OBEĆANA ZEMLJA KAZAHSTAN
Iako će to poznavateljima nogometnih prilika u BiH zvučati poprilično nevjerojatno, nedavno istraživanje švicarskog Instituta za fudbalsku demografiju CIES pokazalo je kako je Bosna i Hercegovina, sa 88 nogometaša, četrnaesta zemlja u svijetu kada je u pitanju broj profesionalnih nogometaša koji imaju ugovore sa nekim od inozemnih klubova. Tako je nogomet postao jedna od većih izvoznih grana zemlje čija je ekonomija već odavno na koljenima. Istraživanje je pokazalo i kako je nogomet jedna od rijetkih djelatnosti koja je konkurentna u svijetu bez obzira na loš učinak klubova a donekle i reprezentacija zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Prošle godine NS BiH je izdao dozvole za čak 354 nogometaša koji su otišli igrati nogomet u inozemstvo. Malo je, međutim, onih koji svoju karijeru nastavljaju u nekim od bogatih klubova zapadne Evrope, u najpoznatijim i najjačim ligama svijeta. Bh. nogometaši u proteklih dvije-tri godine nisu više nimalo probirljivi. Zahvaljujući recesiji koja je vlasnike klubova natjerala da dobro promisle prije no što potroše makar i jedan euro, upućuju se i u donedavno egzotične zemlje na Bliskom ili Dalekom istoku kakve su Malezija, Vijetnam, Singapur… Odnedavno, jedna od najprimamljivijih destinacija je i Kazahstan, država bogata naftom, koja je nezavisnot stekla početkom ‘90-ih, raspadom bivšeg Sovjetskog saveza. „Najljepše iskustvo iz Kazahstana je uglavnom odličan ugovor”, objasnio je razloge zbog kojih je u ovoj zemlji igrao nogomet u nedavnom intervjuu za portal sarajevo-x, pojačanje Željezničara Samir Bekrić, doskorašnji igrač kazahstanskog Tobola.
MALETIĆ, TRIVUNOVIĆ, DŽIDIĆ…
Iduće sezone u kazahstanskim klubovima igrat će desetak nogometaša iz BiH. Najzvučnije ime svakako je reprezentativac BiH, Darko Maletić, koji već godinu dana igra u Aktobeu, jednom od najboljih i najbogatijih tamošnjih klubova. U zimskom prelaznom roku ugovor sa Zhetsyuom potpisao je i nekadašnji reprezentativac, bivši igrač banjalučkog Borca i Sarajeva, Vule Trivunović. Iako kazahstan uglavnom pokrivaju nogometni menadžeri iz Srbije, i nekolicina bh. agenata može se pohvaliti dobrim polosvnim supjesima na ovom tržištu. Igrače iz BiH u Kazahstan vode menadžeri Edo Kurtagić i Ado Husarić, a njima se u posljednje vrijeme pridružio i Vojislav Dragović, Beograđanin koji je prije nekoliko godina bio golman Sarajeva i u bh. glavnom gradu je i počeo menadžerskui karijeru. Ugovori su, kako saznajemo, daleko unosniji nego u BiH pa nogometaši sa ovih prostora zarađuju oko 150 hiljada dolara godišnje, što je i više nego respektabilna svota novaca. „U zadnjih smo par utakmica prošlog prvenstva ispali iz borbe za naslov, pa je moglo i bolje, ali konstantno igram. Potpisao sam na godinu i pol dana, a tamo sam otišao zbog financijske ponude koju nisam mogao odbiti. Možda kazahstanski nogomet baš i nije praćen, ali oni dosta ulažu, nije isključeno da se u dogledno vrijeme dignu i dožive ekspanziju poput Rusa“, tvrdi Darko Maletić, koji je pristojnu karijeru gradio u Borcu, beogradskom Partizanu, bečkom Rapidu i nekoliko ruskih timova. „Gotovo da i ne postoji razlika u kvaliteti između bosanskog i kazahstanskog nogometa. Kvalitet prvenstva je otprilike podjednak, no u Kazahstanu ima više novaca. Kazahstan ima, također, mnogo talentiranih igrača i zaista se igra beskompromisno. Mnogo Kazahstanaca bi bez problema moglo igrati u bosanskim timovima.