Posjeta domu (aktuelnih) evropskih prvaka
«Ah… Dejo Savicevic», prve su riječi kojim će vas dočekati zaštitari pri ulazu na San Siro, kada vas, nakon pretresa i kontrole ulaznica, upitaju odakle ste. Pojašnjavati kako je Il Genio Crnogorac mnogo ne pomaže, prosječan će vam navijač Milana na spomen Bosne uvijek spomenuti Savićevića, nogometaša koji je prije desetak godina u ovome klubu uživao status ikone, ono što je danas Kaka ili nova zvijezda italijanskog kluba, mladi Brazilac Pato, kojeg se nakon utakmica ispraća skandiranjem i pjesmom. Savićević je davno sebi zgrabio mjesto u historiji Milana, stoga se nismo nimalo začudili kada su nam u klubu ispričali kako je predsjednik Silvio Berlusconi po njega poslao svoj helikopter kako bi ga prebacio u bolnicu na liječenje nakon teške saobraćajne nesreće. Ili kako je, nakon okončanja karijere, Dejo nagrađen jednim procentom dionica italijanskog telecoma. Da mu se nađe u post-igračkim danima.
Strogi zakon o navijačima, izglasan prošle godine u italijanskom Parlamentu, učinio je da ulazak na San Siro izgleda poput teške misije. Naime, nakon prošlosezonskih navijačkih nereda u kojima je poginuo policajac a još na desetine ljudi završilo u bolnicama sa teškim ozljedama, italijanska je vlada, pod žestokim pritiskom javnosti, donijela niz mjera kojima se do maksimuma nastojalo poboljšati sigurnosne uvjete na italijanskim stadionima. Od tog dana na svakoj je ulaznici ime kupca, a na stadione se ne može ući bez ličnih dokumenata, ime na ličnoj karti i ulaznici mora se slagati, inače vas zaštitari diskretno vrate s ulaza. Slično je i na tribinama, gdje sigurnosne kamere i karabinjeri pomno prate sve što se dešava. Ono što iznenađuje jeste prisustvo karabinjera ispred svlačionica i u svečanoj loži kluba. Čini se, naime, kako bh. liga nije jedino prvenstvo na kojem sudije štiti policija. Nakon utakmice, ispred prostorija predviđenih za novinare, jedine osobe koje u pratnji četvorice karabinjera napuštaju stadion su suci netom završeno meča, no niko nam nije znao kazati zašto je to tako, obzirom da im, duboko u betonskom srcu San Sira, nije prijetila nikakva opasnost. Štaviše, bilo je zanimljivo gledati kako suce čuva policija, dok nekoliko metara dalje, Arigo Sacchi i Cesare Maldini, živuće legende talijanskog nogometa, uz večeru i piće uživaju u utakmici. Sagrađen prije više od osamdesest godina, San Siro je danas, uz televizijska prava, temelj finansijskog poslovanja Milana, uspješno komunalno preduzeće koje je grad dao na upravljanje svojim nogometnim klubovima. Isprva je stadion bio u vlasništvu Milana, no klub ga je sredinom ‘30-ih godina prošlog stoljeća prodao gradu, koji je proširio kapacitet stadiona i uveo rasvjetu za prve noćne utakmice. Posljednji je put obnovljen za SP koje je 1990. godine igrano u Italiji. Devedesetih je godina prošlog stoljeća Silvio Berlusconi shvatio kako stadion ne može pozitivno funkcionirati ukoliko se na njemu igra samo nedjeljom, stoga je odlučio pretvoriti ga u centar koji će biti aktivan sedam dana nedjeljno. San Siro je danas užurbano poslovno središte koje vri satima prije utakmica Milana. Obilazak stadiona i muzeja, koji košta trinaest eura, svakoga dana puni kasu kluba, baš kao i fan-shop, u kojem se proda na desetine dresova i ostalih sportskih artikala. Dresovi po cijeni od 90 eura, trenerke, kape, lopte i šalovi jedan su od glavnih izvora prihoda kluba. Posao ide iznimno dobro, stoga nije ni čudo što je moćna njemačka korporacija Adidas početkom godine sklopila novi, četverogodišnji ugovor sa Milanom, vrijedan stotinu miliona eura. Novac je već ostavljen na stranu i iskoristit će se za osvježavanje tima, za kupovinu novih igrača s kojima će Milan naredne sezone nastojati, nakon nekoliko posnih godina, opet osvojiti naslov najboljeg italijanskog tima. Svoj dio kolača nastoje prigrabiti i prodavači smješteni van stadiona, uglavnom imigranti iz Afrike, koji, prodajući artikle s logom Milana, pokušavaju zaraditi za život. Njihovi su dresovi dvadeset eura. «Ovo je oficijelna roba, ali nije originalna», pojašnjavao nam, ma šta to značilo, Marokanac Hassan, pokušavajući nam prodati nešto sa svoga štanda.
