JA NISAM ČOVJEK, JA SAM CANTONA!
Vjerovatno najkarizmatičniji nogometaš svih vremena, Eric Cantona ima novi cilj u svom ionako zanimljivom životu. Odlučio se, naime, kandidirati za predsjednika Francuske. Nekadašnji legendarni nogometaš Manchester Uniteda i francuske reprezentacije, poznat po golovima, ali i kung-fu udaranju navijača Leedsa, uputio je pismo gradonačelnicima francuskih gradova bez čije se podrške ne može službeno kandidirati. Cantoni je, da bi ušao u predsjedničku utrku, potrebno 500 potpisa gradonačelnika. No, pravi cilj njegove kandidature nije borba za fotelju. „Želim pomoći beskućnicima u Francuskoj. To je osnovno pitanje moje kandidature jer upravo na tom pitanju mogu najviše pomoći svojim sugrađanima. Pitanje beskućništva tiče se desetaka milijuna ljudi“, kazao je Cantona, da bi, nekoliko sati nakon što je na noge digao cijelu Francusku zbog objave kandidature za predsjednika, priznao pravi cilj. „Namjerno sam rekao da želim biti predsjednik jer sam želio privući pozornost ljudi na Fondaciju Abbe Pierre, koja se bavi problemom beskućnika! Nije mi cilj biti predsjednikom.“
SVIJET PO ERICU
Nije ovo prvi put da se Cantona na političkoj sceni obračunava sa francuskim predsjednikom, koji mu je često meta u njegiovim javnim istupima. Nakon što je Nicolas Sarkozy pobijedio na predsjedničkim izborima i nakon što nije uspio smiriti žestoke rasne proteste na ulicama francuskih gradova, Cantona je otišao tako daleko da ga je usporedio sa liderom radikalne francuske desnice, Jean Marie Le Penom. „U Francuskoj smo inače sposobni slaviti ljude poput Napoleona, koji nam je vratio ropstvo. Sada je Napoelona zamijenio čovjek koji je za mene, jednostavno, Le Pen sa maskom-Sarkozy.“ Prije godinu dana pozvao je Francuze i Britance na bojkot bankarskih kuća. Poziv na ekonomsku revoluciju uputio je studentima i djelatnicima javnih institucija koji su tada žestoko prosvjedovali protiv spašavanja privatnih banaka novcem poreskih obveznika. „Umjesto da prosvjedujemo, trebali bismo otići u banke i izvući našu ušteđevinu van. Mislim da bi to prouzročilo istinsku revoluciju“, rekao je Cantona „Samo moramo otići do bankomata i podići našu ušteđevinu. Učini li to puno ljudi, cijeli će financijski sustav pasti. Neće više biti oružja, ratova niti bilo čega sličnog.“ Eric Cantona je Francuz kojeg su voljeli Englezi. Anglofil koji uvijek tvrdi kako se više osjeća Englezom. “Ne želim pričati o Francuskoj. Tamo sam rođen, ali se osjećam kao Englez. Francuzi su glupi i sebični, a uvijek očekuju da im drugi govore da su najbolji. Proveo sam puno lijepih godina u Engleskoj i volim njihov pristup nogometu“, izjavio je jednom prilikom šokiranom novinaru pariskog dnevika. Rođen je u Parizu 1966. godine. Taj je datum, obzirom da je Engleska te godine osvojila svoj prvi i jedini naslov prvaka svijeta u nogometu, bio odličan za marketinšku službu Manchester Uniteda. Prodali su na hiljade majica na kojima je pisalo ‘66 je bila odlična godina za engleski nogomet. Tada je rođen Eric. Njegov je otac bio dijete imigranata sa Sardinije i nedugo po Ericovom rođenju porodica se preselila u Marseille. Živjeli su jednostavno i skromno, a Eric je ubrzo postao redovan posjetitelj utakmica Olympiquea na stadionu Velodrome. Profesionalni nogomet počeo je igrati sa 16 godina u Auxerreu. Nedugo potom, u tom je gradu sreo i svoju prvu suprugu, Isabelle, sestru tadašnjeg suigrača Bernanda Ferrera. Turbulenta nogometna karijera bila je obilježena sukobima sa autoritetima, neobičnim ponašanjem i burutalnom iskrenošću koja mu je ubrzo na leđa prišila epitet bad boya. U vrijeme dok je igrao za Auxerre kažnjen je neigranjem za reprezentaciju jer je