BOSANCI U SIBIRI

 

Egzodus radnika iz Istočne Bosne

«Isplačem se svaki put kada sjednemo kući da jedemo. Prazan tanjur stoji na stolu. Sina nisam vidjela već petnaest mjeseci, ne znam ni kako mu je ni šta radi. Nadam se samo da će se što prije vratiti kući», priča Milena Čevriz iz Čajniča. Godinama radi u gradskoj biblioteci kao čistačica i do prošlog ljeta mršava plata koju donese kući bila je jedini izvor prihoda njezinoj porodici. No, sada se lakše živi, jer njen sin Miroslav radi u Rusiji. Jedan je od oko tri hiljade ljudi koji su u protekle dvije godine iz istočne Bosne otišli raditi kao sezonski građevinski radnici u ovoj zemlji. «Radi u Sibiru, u Irkutsku. Kaže da mu je dobro, da je zadovoljan platom i hranom», kaže Milena. «Ali ja k'o svaka majka. Plačem stalno, da se meni moje dijete hoće vratiti kući. Predaleko je Rusija.»

 

Iako već dugo iz kabineta Vlade Republike Srpske tvrde kako je ovaj entitet prosperitetniji i bolji dio BiH, životna realnost u istočnom dijelu BiH je ipak mnogo drugačija. Siromaštvo, nezaposlenost i beznađe glavne su odlike života u većini gradova ovog dijela naše zemlje, ma kako se Milorad Dodik i njegovi ministri trudili ušminkati sumornu stvarnost. Nakon što su u poratno doba radili najteže fizičke poslove po Crnoj Gori, u proteklih godinu-dvije dana, radnici iz Foče, Čajniča, Šekovića… odlaze raditi u Rusiju. Posla, izuzev sezonskog rada po kafanama ili restoranima na crnogorskoj obali, sve je manje, stoga su im nove destinacije uglavnom Moskva, metropola koja već godinama živi u stanju permanentnog građevinskog buma, te daleki Sibir. Ispočetka su mnogi sa strahom razmatrali mogućnost odlaska, bojali su se daljine i neizvjesnosti koju sobom nosi takav korak, no velika većina onih koji su se, pritisnuti neimaštinom, odlučili otići u Rusiji, tamo su ostali duže od godinu dana, poprilično zadovoljni uslovima i novcem koji mogu zaraditi u ovoj zemlji. «Imam dosta prijatelja u Šekovićima i pričali su mi kako su tamošnje cure u nezavidnoj situaciji», kroz smijeh će Dušanka Vasić, bibliotekarka iz Čajniča. «Nemaju se za koga udati, nema momaka, sve otišlo u Rusiju i mnogi se tamo poženili. Ruskinje im otmu sve pare». Na pitanje kako im otimaju pare, samo odmahne rukom. «Puno ih je koji tamo u kuplerajima ostave sve što zarade pa se ne mogu ni kući vratiti.» Rođaci Bosanaca zaposlenih u Rusiji pričaju kako su uglavnom angažirani na izgradnji novih poslovnih objekata, luksuznih stambenih kompleksa i vila ruskih tajkuna, koje se prostiru i na dvije hiljade kvadratnih metara. Prošle su godine građevinari iz Foče, primjerice, radili na kući savjetnika ruskog premijera Vladimira Putina, kojem su izgradili vilu s olimpijskim bazenom u predgrađu Moskve. «Najgore je ipak što su toliko daleko od kuće i što nisu osigurani. Nedaj Bože da se razbole, ne znam šta bi bilo s njima», kaže nam Milena, dok sjedi u biblioteci i lista atlas svijeta, pokušavajući na kartama naći sibirski grad Bratsk u kojem radi njezin sin. «Kada mu je istekla viza, osamnaest sati je putovao vozom do Mongolije, da je tamo produži. Bliže mu je nego Moskva, do nje je sedam sati leta, a gazda im nije htio platiti avion, pa su išli vozom do Mongolije.» Njegov prijatelj Milomir Jovanović se oženio Ruskinjom i ostao živjeti u Sibiru, Miroslav se, pak, vraća u decembru kada mu ističe viza. «Vidjećemo, ja se nadam da će ostati kod kuće, mada mislim da se on želi vratiti tamo», kaže Milena. «Ovdje nije imao posla, išao je u Crnu Goru brati grožđe. On je makar nešto zaradio, ima puno ljudi koji su radili u Crnoj Gori i nikada nisu mogli dobiti zarađeno. Crnogorci su im ostali dužni i po tri hiljade maraka. Mom sinu je makar plata redovna, hiljadu dolara i još 200 za hranu.»

