Oprosti im PAPE

 

„Nekima je, izgleda, bilo teško igrati pred ovakvim tribinama. Fudbaleru se ne može desiti ništa ljepše nego igrati ovakve utakmice. Za ovakve smo utakmice trenirali, za ovo sam igrao dvadeset godina, vucarao se po hotelima, putujem iz dana u dan i kada nam se treba desiti nešto prelijepo, nešto veliko, onda ne napravimo ništa od onoga kako smo se dogovorili.“ Ne, nije ovo izjava Emira Spahića ili Elvira Rahimića nakon lisabonskog horora. Nije niti razmišljanje selektora Safeta Sušića nakon najtežeg poraza njegovoj trenerskoj karijeri. Riječi su ovo Sergeja Barbareza, kapitena reprezentacije BiH na utakmici koju je igrao u Beogradu, u oktobru 2005. godine protiv Srbije i Crne Gore u Beogradu, utakmice koja je odlučivala putnika na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Šest godina kasnije, pokazat će se nakon dvomeča doigravanja sa Portugalcima, ništa se u našem nacionalnom timu nije promijenilo. Izuzev jednog ili dvojice igrača, na lisabonskom se Stadionu svjetla u ime reprezentacije BiH predstavila grupa plašljivaca. Danima je Sušić upozoravao, molio i objašnjavao kako treba igrati protiv Portugalaca. I onda su oni zbog kojih je cijela zemlja bila na nogama napravili isto zbog čega je i Barbarez nakon Beograda bio ogorčen svojim suigračima. „Igrali“ neku svoju utakmicu, mimo dogovora i Sušićevih naputaka.     

 

ZENIČKO KROMPIRIŠTE

 

Minute neposredno nakon što je njemački sudija Wolfgang Stark svojim zviždukom za kraj napokon okončao sramotu u Lisabonu značile su bolno otrježnjenje i povratak istini. Mogu reporteri BHT 1 potpuno suludo tvrditi kako su, nakon ovakve utakmice „ponosni“ (na što Bože dragi) i kako je „ako ni zbog čega drugog, zbog narednih utakmica ovaj poraz dobro došao kao putokaz za budućnost“ (o Bože dragi?!), istina je jasna i bolna. Nogometna je reprezentacija BiH prokockala četvrtu veliku priliku za plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Nogometna reprezentacija BiH je ekipa koja u svojih petnaestak godina postojanja nije uspjela pobijediti, izuzevši prijateljske mečeve, niti jednu veliku reprezentaciju niti slaviti u bilo kojem odlučujućem meču. Nismo pobijedili Dansku, Srbiju, nismo ni Tursku, Španiju, Portugal niti Francusku. Mentalitet gubitnika, kreiran u postratnim godinama, hranjen nerealnim očekivanjima i identitetom vječite žrtve koju potkradaju sudije, UEFA, Platini, CIA… i ko sve još ne, pokazao se ključnim. I to ne mogu promijeniti povremeni bljeskovi Edina Džeke, sve rjeđa lucidnost Zvjezdana Misimovića ili požrtvovanost i ozbiljnost Saše Papca. Safet Sušić je bio na najboljem putu da svojim profesionalizmom i poštenim odnosom prema lopti od nje dobije natrag ono što je očekivao. No, ni njemu se nije dalo. Pričati o tome da li je na Euro zaslužila ići reprezentacija zemlje koja nema poštenog nogometnog travnjaka, koja se guši u siromaštvu i u kojoj prosječan Bosanac razmišlja da li djetetu kupiti čizme za  zimu ili skupu kartu za utakmicu doigravanja, sada je nevažno. No važno je reći kako je zato na zenički travnjak, koji su Portugalci s pravom nazvali krumpirište, prošlog petka jurila sva sila ovdašnjih kantonalnih, entiteskih i državnih moćnika u skupim službenim passatima i audijima, praćena brojnom policijskom pratnjom. Tu je noć cestom koja vodi ka Zenici protutnjalo službenih, brat bratu, milion-dva maraka. Dnevnice, gorivo, troškovi policijske i službene pratnje za njih samo tu noć bile su dovoljne kako bi se kupio novi travnjak Bilinog polja. Travnjak koji su nam, kao, popravljali stručnjaci iz Slovenije, iako u Laktašima postoji firma koja je postavljala travnjak milanskog San Sira i koja će uređivati ukrajinske terene tokom Eura naredne godine. Ali, laktaške vlati trave Zenici još uvijek nisu dovoljno dobre.    