“ Prije no što će bh. nogometaši otkriti Kazahstan, ova je zemlja već postala meka za brojne srbijanske nogometaše, koji svake godine u velikom broju pojačaju tamošnje klubove. Tridesetak srbijanskih igrača je u kazahstanskim klubovima, a u ovoj je zemlji i nekoliko poznatijih srbijanskih trenera kakvi su Ljubiša Tumbaković ili Ljupko Petrović, koji je beogradsku Crvenu Zvezdu 1991. godine doveo do naslova prvaka Evrope. „Imam odavno prijatelja koji je novinar u Kazahstanu i zvao me je u poslednje vreme često da dođem tamo da radim. On je bio ta prva spona, koji je dogovorio sastanak sa čelnicima kluba. Taraz važi za rasadnik najvećih talenata u Kazahstanu, pa će moj zadatak biti da od tih mladih igrača napravim uzdanice za veliku scenu. Pošto se prvenstvo deli na pola na grupu koja ide u doigravanje i onu koja ide u borbu za opstanak, zadatak mi je da se izborim da budemo u tih prvih šest”, objasnio je Petrović razloge odlaska u kazahstanski Taraz u kojem će naredne sezone trenirati nekadašnjeg mladog reprezentativca BiH, Banjolučanina Damira Memiševića kao i bivšeg igrača mostarskog Veleža, Asima Škaljića. Memišević kaže kako su ugovori ali i uslovi za igranje u ovoj zemlji iz godine u godinu sve bliži onima kakvi su na zapadu Evrope. „Astana i Alma Ata imaju stadione koji ni po čemu ne zaostaju za evropskim. I ostali su pristojni jer se ovdje teži stvaranju što boljih uslova, a slična je situacija i u okolnim državama“
NOGOMET NA 44 STEPENA CELZIJA
U Kazahstanu će naredne sezone, pored Maletića, Trivunovića, Memiševića ili Škaljića igrati i Bojan Trkulja, zatim Gradimir Crnogorac, Nikola Vasiljević, Dušan Petronijević… Zasada je najuspješniji Zeničanin Aldin Džidić. Nekadašnji igrač Čelika prošle je sezone osvojio sa svojim Shahterom iz Karagande, naslov kazahstanskog prvaka. Ovaj je 29-godišnji stoper, kapiten Shahtera, proglašen i za najboljeg inozemnog nogometaša lige. „U Kazahstanu liga broji 12 klubova i prvo se igra liga sistem, a zatim prvih šest ekipa igra razigravanje za prvaka. Bodovi osvojeni u ligi dijele se s dva i prenose u drugi dio sezone“, pojašnjava sistem takmičenja Džidićev suigrač Nikola Vasiljević, nekadašnji prvotimac Modriče i Zvijezde iz Gradačca, dodajući kako se kazahstansko prvenstvo, bez pauze, igra od početka marta do kraja oktobra. „U Kazahstanu se mnogo ulaže u fudbal, pa klub za koji ja nastupam ima budžet od jedanaest miliona dolara. Svi klubovi koji su se plasirali u Ligu za prvaka imaju ogroman budžet, koji je nepojmljiv za naše prostore, pa zbog toga sve više naših igrača odlazi u Kazahstan. Liga je jača u odnosu na BiH, dok su igrači fizički spremniji. Kazahstanci vole fudbal, pa su stadioni puni, dok poslije utakmice u redovima čekaju da se fotografišu i uzmu autograme“, tvrdi stoper koji je zabilježio i nekoliko nastupa za reprezentaciju BiH. Dodaje kako u Karagandi, u kojoj živi, ima više od milion stanovnika, a zbog gužvi u saobraćaju najčešće putuje taksijem. „Jedini problem predstavljaju vrućine u ljetnim mjesecima. Tako smo utakmicu protiv Irtysha igrali na temperaturi od 44 stepena.