Rimski imperator iz Bosne
Susrete sa gradskim rivalom Lazijem, Derbi della Capitale, kako se u Rimu zovu te utakmice, Miralem Pjanić ove godine neće baš pamtiti po dobrom. Njegova je Roma, drugi put u sezoni, izgubila sa 2-1. A kada se izgubi od jedinog kluba od kojeg se ne smije izgubiti, onda je to znak za potrese u rimskom klubu. No, Roma je nakon gola kapitena Laziala, Maurija, kojim ih je gurnuo dalje od pozicije koja naredne sezone vodi u Ligu pravaka, izgubila i mnogo više. Brazilski branič Juan pauzirat će dva mjeseca, Mire dvadesetak dana zbog ozljede članka i lijevog mišića. Ozbiljan udarac klubu koji je već neko vrijeme bez važnih, ozlijeđenih igrača, u kolima u kojima se određuje njihova ovosezonska sudbina. Dan pred utakmicu, Pjanić je išao na terapiju u klub, pokušavajući izliječiti načeti mišić. Nekoliko sati kasnije, angažirao je i privatnog terapeuta koji ga je u stanu, skoro tri sata, vraćao u zivot. Nije pomoglo ni to što je selektor BiH, Safet Sušić, nekoliko dana ranije insistirao da igra protiv Brazilaca, bol je jednostavno bila jača i Miralem je nakon sat vremena igre napustio teren s bolnom grimasom na licu. Poraz i povreda itekako su ga oneraspoložili, no barem je zbog toga bio pošteđen zluradih komentara poslovično sitničavih italijanskih novinara.
DRAMA VJEČITOG DERBIJA
Živjeti u Rimu, biti igrač Rome ili rivalskog Lazija, ponekad je sve samo ne ugodna dužnost. Grad dijeli nevidljiva, ali linija koja se itekako osjeća. Tako igrači Rome žive u južnom dijelu grada zvanom EUR, tamo gdje su luksuzne kuće ili prostrani stanovi smješteni nekoliko minuta vožnje od morske obale. Miralem je u kraju Torino Mezzo Camino, kvartu u kojem su i Fernando Gago, Bojan Krkić, Eric Lamela, Juan… Tamo gdje ne možete kupiti ništa što je plavo ili sa znakom Lazija. Miralemov je stan na posljednjem katu zgrade. Stotinjak kvadrata, dnevni boravak sa ogromnim televizorom na kojem do besvijesti gleda nogometne i košarkaške utakmice, prostrane terase na dva nivoa i bazen na krovu mjesto su u kojem se odmara i priprema za utakmice.
U garaži je Masserati mat crne boje, no rijetko njime izlazi na ulicu. Uglavnom gradom krstari u Miniju Cooper S. „Razmišljao sam da prodam Masseratija, da kupim neki drugi sportski auto, ali mi je to teško, Ipak je to moj prvi auto, prvi koji sam kupio“, kaže uz smijeh. Protivnički igrači stanuju na sjeveru, daleko na drugom kraju metropole, i ne preporučuje im se da životni prostor traže bilo gdje drugo. Isto tako, gotovo je pa nemoguće da igrač koji je igrao za Romu nekada obuče dres Lazija. Ili obratno. To je kao bogohuljenje koje su u italijanskoj prijestolnici nikome ne prašta. U gradskom eteru je šest radio stanica čiji je program posvećen isključivo Romi, načinu na koji se vodi klub, rezultatima, taktičkim postavkama španskog trenera Luisa Enriquea, izvedbama igrača na terenu, pojačanjima ili onima koji ne zaslužuju da nose sveti dres sa vučicom na prsima. Emotivni kakvi već jesu, zaluđeni nogometom i zadojeni emocijama kakve postoje samo u gradovima u kojima egzistiraju dva rivalska kluba, te radijske stanice kreiraju atmosferu euforije ili dubokog očaja. Epiteti kakve dobiju igrači nakon pobjede ili uvrede koje se u salvama sipaju na