JOŠ JEDAN VIC O SLOVENCIMA I BOSANCIMA
Kada je prije nekoliko mjeseci slovenačka kompanija Energoplan prezentirala idejni projekat gradnje novog stadiona Grbavica u Sarajevu, činilo se na prvi pogled kako će BiH konačno dobiti pristojan nogometni stadion na kojem bi se, bez stida zbog ruiniranog izgleda, mogle igrati i međunarodne utakmice. Najavljeno je kako će Nova Grbavica biti stadion sa 25 hiljada sjedećih mjesta, kako će uz njega biti izgrađen veliki parking i poslovni centar te da će gradnja objekta, koja će trajati tri godine, koštati 75 miliona eura. Nekoliko mjeseci kasnije, ove su bombastične najave pale u vodu, nakon što su se slovenački investitori zainteresirani za gradnju u Sarajevu, našli pred bankrotom, blokiranih računa zbog ogromnih dugovanja u koja su upali gradnjom istog stadiona i poslovnog centra u Ljubljani.
SARAJEVSKI MILIONI ZA „STOŽICE“
Priča o slovenačkom investitoru i gradnji stadiona Grbavica zakotrljala se u junu ove godine, kada je nakon prvih najava o gradnji sportsko-poslovnog kompleksa, u Sarajevu održana i multimedijalna prezentacija projekta. Sada već propala kompanija Energoplan prezentirala je projekat nogometnog stadiona za 25 hiljada gledatelja i trgovačkog centra a predviđeno je kako bi se čitav kompleks trebao graditi na površini od oko 50.000 kvadratnih metara. Slovenci su tada kazali kako je kompletna investicija vrijedna oko 74 miliona eura. Stadion bi ostao u vlasništvu Željezničara dok bi šoping centar bio na raspolaganju investitoru koji bi ga prodao. Parking prostor za 650 automobila bio bi zajednički. Što se novca tiče, Slovenci bi prodajom poslovnih prostora mogli namaknusti oko 58 miliona eura dok bi za ostatak od 16 miliona eura morao da se pobrine Željezničar, odnosno nadležne institucije u Kantonu Sarajevo. Već tada je bilo jasno kako je projekat, odnosno, način finansiranja njegove gradnje problematičan. „Problem je tih 16 miliona eura. Jer, ono što smo mi ponudili prilikom prvih razgovora, kada smo i zatražili ovaj nacrt projekta, jeste zemljište na jednoj od najatraktivnijih lokacija u glavnom gradu BiH. Postavlja se pitanje je li nam isplatnije ostati bez 30.000 kvadrata i 16 miliona eura, što za naše uslove nije ni mali novac, ili možda prodati kompletno zemljište na kojem je sada stadion i pomoćni teren i s tim novcem jednostavno napraviti novi stadion na drugoj lokaciji. Jer, zemljište koje sada klub ima u svom vlasništvu vrijedi ne manje od 30 miliona eura“, kazao je nakon prezentacije projekta predsjednik Željezničara, Sabahudin Žujo. Taj projekat temeljio se na javno-privatnom partnerstvu sklopljenom između grada Ljubljane odnosno firme MOL i privatnog partnera GREP– joint venture firme sastavljene od tri kompanije. Ideja izgradnje novog Željinog stadiona potekla je od Dejana Ćuka, slovenačkog državljanina i, kako se tvrdi, magistra ekonomije bez iskustva, inače sina Zorana Ćuka, člana Skupštine FK Željeznicar. Sarajevski bi klub, prema preslikanom projektu javno-privatnog partnerstva iz Ljubljane, dobio novi stadion, a privatni partner bi sa investitorom dobio zemljište na kojem se sada nalazi pomoćni teren, kao i dio okolnog zemljišta namijenjenog za parking. Prema toj ideji, grad bi poklonio zemlju Slovencima, a oni bi zauzvrat napravili stadion. Lijepo zamišljeno, pristojno upakovano na promociji u elitnom sarajevskom hotelu, nakon koje se čekalo još samo usvajanje Zakona o javno-privatnom partnerstvu, kojeg je ove sedmice i usvojila Skupština Kantona Sarajevo. No, dvije su činjenice pokvarile zamišljeni projekat gradnje stadiona-bankrot ljubljanske firme Energoplan i ogromni troškovi gradnje i održavanja Stožica koje su već postale ogroman teret na plećima ljubljanskih poreznih obveznika. A čini se kako su novac koji je trebao naći Grad i Kanton, riječ je o 16 miliona eura, namjeravali preusmjeriti u finansiranje i održavanje sportsko-poslovnog kompleksa Stožice i povući se iz posla u BiH, kako su to slovenačke firme i pojedinci uradili mnogo puta do sada u proteklih petnaestak godina.
