Jan Beran (1993.- 2008.)
Ivo Andrić jednom prilikom je izjavio: “Kao što znate, Jan Beran je snimio TV seriju prema mojim tekstovima. Mislim da je to nešto najbolje što se moglo o meni vidjeti na TV.” Jan Beran bio je veliki znalac i svestrani filmski autor. Prošlo je petnaest godina otkako nije u prilici da nas oplemeni svojim djelom. Bio je jedan od osnivača bh. kinematografije i Televizije Sarajevo. Kao svestrana ličnost bavio se snimanjem, režijom, montažom, a uz to i književnim stvaralaštvom.
Beran je rođen 29. srpnja 1927. u Banjoj Luci. Tu su se njegovi roditelji, godinu dana ranije, doselili iz Južne Češke. Vrlo rano se počeo baviti fotografijom. Filmove je razvijao u zamračenoj smočnici svoje majke. Kada je bio u 3. razredu Srednje elektrotehničke škole priključio se NOB-u. Bio je borac, ali je vrlo brzo metke zamijenio snimcima. U ratnom periodu nastali su mnogi dokumentarni snimci koji su do danas pohranjeni u arhivima i muzejima. Poslije demobilizacije, Jan je došao u Sarajevo i zaposlio se kao snimatelj u Filmskom preduzeću za BiH. U Sarajevu je 1946. osnovano dopisništvo Filmskih novosti za koje je Beran snimao prve storije o tada značajnim zbivanjima.
U srpnju 1947. osnovan je Bosna film. Tada Beran prelazi u pravu filmsku kuću i snima prvi mjesečnik od šest serija. U prvom kratkom filmu Otvaranje pruge Šamac-Sarajevo snimateljski posao povjeren je Beranu, Vitomiru Staševiću i Aleksandru Vesligaju. Nakon toga realiziran je dokumentarni film Izgradnja zadružnih domova. To je prvi dokumentarni film koji je snimljen nakon Drugog svjetskog rata. Svi ovi poduhvati istakli su potrebu za nabavkom savršenije filmske tehnike. Po nalogu Bosna filma, 1947. Beran putuje u Prag, te donosi pet filmskih kamera, aparat za razvijanje i kopiranje, prve reflektore, filmske projektore i stručnu literaturu! Prvi igrani film Rudari nije realiziran i upisan je kao nedovršen. Naredni kratki igrani film Dječaci, reditelja Boška Kosanovića, snimao je Jan Beran. Interijeri su se već tada snimali u jagomirskom filmskom studiju. Godine 1951. Bosna film snima prvi cjelovečernji igrani film Major Bauk. Naredne godine Beran je snimio na 2000 metara trake kratki igrani film Veziljini snovi. To je bio prvi kolor film koji je uspio iznad svih očekivanja. U listopadu 1955. snimio je još jedan kolor film: Umjetnički zanati. Za njega je napisao scenarij i režirao ga.
Osnivanjem Sutjeska filma nastaje zlatno doba bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma čiji mnogobrojni autori donose festivalske nagrade. To je istovremeno i doba procvata igranog filma u BiH. Godine 1958. napisao je, režirao i snimio film Unom rijekom. Nagrađen je Zlatnom arenom na 5. jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli. Godine 1960. prelazi na Radio Sarajevo gdje radi kao urednik dramske redakcije. Ubrzo se u Sarajevu rodila ideja o osnivanju televizije. Jan se prihvatio tog veoma zahtjevnog projekta. Prve informacije na televiziji pod oznakom “Televizija Sarajevo” emitirane su 1. lipnja 1961. godine. Televizija Sarajevo nije tada imala vlastiti studio, a redakcija joj se nalazila u prostorijama Radio Sarajeva u ulici Danijela Ozme. Televizijsku redakciju činilo je samo troje ljudi: urednik Alija Nuhbegović, Jan Beran i Ismet Mehić. Beran je bio zadužen za filmsku problematiku i informacije, te rješavanje stručnih zadataka.
