Posjeta Ponte Rossu
Punih pola stoljeća skoro da nije bilo stanovnika bivše Jugoslavije koji nije pričao ili makar maštao o Trstu. Mali italijanski grad, desetak minuta vožnje udaljen od granice s nekadašnjom državom, bio je mjesto u kojem se na trenutak udisao miris bogate, sređene Evrope, grad u kojem se kratkim shopping turama, u kesama ispunjenim farmericama, jaknama, kafom, čokoladama, igračkama… pokušavao kući, u Maglaj, Zenicu ili Sarajevo donijeti djelić sretnog Zapada. Djelić koji se kupovao na Ponte Rossu i nosio doma u pretrpanima autobusima ili sipljivim fićama.
Kada su partizanske snage prvog maja 1945. godine oslobodile Trst, niko nije ni slutio da će, šest decenija kasnije, taj grad biti skoro pa istim dijelom Slovenije, nekadašnje jugoslovenske republike koja je od decembra prošle godine postala članicom evropskog šengenskog prostora. Dvije godine po oslobađanju od njemačkih snaga, Trst je pariškom mirovnom pogodbom podijeljen na dvije zone, jednu pod kontrolom američkih i britanskih vojnika, dok je zona B ostala pod kontrolom JNA. Ovaj teritorij, iako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, izdavao je vlastiti novac i poštanske marke. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine Osimskim sporazumom. Tridesetak godina kasnije, pokazalo se kako sve podjele i granice, oko kojih umalo da se nije i zaratilo, izgledaju smiješne. Pokazalo se kako je, na neki uvrnut način, parola Trst je naš postala istinita. Barem kada su Slovenci u pitanju. U Evropsku se uniju ulazi nakon dvadesetak minuta vožnje od Zagreba, a nekadašnji granični prijelaz između Italije i Jugoslavije, kojim se hodočastilo do čuvenog tršćanskog Ponte Rossa, izgleda kao da su na njemu netom okončani sukobi nogometnih huligana. Napuštene stražarske kućice, granične rampe i carinski terminali izgledaju pomalo sablasno, ovdje nema ni traga užurbanosti i vrevi koja je bila dijelom svakodnevnice više od pola stoljeća. Nema autobusa i automobila pretovarenih farmericama i kafom, sada Italijani i Slovenci po gorivo i u shopping idu u Zagreb. Jeftinije je. Raspadom Jugoslavije, propale su i mnogobrojne trgovine u ovom italijanskom gradu, prodavnice koje su živjele od nakupaca i mušterija iz nekadašnje bivše države. Trst je u zimskim mjesecima skoro pa mrtav grad. Na Ponte Rossu roba se prodaje samo na dva stola. Jedan drži Senegalac, koji u Trstu posluje s bratom koji nabavlja robu. Drugi je u vlasništvu Sarajlije Zorana Krleca, koji ovdje živi otkako je ranjen u Sarajevu i izmješten u Italiju na liječenje 1995. godine. «Nemate ovdje više šta vidjeti, ovo je mrtav grad», priča Zoran čekajući rijetke mušterije koje se odluče kupiti nešto sa njegovog stola. Kada je stigao u Italiju, mislio je kako će radeći na Ponte Rossu moći zaraditi za pristojan život. Mislio je da u Trstu još uvijek vladaju ista vremena kao kada je bio mlad, pa sa rajom skoro svakog mjeseca išao u kupovinu. «Godinu dana nakon što sam stigao, gazda je odustao od štanda. Ja sam otkupio posao ali danas mislim da sam se prevario. Posao slabo ide, jedva se preživljava i razmišljam da počnem nešto drugo.»
