„Hvala vam što ste mi javili da je taj monstrum uhapšen“, kazala nam je Nataša Zimonjić-Čengić nakon što je čula vijest o hapšenju Veselina Vlahovića Batka u Španiji. „Sada mogu s mirom umrijeti, jer znam da je to čudovište konačno tamo gdje mu je mjesto.“ Nataša, 83-godišnja Sarajka, potomak crnogorske kraljevske porodice, majka je pokojnog Gorana Čengića, čuvenog sarajevskog rukometaša kojeg je Batko ubio u sarajevskom naselju Grbavica 1992. godine. Život Gorana Čengića okončan je pod kamom zloglasnog četničkog ubice iz okupiranog sarajevskog naselja Grbavica. Goran je završio studij na Likovnoj akademiji, no nakon što je upoznao svoju buduću suprugu, sve što je htio bilo je miran porodični život sa njom i sinovima. No, stiglo je ljeto 1992. godine i četnici protjeruju Bošnjake i Hrvate iz njihovih stanova na Grbavici, oni sretniji prelaze na drugu stranu Miljacke, ostali svoj život ostavljaju po zavučenim ćoškovima naselja. U kasno popodne Batko sa svojom braćom po zločinu upada u stan doktora Husnije Ćerimagića, Goranovog komšije. Nakon što je čuo vriske, Goran silazi i spasava doktora od sigurne smrti, no Batko se nedugo potom vraća i odvodi ih obojicu u nepoznato. Goranovo tijelo ekshumirano je tek nekoliko godina po reintegraciji Grbavice. Supruga i djeca, srećom, to nisu vidjeli, nekoliko dana ranije, nakon što im je granatiran stan, otišli su sa Grbavice. U slobodni dio sarajeva spremao se i Goran, razmjena je već bila dogovorena za tri dana. «Amor Mašović mi nije dao da pogledam njegovo tijelo u mrtvačnici u Visokom», priča Nataša. «Kazao mi je da to neću podnijeti, ali sam ipak pogledala i prepoznala Goranov džemper. Sjećam se da ga je, igrom sudbine, kupio upravo u Visokom.»
Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice, sa svojim suprugom Feridom Čengićem Fićom, prvim sarajevskim gradonačelnikom nakon Drugog svjetskog rata, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova, Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Roćko kako ga svi zovu, kome je Rodoljub Čolaković bio kum. «Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije», priča nam Nataša. «Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedili. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice.» Pokušavala je doći i do informaciju o zlogalsnom Batku, pokušavajući ga izvesti pred sud, no bezuspješno. «Čak sam došla i do Mila Đukanovića, on je tada bio premijer Crne Gore i obećao mi je da će ga uhapsiti. Kažu da se Batku na dušu stavlja oko 300 ljudi. No, nikada ništa od toga nije stiglo pred sud.» Svoje staračke dane Nataša provodi u malom stanu u naselju Mojmilo, sa sinom Rodoljubom listajući stare porodične albume i sjećajući se sretnijih vremena. Goranova djeca, sinovi Vanja i Srđan žive s majkom Gordanom u stanu iz kojeg im je otac odveden u smrt, nadajući se kako će jednoga dana neko u Sarajevu njihovom ocu podići spomen bistu ili jednu od ulica nazvati njegovim imenom. Natašina priča samo je jedna je od stotina sličnih sa okupirane Grbavice, u kojoj je ratnih godina Batko bio gospodar života i smrti. Godinama je BiH tragala za njim, pokušavajući dobiti izručenje od Srbije ili Crne Gore, zemlje u kojoj je rođen prije 41 godinu. No, pravda ga je stigla tek 18 godina nakon što je ubio Gorana Čengića. Uhapšen je u španjolskom ljetovalištu Altea, stotinjak kilometara daleko od Valencije, nakon akcije španske policije koja je za njim tragala zbog pucnjave na policajce godinu dana ranije. Španjolska policija proteklih godinu dana nije tragala za Batkom, nego za kriminalcem kojeg je poznavala pod nadimkom Medo. U novembru 2004. godine prvi je put pucao u noćnom baru u gradu Tarragona, a u aprilu naredne godine upao je u kuću čiji su vlasnici spavali, poprskao sprejom za omamljivanje čak i nekoliko mjeseci staru bebu i opljačkao sve što je mogao iznijeti. Nekoliko dana kasnije uslijedila je prva operacija njegovog hapšenja koja je propala jer se Batko spasio bijegom kroz polje. Posljednje pljačke koje je izveo, a koje su zasada poznate policiji, desile su se u februaru prošle godine u Alicanteu, Deniji i Altei. Od tada traje intenzivna potraga nekoliko španskih sigurnosnih službi za ovim razbojnikom.