I PUKOVNIK I POKOJNIK
Prije tri godine Ljubljana je, nakon najava gradonačelnika Zorana Jankovića kako će se graditi Stožice, za privatnog partnera u ovome poslu odabrala GREP, zajedničko preduzeće kojeg su činili kompanije Gradis G, Energoplan i Merkur, koji je kasnije istupio iz ove firme. GREP je ponudio 81 milion eura za osam hektara zemljišta, na kojem se trebao graditi trgovački centar. U isto vrijeme GREP je dobio i bankovnu garanciju od 25 miliona eura kojom je garantiran dovršetak radova na stadionu i drugim objektima do 30. juna 2010. godine. U junu 2008. godine GREP za investitora, odnosno, vlasnika trgovačkog centra bira Deltu Miroslava Miškovića, koji za shopping centar nudi 242,5 miliona eura, te nakon potpisa ugovora odmah uplaćuje pet miliona eura. Međutim, zbog globalne krize, Delta nije bila u stanju plaćati ostale dogovorene tranše, pa je ispala iz igre sredinom 2009., a od tada je gradnja finansirana odgođenim plaćanjem podizvođačima, firmama koje su upošljavale uglavnom srbijanske i bh. radnike. Ovakav je način poslovanja doveo i do samoubistava pojedinih vlasnika privatnih firmi koje nisu mogle opstati sa dugovima nastalim neplaćanjem od strane naručitelja radova. Tako je samoubistvo izvršio Ivan Selinšek, vlasnik i direktor kompanije Varkos, koji nije izdržao pritisak ovoga posla. Nakon što je postalo jasno kako je nemoguće naći privatnog partnera za posao koji je već bio započet i neizvjestan, ali koji je istovremeno predstavljao političko i predizborno obećanje gradonačelnika Ljubljane pred izbore koji su se približavali, Ljubljana i Slovenija su uspjeli dogovoriti kredit od NLB banke u iznosu od 150 miliona eura. Prema nekim izvorima, to sindicirano kreditno zaduženje se kasnije popelo na 250 miliona eura. U junu 2009., godinu dana prije završetka predviđenih radova, austrijska Supernova ulazi u GREP sa dva i po miliona eura dokapitalizacije a u isto vrijeme Mišković i Delta najavljuju tužbu protiv Ljubljane u slučaju raskida ugovora. Tužbu, također, najavljuje i Zoran Janković prema Delti zbog štete koju je Delta napravila neplaćanjem obaveza. Nesporazum je nastao jer Janković traži da Delta finansira izgradnju stadiona i dvorane, a Mišković u isto vrijeme tvrdi kako je potpisao ugovor samo za izgradnju trgovačkog centra. Tokom 2009 godine, zbog nedostatka novca, gradnja se izvodi odgođenim plaćanjem podizvođaćima, kako je u svojim medijskim istupima ustvrdio direktor GREP-a, Uroš Ogrin. Od trenutka isključivanja Delte iz posla, koja je trebala donijeti u Stožice 242,5 miliona eura, stara finansijska struktura (javno-privatno partnerstvo) je pala u vodu, a nova još nije bila zajamčena. Lavovski dio finansiranja temeljen