PRVE SARAJEVSKE SUDIJE

 
Provođenje zakona i ostvarivanje pravde imalo je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, različite faze i raznovrsne oblike. Od jednostavnih običajnih, do sofisticiranih suvremenih. Ta storija se odvijala u rasponu od primitivnih ilirskih načina dijeljenja pravde, razvijenog rimskog pravnog sistema, anarhije u vrijeme takozvane Seobe naroda, preko srednjovjekovnog, osmanskog, austrougarskog, jugoslavenskog monarhijskog, jugoslavenskog socijalističkog, do sadašnjih nastojanja da se bh. pravni sistem dovede u sklad sa evropskim. Iza tog šarenila propisa i postupaka, po prirodi stvari, stajali su također, veoma različiti tvorci zakona i oni koji su zakone provodili, sudije. U tom panoptikumu propisa i izvršilaca ovih važnih zadaća, izdvojićemo ovom prilikom, zarad ograničenog prostora u publikaciji, te zarad njihove osobne zanimljivosti, dvojicu sudija austrougarskog razdoblja, Lea Pfefera i Nikolu Nardellija.

 
PFEFER PROTIV PRINCIPA

Neovisno o činjenici da je 19.8.1887. godine nasilnim putem, uz brojne žrtve i razaranja, uspostavljena vlast Austro-Ugarske monarhije u BiH, Austro-Ugarska carevina je bila Rechtstaat, pravna država i nastojala je, mada u prvom redu po mjeri vlastitih interesa, osigurati provođenje zakona. Nije bilo jednostavno, nakon višestoljetne osmanske uprave, uspostaviti potpuno drugačiji pravni poredak. Stoga je ova epizoda u povijesti BiH započela uvođenjem Prijekog suda, već 23.8.1878. godine. Tada su po kratkom postupku, na smrt osuđeni predvodnici otpora okupaciji. Prijeki sud će biti uveden još jednom za četrdesetogodišnje austrougarske uprave u BiH, naime 29.6.1914. godine, sutradan po atentatu na nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu, veliku vojvotkinju Sofiju. No, mimo ovih ekstremnih poteza, carska i kraljevska vlast je nastojala da, makar formalno, osigura vladavinu zakona. Pa čak i nakon konsternacije izazvane ubojstvom prijestolonasljednika i njegove supruge, pokrenute su uz vanredne i sve redovne poluge pravnog sistema. Iz tog vremena, u prilog obilježavanju obnove Pravosudne palate u Sarajevu, evo bilješke o samo dvije naročite persone. Prvi od dvojice pomenutih sudija, Leo Pfefer je 28.6.1914. godine sa malom kćerkom šetao Apelovim kejom, prisustvujući svečanostima povodom posjete nadvojvode Franca Ferdinanda. Nakon što je odjeknula eksplozija bombe koju je bacio Nedeljko Čabrinović, sudija Pfefer je odmah poslao kćerku kući i zaputio se u svoju kancelariju u gradsku kuću, Belediju. Nije mogao ući u zgradu, jer je tamo upravo, nakon eksplozije bio prijestolonasljednik. Sudija Pfefer je ušao u policijsku ambulantu, u koju su upravo uveli okrvavljenog atentatora Čabrinovića. Samo nekoliko minuta nakon toga, predsjednik okružnog suda u Sarajevu, naložio mu je da preuzme istragu atentata. Film događaja odvijao se velikom brzinom. Dok se sudija pribrao, došla je i glavna vijest tog dana, da je gimnazijalac Gavrilo Princip ubio prijestolonasljednika nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu. Već u 11 sati i 15 minuta, istražitelj je u prisustvu svog sekretara Mitrovića, prvi put saslušao atentatora Principa. Evo Pfeferovog opisa Gavrila Principa u toj prilici: „Usljed zlostavljanja, bio je ovaj mladić kao satrven, i napadno teško izgovarao riječi. Mislio sam da teško govori zbog bola od zadobijenih rana, ali se kasnije ustanovilo da je tome bio drugi uzrok. Mladić je bio malog rasta, slabunjav, izduženog žutoblijedog lica, pa je teško bilo i zamisliti kako se on, tako sitan, tih i skroman, mogao odlučiti na ovakav atentat. A tek njegove oči. Te svjetloplave, sjajne oči nisu nipošto bile divlje, zločinačke oči, već oči žive i prodorne, inače mirne, i iz njih je provirivala urođena inteligencija, kao i neka sređenost i krajnja energija. Kad sam mu rekao da sam sudija-istražitelj, i upitao ga da li se osjeća dovoljno snažnim, odnosno sposobnim za preslušavanje, on je u početku slabim, a onda sve sigurnijim i jačim glasom, odgovarao jasno na postavljena mu pitanja.“ Sudija Leo Pfefer je istog dana, oko sedam sati uvečer, prema njemačkom prijevodu saslušanja, sačuvanom u zaostavštini nadvojvode Franca Ferdinanda, saopštio Principu: „Pokrećem protiv tebe prethodnu istragu zbog zločina umorstva izvršenog na taj način što si danas, u namjeri da ubiješ prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu veliku vojvotkinju od Hoenberga, mučki pucao u njih iz brauning-pištolja iz neposredne blizine i pogodio oboje, usljed čega je poslije kratkog vremena nastupila smrt. U isto vrijeme izričem protiv tebe stavljanje u istražni zatvor u smislu § 189, 184, tačka 1, 2, 3 Krivičnog zakonika.“ Princip je odgovorio: „Uzimam to na znanje i ne žalim se, ali mi je žao što sam ubio vojvotkinju od Hoenberga, jer mi to nije bila namjera.“ Sudija Pfefer, je tako ušao u historiju, kao istražitelj sudbonosnog terorističkog čina, koji je pokrenuo krupne događaje od globalnog značenja i oslobodio golemu negativnu energiju ispoljenu u Velikom ili Prvom svjetskom ratu.

