mu nije smio prici. Utrcao sam i izvukao majku i stariju kcerku”, prisjeca se Vugdalic i nastavlja: “No, žena je vrištala i htjela je natrag u auto. Shvatio sam samo da vice Kind, kind (dijete) i vratio sam se do kola. Uspio sam izvuci bebu, ali me je vatra dohvatila, pa su mi ruke izgorjele. Bol nisam ni osjecao sve dok nisu bili na sigurnom.”

Cijela je Švicarska tada pricala o Vugdalicevoj hrabrosti, a novinarima u Jugoslaviji vijest je prvi javio Miroslav Ciro Blaževic, tada trener u Lausannei. Kažu da je Maršal Tito, kada je cuo za pricu, samo kratko kazao: “Dovedite mi dijete.” Orden za hrabrost Vugdalic je od Tita primio istoga ljeta, a cetiri godine kasnije u Indiji ga je za hrabrost odlikovala i tadašnja indijska premijerka Indira Gandhi.