 

Ključni čovjek u poslovima transferiranja naših radnika u Rusiju je nekadašnji profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Desimir Međović. Nekoliko godina pred početak rata u našoj zemlji, Međović je bio predsjednik Saveza socijalističke omladine i katapultirao je tada mladog i nepoznatog Mladena Ivanića u svijet politike. Uz Međovićevu snažnu podršku, do tada relativno nepoznati Ivanić postao je najmlađi član Predsjedništva SR BiH u njegovoj historiji. Prije rata, Međovićevi najbliži suradnici bili su Spasoje Tuševljak, kasnije profesor na Ekonomskom fakultetu Istočno Sarajevo i bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH, te Hasan Muratović, s kojim je Međović prije rata zaradio ogroman novac. Naime, Muratović i Međović su, u vrijeme takozvane Markovićeve privatizacije, napravili šablon privatizacijskih aktivnosti za ovdašnje kompanije koje su trebale ući u taj proces i dobro zaradili na njihovoj prodaji. Uostalom, bilo je to vrijeme u kojem se Muratović hvalio kako je čovjek koji je platio najveći porez u tadašnjoj Jugoslaviji. Po početku ratnih sukoba, Međović je preselio u Beograd a danas živi na relaciji Srbija-Rusija, gdje ima svoju kompaniju, preko koje transferira građevinske radnike iz BiH. Kako saznajemo, Međović u Rusiji blisko sarađuje sa Dragomirom Karićem, jednim od četvorice braće Karić, koji je suosnivač i potpredsjednik Astra grupe za istočnu Evropu i Rusiju, a bio je predsjednik Agro Karić banke u Moskvi i kako se pisalo, «građevinskog giganta koji je izgradio izuzetno velik broj stambenih i poslovnih objekata širom Ruske Federacije». Također je potpredsjednik Grupacije BK, zamjenik predsjednika Pokreta Snaga Srbije, a u Srbiji se pričalo kako je bio i počasni konzul Kazahstana u Kanadi. Pored Međovića, još jedan bivši uposlenik Ekonomskog fakulteta uključen je u regrutiranje radnika za rusko tržište. Riječ je o Brani Mašiću, kao i o njegovom prezimenjaku Neđi koji je, kako se priča u Čajniču, u Rusiju odveo više od hiljadu radnika. Mašići imaju svoju kompaniju u Rusiji u okviru koje vode radnike na gradilišta širom te zemlje, a prosječna plata je između hiljadu i 1300 dolara. «Prije je to bilo bolje, ali kako je dolar oslabio, to i nije neki novac, no ja razumijem te ljude. Ovdje nemaju nikakvog posla i makar tamo zarade nešto što mogu poslati porodicama kako bi preživjele», tvrdi Mladen Janjić, načelnik za privredu u Opštini Čajniče, koji smatra kako će trend odlaska u Rusiju ipak splasnuti kada se u ovom gradu otvori tvornica flaširane vode, te nekadašnji drvni gigant Stikorina počne raditi barem približno prijeratnim kapacitetima. No, čini se kako se stanovnika Čajniča najave o boljim danima koji su pred njima puno ne dotiču. Takve priče slušaju već deset godina i pomalo su siti obećanja. Stoga se oni koji nisu mogli otići u Rusiju, ili se nisu smjeli odvažiti na taj korak, spremaju put srbijanskog Arilja. «Sada kreće berba malina, to je posao za koji se radnici traže već decenijama», pričaju nam u Čajniču. «Dnevnica je trideset maraka, radi se petnaestak dana i pola grada će ka Srbiji. I djeca i stari, svi koji mogu raditi dvanaest sati dnevno. A niko od njih ne želi posaditi maline na svojim posjedima, iako stručnjaci tvrde kako je ovaj kraj idealan za njihov uzgoj.»

2 komentara

  1. DA KAZEM SVAKOJ MAJCI SESTRI OCU DA SE NE SIKIRA RUSIJA NIJE TAKO OPASNA ZEMLJA KAKO NASI PREDCI GOVORE I KAKO SU JE NAZVALI “DA JE HLADNO DA JE OPASNA ZA STRANCE DA IMA MNOGO MAFIJE ITD ” AMA NIJE TO ISTINA OVDJE JE SUPER JA SAM U GRADU TYUMEN NA SIBIRU BLIZU URALA OVDJE NIJE TAKO HLADNO KAKO PRICAJU JA SAM 7 GODINA TU 2006 GODINE KAD SAM DOSAO RADIO SAM SVAKO 3 DAN NISAM MOGAO DA IZDRZIM A POSLE SAM I NA MINUS 35 RADIO SVE SE PRIVIKNE I KAZU DA JE TO BILA NAJ JACA ZIMA TU KAKO SE PAMTI U OVOM GRADU TAKO DA SE NE SIKIRAJTE DRAGI NASI TAMO DALEKO A I STO PRICAJU ZA MAFIJU NEMA VECE MAFIJE OD NAS IZ BIVSE JUGE NIHOVA MAFIJA JE KULTURNA AKO SI PAO U KRIZU ONI MOGU POMOC DA SE ISCUPAS ILI DA TE POSALJU KUCI KULTURNO DA SE NEPATIS A NASI SU MAFIJA KAO NEKI KOI DOVEDU LJUDE OVDJE I UZMU PARE ZA POSO I OSTAVE LJUDE EVO NAPRIMJER JA JA SAM SE SNASO RADIM KAO TAXISTA NEDAVNO SAM DOVODIO MAMU BILA TU 3 MJESECA DA SE UVJERI DA SAM DOBRO I DA VIDI KAKO ZIVIM PA ZELIM DA SVAKI KOI JE OTISO OD KUCE DA SE SNADZE I DA ZIVI LIJEPO KAO COVJEK I DA SU NJEGOVI RODITELJI ZADOVOLJNI

Komentariši