njihov račun nakon poraza mogu se valjda čuti još samo u Istanbulu ili Buenos Airesu. Stoga se igračima preporučuje da ne slušaju te programe, obzirom da je ono što se u njima emitira ozbiljan udar na njihovu psihu. „Ljudi su ovdje fanatici nogometa, no nisu nasilni ili nasrtljivi kada ih sretnem dok sam u gradu ili na večeri“, priča Miralem. „Znaju sve o klubu, o dešavanjima u ekipi, taktici… Priđu uvijek, popričaju, pitaju za naredno kolo ili zašto se nešto desilo na nekoj utakmici ranije. Neki se žele slikati, no nikada zaista nisam doživio nikakvo ružno iskustvo, čak ni kada su navijači Lazija u pitanju. Igrač se ovdje poštuje kada vas neko sretne, no druga je stvar šta se piše u novinama, na internetu ili šta se priča na televiziji ili radiju.“
Miralem je definitivno, iako je u Rimu manje od pola godine, već sada velika zvijezda svog kluba, lice koje se prepoznaje gdje god da dođe. Primjerice, kada se noć prije rimskog derbija, pojavio na večeri u restoranu Marghareta, smještenom u komšiluku Francesca Tottija, prepuna je sala utihnula dok je prolazio. Pogledi i došaptavanja Pjanic, Pjanic pratili su nas cijelo veče. Nekoliko sati ranije, nenadano je uljepšao šetnju plažom djevojčici obučenoj u Romin dres i trenerku. Nije mogla vjerovati da kraj nje sjedi igrač tima kojeg voli, pa ju je, onako uzbuđenu, otac morao smirivati, braneći joj da smeta Miralemu dok pije kafu. „Plaža je mjesto na koje često dođem, prijatelj sam sa jednim ribarom, Fabijom, koji sprema sjajne morske plodove. Ovo je zaista mjesto na kojem uživam i na kojem se opuštam.“ Na putu natrag, nešto brža vožnja od dozvoljene, no policija njega ne zaustavlja. „Mene svi znaju, kao i ostale igrače. Jednostavno, kada vozim brže, pogledaju i mahnu da prođem dalje. Čak nekada, kada je gužva, zaustave ostale i propuste me da prođem. Pitao sam zašto to rade, kazali su mi da je to uvijek tako, da nas neko od navijača ne bi napao ili nešto slično. I to govori kolika je povlastica u ovome gradu biti igrač Rome ili Lazija.“
ITALIJA I FRANCUSKA
Iz svake Miralemove rečenice osjeti se koliko je sretan u Rimu, koliko je iz dana u dan uvjeren da je napravio potez života kada je Lyon zamijenio Italijom. Za razliku od Lyona, gdje su uvijek sa debelom zadrškom gledali na njegovo igračko umijeće, pretpostavljajući mu mediokritete poput razvikanog Gourcuffa ili Gonalonsa, u Rimu svakog dana osjeti koliko je ljudima stalo do njega. Roma ga je htjela, Roma je insistirala na njegovom dolasku. U klubu je od prvog dana ima povlašten tretman. Luis Enrique u njemu vidi temelj klupske, ali i svoje budućnosti. Čak je o tome da treba doći u Romu govorio i Francesco Totti, „predsjednik Rima“, klupska ikona kojoj se ne proturječi. Imao je Totti ponude svih velikih evropskih timova, prije nekoliko sezona je odlazak u Madrid bio gotova stvar. Predsjednik Reala Fllorentino Perez nije pitao za cijenu, no Totti je ostao. U Romi će i završiti karijeru. „Francesco je čudo. Ne treba pričati o tome kakav je igrač, to svi znaju. Ali, treba uvijek pričati kako se radi o izvanrednoj osobi, čovjeku koji nam svima puno znači, koji nas hrabri na terenu, koji me savjetuje i od kojeg svako od nas ima mnogo toga naučiti. Od njega i Daniele De Rossija, koji je meni trenutno najbolji Romin igrač“, kaže dodajući: „Sve mi ovdje odgovara i vidim se ovdje dugo, sigurno još tri-četiri godine. Mislim da idem u karijeri korak po korak, stepenicu po stepenicu ka gore, na neki logičan način. Prvo iz Metza u Lyon, pa sada u Romu koja je po svemu veći klub. Nedostaje mi jedino Liga pravaka, Lyon je to igrao redovno, no igrat ću ja Ligu prvaka brzo i sa Romom.“