U Milanu već godina dobro funkcionira jak hrvatski lobi, uostalom, Zvonimir Boban, bivši kapiten hrvatske nogometne reprezentacije, godinama je bio jedna od najvećih zvijezda kluba. Danas u Milanu igraju dvojica Hrvata, Dario Šimić i golman Željko Kalac, dok je glavni fizioterapeut tima Tomislav Vrbnjak, koji tu dužnost obavlja već skoro deceniju. No, i Kalac i Šimić imaju veze sa BiH. Darijev je otac rođen kraj Gruda, a majka je Zidina kraj Livna, odakle je i supruga Željka Kalca, Hrvata s australskim pasošem. «Tamo sam bio samo jednom u životu i nikada više», kazao nam je Kalac kroz smijeh. Nakon povrede Brazilca Dide, dobio je dugo čekanu priliku na golu Milana i izvanredno je iskoristio. Danas je stasiti, preko dva metra visoki Australac jedan od heroja navijača tima sa San Sira. «Najteže je doći u Milan, ali kada jednom uđete u ovaj klub, onda moraš biti lud ili bolestan da uopće pomisliš ići igrati negdje drugo. Svaki igrač na svijetu moli se Bogu da dođe igrati ovdje, glupo je poslije Milana ići igrati bilo gdje drugo», pojašnjavao nam je Kalac razloge zbog čega je godinama sjedio na klupi, ne pomišljajući tražiti priliku za igru bilo gdje drugo. Šimić je, s druge strane, želeći se što bolje spremiti za predstojeći EURO, tražio da ide na posudbu u marsejski Olimpique ili Everton, no čelni ljudi Milana takvo što nisu dozvolili. «Ne igram već dugo, na sve se nadovezala i povreda leđa, tako da sam više na tribinama nego na terenu. Na početku sezone sam htio ići na posudbu, no nisu mi dali, čak su insistirali na tome da produžim ugovor. Zato sam ostao, treniram i čekam svoju priliku. Nadam se da ću iduće sezone, kada se oprosti Paolo Maldini, imati više prostora za igru», kazao nam je Šimić. Ipak, najmarkantnija figura u Milanu, kada govorimo o ovdašnjim prostorima, svakako je Predrag Naletilić. Duboko u osmoj deceniji života, menadžer iz Širokog Brijega jedna je od najuticajnijih osoba u milanskom klubu. Naletilića život nije mazio, odrastao je u mostarskom sirotištu, bježao iz doma kako bi radio kao brigadir na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Nakon školovanja u Zagrebu, život ga je odveo u Milano, gdje se etablirao kao jedan od vodećih svjetskih sportskih menadžera. Naletilić nas je počastio mjestom u loži milanskog kluba, mjestom koje nema cijenu jer se jednostvano ne može kupiti. Fotelje u loži San Sira, pored bivših i sadašnjih igrača i trenera kluba, mogu dobiti samo oni koji su duboko zadužili klub, a Naletilić je jedan od tih ljudi. «Prvu utakmicu koju je Milan igrao sa Berlusconijem kao predsjednikom sam ja organizirao», pričao nam je Naletilić. «Doveo sam zagrebački Dinamo autobusom direktno iz Beograda, nakon utakmice sa Partizanom. Sjećam se da smo pobijedili iako smo bili umorni nakon dugog puta. Bila je to generacija zagrebačkih nogometaša koje je vodio Ćiro Blažević. I danas čuvam sat koji nam je Berlusconi poklonio nakon te utakmice.» Znakovito ili ne, no od tog je ljetnog dana 1982. godine, kada je na mjesto predsjednika stigao milijarder Silvio Berrlusconi, počela zlatna era Milana, najblistavije sezone u 109 godina dugoj historiji kluba.
