PIPE PO PILAVU

 

                                                             „Irfan Smajlagić, najbolje krilo u historiji rukometa, postao je najveći sponzor RK Bosna; klub mu nije isplatio osam plaća i duguje mu se 80 hiljada maraka!“

 

 

Prije skoro dvije godine, njegov dolazak u Sarajevo i Rukometni klub Bosna okarakteriziran je senzacijom. Bilo je to kako kada bi, recimo, Safet Sušić preuzeo vođenje nogometaša Sarajeva ili Vahid Halilhodžić Veleža. Irfan Smajlagić, vrhunski rukometni stručnjak, najbolje krilo u historiji ovoga sporta, nedugo po dolasku u Sarajevo, potcrtavajući kako mu je najteže boriti se protiv mentaliteta karakterističnog za zemlje bivše Jugoslavije, nam je kazao: „Ovo je užasno naporan posao. Imate jedan put za koji znate da je trnovit, ali njime morate proći, znate da je on jedini kojim se ide ako se želi nešto postići. Gradite put, a tu gradnju vam sa svih strana pokušavaju opstruirati. Nema drugog puta, u sportu nema prevare. Možete nekog prevariti na pet minuta, ali se brzo pokaže da ste varalica. Ja nisam tvrdoglav, samo sam istrajan jer sam svjestan da se samo krvavim radom može napraviti rezuiltat. Selekcija igrača je nešto što je užasno teško, naći načina da igrač može mentalno pratiti zahtjeve i kriterije vrhunskog sporta. Trideset godina sam u sportu i nisam nikad vidio da je neko uspio na neki drugi način osim ovog koji ja prakticiram.“ Nešto manje od dvije godine kasnije, pokazalo se kako je Smajlagić s pravom bio zabrinjut zbog dolaska u sredinu sa dominantnio piljarskim mentalitetom. Smajlagić je danas daleko od Bosne, kluba koji ovih dana, zbog nesposobnog rukovodstva megalomanskih ambicija, što je u suštini nespojivo ali itekako tipično za postratna rukovodstva bh. klubova, proživljava dramu i svoje možda posljednje dane. Predsjednik kluba, vlasnik kompanije Unipromet Muhamed Pilav, kojeg mnogi smtarju najodgovornijim za srozavanje Bosninog ugleda, podnio je ostavku. Umjesto njega, klub vodi Odbor za hitnost, za trenera je postavljen karikaturalni Zdenko Antunović, dovedeni su novi, neafirmirani i slobodno možemo reći loši igrači nedostojni Bosninog renomea. Sa njima su potpisani ugovori na svega pola godine, klupski uposlenici se ne sječaju kada im je posljednji put isplaćena plaća i sve su oči sada uprte u kantonalne i gradske vlasti koje za njihove probleme, okupirani čišćenjem snijegom zametenih ulica, nemaju niti trebaju imati ni najmanje sluha.

 

AKO, KAMENI, PIPE…

 