Pored snimanja bavio se pisanjem scenarija i režijom. Do odlaska u mirovinu Jan Beran je snimio više od 300 vrhunskih emisija! I danas su veoma cijenjene, a veliki broj je nagrađen. Njegovi kadrovi su postali prepoznatljivi. Neke od emisija postale su antologijske. U sjećanju su ostala i njegova intermezza. I toj televizijskoj formi dao je umjetničku vrijednost. Uz sve to, 1960. imenovan je za prvog direktora MESS-a. Bio je član programske selekcijske komisije 8. festivala jugoslovenskog filma. Godine 1971. obogatio je stručnu literaturu napisavši Rječnik filmske umjetnosti. Po povratku sa studija iz Praga Emir Kusturica je snimio TV dramu Bife Titanik, po Andrićevom tekstu. Radio ju je po Janovom scenariju. U njoj se Jan pojavio i kao glumac, u ulozi rabina. Jan se nije štedio ni u poduci mladih. Oni su ga zato zvali “tata Jan”, a stariji i iskusniji “pjesnikom kamere”. Njegov televizijski opus ovjenčan je mnogim nagradama i medaljama. Uz sve ovo, Jan je bio i kolekcionar. Volio je vrijednosti bez obzira na njihovo vremensko, geografsko i kulturno podrijetlo. Bio je veliki ljubitelj knjige i posjedovao veoma bogatu biblioteku. Nije samo čitao, nego se bavio i književnim radom. I kada je zbog dijabetesa izgubio vid, slušao je knjige snimljene na kasete, a pisao diktirajući tekst svojoj supruzi i vjernoj suradnici Jagodi. Pisao je putopise, pripovijetke, historijske romane, ljetopise… Družio se i sarađivao sa Ivom Andrićem, Alijom Isakovićem, Makom Dizdarom, Vojom Dimitrijevićem, Mariom Mikulićem, Skenderom Kulenovićem, Mešom Selimovićem, Ismetom Mujezinovićem, Ljubom Lahom… Edukacija i borba za estetske vrijednosti bili su mu prioriteti. Bio je veoma načitan, zavidne memorije, strog, discipliniran i pedantan u radu. Ostao je kao uzor mladim pokoljenjima. Trudimo se da ga slijedimo, spominjimo ga i veličajmo kroz svoj rad. I ne samo povodom tužnih godišnjica!
Sasvim slucajno trazeci nesto mom drugu velikom Beogradskom slikaru Prudnikovu nadjoh ovaj tekst. Ne znam ko je autor ali znam da sa nama u kuci i familiji nije zivio a nije bolje mogao tata Jana da opise. Jednom kazem tata Janu molim te oces zvati nekog tamo i pitas da mi da nesto. On podize glavu, pogleda me preko naocala i rece: Ja nisam dosao na ovaj svijet da uzmem. Ja sam dosao da dam i da poslije mene ostanu moja djela vama. I evo nakon 15 godina nas tata Jan nije otisao iako fizicki nije sa nama.I naravno nikad mi nije ucinio sta sam ga molila. A da su ga svi cijenili i postovali ima jos jedna prica. Pokojni veliki kamerman sa TVS Miroslav Svara jedan dan mi na televiziji rece u nekom razgovoru: “Pa Bogati Jan je samo 6 mjeseci od mene stariji a ja ga zovem tata Jan. Ali ne ide drugacije.” Kad mu se rodio prvi unuk onda je taj tata Jan za nas u familiji bio did Jan i time je bio jako ponosan.Veliki nikad ne umiru.
Biljana Beran
Hvala vam što ste se sjetili ovog velikana,jednog od očeva filmske i televizijske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
Čitajući Beranov ” Sarajevski ljetoopis”, kažem kad je u našoj domovini, BiH, živio ovakav čovjek sa ovolikom količinom ljubavi, nevjerovatnim talentom i balansom izraza, mora da ima (i da će biti) ovakvih fantastičnih i pozitivnih ljudi još. Bože, pitam se kad ce na ovakvim i sl. forumima biti više komentatora.Uz hvala za ovo objedinjenje podataka o mom favoritu među piscima, i uopšte među autoritetima modernog doba unjetnosti, pozdrav .
Emina
Ja vec mjesecima trazim Jan Beranove dokumentarne zapise o Sarajevu po internetu. Sjecam ih se kao dijete, jutro je, golubovi skakucu po carsiji, sahat kula, stari dedo gura ona kolica sto ne postoje vise u koja su poredani dzevreci ili somuni, itd. kad bih mi neko mogao reci kako da dodem do tih snimaka bio bih mu veoma zahvalan.
Kenan
Baš mi je drago da se moga oca ljudi sjećaju sa velikim pijetetom jer on to već odavno zaslužuje.Ne samo svojim radom i cjelokupnim djelom,već kao ličnost koja je duboko obilježila ove prostore.Hvala bogu da njegova kćerka brižno čuva sve ono najvrjednije što je ostavio iza sebe,i što će budućim generacijama poslužiti da nauče ono što dosada možda nisu uspjeli.A drugima opet da još više prošire svoje znanje.Kada već pričamo o Bosni i Hercegovini onda bi njegovo ime trebalo da nosi ili neka ulica,manifestacija,nagrada ili slično.Hana Beran-Poluga
ja vec duze vrijeme trzim dramu naziv joj je na boku glavna uloga je adem cejvan ali nikako da nazdem i sam sam bio u toj drami kao statista ako neko zna VISE BIO BI ZAHVALAN