Italijani ga zovu Il cavilere, što znači vitez. Mišljenja o njemu su podijeljena, no navijači trofejnijeg milanskog kluba svojim tranparentima, na kojima stoji kako ga vole do neba, jasno svima daju do znanja šta misle o čovjeku koji je klub iz kala prosječnosti i drugoligaških utakmica pretvorio u jedno od najuspješnijih i naprofitabilnijih evropskih kompanija. Milan je, naime, prošle godine poslovao sa dobiti od oko trideset miliona eura. Silvio Berlusconi u poslu je skoro pola stoljeća, a prvi je veliki novac stekao kao građevinar. No, pravi je uspjeh napravio sredinom ‘70-ih godina prošlog stoljeća, kada je shvatio kako se veliko bogatstvo može zgrnuti u medijima. Tada je stvorio dvanaestu po veličini medijsku kompaniju u svijetu s televizijskim stanicama s mnoštvom različitih vrsta programa. Koliko je njegova korporacija moćna dovoljno govori podatak kako njegove televizijski programi imaju skoro pedeset procenata gledanosti u Italiji. Televizija je iz temelja izmijenila Berlusconijev život, danas posjeduje 85 procenata dionica Fininvesta, kompanije čiji se godišnji promet procjenjuje na oko pet milijardi eura, dok ostatak posjeduju njegova djeca. Njegovi su proizvodi tri najpopularnije italijanske komercijalne televizijske kuće, Canale 5, Rete 4 i Italia 1, a zahvaljujući poslu s medijima, Berlusconijevo je lično bogatstvo procijenjeno na oko deset milijardi eura. No, mediji nisu jedina oblast u kojoj Berlusconi zarađuje novac. U vlasništvu Fininvesta nalazi se i 40 procenata dionica grupacije Mediolanum, koja se bavi bankarstvom i osiguranjem, a čija se vrijednost procjenuje na osam milijardi eura, te 48 posto izdavačke kuće Mondadori, teške oko dvije milijarde eura. Berlusconi je definitivno najmoćnija figura italijanskog nogometa, što je potvrdio i Luciano Moggi, bivši čelnik Juventusa koji je teško stradao u aferi namještanja rezultata koja je nedavno iz temelja protresla calcio. «Milan, odnosno Silvio Berlusconi, ili bolje rečeno Adriano Galliani, su najveća vlast calcia. Imaju televizije koje plaćaju klubovima i ovi moraju slušati jer bi inače ostali bez novca koji im treba za preživljavanje», kratko je Moggi opisao način na koji funkcioniraju odnosi u italijanskom nogometu. Il cavilere je, pak, neokrznut izašao i iz tog skandala i ovih se dana, nakon pada vlade Romana Prodija, priprema na još jedan pohod na fotelju italijanskog premijera. U politiku je ušao prije šesnaest godina, kada je grupa državnih tužitelja počela agresivnu kampanju protiv korupcije nazvanu Mani Pulite, odnosno čiste ruke. Mnogi ugledni stranački i vladini političari završili su u zatvoru. Politički potres koji je uslijedio uništio je tradicionalne stranke kao što su bili demo-kršćani ili socijalisti. Iz tih ruševina pojavio se Berlusconi kao potencijalno snažan čelnik. Njegova relativno mala stranka Forza Italia sklopila je koaliciju s neofašistima i nekim drugim radikalnim strankama i pobijedila na izborima 1994. On je iskoristio svoje privatne medije kao moćno oruđe kako bi sebe biračima predstavio kao uspješnog čovjeka koji je sve stvorio sam. Ovih se dana sprema napraviti isto. I velika većina Milaneza sigurna je kako će mu još jednom poći za rukom postati italijanskim premijerom.