Nakon Abasa Arslanagića, Halida Demirovića, Kasima Kamenice… iz Bosne je na ružan način otišao još jedan rukometni velikan. Irfan Smajlagić otišao je iz Bosne iako je vjerovatno najuspješniji trener u klupskoj historiji. U dvije i pol godine koliko je vodio ovaj rukometni klub osvojio je tri od četiri moguća naslova. I to sve sa sa niskim proračunom i objektivno veoma „tankim“ igračkim kadrom. Osim toga, klub je doveo, igrajući rukometnu Ligu prvaka, među šesnaest najboljih timova u Evropi. Uz dobre rezultate, uspio je i od momaka u stagnaciji, poput Vražalića, Savića ili Međića, napraviti igrače. Međutim, Miro Purivatra i nekadašnji klupski predsjednik Nermin Salman, koji i danas, iako radi na Bliskom istoku, ima itekakav uticaj u klubu, i koji je uostalom i doveo Smajlagića u Sarajevo, odavno su se htjeli riješiti Pipeta. Smajlagić nije imao ugovor, radio je na riječ i na obraz i to su u Bosni koristili kako bi ga otjerali. Prvi sukob izbio je kada je Smajlagić tražio da mu se isplate tri zaostale plaće. Tada je utanačen datum do kojeg će dugovi prema njemu biti izmireni. Kada je dogovoreni rok prošao, Smajlagić ih je nazvao da pita šta se desilo sa njihovim obećanjem. Otvoreno mu je rečeno kako mu plaće neće biti isplaćene. Smajlagić je odmah podnio ostavku, no na Pilavov nagovor je ostao raditi u klubu. Pilav mu je kazao kako će se sve promijeniti, kako će mu biti podmirena dugovanja, kako plaće njemu i igračima neće više kasniti i Smajlagić se predomislio. No, niti to što je tada obećano nije ispoštovano. Bosna je Smajlagiću ostala dužna osam plata, ukupnio oko 80 hiljada maraka pa cinici sada kažu kako je Pipe, uz BH Gas i Raiffeisen banku, postao najizdašniji donator kluba. Klub je ostao dužan plaće i igračima koji su na svojim plećima iznijeli dvije posljednje sezone i taj će novac rukometaši morati tražiti na sudu. Nakon što je Smajlagić otišao, Pilav je vidio Zdenka Antunovića kao rješenje na klupi. Preko noći su iz manjih i niželigaških klubova dovedeni igrači s kojima Bosna mora okončati sezonu, kako u prvenstvu tako i u Ligi prvaka, iako se razmišljalo i o istupanju iz ovog elitnog natjecanja. Smajlagić je otišao iz sarajeva, no još uvijek nije našao način kako da naplati svoja dugovanja. U prvoj svojoj sezoni Smajlagiću, njegovim suradnicima iz stručnog štaba i igračima nije bilo isplaćeno čak sedam plaća. Zbog toga su Bosnu tužili mnogi igrači, poput Doborca ili Golića, koji su svoj novac dobili na sudu. Prijateljima se Smajlagić povjerio kako mu nije do novaca, jer je ionako finansijski obezbijeđen no stalo mu je do svojih principa i dogovora. Pipe, ponosan i ters kakav već jeste, jednostavno nije dao da ga bilo ko pravi budalom. Zbog toga i ne želi razgovarati za medije na temu Bosne, samo je jednom nakon ostavke prekršio to pravilo i nikad više. Bilo je to nakon razlaza sa tadašnjim selektorom Hrvatske, Linom Červarom. Detalje tog sukoba pojasnio je samo jednom, u razgovoru za zagrebački nedjeljnik Nacional i nikada više. Obzirom da nije imao potpisan ugovor, Smajlagić je kontaktirao svoje sarajevske prijatelje, kako bi ga savjetovali na koji način da naplati dugovanja, među ostalima i Amara Osima, trenera nogometaša Željezničara. Smajlagić će angažirati advokata, slučaj ide na sud i obzirom da postoje svjedoci dogovora o njegovoj plaći, Bosna će mu morati isplatiti sve što mu se duguje.     

 

ZAR JE LJUBAV SPALA NA TO

 