„Umoran sam od bježanja“, kazao je Batko španskim policajcima nakon što je uhapšen i priveden istražnom sudiji u Alicanteu. Organizovana banda pljačkaša kojoj je pripadao Batko, a koju su vodili Bugari u španskom ljetovalištiu Altea, i koji su pljačkali kuće i banke širom španske obale, bila je razlog zbog kojih je osnovan nacionalni policijski korpus koji se bavio isključivo njihovim zločinima. Kada su agenti u ponedjeljak popodne upali u njegov stan, Batko je počeo bježati, pružao je snažan otpor, no nije se mogao izboriti sa policajcima koji su ga došli uhapsiti. U stanu u kojem je živio pronađen je bugarski pasoš koji je koristio te alat korišten za obijanje sefova. Tužiteljstvo BiH u srijedu je Ministarstvu pravde BiH dostavilo zahtjev za njegovim izručenjem. Glasnogovornik Tužiteljstva BiH, Boris Grubešić kazao je da je Sud BiH po nalogu državnog tužiteljstva u oktobru 2008. izdao potjernicu za Vlahovićem na temelju koje bi ga Španija trebala izručiti u BiH. „Mi znamo kako ga zbog razbojništava i ubojstava traže i Crna Gora i Srbija, ali ratni zločini za koje je optužen po međunarodnom pravu su ‘jači’ i zato se nadamo kako će Vlahović biti isporučen nama. Mi smo poduzeli sve mjere koje smo trebali kako bi došlo do njegovog izručenja u BiH i pripremili smo ekstradicioni pritvor u kojem će biti smješten čim ga Španija izruči nama“, kazao nam je Grubešić i dodao kako je Tužiteljstvo spremno odgovoriti i na sve dodatne zahtjeve španskih vlasti te proslijediti svu neophodnu dokumentaciju. Ambasadorica BiH u Madridu, Željana Zovko, kazala nam je kako je u utorak i srijedu imala nekoliko sastanaka sa dužnosnicima španskih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova koji su je i zvanično obavijestili o tome da je Vlahović uhapšen i koja mu se djela stavljaju na teret. „Pored toga, razgovarala sam i sa lokalnim sudijom u Alicanteu, koji je vodio slučaj nakon Vlahovićevog hapšenja. Sada je ovaj slučaj prebačen na najvišu sudsku instancu u Španiji zbog težine djela koja mu se stavljaju na teret, ali i činjenice da za Vlahovićem postoje tri zahtjeva za ekstradiciju“, kaže ambasadorica Zovko. Pojašnjava da odluka o Vlahovićevoj ekstradiciji ovisi o odluci španskog pravosuđa, odnosno sudije Audiencie Nacional, suda koji je u Španiji „zadužen“ za najteža krivična djela poput terorizma ili trgovine narkoticima. „Kako mi je rečeno, špansko pravosuđe dobro je upoznato sa svim zločinima za koje je Batko optužen u BiH. Međutim, on će se prvo morati pojaviti pred ovim sudom, kako mi je kazano, to će najvjerovatnije biti u petak i nakon toga će taj sud donijeti odluku o tome hoće li i kome će biti isporučen ili će mu se suditi u Španiji.“ Ambasadorica Zovko zaključuje kako je moguće da se Vlahoviću, za djela koje je počinio u Španiji, prvo sudi pred španskim sudom, a da nakon izrečemne presude bude „ustupljen“ Sudu BiH kako bi mu se sudilo za ratne zločine počinjene u Sarajevu. „U petak ćemo definitivno znati kakva će biti jnjegova sudbina. Nadamo se da će španski sud donijeti odluku da Vlahović bude ustupljen našem pravosuđu.