CARLO ANCELOTTI
Iako je nakon finala Lige prvaka produžio ugovor sa milanskim klubom do 2010. godine, loši rezultati u italijanskom prvenstvu (tek jedna pobjeda na domaćem terenu) doveli su Ancelottija u situaciju da mu preživljavanje na klupi rossonera ovisi o još jednom osvajanju Lige prvaka. Ancelotti po sezoni zarađuje tri i pol miliona eura, no u Milanu su sve glasnije najave o tome kako su mu dani u klubu odbrojani te da je Marcello Lippi njegov nasljednik. «O tome ne želim razmišljati, koncentriran sam na isključivo na utakmicu s Arsenalom i nastavak prvenstva. takvih priča u novinama ima svaki dan i ne želim ih komentarisati jer onda ne bih radio ništa drugo osim pričao o tome šta novinari pišu. Ja sam član Milanove porodice i sve dok je tako, en razmišljam o odlasku», kazao nam je Ancelotti po završetku utakmice s Laziom. Svjestan kako mu posao uveliko ovisi od učinka u utakmici sa Arsenalom. «Biće teško, dobili smo možda i najtežeg protivnika. Izuzetno su motivirani, dok mi, s druge strane, ulazimo u utakmicu bez nekoliko važnih igrača. No, nama je ovo takmičenje prioritet i učinit ćemo sve što možemo kako bi otišli što dalje.» I to bi bilo sve od vječito smrknutog Ancelottija, prvotimca možda i najboljeg Milana u historiji, onog s kraja ‘80-ih godina prošlog stoljeća. Italijanski nam kolege kažu da i inače ne priča mnogo, tek onoliko koliko mora na konferencijama za novinare. «Drago mi je što je naš klub došao u Bosnu sa kampom za juniore. Želim vašoj djeci puno sreće, da uspiju u životu što je najvažnije, a da li će neko do njih jednoga dana postati dijelom Milana stvar je sreće i upornosti.»
MARCO SCHEMBRI, MENADŽER «MILAN WORLD CAMPA»
Prošlog je ljeta na sarajevskom stadionu Grbavica organiziran prvi Milanov junior kamp u našoj zemlji. Desetine dječaka iz cijele Bosne i Hercegovine treniralo je petnaest dana sa trenerima iz Milana, a dvojica najtalentiranijih imala su tu sreću da otputuju u Italiju i budu gosti ovoga kluba na utakmici Serie A. U znak zahvalnosti za odličnu suradnju i organizacijhu kampa, čelni ljudi Milana ugostili su prošle sedmice u italijanskoj metropoli poslovnu delegaciju sarajevskog Klasa, glavnog partnera Milan Junior Campa za BiH. Marco Schembri, glavni menadžer nogometnih kampova, kazao nam je kako je njegov klub odlučio kampove u BiH organizirati i u naredne dvije godine. «Ono što je naš plan za naredno ljeto je Milanov kamp dovesti ne samo u Sarajevo, nego i u Mostar i Banja Luku i nadamo se da ćemo uspjeti u tome. Osim toga, za naše prijetelje u Bosni pripremamo i malo iznenađenje. Naime, na ljeto će u Sarajevu biti organiziran Milanov sajam. Tu će biti izloženi klupski trofeji, djeca će moći igrati nogomet uz pomoć naših trenera… Sve će trajati sedam dana i ulaz će biti besplatan za sve koji su zainteresirani da dođu i vide kako funkcionira naš klub.» Iako italijanski klub dobri surađuje sa bh. kompanijama još uvijek su male šanse da Milan odigra prijateljsku utakmicu u našoj zemlji. «Morate shvatiti kako smo mi klub koji godišnje odigra stotinjak utakmica i veoma je teško naći prostor i vrijeme kako bi gostovali u nekom gradu», pojašnjava nam Schembri. «Obično gostujemo prije početka sezone, u sklopu priprema na nekom od jakih turnira, jer su to najbolje utakmice za početak sezone. Evo, možda je ovo dobra prilika da Sarajevo pokuša organizirati međunarodni turnir tokom ljeta i mi bi bili prvi koji bi prihvatili dolazak i igranje na njemu. To je sada i naša obaveza, jer smo vidjeli da u Sarajevu ali i u cijeloj BiH naš klub, grad i zemlja imaju veoma mnogo prijatelja. Mi se u Bosni osjećamo kao kod kuće.»