je na sindiciranom kreditu, koji Janković obećava od ljeta 2009. godine. Kredit je od strane NLB banke odobren tek u maju 2010. godine, a podizvođači radova nisu primili svoje novce više od godinu dana. Početkom aprila prošle godine objavljeno je da će za održavanje stadiona i dvorane biti potrebno više od dva i po miliona eura a te bi troškove trebala snositi Ljubljana. Kada je predstavljan projekat izgradnje nove Grbavice nije kazano ko će snositi troškove održavanja, ali je sasvim sigurno da to, u ovakvoj situaciji, Željezničar finansijski neće moći izdržati jer i trenutno održavanje u iznosu od 300 hiljada maraka godišnje predstavlja veliko opterećenje za klub. U apilu prošle godine čak i Zoranu Jankoviću postaje jasno da je javno-privatno partnerstvo propalo, te traži od države da se uključi u završetak gradnje i održavanje stadiona i dvorane. Bivši slovenački premijer Borut Pahor je to prihvatio, jer sam projekat postaje sve više politiziran, a opozicija sve više kritikuje Jankovića i Pahora. Štaviše, Pahor ne krije da podržava Jankovićev projekat, te hoda svijetom i traži dokapitalizaciju za Stožice, što u javno-privatnom partnerstvu temeljenom na zdravim osnovama i nije potrebno. Tako je došao i do nedavno smaknutog libijskog lidera Moamera Gadafija, kojem se svidio projekat, Gadafi je u decembru 2010. godine obećao dokapitalizaciju u vrijednosti od 30 miliona eura. Međutim, krak pobune u arapskom svijetu zahvatio je i Libiju, Gadafi se povlači iz posla i ostavlja Stožice bez obećanih miliona, te ionako lošu finansijsku konstrukciju projekta izgradnje stavlja pred još veće probleme. Kriza je dostigla vrhunac onog momenta kada Janković zvanicno objavljuje da je došlo do prekoračenja troškova u iznosu od gotovo 40 miliona eura. Tada su objavljeni i dijelovi iz ugovora o javno-privatnom partnerstvu između grada Ljubljane i GREP-a, u kojem, između ostalog, stoji i slijedeće: „Ako nastane pozitivna razlika između ugovorene cijene i troškova nakon izgradnje, privatni partner će uplatiti tu razliku na račun javnog partnera. Ako dođe do negativne razlike, onda će javni partner uplatiti taj iznos novca na račun privatnog partnera kako bi projekat izgradnje stadiona i dvorane bio kompletiran.“ Što znači kako bi grad i Kanton Sarajevo morali plaćati razliku novaca kako bi gradnja bila završena, baš kao što to danas plaćaju poreski obveznici u Ljubljani. Negativna razlika je iznosila 40 miliona eura, samo za sportski dio. Taj trošak sada snosi javni partner – Ljubljana. Grad je morao platiti više od milion eura za gradnju dvorane, a sada se čeka da se račun za izgradnju stadiona ispostavi ljubljanskim poreskim obveznicima.
VRAĆA LI SE MIŠKOVIĆ U BIH?
