Priča ide, otprilike, ovako. Na Igmanu se, koju godinu prije rata u bivšoj Jugoslaviji, pripremala kadetska nogometna reprezentacija nekadašnje države. Tim talentiranih dječaka okupio je Rade Matić a koji dan kasnije u posjetu im je stigao i Miljan Miljanić, prvi čovjek tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije. Nakon treninga i večere, Čiča je oko sebe okupio sve dječake na zabavi, a jedan mu je posebno zapao za oko. Ne samo zbog velikog talenta i ubojite ljevice, nego i zbog umijeća sviranja harmonike kojom je zapanjio Miljanića. Raspitivao se o dječaku koji je, nakon treninga i utakmica u Željezničaru, do kasno uvečer išao svirati harmoniku u tada popularnim sarajevskim restoranima. Nekoliko dana kasnije, oko ponoći, ušao je u jedan takav i kazao ocu dječaka da se odluči – ili harmonika ili lopta. „Dijete je veličanstven talenat, no upropastit će ga dim i kafana. Neka se ostavi harmonike, neka svira za svoju dušu kući nakon treninga, ako misli nekada postati igrač.“ Dječakov je otac poslušao savjet velikog Čiče i sina usmjerio samo ka šljakastim terenima Grbavice. Godinu-dvije dana kasnije, u Sarajevu će početi rat, dječak će sa igračima Sarajeva napustiti BiH i kasnije postati prvi Bosanac koji je, u transferu vrijednom 30 miliona dolara, potpisao ugovor sa madridskim Realom. Dječak je, naravno, Elvir Baljić, jedan od desetina talentiranih nogometaša iz cijele Jugoslavije koje je Miljan Miljanić usmjerio ka nogometnom terenu.
HASETOV LEVAT
Kada je nogomet na jugoslovenskim prostorima u pitanju, Miljan Miljanić je bio sve. I igrač, trener, selektor, predsjednik Saveza, savjetnik, ambasador… Rođen je u makedonskom Bitolju, u maju 1930. godine, odakle je s porodicom, zbog rata, preselio u Srbiju. U beogradsku Crvenu Zvezdu dolazi nedugo nakon što je klub osnovan. Igra sa njenim velikanima poput Beare, Stankovića, Mitića… Igračku je karijeru okončao u 27. godini. Nije bio bogzna kako kvalitetan defanzivac. O tome svjedoči i sjećanje rahmetli Asim Ferhatovića. Naime, Sarajevo je igralo sa Zvezdom u Beogradu i u napadu je Hase igrao sa Francom Lovrićem kojeg je Zvezdin stoper tukao tokom cijelog meča. Kada mu je dozlogrdilo, Lovrić je kazao Hasetu: „Daj, bogati, da se zamijenimo, ubi me ovaj.“ Hase se nasmijao i, parafraziramo, kazao: „Nema šanse, ja sam sebi našao ‘levata'“, pokazujući na Miljanića. Osrednji stoper postat će kasnije, pokazat će se, veliki trener. Počeo je u omladinskoj školi Zvezde, čije je treninge utemeljio na načinu igre i taktici kojom je Brazil 1958. godine postao prvak svijeta u Švedskoj. Odatle će brzo biti prekomandovan u selektorsku komisiju reprezentacije koju su tada vodili Aleksandar Tirnanić i Milan Antolković. U komisiji je bio i rahmetli Abdulah Gegić koji je u isto vrijeme vodio Partizan ka finalu Kupa šampiona. Nedugo potom, 1966. godine, Čiča Miljanić postaje trener Crvene Zvezde. “Došao sam na trening i shvatio da imam 37 igrača a nemam tim”, pričao je. „Tada sam odlučio da krenem od nule, sa juniorima. Doveli smo samo jednog igrača. Svi ostali su ponikli u klubu.” I sa tim je juniorima ostvario ono što nikome prije ni kasnije nije uspjelo. Četiri naslova prvaka Jugoslavije, tri Kupa Maršala Tita, Srednjoevropski kup 1968. godine te polufinale Kupa šampiona tri godine kasnije. Stvorio je, primjerice, Dragana Džajića, u to doba sasvim sigurno najboljeg nogometaša Evrope. Džajić je to postao zbog Čiče koji je imao hrabrosti da na mladom igraču temelji čitavu svoju koncepciju Zvezdine igre. U to je vrijeme FSJ tražio selektora koji će tim, nakon dva neuspjeha u kvalifikacijama, odvesti na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Pred kraj kvalifikacija, Miljanić je postavljen za prvog čovjeka stručne komisije u kojoj su mu asistirali Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milan Ribar i Ivan Ćirić. Pobijedili su Grčku u Atini, uslijedilo je zatim čuveno doigravanje u Frankfurtu protiv Španaca i gol pokojnog Josipa Katalinskog koji je ušao u historiju jugoslovenskog nogometa. Već tada je Miljanić dogovorio odlazak u madridski Real, no to je dugo skrivano od javnosti koja je od tima kojeg su predvodili Džajić, Bajević, Katalinski, Oblak, Aćimović, Petković.. očekivala mnogo više od kraha u drugoj fazi prvenstva. Razlog potopa su bile premije koje su isplaćivane igračima u dinarima umjesto u markama, zbog nekoliko stotina maraka je čak prijećeno i bojkotom utakmica a u smirivanje strasti navodno je aktivno uključen bio i sam Josip Broz Tito. Ostaće upamćena pobjeda od čak 9-0 nad Zairom te porazi od Njemačke, Poljske i Švedske i tužno završena priča jedne velike jugoslovenske nogometne generacije.