Marina je jedina Italijanka koja još uvijek ima svoj štand na Ponte Rossu, stol na kojem sa sinom prodaje voće i povrće. «Govorite srpsko-hrvatski, razumijem ga dobro», kazala nam je kada smo joj prišli. «Svi stariji ljudi i danas dobro govore taj jezik.» Marina priča kako se u Trstu još nekako i živjelo do 1994. godine. Tada je nestalo novaca, slavni dio trga na kojem su se kupovale farmerice, jakne i sva ostala roba, kasnije je pretvoren u parking, a okolne prodavnice su jedna za drugom zatvarale svoja vrata. Na dijelu Ponte Rossa, na kojem se decenijama trgovalo garderobom, sada se ponekad organiziraju dobro posjećeni jazz koncerti. «Nije propala samo pijaca, sve radnje okolo su zatvorene», priča Marina, pokazujući rukom po okolnim zgradama. U najvećoj od njih, na ćošku je nekada bila prodavnica u kojem su se paketima kupovali kafa, ulje ili šećer. Danas je tu prodavnica cipela i kućnih poptrepština. Nešto dalje, zatvoreni su svi kafići u kojima se ručalo u pauzama trgovine. Slično kao i u Sarajevu, gdje su poslovnice inozemnih banaka otvarane na mjetsima na kojima u nekada bile knjižare, i u Trstu su umjeto restorana i prodavnica njihove poslovnice. Stariji nam, sjećajući se nostalgično, dobrih starih vremena, pričaju kako ima i nečega dobrog nakon što je prestala najezda Slovena. Tršćani su se vratili svojim trgovima i rivi i sada pokušavaju izvući korist iz turizma, reklamirajući svoj grad kao mjesto na kojem se, u stotinjak metara, može vidjeti sinagoga, katoličke katedrale te pravoslavna crkva. S druge strane, turisti koji jezde kroz odaje dvorca Miramar, najposjećenijeg takvog zdanja u Italiji, zamijenili su Slavene, uživajući u austrougarskom duhu grada, koji je u najbolja vremena K und K monarhije bio njezina glavna luka. Logično je, pojašnjavaju nam, da se Trst okreće turizmu, jer je industrija ovdje mrtva. Propala je zajedno s trgovinom, te u gradu, osim luke, radi tek jedan pogon za proizvodnju makarona.
Prema nekim, doduše nezvaničnim procjenama, zbog propasti trgovine iz Trsta se u posljednjih petnaestak godina iselilo oko dvadeset hiljada stanovnika. Statistika tvrdi kako je, do 2000. godine, u Trstu propalo više od 300 trgovina, koje su kasnije pokupovali uglavnom Kinezi. Početkom ovog stoljeća, kineski su trgovci, zamijenivši italijanske starosjedioce, zavladali Trstom, na trgovinama u kojima su nekada Jugosloveni kupovali farmerice na kilo, okačeni su crveni lampioni, a radnje ispunjene jeftinom robom. No, kineski je pohod na Trst bio neuspješan. Italijanima njihova roba nije bila zanimljiva, stoga su mnogi počeli zatvarati svoje radnje i seliti dalje. «U Sarajevo bolje živi», kratko nam je kazala vlasnica jednog butika, dok nas je tjerala van, nakon bezuspješnog pokušaja da je uslikamo. «Sarajevo više para», pojasnila je, očito poučena iskustvom trgovine u «kineskoj četvrti» bh. prijestolnice, one koja se proteže duž sarajevskih naselja Buča i Boljakov potok pa sve do Rajlovca. Danas niko ne zna koliko je Kineza u Trstu. Zvanično ih ima oko tri stotine, no smatra se da ih još tri puta toliko živi «na crno». Stoga se Trst, nakon godina monotonije i propadanja, polako počeo okretati drugim poslovima. U ovom je gradu Univerzitet na kojem studira na desetine mladih iz bivše Jugoslavije, ponajviše iz Hrvatske, jer im je godina studija jeftinija nego na zagrebačkim fakultetima. Tršćanski je Univerzitet dao dva nobelovca-fizičara, Rubbija i Abdu Salema i obrazovanje je ono čime se Trst pokušava vratiti iz mrtvih. Stara se lučka skladišta pretvaraju u umjetničke ateljee, sajamske paviljone ili elitne poslovne prostore. Njima se pokušava prebrisati vrijeme kada su Tršćani trgovinom sa Jugoslovenima preko noći postajali bogataši. Vrijeme kojem danas svjedoči tek Zoran Krlac. Ili statua Jamesa Joycea na mostu kraj Ponte Rossa, koji je, kako svjedoči natpis na bronzanoj figuri, «svoje srce ostavio u Trstu».