Trijumfalna kapija bila je spremna za Bosnu i Hercegovinu, ali mi očigledno nismo bili spremni za nju. Grogirani i iznenađeni Francuzi, goropadna Bosna i Hercegovina, idealan scenarij za šamar fudbalskoj velesili i klasični nokaut koji bi ih poslao u repasaž. Scenarij kojeg smo sami izgradili za četrdeset i pet minuta, a onda ga sami i uništili u istom vremenskom roku. Pokazali smo da smo kvalitetni, ali ne i dovoljno zreli, pokazali smo da smo hrabri, ali ne i dovoljno mudri. Safet Sušić i njegovi izabranici pokazali su da zaista jesu na putu da postanu ekipa dostojna velikog takmičenja. Ali tek nakon što nauče na vlastitim greškama.
Zemlja je već decenijama, blago rečeno, u krizi. Putovanja nam nisu jača strana – Makarska nas možda ne želi, ali i dalje je destinacija broj jedan kada su u pitanju bosanski turisti. Država se raspada, privreda je u kolapsu, nezaposlenih je gotovo jednako kao zaposlenih, a onih koji ne primaju plaću daleko najviše. Prezimena na avionskim kartama i hotelskim rezervacijama u evropskim turstičkim središtima rijetko se završavaju na ić, imamo važnijih briga. A jedna od njih je očito i fudbal. Zmajevi su priča broj jedan – avioni su od nedjelje sletali na aerodrom De Gaulle kao na traci, autobusi dolazili u konvojima. Dodajte tome i činjenicu da je upravo fudbal najdraži način iskazivanja patriotizma za one koji žive daleko od domovine, od Njemačke, Belgije, Holandije, preko Skandinavije i Austrije, pa sve do Sjedinjenih Država i Australije i dobićete plavo-žutu rijeku na Champs-Elyssesu, Ajfelovom tornju i Concordeu. „Dvanaest sati leta, tri presjedanja, neplaćeno na poslu, nagovaranje supruge da krenemo,… Sve to nije mi teško kada vidim ovu masu, kada vidim ovoliko naših ljudi na jednom mjestu, čujem naš jezik i našu pjesmu usred Evrope“, govorio je Amel iz Phoenixa, čudeći se kako je u Evropi sve maleno, od liftova, toaleta i ulica, do – boca piva. Komplikovanim katakombama pariške podzemne željeznice, u vozovima, pattisseriama i brasseriama, romantičnim malim barovima i irskim pubovima, podno Ajfelovog tornja ili ispred Louvrea – tema je svugdje bila ista, pitanje kako pobijediti Francusku. Lajtmotiv i glavna dilema bio je Zvjezdan Misimović. Sušić je ranije najavio da će u Parizu iskoristiti recept iz Minska, a u njemu nije bilo Misimovića. Koji je u međuvremenu podigao formu, odigrao dvije dobre utakmice, odlučio meč protiv Bjelorusa i stvorio dilemu. Među navijačima, ali ne i selektoru. Bilo je jasno da Sušić neće riskirati da mu ostavljanje Misimovića na klupi neko prigovori kao pogrešan potez. Ili još gore da u baraž uđe sa nezadovoljnim Zvjezdanom. Laurent Blanc imao je potpuno drugačiji problem, a to je pritisak. Osjetilo se olakšanje u njegovom govoru poslije utakmice, osjetilo se da mu je pao kamen sa srca. Jednostavno, Francuzi više ne vjeruju u ovu ekipu, spočitavaju im bahatost, karakter i nezainteresovanost. Barem su spočitavali do drugog poluvremena. Čuveni L'Equipe tako je utakmicu najavio pitanjem „Hoćemo li uspjeti?“, a novinari na poluvremenu su već oštrili pera i spremali se za rafalnu paljbu. U čemu smo ih, nažalost, spriječili mi.