„ČOVEK IZ INOSTRANSTVA“
U Madridu je, kada je ‘70-ih godina prošlog stoljeća stigao u Real, uveo revoluciju svojim metodama treninga i taktičkim postavkama na terenu. Prije njegovog dolaska klub nikada nije imao kondicionog trenera. Nakon što je naslijedio Miguela Munoza, prva stvar koju je napravio bila je dovođenje Feliksa Radišića, kojeg je uključio u tehničko tijelo u kojem su uz njega bila dva španska trenera, Juan Santisteban i Antonio Ruiz. Ostao je do sada jedini trener koji je s Realom osvojio dvostruku krunu s timom u kojem su blistali Amancio, Pirri i Vicente Del Bosque, potpomognuti Nijemcima Paulom Breitnerom i Guntherom Netzerom. Ni tada nije mogao bez politike, u Španiji se pisalo kako je „namon komuniste Braitnera, stigao i komunista Miljanić“, bilo je nezamislivo da se u generalisimusovoj Španiji nađe trener iz Titove Jugoslavije. Za njegovo su se ime vezali skandali, poput onog kada se tvrdilo kako je plakao na grobu prilikom sahrane diktatora Francisca Franca. „Jedan sam od retkih ljudi, možda i prvi, koji je u to vreme došao u Španiju legalno, s pasošem. Španija je u mnogim stvarima bila ekskomunicirana iz Evrope. I kad sam im rekao da naš čovek ima pravo na pasoš, oni nisu mogli da veruju jer takvo pravo oni nisu imali. Španija je bila pod sankcijama. Razgovorao sam sa kamiondžijama koji rade noću. I to u tri noću kada su kamiondžije dobile termin na radiju da postavljaju pitanja kome god hoće. Često se to posle koristilo po novinama. Recimo piše: „Juan odlazi“ (mislilo se na Juana Samarancha koji je otišao za ambasadora), a „Miljan dolazi“. Bila je to istorijska prekretnica, da Španci odlaze u inostranstvo, a da stranci dolaze u Španiju. Mene su zvali „čovek iz inostranstva“, sjećao se svojih dana u Madridu. „Bilo je priča da je Miljan kao bio na sahrani Franca, da je nosio venac, čak i plakao. Prvo, u Španiji je običaj da niko ne plače kad neko umre. Oni koji su pokušali da me kompromituju ni to nisu znali. A, drugo, Španci su bili mudri da naprave sahranu u isto vreme kada se igra kompletno kolo lige. Mi smo toga dana igrali sa Granadom. Ta podmetanja samo su me u trenutku pogodila. Kada sam se vratio u moju zemlju, video sam da narod nisu mogli da prevare.“ Osim nogometa, bio je dijelom i diplomatskih aktivnosti jugoslovenske „službe“ koju je informirao o namjerama i političkim potezima kralja Juana Carlosa koji je Španiju, nakon pola stoljeća diktature, bezbolno uveo u demokraciju. „Dogodilo se to u vreme proslave 700 godina Persijskog carstva koju je organizovao tadašnji iranski šah Reza Pahlavi. Bilo je dosta delegacija uključujući i jugoslovensku. Negde tih dana pozvao me je jedan naš diplomata rekavši mi da ih je Tito izgrdio jer mu ne daju prave informacije i da je pogrešno brifovan o Juanu Carlosu, maltene su Titu rekli da je on frankista. Onda me taj čovek pita: ‘Je li, kakav je Juan Carlos?’ Rekao sam da ga narod voli, da je završio vojne škole, da se bavi sportom, da ima demokratsku žicu, kontakt sa svetom, voleo je fudbal, dolazio na utakmice. To sam čuo. To se pokazalo kao istina u daljem razvoju Španije.“
KIP NA OHRIDU
Po povratku iz Madrida, od 1979. do 1982. godine ponovo je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Slično kao i u Njemačkoj, iako je Jugoslavija i tada imala moćan tim, predvođen Vladimirom Petrovićem, Safetom Sušićem ili Edhemom Šljivom, novac je, baš kao i u Njemačkoj osam godina ranije, satrao njihove ambicije. Naime, igrače je podijelio pomalo bizaran sukob oko izbora sportske opreme. Neki su igrači imali potpisane ugovore sa Pumom o nošenju kopački, a sličan problem postojao je i 1974.. uoči SP u Njemačkoj. Dvije nedjelje prije početka prvenstva, stigla je naredba iz FSJ kako igrači moraju da nose Adidasovu sportsku opremu. Kapiten generacije, Ivica Šurjak jednom je prilikom rekao kako dogovor, koji su igrači imali sa Miljanićem, o slobodnom izboru kopački, nije bio ispoštovan. “Problem je bio jer su neki od nas već dobili pare od sponzora. Činjenica je da je odluka Saveza unijela nemir u naše redove, ali nije presudno uticala na neuspjeh, koji smo kasnije doživjeli.