“ Kazahstan je relativno kasno, tek 2002. godine, aplicirao za punopravno članstvo u UEFA-i. Aplicirali su kasno da igraju u kvalifikacijama za EURO 2004. godine, no našli su svoje mjesto u kvalifikacijskoj grupi za odlazak na SP u Njemačkoj dvije godine kasnije. Kairat Alma-Ata (koji se sada zove Almaty) osvojio je pet naslova prvaka u vrijeme dok je Kazahstan bio dio Sovjetskog saveza i veze sa Rusijom i ostalim bivšim sovjetskim republikama su ostale čvrste. Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP 1998. i 2002. godine, kada su igrali u Azijskoj zoni, odlučili su se za logičan korak – aplikaciju za članstvo u UEFA. Jednostavno, znali su da će njihov nogomet moći napredovati ako reprezentacija igra protiv zemalja kakve su Rusija, Italija i Njemačka, reprezentacijama koje su svakako atraktivnije od Bhutana ili Maldiva. Kazahstan je bogata zemlja u kojoj je prvi „demokratski“ predsjednik Nursultan Nazarbayev uveo parlamentarni sistem koji demokarciju sadrži samo u svom imenu. Deveta po veličini zemlja svijeta posjeduje skoro četiri procenta svjetskih zaliha nafte a izvoz roba iz ove zemlje je od liberalizacije tržišta porastao za 24 procenta. Izvoz nafte donio je režimu u Astani i relativnu stabilnost a državi dobre veze kako sa Rusijom, tako i sa Kinom i Sjedinjenim Državama. Ubrzana je izgradnja tamošnjih gradova koji sa svojim neboderima sve više liče na zapadne metropole, a bruto nacionalni dohodak svakodnevno raste. Kazahstan sebe jasno vidi kao dio Evrope i članstvo u UEFA-i je bio vitalni dio tog procesa. Reprezentacija se u dva kvalifikacijska ciklusa u azijskoj zoni takmičila za odlazak na Svjetska prvenstva. Rezultati i nisu bili tako loši. Pobijedili su Irak u Bagdadu 2-1 i kod kuće 3-1 što je veliko dostignuće obzirom da su Iračani regionalna nogometna sila. Nažalost, u kvalifikacijama za odlazak na SP 2002. godine, ostali su bez plasmana zbog lošije gol razlike. Kada su postali dio UEFA-e, napravili su najveće iznenađenje u svojoj historiji. U kvalifikacijama za EURO 2008. pobijedili su Srbiju, no kasnije su zaredali sa lošim rezultatima, ubilježivši tek dvije pobjede nad slabašnom Andorom a poraz 5-1 od Bjelorusije pokazao je koliko, zapravo, kaskaju za ostalim bivšim sovjetskim republikama. Nisu pomogli niti inozemni selektori poput Arno Pijpersa ili Bernda Storcka ili relativno poznati igrači kakvi su Sergei Karimov, napadač Sergei Ostapenko ili Nijemac Heinrich Schmidtgal. Ništa bolja situacija nije ni kada su u pitanju uspjesi kazahstanskih klubova. Oni svoje međunarodne avanture, baš kao uostalom i timovi iz BiH, završavaju uglavnom u pretkolima Lige prvaka ili Europa lige. Aktobe Darka Maletića je dva puta dogurao do trećeg pretkola, no oba je puta bio lošiji od izraelskih timova. Najteži poraz je onaj Astane iz 2007. godine, kada se ova ekipa, ukupnim porazom od 10-2 protiv norveškog Rosenborga, oprostila od Evrope .