RADOVI SUDIJE NARDELLIJA

Sudija Nikola Nardelli, u poređenju sa Leom Pfeferom, imao je mirnu, gotovo salonsku sudbinu. Rođen je 1857. godine u Trpnju, na poluotoku Pelješcu. Školovao se u Kotoru i Beču. U Beču se upisao u Umjetničku školu (Kunstgewerbwschule), zajedno sa kasnijim velikim slikarom Vlahom Bukovcem. Kada je Bukovac prešao u Prag, Nikola Nardelli je napustio Umjetničku školu i upisao pravo. Imao je uspješnu karijeru kao sudija u Dubrovniku, Stocu, Brčkom, Sarajevu i Mostaru. Međutim, Nardelli nije zanemario slikanje. Naprotiv, ostvario je zamašan slikarski opus. To djelo raznovrsno je po motivima, ali i po vrijednosti. Nardelli nije bio veliki slikar, kao, primjerice, njegov prijatelj i uzor Vlaho Bukovac. On je jednostavno slikao sa strašću i dopadljivo. Otuda njegova popularnost kod savremenika. Ostavio je brojne mrtve prirode i pejzaže. Međutim, ono po čemu ga pamtimo jesu portreti. Slikar Nikola Nardelli je prvo naslikao galeriju portreta uglednih Dubrovčana u Trstenom, u vili svog brata, namjesnika Kraljevine Dalmacije. Potom je u Sarajevu naslikao više portreta, između ostalih i Halid-bega Hrasnice i njegovog sina Fahrudina, kasnijeg profesora Univerziteta u Sarajevu. Ono zbog čega slikar Nikola Nardelli zauzima posebno mjesto u historiji bh. slikarstva, ali i sudstva, jest serija portreta sudija Vrhovnog suda u Sarajevu, naslikana po nalogu Nardellijevog šefa, predsjednika tog suda. Portreti su naslikani za svečanu salu Vrhovnog suda. Godine 1949. ovo umjetničko blago je Vrhovni sud darovao Muzeju Sarajeva. U seriji portreta uglednih sarajevskih djelitelja pravde, valja izdvojiti one dvojice predsjednikâ Suda, Ljudevita plemenitog Šajera i Martina Kenđelića. Glavne karakteristike Nardellijevih portreta bile su realizam i prepoznatljivost. Primjer sudije i slikara Nikole Nardellija nagovještava da bi povijest modernog pravosuđa u BiH, kada jednom bude napisana, mogla otkriti brojne zanimljive likove, koji nisu bili samo strogi i suhi činovnici i karijeristi, nego izuzetno razuđene i duhovno bogate osobe.