“ Miljanić je imao težak zadatak pomiriti ambiciju svih nogometaša koji su tada smatrali kako moraju biti dijelom tima. Igrači su se pripremali u Ohridu u isto vrijeme kada se u tom gradu održavao radijski festival. „Znam samo da smo sjedili s igračima, Čiča im je dao slobodno i nekako smo se našli u istom restoranu, Boro Kontić i ja“, sjeća se Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. „Bilo je kanso uveče kada je Miljanić ustao, prekinuo zabavu i kazao: ‘Stanite svi mirno, minuta šutnje.’ Zagledali smo se u nevjerici, a Čiča je dodao: ‘Minuta šutnje za poginule rudare u jami Raspotočje.’ Igrači su se brzo razišli, nije nikome bilo do zabave nakon te vijesti.“ Ostaće zabilježeno i kako je na pripremama u Ohridu lokalni kipar isklesao Miljanićevu bistu koja je bila veća i od Titove. Kipar je zaradio žestoku “drugarsku kritiku”, no kip je ostao. Preživio je ljutrnju drugog najmoćnijeg čovjeka tadašnje Jugoslavije, Stane Dolanca, koji je selektoru i igračima priredio piknik na jezeru. Miljanić je tim podredio Ivanu Gudelju, Sušiću i Petroviću, ostavivši kuću Marka Mlinarića a na klupi Vahida Halilhodžića koji mu to nikada nije oprostio. Vaha je u to vrijeme centarfor Veleža i sasvim sigurno najbolji napadač Jugoslavije. SP u Španiji Vahina je bolna tačka, iako je od tada prošlo trideset godina. Pričali smo o tome prošle zime u Antalyji, gdje je bio na pripremama sa zagrebačkim Dinamom. I tada je, kao i uvijek, tvrdio kako u Miljanićevom timu nije bio zbog politike. „Moje prezime se teško izgovaralo, bilo je predugačko, nije moglo stati na semafor, posebno u Beogradu”, kazao nam je. „Radila je politička kuhinja, iako je Miljan najviše odlučivao. Bio sam najbolji igrač Jugoslavije, a rezerva na SP! Miljanić je na moje mjesto stavio Papeta Sušića, navodno zbog taktike. Teško sam to primio jer bih uz pakere kao što su Pižon i Šurjak bio najbolji strijelac Mundijala. Jednom prilikom mi je Miljanić priznao da je pogriješio.“ Reprezentacija je na početku odigrala svega 0-0 sa amaterima iz Sjeverne Irske. Morali su pobijediti Španiju da bi prošli dalje. Poveli su golom Ivana Gudelja, no onda je na scenu stupio danski sudija Sorensen. Prvo je svirao penal nakon što je Velimir Zajec napravio prekršaj pet metara van šesnaesterca. Dragan Pantelić je odbranio udarac Juanita, no Sorensen je odlučio ponoviti udarac jer se Pantelić, navodno, kretao po gol-liniji. Španija je na kraju slavila sa 2:1, pa je ostala nada u posljednje kolo. Penal koji je Pižon Petrović izveo protiv Hondurasa u 88. minutu bio je dovoljan za pobjedu, a onda se čekalo čitav dan na odluku da li je dovoljan i za prolazak dalje. Tek sutradan, kao što su predviđala tadašnja pravila, na teren su izašli Španci i Sjeverni Irci, a meč je završen šokantnim porazom Španije. Taj je rezultat obje ekipe vodio dalje, a Jugoslaviju natrag kući. Bio je to kraj Miljanićeve selektorske karijere. Otišao je u Valenciju gdje je dobio otkaz pred kraj sezone 1982-1983 jer je klub doveo u zonu ispadanja, a kasnije je radio još i u Kuvajtu i Emiratima. Tada mu je već počelo otkazivati srce, pa se konačno ostavio trenerskog posla 1986. godine. „Bio je izuzetna čovjek, izuzetan stručnjak. Nije slučajno što je trenirao Real, Valenciju, dva puta reprezentaciju“, kaže Safet Sušić. „Imao sam dosta privilegovan odnos s njim obzirom da sam ga dosta dobro poznavao. I prije nego što je drugi put postao selektor bili smo dobri, jer je moj brat otišao u Crvenu Zvezdu. Poznavao je mog oca, moju porodicu, svaki put kada smo se sreli prvo bi pitao kako mi je moj Ramo, jer su bili dobri. Imao sam tu privilegiju da budem kod njega kući, mislim da je to jedini selektor kod koga sam išao kući nekoliko puta, pio kafu sa njegovom gospođom Verom. Mislim da je Miljan bio unikat, ako mogu da tako kažem.“