 

IZMEĐU BAKE I ĆIRE

 

Prva velika prilika za odlazak na Evropsko prvenstvo pružena nam je u oktobru 2003. godine. Igrali smo na sarajevskom Koševu protiv Danske. Trebala nam je pobjeda, na kraju je završilo neodlučeno. Desetak minuta nakon što je okončana utakmica tadašnji selektor reprezentacije, Blaž Slišković, izišao je pred novinare. “Poslije svakog neuspjeha i uspjeha direktor Pašalić je bio samnom. Međutim, ‘kurve’ iz Saveza nisu se pojavljivale ni danas, kada svi žalimo, niti kada smo ranije gubili. Zato su znali poslije pobjede nad Norveškom doći da se slikaju i kažu kako je sve što radimo za BiH. Znaju se busati kada pobjeđujemo, a ne znaju se pojaviti kada nam ne ide dobro. Gdje su sada, kada je nama i narodu BiH teško zbog ishoda ove utakmice? Stalno bježe od odgovornosti i izgleda da tome nema kraja. Čelni ljudi Saveza su činili sve kako bi se ova utakmica upravo ovako završila. Jednog dana ću reći i mnogo više detalja oko toga.” Bila je to rečenica koju je Baka kasnije ponavljao mnogo puta, no nikada nije otišao do kraja i kazao što zaista misli o ljudima koji su ga okruživali, dešavanjima u i oko reprezentacije. Slišković je poprilično neuspješno vodio tim koji je tek na kraju popravio blijed dojam s početka kvalifikacija. U početku se okretao raznim rizvićima i ikanovićima, špekuliralo se često kako je većina od njih dres obukla isključivo zato ne bi li podigla svoju vrijednost na tržištu, što je tvrdnja koja stoji uzme li se u obzir koliko su utakmica takvi nogometaši odigrali za nacionalni tim nakon potpisivanja ugovora u inozemstvu. Lutao je, “podmlađujući” reprezentaciju igračima u četvrtoj deceniji života rušeći tako njezin kakav-takav ugled, da bi tek sredinom kvalifikacija shvatio ono što su svi znali. Tada je reprezentacija bez Bolića, Baljića i Barbareza bila nemoćna. Slišković i Pašalić su, uz pomoć pokojnog Milana Jelića, tadašnjeg predsjednika NS BiH, izašli kao pobjednici iz sukoba sa Jusufom Pušinom, koji nikada nije krio da mu Baka nije bio prvi izbor na mjestu selektora. Aleksandar Ristić nikada nije dobio priliku na klupi reprezentacije, iako je to Pušina žarko želio, a tandem Slišković-Pašalić nastavio je dalje, u nove kvalifikacije koje su nam, po prvi put nakon rata, donijele susrete sa reprezentacijom države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora. Pokazalo se i izgubljenu drugu veliku priliku za plasman na veliko takmičenje, ovoga puta Svjetsko prvenstvo. Kvalifikacijski su mečevi kulminirali tačno dvije godine nakon okršaja sa Dancima. Mjesto bitke ovoga je puta bila beogradska Marakana. Bio je to, ispostavit će se te večeri, pakao kakav nije uspio opisati ni Dante u jednom od svojih krugova. Oko šest stotina navijača reprezentacije BiH bili su meta divljačkog iživljavanja, na tribinama se tokom svih devedeset minuta igre vodio neravnopravan rat koji je počeo sat i po prije utakmice, na ulicama oko stadiona. Oko petnaest hiljada navijača iz Republike Srpske, od kojih je većina došla sa kartama za utakmicu koje su im kupili Savo Milošević i Ognjen Koroman, reprezentativci SiCG rodom iz BiH (Janja i Pale), pjevala je pjesme od kojih se svakom normalnom biću ledila krv u žilama. Pala je, pala je, pala je, pala je na Markaleeeee orilo se iz desetina grla u trenutku dok je autobus sa reprezentativcima BiH, uz neviđeno policijsko i žandarmerijsko obezbjeđenje, ulazio na Zvezdin stadion. U paklu Marakane, hramu srpskog šovinizma, leglu primitivizma i, blago rečeno, najnižeg nacionalističkog orgijanja koje je kulminiralo pjesmom kako će, umjesto Kosova, Bosna biti srce Srbije, utakmica drugačije nije ni mogla biti završena nego pobjedom SiCG. Te bi večeri u Beogradu i mnogo kvalitetniji i veći igrači od prestrašenih Vedina Musića ili Zlatana Bajramovića, izgubljenih poput Sergeja Jakirovića na Marakani izgubili utakmicu i ostali bez devet miliona eura, kolika je bila zarada reprezentacija koje su izvadile vizu za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj. Slijedeće smo kvalifikacije odigrali blijedo, bez uspjeha, smijenjen je Fuad Muzurović, nakon njega i Meho Kodro, a onda je stigao – Ćiro. Ocvali nogometni opsjenar doveden je u trenutku kada se ozbiljno ljuljala stolica iljama i suljama u NS BiH. Manevarski potez urodio je plodom, Blažević je majstorski pritisak medija i javnosti preokrenuo u svoju korist, usput dobivši u ruke zanimljivu igračku, sa nogometašima u vrhunskoj formi poput Vedada Ibiševića, Zvjezdana Misimovića ili Edina Džeke koji su imali Njemačku pod svojim nogama. Blažević je manje-više uspješno plovio kvalifikacijama, pobjeđujući u Estoniji i Armeniji, no nije uspio niti jednom slaviti protiv jakih, protiv Turaka i Španaca. Baraž u novembru donio je Portugal bez Cristiana Ronalda. Blažević je šarmom i uzvicima kako će im, Portugalcima dakle, je..ti majku potpalio nadu kako se improvizacijom može napraviti rezultat. No, i njegova je priča okončala porazom i bolnim otrežnjenjem, isto onako kako je završila Sliškovićeva havarija. Tadašnji je portugalski selektor Carlos Queiroz nekoliko puta išao u Hoffenheim i Wolfsburg gledati naše nogometaše, Blažević je u isto vrijeme išao na modne revije u kuću Ejupa Ganića i igrao monopol u Sarajevu s Halidom Bešlićem. U Lisabonu je izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošću, u uzvrtau u Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako nije stručnjak niti taktičar, nego samo dobar motivator. Morao je igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimovića kao trećeg napadača, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi već jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reći hvala. Bila je to treća sreća, kako za Blaževića tako i za BiH, no Ćiri sa bh. timom nije uspjelo ono što mu je pošlo za rukom nekoliko godina ranije, sa Hrvatskom i Iranom.