“ A Batkova zlodjela dobro su poznata i Tribunalu u Haagu. Tako se u presudi Momčilu Krajišniku navodi da je tokom pretresa stanova na Grbavici “od juna do septembra 1992. godine jedan naoružani čovjek po imenu Batko silovao tri žene”. U istoj presudi stoji da je u junu i julu 1992. godine “Batko počinio nekoliko krivičnih djela, uključujući pljačku i krađu”. O dešavanjima u naselju Grbavica u kojima je učestvovao i Batko govorili su i visoki dužnosnici SDS-a. “On je bio naoružano čudovište. Patološki tip”, kazao je za Vlahovića Radomir Nešković, bivši potpredsjednik Izvršnog odbora SDS-a, svjedočeći u Haagu. “Željeli smo da oslobodimo Grbavicu od ovog čovjeka, ali on bi se uvijek vraćao i terorisao stanovnike”, dodao je. Tužilaštvo BiH istragu protiv Vlahovića, kojeg sumnjiče za 54 krivičnopravne radnje počinjene na Grbavici, pokrenulo je 2005. godine. Do tada je Vlahović bio u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koje je od crnogorskih vlasti više puta tražilo njegovo izručenje. U vrijeme kada je sarajevski sud prvi put tražio njegovo izručenje, Vlahovićeva lokacija bila je dobro poznata, budući da je u crnogorskom zatvoru Spuž kod Podgorice služio troipogodišnju kaznu za razbojništvo i nasilno ponašanje. Dvije godine poslije, 2001., on bježi iz zatvora. Nekoliko dana kasnije u Srbiji, u pucnjavi u kafiću, ubio je čovjeka zašto je u odsustvu osuđen na 15 godina zatvora. Nakon bijega iz Spuža gubio mu se svaki trag. Sve do ponedjeljka i akcije španske policije koja ga je uhapsila u mondenom ljetovalištu kod Alicantea.
Batko se u Španiji krio pod imenom Krunoslav Godec
Prema informacijama do kojih je došla Slobodna Bosna, Veselin Vlahović Batko u Španiji je živio proteklih osam godina. Iako je uhapšen sa bugarskim pasošem, Vlahović se po Španiji kretao sa još tri različita putna dokumenta. Jedan je bio hrvatski, na ime Krunoslava Godeca, u kojem je stajalo da je rođen 15. decembra 1971. godine. Drugi je bio srbijanski na kojem je stajalo ime Miodraga Petrovića, sa datumom rođenja 1.6.1966. godine. Treći pasoš bio je češki i na njemu je stajalo ime Jan Depiq. Vlahović je u novembru 1999. uhapšen u Crnoj Gori, gdje je služio zatvorsku kaznu zbog drugih djela, a dvije godine poslije pobjegao je iz zatvora u crnogorskom Spužu. Samo tri dana nakon bijega, ustrijelio je čovjeka u jednom baru u Srbiji zbog čega je u odsutnosti osuđen na 15 godina zatvora. U Španiji su ga tražili u vezi s nekoliko teških krađa, a policija također istražuje njegovu umiješanost u pucnjavu u bordelu na sjeveroistoku zemlje u novembru 2004. godine. U mondenom španskom ljetovalištu Altea, na obali Mediteranskog mora, Vlahović je bio dio grupe bugarskih kriminalaca s kojima je uglavnom vodio poslove vezane za prostituciju. No, bio je umiješan i u dvije pljačke banke, od kojih je jedna okončala pucnjavom s policijom, što je bio razlog za potragu za njim. Nakon što je uhapšen u raciji u kući u kojoj je živio, tužilaštvo okruga Alicante odredilo mu je sedmodnevni pritvor bez mogućnosti polaganja kaucije. Pored pljačke banke, optužen je i za krivično djelo lažnog predstavljanja, zavjere te falsificiranja osobnih dokumenata. Vlahović je učestvovao u pljački banke u gradovima Villajoyosa i Salou a nakon što je uhapšen, njegov pravi identitet prepoznat je po otiscima prstiju. U međuvremenu, MUP Srbije saopćio je kako je Vlahović uhapšen na osnoviu njihovih informacija koje su proslijeđene kolegama u Španiji. Pripadnici MUP-a Srbije su u januaru došli do saznanja da se organizovana kriminalna grupa, u čijem sastavu se nalaze državljani Crne Gore, BiH i Bugarske, bavi provalnim krađama na području Alikantea. U saopštenju se navodi da je srpska policija na osnovu te informacije i identifikacije pojedinih lica došla do saznanja o pripremi provalnih krađa i razbojništava na teritoriji Španije, o čemu je španska policija obavještavana od samog početka, „imajući u vidu da se dio priprema i dogovora vršio na teritoriji Srbije i da su pojedini pripadnici grupe imali prebivalište u Srbiji“.
