No, neovisno o mandatu i zvanično utvrđenom statusu BiH, nova vlast je odmah po zaposjedanju zemlje započela sistematsko prilagođavanje svih struktura onima u Monarhiji. Taj proces je, uglavnom, okončan 1908. godine aneksijom i potpunim uključivanjem BiH u državno-pravni sistem Austro-Ugarske. Nakon dvadeset i dvije godina de facto kolonijalnog statusa, godine 1910. car i kralj, Franjo Josip I, potpisao je u Sarajevu Patent o sazivanju Bosanskohercegovačkog sabora. Tim činom je zemlja, makar formalno, ušla u ustavno razdoblje. Ubrzo nakon toga, ubojstvo nasljednika prijestolja nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, velike vojvotkinje Sofije, te Prvi svjetski rat, doveli su do suspenzije i tih ograničenih prava i sloboda. Ali, razdoblje od pripojenja BiH Monarhiji, do početka rata, bilo je ispunjeno intenzivnom gradnjom infrastrukturnih objekata, te javnih i privatnih građevina. Doneseni su zamašni i ambiciozni planovi. U skladu sa neposrednim interesima upravljanja i eksploatacije zemlje, prioritet su imale vojne i upravne zgrade i željeznica. Pored prije izgrađene gradske vijećnice (Rathaus), Društvenog doma (Narodno pozorište) te tri vladine palate na Musali, na Obali su pred rat dovršene i druge reprezentativne zgrade. U tom nizu, posebno se ističu zdanja Glavne sarajevske pošte, zgrada Filijale Ugarske banke i Pravosudna palata. U proljeće 1910. godine, Zemaljska vlada (Landesregierung) u Sarajevu, donijela je odluku o izgradnji Pravosudne palate i odgovarajuće zatvorske zgrade na prostranoj lokaciji smještenoj zapadno od zgrade Glavne pošte. Konkurs je objavljen početkom aprila 1910. godine i bio je otvoren za projektante iz Monarhije. Žiri su sačinjavali ugledni arhitekti i profesori arhitekture. Predsjednik Žirija je bio Friedrich Kobinger, predsjednik Vrhovnog suda, a članovi Josip Vancaš, arhitekt i građevinski savjetnik, Karl Meyreder, profesor arhitekture iz Beča, Emil Töry, profesor arhitekture iz Budimpešte i Martin Pilar, arhitekt iz Zagreba. Određene su bile tri nagrade: Prva, u iznosu od 4.500 kruna, Druga, u iznosu od 3.000 kruna i Treća, u iznosu od 1.500 kruna. Predviđeno je da ukupan trošak za izgradnju palate bude 800.000 kruna, te 300.000 kruna za zgradu zatvora. Dio ovih sredstava osiguran je prodajom zgrade Vrhovnog suda Sarajevskoj pivari. Nakon postavljanja temelja ove monumentalne građevine, bilo je jasno da predviđeni budžet neće biti dovoljan. Zakonom donesenim 29. decembra 1912. godine odobreno je podizanje zajma od još 1,200.000 kruna. Na anonimni konkurs je bilo stiglo čak dvadeset projekata. Pored Hansa Glasera i Alfreda Kraupe, između ostalih, konkurisali su, pojedinačno ili kao tandemi Emanuel Stwertnik, Wunibald Deininger i Rudolf Truska, Anton Floderer, Rudolf Perco i Julius Richter… Bilo je određeno da rok za predaju radova bude 1. august 1910. godine, ali je rok produžen do 31. augusta 1910. godine. Od 19. do 25. septembra iste godine, prispjeli radovi su bili izloženi u svečanoj sali zgrade Zemaljske vlade. Žiri je odlučio da prvu nagradu u iznosu od 4.500 kruna dodijeli projektu pod šifrom: Recht und gerecht čiji su autori, Hans Glaser i Alfred Kraupa; drugu nagradu u iznosu od 3.000 kruna projektu pod šifrom Gleiches recht fur Alle, autora Antona Floderera, a treću nagradu u iznosu od 1.500 kruna projektu pod šifrom Nuovo Sarajevo, autora Karla Badstiebera.