Prije malo više od godinu dana rezime katastrofalne partije protiv istog ovog protivnika na Koševu glasio je – ovo nam je škola. Danas možemo konstatirati kako jesmo naučili mnogo, ali i dalje nedovoljno. Te sarajevske noći nismo bili spremni, podcijenili smo protivnika i razbili su nas. Ovaj put ispravili smo takve greške, ali vlastitom panikom i nepotrebnim psihološkim pritiskom limitirali svoj učinak u drugom poluvremenu i tako dozvolili grogiranim Francuzima da se podignu sa koljena i završe ovu borbu na konopcima, ali kao pobjednici. Ključna riječ ove utakmice bilo je strpljenje. Francuzi nisu ekipa koja će jurnuti glavom bez obzira, nisu to uradili ni kod rezultatskog minusa. Blanc preferira mirnu igru u kojoj čeka grešku protivnika, i tako je i došao do prvog mjesta. Naš sistem sa jednim napadačem i pet veznjaka zato je bio idealan, jer smo neutralizirali njihovu sredinu i preuzeli loptu. Dok je lopta bila na zemlji, strpljivo kružila našim veznim redom do najbolje prilike da se probaci do Edina Džeke, djelovali smo fantastično. Francuzi su bili izgubljeni, njihova udarna igla Samir Nasri nevidljiv, samo ih je naša slaba efikasnost i nepreciznost, pad koncentracije Edina Džeke spasio od katastrofe do poluvremena. „Dominirali smo prvih sat vremena, a onda pali. Ne mogu reći da ne razumijem zašto, odigrali smo tešku utakmicu na teškom terenu u petak. A i kao da se nad nama nadvio neki pritisak, kao da nas je činjenica da smo blizu dobrog rezultata psihološki opteretila“, objašnjavao je poslije utakmice Sušić. No, činjenica je da je i Pape, koji je u prvom poluvremenu taktički nadmudrio Blanca i zaslužio čestitke, u drugom poluvremenu napravio grešku. Blaževićevo uvođenje napadača na uštrb veznjaka na poluvremenu revanša sa Portugalcima bio je, zaključili smo tada, fudbalski harikiri, a usporedbu s tim može i potez kojeg je napravio Sušić. Izveo je svog ključnog igrača, najboljeg pojedinca na terenu Harisa Medunjanina, zato što mu je „trebalo svježine u veznom redu“. Da, trebalo je, ali ne na ovaj način – Medunjanin je bio totalno iznenađenje za Blanca, čovjek koji je preuzimao na sebe tranziciju lopte iz zadnjeg reda prema Misimoviću, Miralemu Pjaniću i Senadu Luliću, i od kojeg je ovisila naša igra. Ulazak Adnana Zahirovića poremetio nas je, čisto jer se radi o potpuno drugom tipu igrača, mnogo defanzivnijem. A svježa krv se mogla dobiti i na Misimoviću ili Luliću. I dalje smo djelovali umorno, ali sada i neorganizovano i izgubljeno. A to donosi paniku, bespotrebna ispucavanja lopte, nervozne reakcije, česte faulove, kartone i penale… „Prije svega moram reći da mi je žao, bili smo jako blizu. Ne mogu zamjeriti nikome od svojih igrača, dali su maksimum svojih mogućnosti, borili smo se do kraja, ali nažalost nismo uspjeli. Mislim da smo kroz ove kvalifikacije, ali večeras posebno, pokazali da smo ekipa koja zaslužuje da igra na Evropskom prvenstvu i nadam se da ćemo taj cilj ispuniti u baražu“, sažetak je onoga što je Sušić poručio javnosti nakon utakmice. Nismo uspjeli i naredna prilika je u baražu. Treba ostati pozitivan. Ispunili smo svoj cilj, željeli smo biti drugi, nastaviti kontinuitet iz prošlih kvalifikacija i dobro je da smo uspjeli. Ali, ne smijemo sebi dozvoliti da ponovimo grešku