Inače, sada već bivši predsjednik Muhamed Pilav se u Bosni pojavio niotkuda, u januaru prošle godine. Zasada još uvijek nije jasno ko je insistirao na njegovom imenovanju, da li guru Sarajevo film festivala Miro Purivatra ili neko od njegovih najbližih suradnika. Kako god, mnogi su ovdašnji dobri poznavatelji rukometnih prilika smatrali Pilavovo imenovanje poražavajućim po klupske ambicije, no rijetki su otvoreno govorili o tome. A i kada bi se o tome pričalo, Purivatra je takve otvoreno, bez zadrške napadao, etiketirajući ih neprijateljima kluba, dušebrižnicima koji žele loše Bosni i koji samo kritikuju bez ikakve želje da pomognu u stvaranju evropski respektabilnog tima. Sada, kada je Pilav podnio ostavku, svi oni koju su o njemu govorili hvalospjeve, utrkuju se u pljuvanju, optužujući ga za sve loše što se u klubu desilo u posljednjih godinu dana. Ruku na srce i Pilav je doprinio takvom svom imidžu, nerijetko prijeteći novinarima koji pišu o rukometu kako će njihove medijske kuće ostaviti bez marketinških ugovora sa njegovim Uniprometom ukoliko objavljuju redove koji mu nisu po volji. Bivši predsjednik je tvrdio kako je u klub donio gomilu svog novca, navodno se radi o 300 hiljada maraka, no upućeniji tvrde kako to nije bilo ulaganje nego pozajmica koju će Bosna kad-tad morati vratiti. U klubu računaju na novce od sponzorskog ugovora sa BH Telecomom, no taj novac još uvijek nije na klupskom računu. U klub će se sada najvjerovatnije vratiti Purivatra i Salman, no pitanje je kako će na to reagirati uticajni Damir Hadžić, novi ministar prometa i komunikacija u Vijeću ministara BiH. Hadžić, koji je klubu obezbijedio igranje utakmica u dvorani u sarajevskom naselju Mojmilo, povukao se iz uprave kluba. S Purivatrom ga vežu poslovne i privatne veze, uostalom, Hadžićeva je supruga uposlenica Sarajevo film festivala, no navodno Hadžić i nije baš zainteresiran za Salmanov povratak u Bosnu, iako su upravo Salman i Purivatra obezbijedili dvije posljednje plaće igračima i novac neophodan za putovanja i igranje međunardonih utakmica. No, teško da se Bosna može spasiti. Vizija Irfana Smajlagića o evropskom klubu bila bi realizirana da je bilo više sluha u klupskoj upravi, da su mu obezbijeđena redovna primanja i kvalitetni igrači. Uništena je i struka jer u klubu danas nema nikoga ko se ikada ozbiljno bavio rukometom. Bosnu su vodili privatni poduzetnici vođeni vlastitim interesima. Uostalom, nerijetko se dešavalo da se naušrtb kluba dogovaraju privatni poslove za firme čiji su vlasnici članovi klupske uprave. Ne tako davno, rukometaši Bosne, predvođeni Smajlagićem, napravili su čudo, plasirali se među 16 najboljih evropskih rukometnih timova, kreiravši tako najveći poslijeratni uspjeh klupskog sporta u našoj državi. Danas je Bosna na koljenima, klub koji nikome ne plaća i koji vara čak i svoje vlastite igrače. Bh. rukometni reprezentativac Amir Čakić je povrijedio rame u utakmici Bosne protiv Barcelone prije skoro tri mjeseca. Iako je morao na operaciju zbog težine ozljede u klubu nikoga za to nije bilo briga. Srećom, zahvaljujući privatnim vezama Smaje Karačića, generalnog sekretara Rukometnog saveza BiH, Čakić je operiran u Ljubljani. Spaseno mu je zdravlje i karijera, na obraz sviju koji danas rade u RK Bosna.  

 

BOSNINA SIVA EMINENCIJA

 

Marin Ivanišević za direktora „Bosnine“ škole rukometa imenovao svog vozača!

 

Jedna od neslavno propalih ideja sada već predsjednika Muhameda Pilava bila je i Bosnina rukometna akademija u kojoj je, kako je naumio, trebalo trenirati hiljadu sarajevskih dječaka i djevojčica. Pilav je smatrao kako bi se školovanjem djece trebala graditi buduća igračka okosnica tima. Ideja, možda, u suštini i nije bila loša, no kada se zna ko vodi Bosninu rukometnu školu, jasno je zašto je od samog početka bila osuđena na propast. Naime, čelni čovjek škole je izvjesni Zuhdija Korkarić, kome je jedina referenca za taj posao bila to što je vozač Marina Ivaniševića, vlasnika revizorske kuće Revicon, jednog od najutjecajnijih SDP-ovaca, sive eminencije i tvorca finansijske politike aktuelne Vlade Federacije BiH. Korkarić je preko noći završio Fakultet sporta i iz vozačkog sjedišta uskočio u zahtjevnu dužnost prvog čovjeka rukometne škole.