Priča o gradnji ljubljanskog stadiona i nakani istih ljudi da grade poslovno-sportski kompleks u Sarajevu dobija na važnosti kada se zna kako niti jedan stadion ili sportski objekat koji je na ovakav način građen na prostorioma bivše Jugoslavije, a takvi su zagrebačka ili splitska Arena, ne može „preživjeti“ bez izdašnjih dotacija lokalnih vlasti za održavanje. U gromoglasnim najavama ovog projekta slovenački investitori i njihovi lokalni predstavnici govorili su kako od grada Sarajeva i Željezničara žele samo zemljište, no kasnije se priča okrenula pa su počeli govoriti i o 16 miliona eura gotovog novca koje bi im trebale uplatiti gradski i klupski dužnosnici?! Ukoliko se zna kako je slovenačka privreda u teškoj krizi, kako tamošnje kompanije bankrotiraju ili posluju na rubu isplativosti, jasno je kako Slovencima ovih 16 miliona eura trebaju podhitno a sve kako bi, kaoo tvrde upućeni, pokrpali finansijske rupe koje imaju sa Stožicama ali i kako bi povukli posljednju tranšu kredita od NLB banke u iznosu od 64 miliona eura. U cijeloj priči o projektu gradnje stadiona važno je napomenuti još jednu činjenicu. Građevinska kompanija Primorje preuzela je izgradnju tunela Vijenac na koridoru Vc od propalog SCT-a prije nekoliko mjeseci. Primorje je, zajedno sa SCT-om, radilo na izgradnji Stožica, te su zajedno u crno zavili sve podizvođače. Ova je kompanija pred finansijskim kolapsom te zajedno sa Energoplanom, kojem su blokirani računi, grozničavo traži 20 miliona eura gotovinje kako bi podigli novi kredit od 200 miliona eura za svoje poslove u ruskom Sočiju i ljubljanskim Stožicama. Nakon što je Skupština sarajevskog kantona početkom nedjelje usvojila Zakon o javno-privatnom partnerstvu a imajući na umu sudbinu poduzeća koja su se pojavila kao potencijalni investittori gradnje nove Grbavice, mnogo je pitanja još uvijek ostalo bez odgovora. Prije svega, ko bi Željezničaru, ako se desi da investitor izađe iz projekta kao što se to desilo u Sloveniji, gdje je Miškovićeva Delta ispala iz projekta zbog neplaćanja dogovorenih tranši, dao novac za dokapitalizaciju? Da li bi nakon toga stadion dospio pod hipoteku i da li bi država stala upotpunosti iza ovog projekta, kao što su se Pahor i Janković digli da spase predizborno obećanje o gradnji Stožica? Obzirom da se još uvijek vodi spor između grada Ljubljane i Delte oko odštete za (ne)izvršene obaveze, postoji realna mogućnost da Slovenci ponovo izaberu Miškovića za privatnog investitora kao kompenzaciju za izgubljeni posao u Sloveniji. Tada bi, kao što se to desilo u slučaju gradnje poslovnog centra u Tuzli, Mišković možda mogao ući u posao sa svojim bivšim poslovnim partnerom Fahrudinom Radončićem, koji je, u ranim poratnim godinama bio član uprave Željezničara. U isto vrijeme treba naglasiti kako je vrijednost radova na izgradnji stadiona i dvorane Stožice premašila planirani iznos za 40 miliona eura, stoga postoji mogućnost da se novac predviđen za novu Grbavicu prebaci u Sloveniju. Pitanja o načinu održavanja stadiona (samo za održavanje Stožica treba tri milliona maraka godišnje, točno onoliko koliko je godišnji budžet Željezničara), ko će upravljati stadionom, kakva će biti reakcija građana kada saznaju da se novac od poreskih obveznika koristi za održavanje stadiona su pitanja na koja još uvijek nema odgovora. Obzirom kakva je poslovna sudbina slovenačkih investitotra, sumnjamo kako će na ova pitanja biti uopće i odgovoreno. Trenutno se u Sloveniji vode velike rasprave o isplativosti i transparentnosti načina izgradnje Stožica. Stadion i dvorana su završeni uz enormne dugove kroz kredit, a za završetak trgovačkog centra nema novca, iako je trebao biti otvoren krajem prošle godine. Javnost je protiv toga da grad Ljubljana plaća održavanje objekata dok gradonačelnik Janković čini sve da raznim sportskim priredbama poveća posjećenost sportskog centra. Tako je NLB banka zbog ogromnog kredita koji su dali, pod pritiskom osigurala četvrti Final four NLB lige, a sve do dana kada je podnio ostavku, premijer Pahor je činio sve da osigura održavanje košarkaškog prvenstva Evrope 2013. godine upravo u Stožicama.