„Nikada se nisam osjećao tako prazno kao nakon Pariza“
Jutro na dan utakmice probudio sam se bolestan. Osjećao sam se loše, imao sam problema sa sinusima što je već sada moja hronična boljka. Posljedice sudara i operacije koju sam doživio u Beču osjećam još uvijek, iako je od tada prošlo nekoliko godina. I upala pluća koju sam zaradio neposredno pred prvu utakmicu koju sam igrao po povratku u reprezentaciju posljedica je problema sa operiranim nosem, kojeg ću opet, jednog dana, morati operirati. Ipak, osjećao sam se mnogo bolje od Kenana Hasagića koji je također bio bolestan i niko nije znao hoće li uopće moći braniti ili biti na klupi. Dani između utakmica s Luksemburgom i Francuskom prošli su nevjerojatno brzo. Kada vratim film prijašnjih utakmica i priprema, sjetim se kako bi nam se uvijek desio neki kiks u pripremi utakmica ili stvarima koje su se dešavale oko reprezentacije ili putovanja. Ovoga je puta to bilo izvanredno, tri dana vrhunskih priprema za važnu utakmicu, sve je bilo odlično spremljeno i organizirano. Prije utakmice s Francuzima, održali smo sastanak sa selektorom i suradnicima iz stručnog štaba. Safet Sušić nas je napunio samopouzdanjem, govorio nam je, detaljno obrazlažući zašto to misli, da smo bolja ekipa od Francuske. Na kraju se pokazalo kako je bio upravu. Pomno je analizirao protivnika, pokazao nam elemente u kojima se vidi kako mi bolje igramo kao tim od Francuza što se u Parizu pokazalo tačnim. Prvo poluvrijeme smo izgledali briljatno, imali smo desetak udaraca na gol, a Francuzi niti jedan. Odmah nakon utakmice vidio sam mnoštvo komentara u kojima se optužuje suca Thomsona kako je prestrogo sviorao penal za Francuze. Ne želim to komentirati, ne zato što je Škot i što ćemo se opet sresti. Vrijeme je da prestanemo tražiti alibi u drugim stvarima. Uvijek nam je za poraze nego drugi kriv, ali mislim da ovo što nam se desilo treba podnijeti džentlmenski i izvući pouke za ubuduće. Sami smo krivi zato što nismo pobijedili. Nismo odigrali na isti način oba poluvremena, a to se osveti protiv jake reprezentacije kakva je Francuska. Velika je bila razlika između dva poluvremena. U prvom smo bili fantastični i da smo nastavili tako, pobijedili bi Francuze bez problema. Upali smo u rupu nekih dvadesetak minuta u drugom poluvremenu. Razmišljam cijelo vrijeme zašto nam se to desilo, da li zato što je u pitanju psihologija, mentalitet ili nešto treće. Psihologija igre je takva, kada vodiš i utakmica se bliži kraju, nesvjesno se povučeš. Nažalost, tada su Francuzi igrali najbolji dio utakmice, pritisnuli svim snagama i uspjeli izjednačiti rezultat. Da smo izdržali u tom dijelu utakmice, nikada nam ne bi mogli dati gol. Nisu imali izrađene akcije, sve prilike koje su imali bile su nakon prekida. Dugo igram, ali se nikada nisam praznije osjećao nego nakon ove utakmice. Svi smo bili potpuno prazni, nekako bi nam bilo lakše da su nas pregazili, nego da se završilo ovako kako se završilo. Nikad bliže, stalno smo sebi to govorili prije utakmice. Na kraju, ispostavi se da je doslovce bilo nikada bliže. Svega dvanaest minuta do Europskog prvenstva. Sreća je što imamo mjesec dana do prvih utakmica baraža. Razišli smo se iz Pariza po svim dijelovima Evrope i odlična je stvar što sada idemo u svoje klubove, a tamo nemaš puno vremena da razmišljaš o onome što se desilo. Boriš se za mjesto, boriš se za rezultat a to je najbolji način da se psihološki vratiš iz ove praznine u koju smo upali nakon utakmice i da se motiviramo za doigravanje. Za mjesec dana ćemo biti spremni i znamo šta nam je raditi, bez obzira s kim budemo igrali. Očekivao sam Tursku kao nositelja, no čekajući avion za Glasgow, čuo sam da su tu umjesto njih Irci. Moje želje su nevažne, jer one ne odlučuju, ali bi se s njima i Česima mogli nositi. Možemo mi i sa Hrvatima, ali ako pogledam šta se sve dešavalo posljednjih dana i godina, volio bih da njih izbjegnemo. Što se tiče same igre, protiv Hrvata bi imali veliku šansu za prolazak.