 

SRCE I DUŠA ZA MRVU RADOSTI

 

Nakon poraza od Portugalaca te novembarske noći 2009. godine u u Zenici, napisali smo ono što Savez nakon Blaževića treba napraviti. Dakle, ostaviti ključnu grupu igrača na okupu i pronaći trenera koji će znati kako je ubojita ljevica Sejada Salihovića, trenera koji tačno zna šta Medunjanin može odigrati, selektora koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. Skoro sve to dobili smo u Safetu Sušiću, najboljem selektoru koji je ikada bio na klupi bh. reprezentacije. Sušić je uradio sve, odnosno, gotovo sve što je trebalo. Na kraju je kvalifikacija riješio dileme oko prvog golmana, donekle popustio kada je u pitanju poziv igračima koji, ma kako nadareni i simpatični bili (Muslimović) bez kluba ne zaslužuju mjesto u najboljem timu. No, Sušićev je izbor najboljih igrača bio sužen i, zanimljivo, bio je prvi selektor koji nije mogao, izuzevši golmana Asmira Avdukića, bilo koga iz domaćeg prvenstva pozvati reprezentaciju jer jednostavno igrača reprezentativnog kvaliteta u Premijer ligi nema. Strpljivo je i staloženo, nerijetko izložen nemilosrdnom, uličarskom  šibanju ovdašnje internetske javnosti i dijela medija, gradio tim koji će dvanaest minuta prije kraja posljednje kvalifikacijske utakmice, biti ne Evropskom prvenstvu. Možda je jedini njegov neuspjeh bio remi u Tirani, no nadoknađeno je to kasnijim pobjedama. Sušić je došao do baraža, nesretna igra kuglica donijela mu je opet Portugalce. I ostavila ga, kao i njegove prethodnike, pred vratima raja i bez deset miliona eura s kojim bi NS BiH konačno mogao izgraditi pristojan stadion i teren kojeg se nećemo stiditi. Raspravljati o taktici, razlozima poraza, o tome jesmo li lisabonskih šest golova primili zbog crvenog kartona Senada Lulića bespredmetno je raspravljati. Besmisleno je i nisko za poraz okrivljavati isključivo momka iz Jablanice koji je, uz Asmira Begovića i Mensura Mujdžu otkrovenje ovih kvalifikacija. Nisko jer isti oni koji tako nešto tvrde nisu ni slova nakon Pariza rekli svojim prijateljima iz reprezentacije i zamjerili zbog skrivljenog penala bez kojeg bi, u konačnici, bili pošteđeni užasa doigravanja i lisabonske sramote. Veliki je Abdulah Sidran, prije desetak-dvanaest godina napisao: „Znam samo da se u Bosni mrva radosti cijelom dušom plaća.“ A u Lisabonu su naši nogometaši igrali i bez duše i bez srca. Bez toga tim, objektivno lošiji od Portugala i ne može očekivati ništa više do mreže napunjene do vrha. I sramote umjesto radosti. A dušu i srce ili imaš ili nemaš. To im Safet Sušić, koji je u poznim godinama za Jugoslaviju na SP u Italiji igrao velikog srca i pune duše, ne može usaditi ni tokom priprema niti u svlačionici. To se ned dobija bahaćenjem prije utakmica i pompeznim izjavama. Srce se pokazuje na terenu, a ne na konferencijama za štampu i izjavama novinara. S time se, jednostavno, rodiš.