kakvu smo, diletantski i amaterski, napravili nakon Španije u Zenici pod palicom “trenera svih trenera” Ćire Blaževića. Zažmirli smo tada na činjenicu da nas je kombinovana selekcija Španaca pregazila, rastavila na proste faktore i ismijala, te zaplivali u euforiju. Utakmicu u Parizu treba gledati kao zasebnu i maksimalno je izanalizirati, kako bi smo iz nje naučili i to iskustvo iskoristili u baražu. Tamo nas čekaju jednako kvalitetne ekipe, tamo nas čekaju ekipe koje nas sigurno neće podcijeniti i koje će znati i iskoristiti svaku našu manu. U gradu svjetlosti smo pokazali jedno lice koje nas je sve oduševilo, ono iz prvog poluvremena, u kojem smo igrali briljantno i gotovo bez greške, u napadu i odbrani. Istina, možemo zaključiti da je penal bio „navučen“, da je škotski sudija Craig Thomson „pogurao“ Francuze, ali ne smijemo se zaustaviti na tome. Napravili smo i mi svoje greške, pokazali svoje nedostatke i imamo mjesec dana da ih prepoznamo, detaljno analiziramo i popravimo do baraža. Uradimo li tako, ne trebamo se bojati nikoga.
LAURENT BLANC: Olakšanje, ali oprost još nismo kupili
„Na poluvremenu sam ušao u svlačionicu i rekao momcima da igramo zaista odlično, ali u slučaju da imaju želju da igraju baraž. Nakon toga na teren je istrčala druga ekipa“, ispričao je nakon utakmice Laurent Blanc, selektor Francuske, svjestan da je njegova ekipa u prvom poluvremenu u potpunosti nadigrana. „Gosti su se odlično postavili, hrabro i otvoreno, a mi smo djelovali nezainteresovano, jako loše. Kao da nismo uopće igrali, a s druge strane smo imali protivnika koji je igrao odlično. U nastavku smo se razbudili, tome su donekle doprinjele i izmjene, ali sada imamo zadatak da ovih 45 pretvorimo u 90 minuta, odnosno da igramo na ovom nivou čitavu utakmicu.“ Međutim, i francuske kolege svjesne su činjenice da nije samo Francuska ubacila u brzinu više, nego je i BiH zaigrala mnogo lošije u drugom dijelu. Razlog tome nije bila samo dobra igra domaćina, nego i totalni pad Sušićevih izabranika… „Očito je da je BiH odigrala lošije drugo poluvrijeme, ali ipak mislim da smo ih mi donekle natjerali na to. Mislim da je presudila naša želja, igrači su dali svoj maksimum, vidjela se na njima ogromna želja. Na kraju, kod 1:1, osjetio sam na njima toliku strast da sam i sam poželio ući i pomoći im da zabiju gol“, objasnio je Blanc. Zlobnici bi dodali da im nije trebao Blanc, dvanaesti igrač bio je Thomson, ali njima na čast. Kao i situacija iz drugog poluvremena kada je Elvir Rahimić ostao ležati na polovini domaćih koji nisu željeli izbaciti loptu van terena. Naravno, takvo ponašanje Francuzi nisu željeli komentirati, ali da nešto i dalje ne štima kada je u pitanju ova reprezentacija potvrdilo se na ulicama Pariza. U dva dana gotovo svi francuski navijači s kojima smo razgovarali pokazivali su ogromno nepovjerenje prema igračima i ekipi, bili su uvjereni da nas ne mogu pobijediti. I dalje svi spominju za njih sramne događaje iz Južne Afrike. Jedan francuiski kolega upitao je da li je konačno sprana ljaga s ove generacije francuskih reprezentativaca. „Ne. I neće još dugo. Dugo ćemo nositi taj ožiljak, a i kada malo zaboravimo, imamo stotine blogera, vas novinare i navijače koji nas podsjete na to. Za oprost ćemo morati uraditi puno više.“