Nije moguće sa sigurnošću kazati, zašto Pravosudna palata nije podignuta prema prvonagrađenom projektu. Stoji činjenica da je Zemaljska vlada preradu Glazerovog i Kraupinog projekta povjerila uglednom Karlu Paržiku (Karl Pařik). Paržikovo rješenje sadrži prepoznatljive elemente neorenesanse i neoklasicizma. Bila je to najveća palata izgrađena u austrougarskom razdoblju i posljednja građevina tog perioda podignuta u duhu historicizma. Povjerenu zadaću, Karl Paržik je dovršio u februaru 1912. godine. Izvrstan prikaz njegovog doprinosa konačnom izgledu Pravosudne palate, posebice pročelju okrenutom Miljacki, dao je profesor Ibrahim Krzović u djelu Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Krzović piše: „Pravougaoni horizontalni korpus zgrade kombinovan je sa središnjim dijelom -rizalitom- koji sa atikom, tamburom i kupolom sugeriše piramidalnu kompoziciju. Impresija monumentalnosti po sistemu nadgradnje arhitektonskih elemenata, započinje od skalinade i portala preko lodže i dvoetažnih klasicističkih stupova. Pogled se dalje penje na visoku atiku i još veći četvrtasti tambur kupole. Možda u tom slaganju stepenaste piramide, završene kupolom, ima nešto od osmanskih monumentalnih građevina? Možda je Paržik, razrađujući ovaj projekt, prenio nešto od duha palače ulema-medžlisa koju je bio upravo projektovao za ansambl Careve džamije u Sarajevu. Podužna istočna fasada je jednostavnija. Zbog dužine, a i uske ulice, teško se da sagledati. Izdijeljena je pročeljima i prodorima poprečnih traktova. Odustajanje od modernijeg, ali skupljeg Deiningerovog rješenja ovdje je kompenzirano gustom mrežom rustike, vijenaca, stupova, prozora. Značajan udio u reprezentativnosti imaju skulpture-iznad atike kompozicija, koja bi po amblemima trebala da predstavlja Pravdu, Vlast i Zakon, zatim na stupovima pročelja, iznad glavnog ulaza i ulaza na istočnoj fasadi gdje su predstavljene pojedinačne, elegantne ženske figure (Nauka, Tehnika, Poljoprivreda, Izobilje). Nije poznato ko je radio figure. Vjerovatno ih je izvela sarajevska filijala firme Jung i Rus, kao i skulpture od vještačkog kamena na Zemaljskom muzeju. Na skulpturama se osjeća kolebanje između akademizma i secesije; većina ih odaje vajara koji vlada proporcijama, čije su figure ležerne, prirodne, u kontrapostu široko modelovane, prilagođene arhitektonskoj skulpturi, ali istovremeno dovoljno samostalne.“
Gradnja Pravosudne palate započeta je u ljeto 1912. i dovršena 1914. godine. Sjeverno krilo, izgrađeno je 1918. godine. Činjenica da je na konkurs stiglo dvadeset projekata, govori, s jedne strane o primamljivosti visokih nagrada, a s druge o prestižu koji osigurava gradnja ovakvih zdanja. Iz povijesne perspektive gledano, možda je Paržikovo rješenje najbolje, ali vrijedi pogledati još nekoliko projekata iz te bogate ponude. Drugu nagradu dobio je ugledni bečki arhitekt Anton Floderer. Njegovo rješenje, pristiglo na konkurs pod šifrom Gleiches rechts fur Alle inspirirano je antičkim hramom čijim pročeljem dominira kolonada moćnih korintskih stubova. Hramu pravde, ovaj izgled, sasvim bi odgovarao. Izuzetno zanimljivo rješenje, ponudili su arhitekti Wünibald Deininger i Richard Truska. Njihov projekt sadrži jasne odlike secesije i prepoznatljiv utjecaj škole Otta Wagnera. Ostaje, dakako, u sferi spekulacija, ali nije bez osnova pitanje, šta bi Karlo Paržik uradio sa ovim projektom. Vrijedan pomena je i projekat, tih godina veoma produktivnog bečkog tandema Rudolf Perco i Julius Richter. Istočna fasada ima sličnosti sa konačnim rješenjem. Svakako, osim konkursnih zadataka, na to je imao upliva i oblik građevinske parcele.
Na konkursu se ogledao i Emanuel Stwertnik. Njegovo rješenje donekle odudara od prije navedenih i pokazuje jasan raskid sa historicizmom i priklanjanje modernoj arhitekturi. Sudeći po raspletu zbivanja vezanih uz gradnju Pravosudne palate, Stvertnikov projekt teško da bi mogao proći. Konzervativni žiri dao je prednost historicizmu. Sretna okolnost je da je vlast razradu Glazerovog projekta povjerila, ako ne najplodnijem, ono svakako najznačajnijem graditelju austrougarskog razdoblja, Karlu Paržiku. Promjena državno-pravnog položaja BiH, do koje je došlo aktom aneksije 1908. godine, imala je krupne posljedice na ukupne prilike u zemlji. Austro-Ugarska je novonastalo stanje smatrala trajnim i započela je reviziju mnogih planova i projekata, posebice onih provizornih. I dalje se stanje označava kao okupacija (Die Occupation), Pošta je Vojna pošta (K.und K. MILITÄRPOST), vlast je povjerena generalu, komandantu XV korpusa austrougarske vojske, stacioniranom u Sarajevu, ali planira se izgradnja nove velike bolnice u Sarajevu, uvođenje normalnog kolosijeka na željeznici, osnivanje univerziteta, etc, etc…Zanimljivo je, da vlast po prvi put nakon 1878. pokazuje spremnost i na izravna ulaganja u BiH. Sve do tada, krediti su otplaćivani i gradnje finansirane iz takozvanih zemaljskih prihoda. Promjena u odnosu vidljiva je i iz činjenice, da je paralelno sa gradnjom Pravosudne palate, Zemaljska vlada raspisala konkurs i za zdanje Parlamenta na lokaciji naspram Vijećnice. Bilo kako bilo, Pravosudna palata u Sarajevu, predstavlja prvorazrednu arhitektonsku vrijednost i ona je, bezmalo stotinu godina kuća brojnih važnih institucija, razumljivo, u prvom redu onih pravosudnih. U Pravosudnoj palati je i rektorat Univerziteta u Sarajevu. Temeljita obnova ovog zdanja, i u praktičnom i u estetskom smislu, golem je doprinos i Sarajevu i BiH.