OČI U OČI SA MONSTRUMOM
Sresti Batka značilo je umrijeti
„Kad sam prvi put čuo za nadimak Batko, kažu, imao sam sreću. Sreća je valjda bila što u tom trenutku on nije bio tu“, priča nam Sarajlija M.I., jedan od onih koji je imao nesreću sresti se sa Vlahovićem tokom rata na Grbavici. „U prvom paviljonu zatvorskog kruga na Kuli, u sobi s brojem šest, ležali smo, nas šesnaest, na podu, i čekali da nam bace nekoliko kriški kruha, kao izgladnjelim psima. U zatvorsku ćeliju ušao je vojnik, kratke brade, dugog vrata, i kazao da mu je maloprije poginuo najbolji drug od minobacačke na Trebeviću, i da će nas sve pobiti. Šutao je nogama koga je stigao, psovao, vikao, sve dok ga dvojica kolega nisu obuzdali i izveli iz prostorije. Spomenuo je kako smo imali sreće što tu nije Batko, koji bi nas sve po kratkom postupku. U naš paviljon, svakim danom pristizali su novi zatvorenici, sjećam se nekog prvoborca iz drugog svjetskog rata, nositelja desetak partizanskih odlikovanja. Pričao nam je kako su u Lenjinovoj odvodili ljude na prisilni rad, i da je gospodar života i smrti na Grbavici bio Batko. Govorio je da su se nesrbi skrivali pod lažnim imenima kako ih nebi otkrili i mobilizirali i maltretirali Batkovi ljudi. Kasnije sam, poslije rata, doznao da mi je najbolja prijateljica, koja je ostala na Grbavici, na sličan način promjenila ime kako bi preživjela. Svoj život dugujem emisarima iz Crvenog križa, jer sam njihovom registracijom, nešto kasnije stigao na listu za razmjenu. Na dan razmjene, u krugu zatvora, potrpani smo u tri kombija. Na nekoga se čekalo satima. Konačno smo i dočekali. U moj kombi ušao je Batko, nizak, nabijen mladić, prodornog pogleda, s dva broja većom šajkačom na glavi , samo je dao znak vozaču i kombi je krenuo. Prolazili smo pokraj novoizgrađene pravoslavne crkve prema restoranu Mlado jagnje ka Vracama, kad sam pogledao prema zgradi u kojoj smo živjeli. Htio sam vidjeti što je od nje ostalo, kad me Batko gurnuo na pod i pritisnuo čizmom govoreći, kako će ubiti svakog ko pogleda kroz prozor, da ne bismo vidjeli njihove borbene položaje. Kad smo stigli na Grbavicu, izveo nas je iz kombija, nakon kratkog dogovora sa svojim ljudima, naredio nam je da krenemo ispred njega ka mostu. Kod restorana Lav zaustavio je kolonu i rekao „sad nek vam je Bog na pomoći“ okrenuo se i otišao. Pod snajperskom vatrom sa jevrejskoga groblja kolona je prešla Vrbanja most na kojem su bila prepriječena dva Grasova autobusa, i ušla u slobodu.“