tadašnjeg francuskog selektora Henri Michelea nazvao „vrećom govana“. Nedugo kasnije, suspendirao ga je i Marseille kada je bacio dres na teren iz protesta, jer je zamijenjen u prijateljskom meču protiv moskovskog Torpeda. U Montpelliereu je također suspendiran zbog tuče sa suigračem. Prvi se put oprostio od igranja nogometa, kada je imao 25 godina, nakon što je zaradio dvomjesečnu zabranu igranja. Zločin? Kao kapiten Nimesa, gađao je loptom sudiju u glavu. Prvo je dobio kaznu od mjesec dana, a nakon što je članovima disciplinske komsije na saslušanju kazao kako su budale, kazna mu je udvostručena. No, odluku o umirovljenju je ubrzo promijenio, Nije htio otići na probu u engleski Sheffield Wednesday, nego je u februaru 1992. godine potpisao za Leeds United. U svega nekoliko utakmica klub je katapultirao u vrh tabele a sebi je obezbijedio status zvijezde. Jedva devet mjeseci nakon što je stigao u Englesku, preselio je na Old Trafford u transferu vrijednom 1.2 miliona funti. U svojoj prvoj sezoni sa Unitedom, osvojio je naslov prvaka. Franck Sauzée, koji je sa njim igrao u reprezentaciji i Marseilleu, kazao je kako je Eric uvijek bio laka meta svakog autoriteta. „Eric je uvijek bio takvog karaktera i principa i uvijek je stajao iza svojih načela i branio druge. Većina igrača će vam kazati kako je bio obožavan u timu i nesebičan, za razliku od mnogih drugih napadača. Ali, nogometni svijet ne voli igrače koji glasno govore ono što misle.“
KAD GALEBOVI SLIJEDE
Cantona je uvijek bio beskompromisan, prgav i ostati će vječno upamćen kao napadač koji je skoro dobio više kartona nego postigao golova, prvi igrač koje je završio u zatvoru zbog tučnjave sa navijačima na terenu. U jednoj je utakmici dobio žuti karton i zbog toga se sa sucem svađao nekoliko minuta. Pola sata kasnije, zbog grubog starta s leđa na protivničkog igrača dobio je crveni karton. Novinarima je nakon utakmice pojasnio: „Prvi žuti karton sam zaradio zbog gluposti. Ono nije bio ni prekršaj, a kamoli karton. Drugi žuti karton sam zaradio jer sam htio sucu pokazati šta je prekršaj za žuti karton.“ No, slučaj po kojem će zauvijek ostati upamćen desio se na utakmici Manchester Uniteda i Crystal Palacea, 2005. godine, kada je kung fu udarcem oborio na zemlju navijača Matthew Simmonsa. Nakon što ga je sudac istjerao sa terena zbog namjernog prekršaja nad Richardom Shawom, Cantona je krenuo van. No na putu prema svlačionici Simmons ga je izvrijeđao, nazivajući ga prljavim francuskim gadom. Cantona je poludio, potrčao prema njemu i nogama ga, u stilu Bruce Leeja udario u prsa. Nakon presude zbog udaranja uslijedio je jedan od historijskih trenutaka u svijetu nogometa. Došao je na konferenciju za novinare i izrekao jednu jedinu rečenicu, namjerno otežući i zastajkujući: „Kad galebovi… slijede koču, čine to zato… što misle… da će im srdele baciti u more. Hvala vam.“ Zatim je ustao i otišao ostavivši okupljene novinare u čudu. Kasnije je objašnjavao kako rečenica ne znači ništa, niti je ikada značila bilo što no da se super zabavljao prateći kako cijeli svijet pokušava analizirati njezino značenje i šta je, zapravo, htio kazati. Za svoj je potez dobio kaznu od 120 sati društveno korisnog rada, 20.000 funti novčane kazne, a čak osam mjeseci nije smio igrati nogomet. Iako je od tada pošlo skoro sedamnaest godina, o Ericovom se potezu i danas priča. Osuđivan je, ali su i mnogi stali u njegovu obranu. Poput komentatora Sky Sporta koji je u svojoj kolumni u britanskom Independentu napisao kako je konačno neko morao dati lekciju huliganima koji misle da, ako plate kartu, imaju pravo vrijeđati i napadati svakoga ko im se ne sviđa na terenu. Kada danas priča o onome što se desilo na Selhurst Parku, odbija koristiti termin karate udarac. „Nije to baš bio karate. Tribina je imala ogradu, pa sam morao malo skočiti kako bih ga opalio. Da nije bilo ograde, udario bih ga šakom. Sreo sam na hiljade ljudi poput Simmonsa. Stvari ispadnu čudne zbog trenutka u kojem se dese. Da sam ga sreo dan ranije, možda ne bih tako reagirao iako me je vrijeđao na isti način. No život je kompliciran, svaki dan ste na tankom užetu i takve se stvari jednostavno dese.