ILI ŠVABO ILI NIKO
Nakon avantura po zemljama Zaljeva, Miljanić je imenovan za saveznog kapitena. Postaje omiljena ličnost jedne od ikona jugoslovenske trash kulture, imitatorke Biljane Ristić, no mnogo važnije od toga jeste da je upravo Miljanić insistirao na imenovanju Ivice Osima za selektora reprezentacije. Sa Švabom Jugoslavija dolazi do četvrtfinala SP u Italiji 1990. godine, što je posljednji rezultat i posljednje takmičenje reprezentacije i zemlje koja će godinu dana kasnije prestati da postoji. „To je jedini trener koji je uspio ljudima da približi fudbal, da socijalizuje igrače i gledaoce. To nije šuplja priča, on je ljudima objasnio da fudbal može da bude mnogo ljepši i jednostavniji nego što izgleda”, priča Osim. „Miljan je pričao jednostavno o stvarima o kojima novinari govore komplikovano. Dok vi pričate o parama, djevojakama i autima i smatrate da je to važno, on je pričao o tome kako neko igra i koliko razmišlja o svojoj igri, jer je fudbal, prije svega, igra u kojoj treba staviti prst na čelo.” Njegova Zvezda osvaja naslov prvaka Evrope u Bariju, Roberta Prosinečkog, kao tada najboljeg mladog igrača Evrope, Miljanić vodi u Real. Pada Vukovar, po Sarajevu počinju padati granate, Ivica Osim u Beogradu daje ostavku na mjesto selektora. Jugoslavija, odnosno, ono što je ostalo od nje, je pod sankcijama no Miljanić, kao predsjednik Saveza, pokreće akciju 1000 novih igrača i trenera. U ratu često dolazi u Banja Luku, provlačeći se opasnim koridorom koji od Bijeljine, preko Brčkog vodi do Krajine. Ostaće tada upamćeno kako je ljudima koji su oformili Fudbalski savez RS kazao kako u BiH mora postojati jedan, zajednički savez, no da FS RS treba čuvati svoju samostalnost. U Sarajevo je posljednji put došao u decembru 2002. godine, kao svečani gost Nezavisnih novina na izboru Sportiste godine. „Snježina je okovala ljude i grad. Sarajevo gotovo zatrpano bjelinom. Miljan je specijalni gost i javio je da je zajedno sa čuvenim fotoreporterom Dobroslavom Popovićem Singom krenuo iz Beograda“, sjeća se banjalučki novinar Tomo Marić, autor knjige Miljan, ljudi i vrijeme. „Poslije ravno deset sati, što vožnje, što klizanja po zaleđenom putu, evo ga u hotelu Holliday Inn. Kada je ušao u predvorje, dočekao ga ja aplauz svih prisutnih. Nema ko se sa njim nije lično pozdravio. Zlatko Lagumdžija, Stjepan Kljujić, Mirko Šarović, Miroslav Brozović, Ibro Biogradlić, Rade Matić, Josip Katalinski, Blaž Slišković, Vahidin Musemić… Sedam godina je minulo od ratnog vihora. Ljudi su se vratili životu i sportu. Bio je centralna ličnost svečanosti. Kada je ceremonijal završen, u hotel je stigao Refik Šabanadžović, reprezentativac iz Miljanovog vremena. Izbor najboljih sportista gledao je na televiziji u Travniku, odmah sjeo u auto i vozio više od 100 kilometara po pravom kijametu, samo da pozdravi ‘svog Čiču’. Na svečanoj večeri nije se odvajao od njega. Pita ga Željko Kopanja: ‘Jesmo li doveli pravog gosta?’ Šabanadžović se smije pa odgovara: ‘On je meni bio i ostao i prijatelj i učitelj i drugi otac.’ Sutradan ga je bezbroj ljudi ispred hotela ispratilo put Beograda.“
bravo za post
hvala!