Miralem je svaki svoj trenutak podredio uspjehu u Rimu. U danima bez utakmica, trening u centru Trigoria, desetak minuta vožnje od njegovog stana, počinje u 14 sati, no Mire je tamo tri sata ranije. „Ja sam već u 11 u centru. Ručam, spremam se za trening, odem na terapiju ako treba. Vježbam, a onda radim posebno, prije i poslije treninga.“ Oko 16 sati, ide kući na odmor. Uvečer izlazak, večera ili šetnja i tako iz dana u dan. „U karantinu smo samo kada gostujemo, kući nikada i tada je malo drugačiji raspored, ali uglavnom mi tako izgleda svaki dan. Takav je valjda život svakog sportaša“, pojašnjava. „Kasnije prošetam, odem u kupovinu. Često odem u šetnju ili na ručak na more. Radim puno na sebi i kada nemam trening, radim sve što ima veze sa fudbalom. Vježbam, idem na terapije kada sam ozlijeđen kao sada. Radim stalno na sebi kako bih izdržao cijelu sezonu.“ Sa suigračima rijetko ide van, svi imaju neke svoje rituale ili porodične obaveze tako da su okupljanja, izuzev ako nije riječ o zajedničkim obaveznim ručkovima ili večerama, veoma rijetka.
Kada i izađe, onda je to uglavnom u društvu sa danskim braničem Kjaerom. „Zna jezik, tako da se s njim najlakše sporazumijevam.“ Obzirom da je Kjaer igrao u Njemačkoj, na tom jeziku i komuniciraju, jednom od pet (njemački, francuski, italijanski, engleski, luksemburški) kojima Miralem bez problema govori. No, obzirom da još uvijek upoznaje Rim, to sa suigračima mu i ne pada tako teško. „Rim je čudo, svakog dana ovdje vidim i naučim nešto novo. Nije to samo stvar historije, da odete posjetiti i upoznati Coloseum, Vatikan, Piazza di Spagna i sve drugo što se mora vidjeti. Ovdje stvarno u svakoj ulici vidim i naučim nešto novo, ljudi su izvanredni, svaki je dan novo iskustvo i to me ispunjava“, kaže. „Bilo mi je malo neobično odvojiti se od porodice, iako sam već posljednju godinu u Lyonu živio sam. Njima je tada bilo lakše, Luksemburg nije daleko od Lyona i mogli su češće dolaziti kod mene. Sada sam malo dalje, ali ok. Ovo je novo iskustvo za mene, način da se razvijem kao čovjek, kao osoba, da naučim novi jezik… Iako mi ponekad nedostaju roditelji, brat, sestra…“ Istražujući ritam grada shvatio je, kaže, kako je italijanska kuhinja za njega najbolja na svijetu, užitak bez premca. „Jelo! To je ono što me najviše očaralo ovdje. Hrana je predobra, preukusna i zaista gdje god da odete, u koji god da restoran uđete, nećete pogriješiti. Kuhinja je savršena. Lyon je isto tako bio poznat po svojoj kuhinji, to je grad koji važi kao centar kulinarstva u Francuskoj, no meni se italijanska kuhinja mnogo, mnogo više sviđa. Vrijeme, klub, grad…sve je fenomenalno.“
MILAN JE OBJEKTIVNO NAJJAČI
