I Tito je bio metalac….
Može se neko ne slagati sa tvrdnjom kako oni nisu jedan od najvećih bandova u historiji muzike, ismijavati se izgledu njihovih fanova, i danas uniformiranih u majice s «preslikačima» ili pak tvrditi kako žive na slavi teškometalne ere koja je okončana krajem ‘90-ih godina prošlog stoljeća – činjenica je kako su Iron Maiden najveća stadionska muzička atrakcija današnjice. Povratak Bruce Dickinsona 2000. godine revitalizirao je band koji je ostao zapisan kao jedan od najvažnijih fakata rock muzike. Album Brave New World u prvim godinama 21. stoljeća značio je za heavy metal isto ono što i Apetite for Destruction Guns ‘n’ Roses za odumrli rock ‘90-ih, a njihov nastup u Rio De Janeiru, odsviran pred 250 hiljada ljudi, za mnoge je najveći koncert ikada. Jasno je da se povratak karizmatika Dickinsona i Iron Maidena desio u valu nostalgije za dobrim zvukom, u vremenu kada skoro pa niko do muzičara ne nudi ništa što već nije preslušano, no njihovi su koncerti ipak nešto drugo, bolje, iskrenije i sadržajnije od «mamuzanja mrtvog konja», što je jedina prava ocjena kada su u pitanju koncerti umornih Rolling Stonesi.
Vječno poštovanje fanova u Bosni i Hercegovini Bruce Dickinson zaradio je svojim dolaskom u opkoljeno Sarajevo, u decembru 1994. godine. Za razliku od razvikanih svjetskih muzičkih zvijezda, koji su dolazili avionima UN-a i praćeni kamerama CNN-a, Bruce Dickinson se sa svojim pratećim bandom, kojim je promovirao solistički album Balls To Picasso, u Sarajevo spustio medijski gotovo neopažen, kako bi odsvirao koncert u opkoljenom gradu. «Sjećam se da sam pričao sa drugom koji je tada bio na liniji, u bajti u Igmanskom stanu. Neko je ušao u bajtu i rekao im da je na cesti Bruce Dickinson i da čeka da se sa Igmana spusti u grad. Bilo je to nadrealno, njih su dvojica izašli van, misleći kako veću glupost nisu čuli u životu. Izašli su van i vidjeli ga kako stoji na cesti, pored kamiona. U vojničkom šinjelu, sa čizmama na nogama… Nisam mogao vjerovati da je to zaista on», sjeća se Amar Ćesić, novinar Federalne televizije. Dickinson je u Sarajevu stigao kako bi odsvirao koncert u okviru turneje koja je započela u julu 1994. godine. Inicijator njegovog dolaska bio je rock magazin Kerrang, koji je tražio bandove kako bi napravili koncert u opkoljenom gradu. «U magazin je stigao upit iz Sarajeva, iz baze UN snaga o tome je li moguće naći band koji bi svirao u Sarajevu. Motorhead je odustao u zadnii čas, Metallica je kazala kako oni ne žele putovati jer misle kako je preopasno ili šta već. Mi smo rekli ‘Jebi ga, mi ćemo ići u Sarajevo’. I otišli smo», pričao je Dickinson. Sa Dickinsonom su tada u Sarajevo, u vojnom kamionu preko Igmana, došli gitarista Alex Dickson, basista Chris Dale i bubnjar Alessandro Elena. Svirali su u Bosanskom kulturnom centru, gostovali na radiju ZID i nakon toga otišli u štab vatrogasaca-dobrovoljaca iz Chicaga, koji se tada nalazio u sarajevskom naselju Čengić vila. «Sjeo je sa nama kao da se znamo godinama. Svirali smo neke stvari od Maidena, no oko 11 sati je stigla policija. Kazali su nam da je policijski sat i da ne možemo svirati. No, nekako smo ih uspjeli ubijediti da ostanemo, objasnivši im ko je čovjek. Svirali smo duboko u noć, samo sa akustičnim gitarama kako ne bi remetili policijski sat», sjeća se Amar Ćesić. Dickinson je, tokom gostovanja u Sarajevu, napisao pjesmu Inertia, inspiriranu i posvećenu gradu u kojem je održao koncert. Naime, tokom gostovanja u studiju radija ZID, ugledao je njihov logo, ženu koja pokušava glavom gurati zid, odnosno, proći kroz njega. Ta mu je slika bila inspiracija bila inspiraciju za pjesmu. «Nismo poslije imali nikakvih informacija o tome kako su ljudi doživjeli koncert i šta im je on značio u to doba. Ali bilo je to fantastičnih, nevjerovatnih pet dana. Doslovno smo se u kamionima odvezli u ratnu zonu, spavali u kamionima. Bilo je to izvnaredno iskustvo.»