“ Tadašnji kapiten Manchestera, Paul Ince, pričao je o detaljima suđenja na kojem je odlučivano o Ericovoj kazni. „Odsjeli smo u Croydon Park hotelu“, sjeća se Ince. „Ustali smo ujutro, sredio sam se, obukao sam odijelo, bio sam sav skockan. Pokucao sam na Ericova vrata. Stajao je odjeven u jaknu i raskopčanu bijelu košulju iz koje su mu virile grudi. Kazao sam mu da ne može takav ići na sud. ‘Ja sam Cantona, mogu ići onakav kakav hoću.’ Na sudu je dobio 14 dana zatvora. I dan danas mislim kako je sud presuio tako zbog načina na koji je bio odjeven.“
STRAST KAO VODILJA
Dvije godine kasnije iznenada je odlučio okončati karijeru, iako ga je Alex Ferguson, kojeg izuzetno cijeni, pokušavao nagovoriti na ostanak. Na utakmicama su navijači Manchestera pjevali Gdje je Cantona?, no Eric se, za razliku od Paula Scholesa, nije vratio. „Bio sam dirnut, ali i zabrinut, jer sam znao da će se jednog dana završiti. Na svu sreću, čak i kad radim nešto sa strašću, a sve što radim, radim na taj način i u nekom kutku mog mozga uvijek postoji svijest da će i tome doći kraj. Ali, možda će ljudi jednog dana moje ime, umjesto na stadionima, uzvikivati u kinima i galerijama.“ Bio je nogometaš i filozof, a onda je postao glumac, pjesnik slikar i forograf. Otkrio je novu strast i nogomet zamijenio glumom. Glumio je u nekoliko filmova, no Looking for Eric, kojeg je režirao cijenjeni Ken Loach, oduševio je gledatelje i kritiku. Cantona u filmu glumi imaginarnog savjetnika lokalnog poštara Erica Bishopa čiji se život raspada. Nesretni poštar u trenucima očaja poziva Cantonu kao svojega najvećeg idola da mu pomogne izaći iz životnog labirinta, a legendarna sedmica s Old Trafforda taj poziv prihvaća. Poštara kroz život vodi raznim mudrostima i polagano mu vraća samopouzdanje pokazujući mu vedriju stranu života. Priču o Ericu najbolje oslikava scena u kojoj izgubljeni poštar svom idolu kaže: „Nekad jednostavno zaboravim da si samo čovjek“, a Cantona mu brzo odgovori: „Ja nisam čovjek, ja sam Cantona.“ Govoreći o slikanju i filmu, kaže kako ima potrebu da uđe duboko u sebe, da nađe svoju viziju i pokaže je svijetu. „Čime god da se bavim, moja ambicija je da stignem što je dalje moguće i da ne priznajem granice. Sretan sam što imam toliko strasti, što imam gimnastičarski duh.“ Strast je rečenica kojom je objasnio zašto se ostavio nogometa, iako je bio u naponu snage. „Dio moje ličnosti, mog suštinskog načina razmišljanja, jeste potraga za savršenstvom. Da bi bio stvarno uspješan, moraš da gurneš sebe do ivice, a ja sam osjetio da sam stigao do te ivice.“ U međuvremenu se zabavljao igrajući nogomet na pijesku, vodeći reprezentaciju Francuske u tom sportu, a danas je sportski direktor New York Cosmosa, u kojem su nekada igrali Pele i Franz Beckenbauer, ali i Slaviša Žungul i Vladislav Bleki Bogićević. I još uvijek uveseljava svijet svojim viđenjem modernog nogometa. „Ronaldinho je igrač zbog kojeg djeca anjaju. Djeca nikada neće hodati okolo noseći imena Deschamps ili Desailly na leđima svojih dresova, zar ne? Kada bi postojali samo igrači poput Deschampsa ili Desaillyja, samo bi se desetak ljudi zanimalo za ovu igru, a i to bi bili njihovi rođaci ili nećaci.”