Dok priča o Romi i svojim suigračima, pojašnjava nam detalje projekta restrukturiranja kluba kojeg su prošlog ljeta osmislili novi, američki vlasnici kluba. „Nikakav poseban cilj nije postavljen pred nas. Pred početak ove sezone. Sa novim vlasnicima ušlo se u projekat gradnje kluba koji će biti uspješan i koji će imati važnu ulogu u Evropi. Zamišljeno je da se to uradi u naredne četiri godine. Uloženo je mnogo novca u klub, doveden je novi trener, mnogo novih igrača i sada je na nama da igramo i da se gradimo. Također, želi se izgraditi poseban stil igre, stil po kojem će Roma biti prepoznatljiva. Zato je i doveden Luis Enrique, dobar stručnjak, čovjek koji ima dobre ideje, čovjek koji ima u sebi kvaliteta, no treba mu malo vremena da sve to legne na svoje mjesto, da se prihvati ono što on pokušava napraviti. Mi smo zaista kvalitetna ekipa, treba nam samo malo više samopouzdanja i kontinuitet dobrih igara, ništa više. Mislim da će se pokazati u pravom svjetlu naredne sezone. Nažalost, kiksali smo na početku, gubili smo neke utakmice koje nismo trebali, ali svi smo bili novi, nismo se tako brzo mogli uklopiti niti shvatiti jedni druge. Sada osjećamo posljedice lošeg ulaska u sezonu.“
Roma je izgubila dvije posljednje prvenstvene utakmice, poraz protiv gradskog rivala Lazija itekako peče jer je udaljio klub od borbe za mjesto u Ligi prvaka. U medijima se odmah povela rasprava o povjerenje Enriqueu, ali Pjanić kaže kako o smjeni zasada nema ni govora. „Trener ima povjerenje uprave i mislim da tako i treba. Morate ipak znati da je u Rimu veoma, veoma teško uspjeti, jer je pritisak užasan i uvijek vam neko nađe manu. Na upravi je veliki pritisak, posebno kada izgubite utakmicu, ali stoje čvrsto iza njega. Vjeruju da ima kapacitet i kvalitet da napravi nešto. Vidi se da možemo, da napredujemo iz dana u dan, moramo samo imati više sampopouzdanja da pobjeđujemo u utakmicama u kojima, realno, i trebamo pobjeđivati. Treba malo vremena, nije dobro uvijek kada ne ide kako neko očekuje mijenjati trenera. Trener je uvijek kriv kada ne ide, mada ja ne mislim da je Enrique glavni krivac što nam ne ide kako smo htjeli i kako možemo. Vidjet ćete, kada krene nova sezona, izgledaćemo skroz drugačije, puno puno bolje.“ Naslov će prvaka, kaže, vjerovatno odnijeti Milan, no njemu je ipak bilo najteže igrati protiv Juventusa. „Tada sam osjetio kako su oni solidni, čvrsti. Igraju i u odbrani i napadu, zajedno se brane i zajedno napadaju. Sjajna ekipa, ali mislim ipak da je Milan najkvalitetniji, ima veći kadar i veću mogućnost rotiranja igrača.“
SVI ME UDARAJU, ALI VAN BOMMEL JE NAJGORI…
U Italiji je Miralem Pjanić na svojoj koži osjetio i moć čuvenih italijanskih braniča, majstori za defanzivu i čuvanje rezultata, nacija koja je izmislila catenaccio u svakom timu ima igrača čija britkost nerijetko preraste u grubost. „Ufff, ima dosta ekipa sa igračima koji zaista tuku… Već posljednjih nekoliko utakmica osjetim kako me markiraju, kako posebno paze na mene, stavljaju igrača da pazi samo na mene. Ne znam, ne mogu sad izdvojiti nekoga posebnog, ne obraćam pažnju kada tuku ali me je, recimo, Mark Van Bommel baš dobro izmlatio. On je i provokator, udari i onda pita sjećam li se utakmice polufinala Lige prvaka, Lyon-Bayern, kada nas je Bayern pobijedio sa 3-0? Valjda je mislio da će me time iznervirati. Šta ćeš, takav je, voli provocirati, nervirati suparnika.“