Iron Maiden su u Split stigli na nagovor Slavena Bilića, selektora hrvatske nogometne reprezentacije i velikog poštovatelja, koji je odrastao na njihovim rifovima. Bilić se, u vrijeme dok je igrao u londonskom West Hamu, sprijateljio sa Steve Harrisom, basistom i osnivačem banda, velikim navijačem kluba iz istočnog dijela grada. Stoga nije bilo nimalo čudno vidjeti Bilića sa sinom u backstageu kako strpljivo čeka na početak koncerta koji je kasnio oko 90 minuta, jer je Bruce Dickinson imao kvar na avionu kojim je trebao doletjeti iz Rima. Zanimljivo je kako s koncerta na koncert na ovoj turneji band putuje svojim Boeingom 737, nazvanim Ed Force One, kojim pilotira upravo Dickinson. Ed Force One, nazvan po maskoti banda, ostvarenje je životne želje Dickinsona, kojem su avioni velika strast. Uostalom, za Discovery Chanel je radio i serijal o historiji avijacije, a snimkama Bitke za Britaniju i govorom Winstona Churchilla i počinju svi njihovi koncerti. Početak splitskog koncerta strpljivo je čekalo i ostalih 35 hiljada fanova i to je ono što Maiden čini drugačijim i većim od ostalih bandova. Niko, ama baš niko nema vjerniju publiku, koja im oprašta sve zbog iskrenosti s kojom se već godinama održavaju na sceni. Iron Maiden i njihova puplika su poput nogometnog kluba i navijača, to je bezrezervna ljubav, teško objašnjiva onome ko njihovu muziku ne sluša, baš kao što je i uzaludno nekome ko ne voli nogomet objasniti stadionsku strast svakog navijača. Maiden slušaju akademski obrazovani ljudi (kakav je i sam Dickinson) i oni sa margina života. Vole i oni koji su debelo zašli u petu deceniju i života i klinci koji nisu bili ni rođeni kada su Gears, Dickinson, Harris i ostali svirali Seventh Son of the Seventh Son ili Somewhere in Time. Iskrenost i poštenje, to su razlozi zbog kojih su sve njihove turneje rasprodate, zbog toga nije nimalo čudno da njihove pjesme zajedno na Poljudu zagrljeni slušaju fanovi iz Jelaha, Zagreba, Kopra i Budimpešte. To se može vidjeti i osjetiti samo na koncertu Iron Maidena. I nigdje više.
BRUCE DICKINSON, IKONA HEAVY METALA
Sve što mi radimo je život, muzika, Iron Maiden…
Turneja Somewhere Back in Time izgleda kao povratak u historiju Iron Maidena. Zašto ste se odlučili za ovakav koncept sviranja isključivo starih pjesama, sa tek jednom nastalom nakon ‘90-ih godina prošlog stoljeća?