Nikada brojnija bh. delegacija
Dan prije utakmice reprezentacija BiH imala je lakši trening na Stade de Colombe, u predgrađu Pariza, naizgled daleko od očiju javnosti. No, na tribinama se itekako našlo znatiželjnika. I ne samo na tribinama. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i federalni premijer Nermin Nikšić trening su odgledali gotovo sa atletske staze, i to u društvu predsjednika Komiteta za normalizaciju Ivice Osima. Legendarnog Švabu mediji su doslovno opsjedali, Francuzi mu se, kao uostalom i svi ostali, dive. Dok su se Zmajevi rastrčavali, na tribinama su bili i Duško Bajević i Sergej Barbarez, ambasadori Komiteta, te svi članovi ovog za sada jedinog fudbalskog tijela u našoj zemlji. Bio je tu i Faruk Hadžibegić, na utakmicu su stigli i Muhamed Konjić i Vedin Musi… Francuska televizija kao stručne komentatore je angažovala Arsena Wengera, Roberta Piresa i Bixentea Lizarazua, početni udarac izveo je čuveni košarkaš Tony Parker. Kako je lijepo Pape rekao dan ranije, Francuzi su tako dobro organizovani da zaslužuju da odigraju još jednu utakmicu, onu u baražu. Nažalost, ovaj put su oni slavili, a mi ćemo morati da sačekamo dodatne kvalifikacije…
Bez izjava u miks zoni
Stade de France građen je za finale Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj i kao jedan od najmodernijih stadiona ima i savršene uslove za rad novinara. Naravno, domaćini su priredili i miks zonu, kako ne bi smo morali prakticirati seoske običaje ganjanja igrača po hotelima. Ali, ovaj put su zakazali naši reprezentativci, koji se nisu pojavili u miks zoni, sa izuzetkom golmana Asmira Begovića. On je izašao pred mnogobrojne bh. novinare i rekao kako misli da smo zaslužili tri boda i plasman, te otkrio kako je Spahić bio fauliran prije penala. Nažalost, ostali igrači bili su previše utučeni i shrvani činjenicom da nismo prošli, što je razumljivo.
Safet Sušić: Zaslužujemo Euro!
Selektor Safet Sušić djelovao je utučeno nakon remija sa Francuzima. Dvojaki su osjećaji – većim dijelom utakmice nadigrali smo renomiranog protivnika, u periodima i dominirali, dočekali da se bivši svjetski i evropski prvaci raduju do suza zbog remija sa malom BiH, ali u isto vrijeme bili i svjesni činjenice da smo bili jako blizu. „Ne mogu nikome ništa zamjeriti. Penal? Ne znam, s mog mjesta nisam dobro vidio, mislim da je u najmanju ruku diskutabilan. Odigrali smo dobro, generalno. Pali smo u zadnjih pola sata i nesretno, jako nesretno primili gol. Ali, mislim da smo pokazali da smo dobra, kvalitetna ekipa, za respekt i da zaslužujemo Evropsko prvenstvo.“ Svaka je Papetova rečlenica na mjestu. Nažalost, nekoliko pogrešaka odvelo nas je u drugom smjeru. Da li bi selektor nešto promijenio da se utakmica igra danas? „Ne vjerujem. Dobro smo se postavili, igrali otvoreno i hrabro. Volio bih da sam mogao mjenjati kako sam želio, ali nisam. Hasagić se požalio na povredu noge na poluvremenu, povrijedio je drugu nogu, i nije mogao nastaviti. Kasnije je i Mujdža rekao da ne može više, da je povrijeđen, čak se izvinjavao što mora izaći,… Ali, generalno, ne bih promijenio nešto konkretno. Da smo ranije primili gol, poslao bih na teren Vedu Ibiševića, ali situacija je diktirala drugačije“. (Saša Ibrulj iz Pariza za Slobodnu Bosnu)