Ova turneja je nešto što smo oduvijek htjeli napraviti. Na mnogo načina je Live After Death bio važan i pionirski za cijelu rock zajednicu, za rock muziku ‘80-ih, tako da smo imali ideju vratiti taj osjećaj mnogim fanovima koji nisu bili ni rođeni te 1984. godine i koji su takve koncerte samo slušali na CD-ovima ili gledali na računaru. Mislim da je to sjajno, vratiti taj osjećaj. Ova turneja reanimira stare pjesme, daje im novi život. Za većinu naših fanova to su potpuno nove pjesme koje nikada nisu imali priliku čuti na koncertima. Neke od ovih pjesama nismo svirali 20 godina. Primjerice, The Rime Of The Ancient Mariner. Sada smo popravili pirotehniku, to smo u stanju napraviti jer je tehnika uznapredovcala u odnosu na vrijeme kada smo je objavili. Vjerujem kako danas te pjesme puno bolje sviramo negoli ‘80-ih godina. Tada smo žurili da ih efektnije završimo, no sada se možete zavaliti i uživati u moći koja iz njih izvire.
Je li Vas iznenadila činjenica da je turneja upotpunosti rasprodata?
Izgleda da je tačno da interes za vama raste ako neko vrijeme ne svirate na nekim mjestima. Vlada globalna pomama za Iron Maidenom, postoji ogromno uzbuđenje oko banda i mislim da je to nastalo u proteklih deset godina nakon što smo se Adrian i ja vratili u band i napravili nove pjesme koje su izgradile i učvrstile povjerenje ljudi u nas. Ono što je meni posebno važno jeste ta vjernost ljudi, nisu to fanovi koji dođu na koncert jer nemaju ništo drugo bolje raditi tu noć. Sve više i više ljudi nas prate na turnejama. Nama to nije njikakvo iznenađenje, iako smo čitali komentare u novinama gdje su novinari pisali kako su zapanjeni odzivom ljudi i euforijom koja vlada oko nas. Ipak, ni mi nismo očekivali ovako veliki broj ljudi na koncertima, napunili smo velike stadione u Latinskoj Americi i Evropi, rasprodavši ih u rekordnom roku. To je zaista zapanjujuće.
Možete li, uopće, objasniti fenomen vjernosti vaših fanova, šta je to što već godinama vjernim Iron Maidenu drži generacije ljudi?
Postoji nekoliko stvari koje Iron Maiden čine jedinstvenim u svijetu muzike. Prije svega, nikada nismo žrtvovali vlastiti integritet, nikada se nismo pojavljivali u celebrity magazinima ili televizijskim emisijama. Nikada nismo pali u očima fanova radeći stvari koje drugi čine kako bi postali slavni. Nema zaista potrebe za tim. Sve što mi radimo je život, muzika, Iron Maiden. Nas ne zanima Jean-Paul Gautier, ne zanima nas moda, ne zanima nas komentiranje stvari o kojima nemamo pojma. Mislim da mnogo fanova Iron Maidena dijele isto mišljenje s nama i to je jedna grupa ljudi koje u suštini zanima samo rock muzika, to je ono što oni žele. Iron Maiden kao band je sa godinama sve bolji. Naravno da starimo, ali postajemo sve efektniji.
Šta ćete raditi nakon turneje, odmor ili snimanje novog albuma?
U avgustu završavamo sa turnejom i onda ćemo… Ne znam, možda ćemo uraditi još nekoliko koncerata, možda nekoliko manjih svirki… Kada završimo, okrećemo se snimanju novog albuma. Prije toga ćemo uzeti nekoliko nedjelja slobodno. Mislim da zaslužujemo ljetovanje. Ustvari, kada bolje razmislim, nismo bili na ljetovanju otkako smo se ponovo okupili. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put proveo ljeto ne radeći ništa, osim da sam se odmarao ili tako nešto. Biće lijepo provesti ljeto bez turneje ili snimanja albuma. No, nakon odmora, mislim da se vraćamo radu na pjesmama i to je nešto čemu se zaista radujem. Biće to zaista fascinantan album, naš novi album.
